Čemu i komu služi suverena hrvatska država?

Razmišljanja povodom Frankfurtskog sajma knjiga -po drugi put

Usporedujući Frankfurtski sajam knjiga od 10. – 14. listopada 2007. s onim iz dvjetisućite godine (vidi Marulić 1, 2001) pričinilo mi se kao da pratim nastavak nekog sportskog natjecanja kojega je kraj kod nekih neizvjestan kod drugih pak predvidljiv. Poznato je da u sportu momčad ili pojedinac mogu dobro započeti igru, postići prednost u pogotcima, no na kraju ipak izgubiti ako je suparnik ostao uporan te tijekom natjecanja ispravio svoje pogrješke i slabosti. I hrvatska povijest, poglavito nakon izborene samostalnosti, doima se poput sportaša koji je odlično zapoceo natjecanje, no što dulje ono traje njegov uspjeh i umijeće sve su manji – vode katastrofi. Razlika između sportskog natjecanja i stvarne povijesti ipak postoji. Sportsko je natjecanje vremenski ograničeno, a povijest se mijenja, donoseći sa sobom padove i poraze ali i nove prigode za uspješno ostvarenje nacionalnih ciljeva.

Frankfurtski sajam knjiga (postao) je najvažnija svjetska smotra nacionalnih kultura pisane riječi i jezika, a za dugogodišnjeg promatrača mjerilo razvitka i uspješnosti pojedinih zemalja i/li naroda. No, i on nije ostao imun na svjetske i društvene “trendove”, pritiske moćnih medijskih kuća i kapitala.Unazad pet šest godina, prvo stidljivo i u prikrajku, a sada naširoko, sajmu se nametnula (njemačka) televizija svojim već ofucanim “trend temama” i akterima. Ponavlja se “tolkshow o feminizamu, antirasizmu, borbi protiv desne opasnosti, nejednakosti u društvu” ili duševni “striptease” skorojevića. I na štandovima je došlo do “smjene generacija”. Izdavače i nacije predstavljaju mahom mladi ljudi na početku svoje karijere, a možda i životnog stava: globalno, čitaj anancionalno, protiv nacionalnog. Na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga vrlo malo država, među njima i Hrvatska, istaklo je iznad svoga štanda nacionalno ime. Svi ostali poglavito SAD, Velika Britanija, Novi Zeland, Kanada i Izrael, koji tradicionalno dijele veliku dvoranu br. 8 bili su “bezimeni” ističući samo imena izdavača. Napomenimo i to da su posjetitelji jedino na ulazu u tu dvoranu bili kontrolirani.

Prema službenoj najavi na sajam se očekivalo 7.200 izlagača iz 113 država s 380.000 knjiga, te je prvi put u povijesti sajma bio zauzet sav izložbeni prostor. Od najavljenih država dvije se na sajmu nisu pojavile. Srbiji (i Crnoj Gori?) nije zbog nepodmirenih prijašnjih dugova, odobren izložbeni prostor. Tim povodom, ne spomenuvši razlog, beogradska Politika od 10.10.07. kritizirala je srbijanskao Ministarstvo kulture, ali i pohvalno pisala o uspješnim hrvatskim i slovenskim natupima na Sajmu poslijednjih godina. Hrvatski je štand i ove godine svojim izgledom i postavom bio solidan i doličan “kulturnog naroda”, ali nažalost ne i svojim sadržajem, što je iz godine u godinu njegova slabija strana. Nada da će u ovom desetljeću Hrvatska biti počasni gost, o čemu sam i sam pisao, zasad je uzaludna. Napomenuo je to i zagrebački Večernji list u svom izvješću s otvorenja Sajma.

