Jasna Gambiroža, predsjednica Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika:

Autor Damir Borovčak krenuo je od Prevlake i Palagruže do Iloka i zaustavljajući se u 25 hrvatskih naselja opisao slikom i riječju ljepote Lijepe naše. No, nisu tu samo ljepote. Autor progovara i o prošlosti, kulturi, stradanjima u našoj dalekoj i bližoj povijesti. Boli ga vandalski odnos prema spomenicima koji su ne samo stariji od mnogih u tzv. demokratskom svijetu, otocima koji se nude na rasprodaju…

„Oni koji ne poznaju svoju prošlost, koji iz nje ne žele izvući pouku, oni koji ne žele promijeniti komunistički svjetonazor nisu u stanju voditi u bolju budućnost…Američku djecu od malena uče poštovati svoju zastavu, himnu… U Americi buduće državne diplomate i službenike oblikuju godinama. Tek kad zadovolje stroge zahtjeve službe uz poštivanje vlastite države i svih njezinih nacionalnih vrijednosti dobiju vjerodajnice za predstavljanje svoje zemlje u svijetu. Američki predsjednik na kraju svoga obraćanja narodu kaže: „Neka Bog blagoslovi Ameriku!“ Naši političari a i mi svi bi trebali reći:“Bože, daj nam da volimo Hrvatsku“- razmišlja autor u uvodu knjige Voliš li Hrvatsku!

Knjiga koju danas predstavljamo čita se u dahu i na svakoj stranici postavlja pitanje koliko poznajemo i volimo Hrvatsku. Prožeta je ljubavlju prema Bogu i Domovini. Autor nas potiče i moli da se osvrnemo oko sebe, pogledamo tu ljepotu, da shvatimo našu odgovornost prema njoj i našim precima koji su nam u ovoj našoj dragoj Hrvatskoj toliko toga ostavili u naslijeđe da se ne zaboravi. Otvoreno nas pita:“Jesmo li uopće svjesni u kakvoj zemlji božanske ljepote, predivne prirode i klime živimo? Jesmo li svjesni tradicije i baštine koju nasljeđujemo svojim rođenjem u Hrvatskoj? Jesmo li uopće svjesni kako imamo obvezu čuvati za buduće naraštaje sve što nam je Bog dao za uživanje?“

Autor ne putuje Hrvatskom kao turist koji promatra ljepote prirode, već se trudi upoznati povijest svakog mjesta kroz koje prolazi, trudi se saznati što se stvarno događalo na tim prostorima, a posebno sve to gleda očima vjernika. Domoljub, koji želi da se Hrvatska pokrene i okrene svojim vrednotama, poziva najviše čimbenike Republike Hrvatske da učine ono što od njih očekuju ne samo oni koji su nekim čudom preživjeli strahote i užase raznih stratišta, ne samo oni koji su pobjegli u strane zemlje i završili svoje živote tugujući za svojom domom, ne samo zbog istine koja se mora znati, kako bi ju generacije novih naraštaja upoznale, a ne da žive kao naše generacije koje tek poslije Domovinskog rata ostaju zapanjene spoznajom o istini i duboko u srcu osjećaju bol i čežnju da se poklone svim hrvatskim mučenicima. Na to nas pozivaju grobovi naših predaka, znanih i neznanih, onih koji su nestali, a koje njihove obitelji još i danas traže.

Na stranicama knjige on progovara o pismu hrvatskoj Vladi, koje mediji nisu objavili, a u kojem upozorava kako se u turističkoj promidžbi Hrvatske ne koriste osnovni podaci. Stranac koji ulazi automobilom u Hrvatsku mora biti spreman na orijentacijsku vožnju, ako želi napr. u Dubrovnik, Osijek, Vukovar, Ilok… Da su agresori uspjeli zadržati Vukovar i osvojiti Dubrovnik, danas bi putokazi stajali već od rumunjske granice, a da su otoci Jabuka, Svetac, Biševo, Palagruža…kojim slučajem ušli s Italijom u EU, na njima bi se visoko vijorila talijanska zastava, nudila pica i špageti, orila svirka napolitana i informirala putem RAI-a cijela EU o temperaturi toplog mora oko tih otoka i ne samo njih. Autor pita: zašto se prešućuje nedavna povijest i zašto na vrhu Prevlake nema hrvatskog barjaka a stoji lažni spomenik s hrvatskim žrtvama ispisan na čirilici. Piše o patnicima s otoka Dakse, o ocu Petru Perici autoru znanih nam pjesama „Do nebesa nek se ori“ i „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“, koji je skončao svoj mladi život kao žrtava Dakse.