Počasni gost ove godine nije bila kao obično, neka država nego katalonska kultura. Katalonski jezični i kulturni prostor s oko 10 milijuna govornika obuhvaća u Španjolskoj uz Kataloniju, pkrajinu Valenciju i Balearske otoke. Katalonski se govori i u Andori, Francuskoj pokrajini Roussillon s gradom Perpignanom,a na taljanskoj Sardiniji u gradu Alghero. Katalonci već niz godina nastupaju unutar španjolskog izlozbenog prostora kao samostalan subjekt, a od prošle godine oni su i španjolskim ustavom priznati kao zasebna nacija. Katalonski samostalan i počasan nastup na sajmu, ponukao je i druge autonomne španjolske pokrajne poput Galicije, Kanarskih otoka , Andaluzije i drugih da predstave svoje regije i kulturna dostignuća. Španjolska je tako kao prva od saveznih drzava na Sajmu prikazala svoju upravnu i kulturnu složenost zasnovanu na povijesnim i zemljopisnim činjenicama. Nažalost, ovoj ustavnoj autonomiji povijesnih regija “madridski centralisti” sve više se protive, tvrdeći da ugrožava “jedinstvo” države. Iz tih je redova svojevremeno dolazila španjolska podrška “cjelovitoj” Jugoslaviji i osuda Herceg Bosne. Historia ipak nije magistra vitae.

Katalonci su svoju kulturu predstavili pod motom: Cultura catalana singular i universal. Znači posebna ali i sveopća. Za posjetitelje su tiskali informativnu brošuru na njemačkom, engleskom i španjolskom pod naslovom “što radimo u Frankfurtu?” Katalonska kultura, naveli su, u svijetu je doduše pozanat ali ne i prepoznata. Katalonci su u prošlom stolijeću dali više značajnih kulturnih djelatnika. Spomenut ću samo slikara Salvadora Dalia i opernog pjevača Josepa Carrerasa. Svi su oni doduše slavni, ali ne i prepoznati kao katalonski, stoji u spomenutoj brošuri. Zamislite si kakvu percepciju svijetska (kulturna) javnost ima o nama Hrvatima. Nisu li hrvatska zemljopisna i druga obilježja desetljećima bila prikazivana kao “jugoslavenska”? Nije li akademija znanosti u Zagrebu jedina nosila jugoslavenko, a ne narodno ime poput akademija drugih naroda u bivšoj državi? Danas mnogi katalonski pisci pisu i na španjolskom (castellano) pa je Katalonija plurikulturna zemlja. Za promidžu katalonskog jezila zadužen je Institut Ramon Llull i Insttut za katalonske studije. Zanimljivo je, a nas bi Hrvate, posebice Ministarstvo kulture i Vanjskih poslova, moralo ponukati na razmišljanje zašto se u Njemačkoj katalonski jezik i kultura samostalno predaju i uče na 23 sveučilišta s katalonskim lektorima, (V.P.) a hrvatski ni na jednom već unutar serbokroatistke s novorazvikanim bosanskim. Vodeći centar katalanistike u Njemačkoj nalazi se na Frankfurtskom sveučilištu s 35 000 knjiga na katalonskom. No, Katalonija od 1993. plača i/li potpomaže lektorat na tom sveučilištu.

Pod istim krovom, uz katalonske i španjolske izdavače, našli su se Italija, Portugal, Latinska Amerika, Turska i Cipar. Italija već drugu godinu za redom ukusno i umješno ističe svoje povijesne pokrajine: Siciliju, Kalabriju, Toskanu i druge. Posjetiocu se nude razne informacije. Zemljopis, arhitektura, umjetnost, literatura, knjige kuharice s receptima,turisti-čki vodiči na raznim jezicima. Medu talijanskim štandovima smjestio se ovaj put dosta velik štand Države Grada Vatikana. The State of Vatican City. Više od polovice izložbenog prostora zauzeli su Musei Vaticani sa svojim izvanrednim komercijalnim publikacijama. Poznato je da se Sveta Stolica, koja je zaseban subjekt međunarodnog prava, financira i prihodima Države Vatikanskog Grada: filatelija, numizmatika, a ubuduće izgleda i umjtničkimm publikacijama Vatikanskih muzeja. Posjetitelji su mogli besplatno dobiti razglednice s umjetničkim motivima i katolički kalendarčić za 2008. sa slikom pape Bendedikta XVI u izdanju Libreria Editrice Vaticana.

Francuska se ove godine „vratila svojim korijenima“ i pokazala da je kulturna velesila frankofonskog svijeta. Dvoranu je dijelila s izdavačima iz Azije od kojih je moćni Japan ove godine zasijenila Koreja , a posebice Kina. Promatrajući „ kulturno nadmetanje“ tih triju azijskih divova, shvatio sma da sudbinu naroda i zemalja ne određuje samo geografija već i jezik. Zbog slabog poznavanja i proširenosti nihovih jezika u svijetu, sve tri nacije objašnjavale su svoja kulturna dostignuća posjetiteljima, posebice Kina, na engleskom jeziku. Zapitao sam se koliko tek napora moraju ulagati mali narodi, da bi ih svijet zamijetio. Veličina i bogatstvo izložbenog prostora,dali su naslutiti da Nizozemci i skandinavske zemlje imaju dovoljno kulturnih potraživača i medusobne razmjene.

Kod malih slavenske jezika, kao slovački, česki, bugarski , slovenski, takvo nešto nije bilo zamjetljivo. Sigurno kulturna potražnja unutra i izvana njih, kao i u Hrvatskoj, nije posebno snažna. Stekao sam dojam da knjiško izdavaštvo stagnira u Rusiji i Poljskoj. Pedestgodišnja komunistička vladavina i ograničavanje slobodnog ophođenja i kulturne razmjene među istočnoeuropskim narodima, otuđila je jedne od drugih. Nema prisnosti kao između romanskih naroda ili anglosasa. Izdavači i pisci spomenutih naroda, moraju potaći suradnju i razmjenu kulturnih dobara, prevodeći i predstavljajući se jedni drugima. Slavenski narodi, ali i Mađari i baltičke nacije, moraju postati ponovo bliski, kao što su bili prije dvaju svjetskih ratova. Baltičke zemlje malo pomalo normaliziraju i ponarođuju svoju kulrurnu svakodnevnicu. I ove godine na omanjim ukusno uređenim štandovima pozdavili bi vas njihovi mladi predstavnici. Estonci su za posjetitelje pripremili male besplatne brošurice o svojoj najnovijoj povijesti i zaboravljenim stradanjimaima.

Eto toliko s razumijevanjem o drugima, a sada kritički o nama i hrvatskim ízdavačima. Na hrvatskom se štandu godinam nalaze isti nakladnici. Jesu li to poslovno uspješni, privilegirani ili financijski moćni hrvatski izdavači ne mogu prosuditi., jer naše društvene prilike nisu transparentne i u svijetu uobičajene. Budući da na sajmu knjiga nisu nastupile hrvatske vodeće kulturne i nacionalne institucije, Akademija i Matica hrvatska, sjetio sam se predizbornog duhovitog i dvosmislenog plakata bivše engleske premijerke, Margareth Thacher: ”Labour does not work”. Upitan što mislim o hrvatskom nastupu svojim sam znancima odgovorio parafrazirajuci taj slogan “Croatia does not yet work”. Moju rezigniranu primjedbu o hrvatskom nefunkcioniranju, potvrdio je i prikaz knjige pravnog stručnjaka profesora Hrvoja Kačića, U službi domovine. Prikazivači, a posebice autor iznijeli su mnoge činjenice prije i za vrijeme agresije na Hrvatsku koje međunarodna javnost, pa ni haški sud ne pozaju ili nisu uzeli u obzir jer je hrvatsko državno odvjetništvo (i hvatske znanstvene institucije V. P.) propustilo to dokumentirati ili na činjenicama inzistirati.