Na Lopudu je uočljivo kako je Hrvatska svojom povijesnom baštinom uvijek pripadala Europi. I tu se pitamo isto što i autor Voliš li Hrvatsku? Koliko smo se pokrenuli da upoznamo, zavolimo našu lijepu, bogatu kulturnom baštinom i poviješću Hrvatsku, da ju takvu predstavimo stranim turistima, a autor u knjizi nudi sjajna rješenja koja nisu nepoznata turističkim zemljama svijeta. Od kuda je izvirala snaga duha naših starih ako ne iz povijesnog naslijeđa, ustrajne molitve i vjernosti Bogu. Knjiga Voliš li Hrvatsku? stvaran je poziv na preispitivanje samoga sebe. Koliko smo spremni dati, učiti iz prošlosti, boriti se i žrtvovati, jer to naši preci od nas očekuju, za to su živote davali i ostavili nam mnogo toga u baštinu. Damir Borovčak se zaustavla na otoku Braču i divi se ljepotama, arhitekturi zvonika piše koji zvone na uzbunu zbog alarmantnog pada nataliteta na otocima i rasprodaje Hrvatske. Divi se naseljima i ulazi u poznatu Pustinju Blaca. Možda je mnogima nepoznato blago ovoga glagoljaškoga drevnoga samostana koji datira još iz 15. stoljeća. Tu je bila svjetski poznata zvjezdarnica. Diči se Poljičkom republikom, koja je temelj svake demokracije, izvorno Hrvatske koju su Hrvati postigli i prakticirali već pred više stoljeća, a mi se danas suočavamo s nekim novim demokracijama uvoznog tipa.

Posjećuje Katune-Kreševo gdje je podignuta najveća krunica na svijetu i najveći križ u Hrvatskoj, zahvaljujući maru župnika. Piše reportažu o Lovreću i Anti Gotovini. Uz opise ljepota Kostajnice prisjeća se i žrtava iz Domovinskog rata i Tv snimatelja Gordana Lederera. Upozorava na obezvrjeđivanje Oltara domovine na Medvedgradu i pita nas povodom 5. kolovoza Dana zahvalnosti, znamo li mi kao pojedinci i kao narod koji se deklarira kao 88 posto katolički, znamo li mi uopće što je to zahvalnost? Koliko smo doista zahvalni za slobodu i mir? Jesmo li dovoljno ponizni ili možda čak previše oholi u svom poimanju povijesnih događaja, koje smo čudom baštinili?

Na stranicama knjige Damir Borovčak piše o mnogim logorima, o bezbrojnim grobištima za koja nismo znali: o Štrigovi, Hrašćanima, Šenkovcima, o Kućanu Ludbreškom, Dravskoj šumi, Zagrebačkoj gori, Španovici, Kusonjama, Bučju, o zločinima u Donjim Mostima, o Maclju…Prisjeća se i nezaboravnog Siniše Glavaševića. Piše o Iloku i fra Marku Maloviću koji nije napuštao svoj narod u okupiranom Iloku, piše o poznatom vukovarskom gvardijanu fra Zlatku Špeharu, o mnogim znanim i neznanim Hrvatima, raznim svjetovnim i crkvenim ljudima koji su sebe žrtvovali za dobro poniženih, ispaćenih, zaboravljenih, pobijenih i nestalih.

Knjiga ostavlja dubok trag u srcu i želju da ju i drugi pročitaju, da se konačno kao pojedinci i narod osvijestimo i shvatimo kakvu nam je zemlju Bog darovao, kakve su nam kulturne ljepote i znamenitosti ostavili naši preci, da konačno to počnemo cijeniti, uvažavati, stavljati na prvo mjesto, biti upućeni i upućivati druge da prvo upoznaju svoje od Prevlake do Iloka, da bi drugima mogli o tome govoriti, da bi mogli ljubav prenijeti na nove generacije da ne traže po svijetu kada sve što je vrijedno naše ljubavi i pažnje možemo naći u našoj voljenoj Hrvatskoj. A sada se vraćam na početak knjige i čitam posvetu.

Autor ju je tiskao povodom 320. obljetnice odluke Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine da Svetog Josipa proglasi zaštitnikom hrvatske domovine. I o tome možete naći reportažu u knjizi, a u protokolu Hrvatskog sabora iz toga doba nalazi se na latinskom zapisano: Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran. Ta molitva je potrebna i danas možda više nego ikad treba nam pomoć sv. Josipa zaštitnika domovine.

Ne preostaje mi ništa drugo već da zahvalim autoru s nadom da će u nastavku obuhvatiti i druga mjesta iz Lijepe naše a vama dragi posjetitelji preporučam da knjigu pročitate, govorite drugima o njoj i zauzmete se da zaista volimo Hrvatsku. I završila bih pjesmom Drage Ivaniševića:

Ni brda nisu,
Ni doline, ni rijeke, ni more,
Ni oblaci nisu,
Ni kiša, ni snijeg nije
Moja Hrvatska…
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
I ono u riječi mnogo dublje od riječi,
I ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata
S patnjama njinjim,
Sa smijehom i nadom,s ljudima me veže,
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi,
I kud god idem sa mnom je Hrvatska!

Nenad Piskač, glavni urednik Hrvatskog slova:

Najnoviji naslov Damira Borovčaka tiskan je u povodu 320. obljetnice jednoglasne odluke Hrvatskog sabora (9. i 10. lipnja 1687.) o tomu da Sv. Josip postaje posebnim zaštitnikom Kraljevine Hrvatske. Borovčak je od Prevlake do Iloka putovao, zapažao i bilježio perom putopisne impresije uvezujući ih s našim poznatim i nepoznatim nacionalnim pitanjima. Bogato kazalo naselja i lokaliteta s priloženim zemljovidom na kraju knjige svjedoče da nijedan dio Lijepe naše nije ostao izvan njegova vidokruga. Cilj njegovih putopisnih hodočašća jest afirmirati hrvatske nacionalne vrijednosti, koje se "godinama smišljeno rastaču i ruše" (D. Borovčak), ali i upozoriti na niz nelogičnosti koje smo, ne samo po navici, prenijeli iz SFRJ u RH.

U bogatom slikovnom materijalu pronaći ćemo stećke iz okolice Lovreća i kamen s groba sv. Petra koji je papa Ivan Pavao II. poslao za ugradnju u crkvu Gospe Velikoga Hrvatskog Zavjeta u Kninu, predstavnike hrvatske vojske na hodočašću u Lurdu i četničke grafite na Prevlaci, dvorce Hrvatskoga zagorja i nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, foto zapis iz Donjih Mosti – gdje su Srbi započeli ratne zločine već 8. travnja 1941. i Maclja gdje je pokopano 1163 jugokomunističkih žrtava… Teme se protežu iz daleke nacionalne prošlosti, preko Drugoga svjetskoga rata pa do Domovinskog rata za slobodnu i suverenu Hrvatsku, a sve su stavljene u kontekst postkomunističke hrvatske države. Baš njoj Borovčak šalje svoje poruke i upozorenja, kao da želi reći: Poštujte naše nacionalne znakove, da nam se tragična povijest ne ponovi.