Pitam se hoće li protimba ovogodišnjoj listopadskoj haškoj presudi tzv. JNA trojki, postati konstanta buduće hrvatske vanjske politike ili pak ostati samo predizborni slogan stranačkih lista u borbi za saborska primanja iz državnoga proračuna? Hoćemo li konačno kao narod prepoznati i podržati u javnom životu sposobne i moralne, a ne momentalno blještave? Težimo li kao narod radu i “kruhu u licu znoja svoga” ili pak zabavi i brzom dobitku na prevari i vezama? Nakon propasti “industrijske Hrvatske” koju su skrivili direktori proizišli ili naslijeđeni iz socijalističkog samoupravljanja shvatio sam da je Titovo korenje i javno partijsko prozivanje “tehno menedžera” sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio eufemizam kojim je SK prikrivao nesposobnost svojih vodećih članova jer su kao pripadnici povlaštene klase, zapravo kaste, bili u javnost nedodirljivi. Životopisi, a poglavito način izražavanja i djelovanja javnih djelatnika u Hrvatskoj, svjedoče da hrvatsko društvo i državu vode ljudi proizišli iz odgojno-školskog i političkog sustava koji ne samo da se urušio na kraju dvadesetog stoljeca, nego nije pružao, kao i sad, vlastitu i objektivnu viziju narodne budućnosti. Krajnje je vrijeme da hvatski mediji i publicistika počnu pisati ozbiljne rasprave i istinitito prikazuju stvarnost. Tade će i narod shvatiti i prihvatiti da osobni i nacionalni boljitak ovisi o nama samima. Da za uspjeha treba ustrajno i niz godina pošteno raditi, a svoje djelovanje započeti s malim i skromno postavljenim ciljem..

Smatram da jasan, makar i skroman društveni cilj, nedostaje i hrvatskoj katoličkoj, laičkoj, tj. neklerikalnoj, crkvenoj javnosti. Premda je osnovana Udruga hrvatskih katoličkih izdavača nje na medijskoj pozornici još uvijek nema.. Izgleda da nama Hrvatima “ne lež i” politički katolicizam, koji je zbog njegove nedjlotvornosti za Drugog svjetskog rata kritizirao i Ante Ciliga ukazujući na uspješnu političku organiziranost talijanskih katolika U ispravnost njegove tvrdnje uvjerila me izjava bivšeg njemačkog socijaldemokratskog kancelar Helmuta Schmidta u izlaganju na forumou o međureligijskom dijalogu. Kao krscanin, pripadnik evangeličke crkve, Schmidt je nakon njemačke i europske katastrofe, po završetku Drugog svjetskog rata zajedno sa svojim istomišljenicima očekiva da će Crkva, tj hijerarhija, kao moralni autoritet obnoviti društvo. To se nije dogodilo, jer Crkva, po njegovoj sadašnjoj procijeni, zato nije pozvana niti pak je (bila) u stanju svoja načela nametnuti društvu. Zbog toga su on kao i mnogi drugui njegovi sumišljenici ušli u poslijeratne njemačke političke stranke kako bi na etičkim načelima ali i kšćansom shvaćanju ( istakao V. P.) obnovili društvo. Do generacije tzv. šezdesetosmaša, njemačko društvo vodilo se uistino moralnim načelima i vlastitim (kršćanskim) običajima.