Voliš li Hrvatsku? knjiga je putopisa i reportaža u kojoj je autor pokazao da je istodobno neumorni radnik, zaneseni putnik, dobar pisac, fotograf bitnoga, precizan istraživač, koji svima nama s pravom temeljenim na argumentima može postaviti pitanje s naslovnice knjige. Što se naslova tiče on je svakom čitatelju na stanovit način provokacija – zamislite samo Francuza kojemu sunarodnjak upućuje pitanje: Voliš li Francusku?! Držim da bi to pitanje u Francuskoj, članici EU i pridruženoj članici NATO-a, bilo neumjesno. U Hrvatskoj, nažalost, to pitanje nije neumjesno, ono je opravdano postavljeno, ono je isprovocirano unutarnjim stanjem duha koje je poražavajuće i negativno se odražava na našu povijest, sadašnjost i što je najgore – na budućnost.

Nedvojbeno je da Hrvati vole Hrvatsku, što su i dokazali uspješno se oduprijevši nedavnoj velikosrpskoj agresiji i unutarnjoj pobuni srpske nacionalne manjine. Dakle, u ratu znamo voljeti Hrvatsku i podnositi žrtvu za nju. Pa u čemu je onda problem i zašto autor postavlja pitanje na naslovnoj stranici i kome ga on upućuje? Upućuje ga svima nama koji u miru ne znamo sačuvati hrvatske vrjednote, koji dopuštamo da Hrvatskom neometano krčme oni koji ne vole Hrvatsku, koji nikad nisu bili za njezinu slobodu, kojima je Hrvatska moguća samo kao neslobodna podružnica jučer i prekjučer Beča i Budimpešte, tijekom 20. stoljeća Beograda i u budućnosti kao d.o.o. Bruxellesa.

Između redaka, međutim, ovdje objavljenih dvadeset i pet jedinica možemo pročitati: Hrvatsku se ne može istinski voljeti ako zaboravljamo našu povijest, ako ne istražujemo žrtve pale za Domovinu, ako zapostavljamo naše spomenike kulture, ako živeći u demokraciji slavimo i veličamo komunistički totalitarizam, ako rasprodavamo naša zajednička dobra, ako ne reagiramo na ljude, pojave i događaje koji sadržaj našega voljenja neprestano u povijesnom kontinuitetu nastoje krivotvorinama uprljati i smanjiti do neprepoznatljivosti. Ili, još šire shvaćeno: Hrvatska nije voljena ako u njoj laž zamjenjuje istinu, ako pravdu zamjenjuje nepravda, ako u njoj caruje neodgovornost umjesto odgovornosti, ako donedavnu "diktaturu proletarijata" danas zamjenjuje diktatura relativizma, ako u njoj vlada umjetan a nametnut sustav vrijednosti umjesto Hrvatima primaran i primjeren kršćanski sustav vrjednota.

Nije pravo pitanje treba li voljeti domovinu, jer većina Hrvata voli svoju domovinu, nego je pravo pitanje kako se voli domovina? Autor je pronašao odgovor: On se očituje u odgovornom pristupu i nastupu prema zbilji u kojoj živimo. Cjelovita ljubav prema Domovini može se pravedno i istinito valorizirati samo ako u vidu imamo vlastitu i tuđu misao, riječ i djelo. Mi smo danas bogati za iskustvo o tome da mnogi riječju domovinu hvale, a djela im dokazuju kako im je imovina ispred domovine. Ima i onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti ni mišlju, ni riječju a djelima izravno rade protiv njezina interesa – uvode kaos i u mišljenje i u javni govor. Takvi čak danas lakše dolaze na najodgovornija mjesta u državi, medijima, gospodarstvu, lakše od onih koji su za domovinu bili prvi kad je trebalo, koji su bili i ostali spremni žrtvovati se kako bi domovina slobodno živjela.

Jedan od takvih je i Damir Borovčak. On je ozbiljno shvatio osobni poziv predsjednika dr. Franje Tuđmana i vratio se iz Kanade u domovinu, kako bi je mogao bolje voljeti. Borovčak je kao novinar i publicist ovom knjigom pronašao formu u kojoj se najbolje snalazi, u kojoj je njegova riječ najvjerodostojnija. To mogu sa sigurnošću tvrditi jer dobro poznajem njegov dosadašnji rad. Tu formu nazvao bih domoljubnim putopisima i domoljubnim reportažama. Tekstovi su pisani s pozicije rodoljubnog nacionalizma, dakle, s pozicije Hrvata koji odgovorno voli svoju Hrvatsku na takav način koji nikome drugome i drukčijem ne oduzima pravo da voli svoju domovinu – s pozicije, dakle, one većinske a šutljive kršćanske Hrvatske. Autor svoju domovinu, kako proizlazi iz njegova teksta, shvaća kao opće dobro naroda kojemu i sam pripada, a pri tom ima izrazito dobru dioptriju kad je riječ o prikrivenim ili izravnim nasrtajima na nju.

Okolnosti mu, nažalost, ne idu na ruku, osobito od 3. siječnja 2000. od kad je na djelu politika smanjivanja hrvatskog rodoljubnog nacionalizma na minimum, čijim se rezultatima usred Oxforda pred britanskim studentima ove godine pohvalio šef hrvatske vlade. I dok aktualna politika proklamira načelo: Zaboravimo prošlost – okrenimo se budućnosti, Borovčak joj prkosi iznošenjem brojnih tema iz naše bliže i daljnje povijesti koje se sustavno prešućuju i omalovažavaju.

Nasuprot Borovčakovu rodoljubnome, kako nas uči Drugi vatikanski koncil postoji i egoistični nacionalizam – to je onaj koji je izvršio agresiju i unutarnju pobunu na Hrvatsku kao samostalnu i demokratsku državu – ta vrsta pogubnog nacionalizma u Hrvatskoj je trenutno u fazi obnove i konsolidacije poslije povijesnog poraza 1995. u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja. Borovčak se egoističnom tipu nacionalizma srpske države i velikog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, suprotstavlja povijesnim činjenicama, ukazujući da je ta vrst nacionalizma pogubna za opće dobro hrvatskoga naroda i njegovih neotuđivih prava.

Marksističkoj (ideološkoj) interpretaciji nacionalizma, koja, nažalost, još prevladava i kadrovski i tvarno u hrvatskom društvu, Borovčak se suprotstavlja zalaganjem za istinu skrivenu pod antifašistički tepih, dokazujući totalitarni karakter jugoslavenskog komunističkog režima, koji se, nažalost, i danas veliča unatoč europskoj osudi. Možemo reći da su marksistička interpretacija nacionalizma i egoistički tip nacionalizam u nas u koaliciji – kao što su bili i tijekom komunističkog razdoblja.

Borovčak se, dakle, opredijelio i svoje gledište zastupa, ne samo u ovoj knjizi nego i u prethodne tri, hrabro i otvoreno – i zato, s obzirom na snagu njegove argumentacije, ima pravo postaviti pitanje – Voliš li Hrvatsku?. Njegovo pravo proizlazi iz načela kojima je i u privatnom i u javnom prostoru ostao vjeran. On je u političkom smislu suvremeni starčevićanac. U publicističkom smislu na originalan način, kao vrstan pisac reportaža, pridružio se onoj grani hrvatske ideološki neispeglane publicistike (stasaloj tek po obnovi hrvatske države) koja je na vrijeme upozoravala da demokratske promjene s početka devedesetih nisu same sebi svrha. Borovčak je, dakle, glasnik šutljive hrvatske većine. U crkvenom pak pogledu, Borovčak je "angažirani laik", koji je sam sebi odredio poziciju i sadržaj "apostolata laika".

Treba reći, na kraju, kako je pitanje s naslovnice primarno postavljeno političkim i kulturalnim elitama, podjednako poziciji i oporbi, sa željom da u nositeljima demokratskog legitimiteta probudi odgovornost. Borovčak je ovu knjigu napisao zato jer voli Hrvatsku, zato jer je odgovoran prema njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Knjiga je izvrsno uređena, obogaćena autorskim fotografijama i tehnički besprijekorno izvedena. Čitatelj se s pouzdanjem može osloniti i na iznesenu faktografiju u objavljenim putopisima i reportažama. Preporučam je čitateljima i čestitam autoru na ovome pothvatu.

{mxc}