Danas istočnoeuropska i hrvatska pokomunistička svakodnevnica i zakonska regulativa daleko zaostaju za poratnim njemačkim i sličnim europskim društvima. Hrvatski je episkopat doduše više puta pozvao hrvatske zastupnika da kod svojih odluka vode računa o kršćanskim načelima, ali “hrvatski” mediji neskloni dijalogu, takve zahtjeve ili prešućuju ili krivo prikazuju. Bojim se da kod hrvatskih katolika ali i kod odgovornih crkvenih ljudi nema sluha za potrebu vlastitih medija. U biografiji o kardinalu Stepincu na njemačkom jeziku, Ernst Bauer piše i o njegovoj brizi za katoličke publikacije i novčanoj potpori katoličkom novinstvu. Stepinac je pritom ukazivao na propuste katoličke Crkva u Francuskoj prije revolucije koja je s imetkom od 600 milijuna franaka bila vrlo bogata, ali nije shvatila važnost i moć vlastite pisane riječi. Istovremeno njeni su protivnici u svojim izdanjima neometano širitli protu crkvenu promidžbu. Kardinal je lapidarno zaključio. Da je Crkva u Francuskoj za svoje publicističko i karitatvno djelovanje izdvojila 200 miljuna franaka i time spriječila ili ublažila bezbožnu revoluciju, bio bi joj ostao imetak od 400 miljuna franaka, dok je u revoluciji i poslije nje izgubila sve. Sigurno bi u ono vrijeme u Francuskoj bila dovoljna i manja financijska potpora katoličkom izdavaštvu, ali je kardinal Stepinac vjeojatno tim primjerom želio svojim sugovornicima ukazati na značaj novinstva i istaknuti potrebu vlastitog katoličkog izdavalaštva.

O danasnjem hrvatskom novinstvu možemo tek tu i tamo u Glasu Koncila čitati komentare i kritike o njegovoj medijskoj neodgovornoti i isključivosti. Nama su uvijek krivi drugi. Krivi su u očima hrvatske javnosti zato jer nas pobijaju povijesno iskrivljenim argumentima. Nepoznavajući našu kulturu i povijest, guraju nas u zapećak. A zašto? Zato jer naša državnonacionalna obrana ostaje pasivna i prima nepotrebne”zgoditke” poput hrvatskih sportskih momčadi, upropaštavjući tako i ono malo političkih hrvatskih uspjeha.Brzopletost, nepromišljenost i nehaj u donošenju političkih odluka spadaju u konstantu hrvatske politike vise od jednog stoljeća. Ispravno i duhovito primjetio je to već car Franjo Josip II. obračajući se hrvatskim peticionašima nakon hrvatsko ugarske nagodbe riječima: “ Vi ste Hrvati čudan narod. Uvijek ste nezadovoljni i to onim što ste sami potpisali”. Treba li tomu išta dodat?. Samo podsjetiti. Potpisali smo Dayton, propisali suradnju s haškim sudom, slobodnu trgovinu i famoznu privatizaciju. O hrvatskom jeziku vodimo pak najmanje brige, no zato najviše svađe, koja je rezultirala trima pravopisima.

Katalonija s oko sedam miljuna govornika ima službeni Jezični ured koji savjetuje kako moraju biti sročeni javni natpisi u Kataloniji. U svijet šalje o svom trošku lektore katalonskog jezika i subvencionira prijevode svojih djela na druge jezike. Ali tko če subvencionirati,tj. pomagati hrvatske kulturne i znanstvene djelatnosti, pa i šport. Američka Pliva, talijanske i austrijske banke, mađarska INA, njemački Telekom, švedski Nikola Tesla, francuski Dukat, raspuštena Tvornica autobusa i Tvornica alata Prvomajska, prije zvana Braća ševkić koji su ju osnovali. Zar Croatia Airlines, koja je prepustila atraktivne leteove u Hrvatsku njemačkim tvrtkama German Wings i Air Berlin. Riječki Torpedo koji je od osnutka u Austro-Ugarskoj preživio u svim ratovima i svim državama osim u samostalnoj Hrvatskoj. Prije više mjeseci u jednom od rijetko objektivnih prikaza stanja na jugoistoku Europe na njemačkom jeziku, čijeg se autora i naslova nažalost više ne sjećam,donesen je ispravan zaključak. Narodi na jugoistoku Europe dočekali su svoju samostalnost i međunarodno priznaje tek na kraju 20. stolijeća ponovnim padom u kolonijalnu ovisnost od europskih zemalja , iz koje su početkom istoga stoljeća uspješno izišli.

Valentin Purić
Fokus

{mxc}


Ned, 14-08-2022, 11:16:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.