Knjige o kojima nitko ne piše: "Beside Tome Nevyrnog"

U HKV je stigla knjiga Tomislava Loze, potpisana pseudonimom Toma Nevyrni. Naslov knjige je "Beside", oprema i opseg skromni, cina 1 'kolkodaš'. Duhoviti Lozo, čovik grišan, objavljuje svoj Povremenik vjerojatno u vlastitoj nakladi, na splitskom čakavskom više-manje. Naslovnom stranicom dominiraju dva njegova ljubimca, Ante Tomić pod jugoslavenskom i Dežulović pod srbijanskom zastavom.

"Zašto naš prosječno obrazovan čovjek sidne i piše za javnost?", pita se Lozo. "Je li zato šta ima nešto pametno za reć? Ma kakvi. Da to nije točno dokazuju u nizu: Čulić, Ivančić, Lucić, Dežulović, Tomić, Pavičić, Šarac, Pilić, Klauški...", proširuje tako naslovnu stranicu imenima protagonista ultralive medijske diktature, kako ju otprilike točno naziva. "Njima se oće da vlada šta veći konfužjun u ovoj jadnoj zemlji konfužjuna. Pa i jezični", piše Lozo, a ne štedi ni bivše vlastodršce hadezeovce koji "od silnih obveza u pljački domovine ne bi primijetili da Slobodna Dalmacija sutra izađe na ćirilici."

Rat sjevera i juga

Ismijava Lozo i one koji bi rado posvađali hrvatski sjever i jug, dotično Zagreb i Split, pa spominje neku novinarku (Barčot) koja je tražila uvođenje registarskih tablica po uzoru na BiH "jer smo ka nesigurna zemlja u kojoj je opasno živit, deboto da smo prid raspadom. Svaki čas ima zaratit Zagreb sa Splitom." O talijanašima i njihovu Bajamontiju koji je "nekima i dan-danas dobar", misli sve najgore, premda jest komunalno učinio dosta ali "da neko oće pozlatit svaku ciglu u ovon gradu, nećemo mu zato prodat narodno ime. Ne ćemo zato postat ni Talijani, ni Nijemci, ni Jugoslaveni, a bome ni samo Dalmatinci. Najprije smo Hrvati, onda Dalmatinci."

Miljenko Smoje

A da je objektivan, dokazuje Lozo u isto tako humorističnom tonu kada piše o Miljenku Smoji koji je stvarao u vrijeme kada "se nije moglo nać u Splitu ljudi koji bi pisali za naše lokalne novine, nego ih je tribalo ić tražit u Beograd. Em ti miša..." "Kakav da je bija, Smoje nije nalikova ovin puzavcima od svojih apologeta...jer se zna narugat i svojima, režimu i režimlijama." A je li se Smoje htio približiti hrvatskoj vlasti početkom devedesetih? Jest, kazuje Lozo i spominje Smojin tekst u kojemu Tuđmana naziva "stvorenin vođon salivenin od bronce, koji je pravi čovik za ovo sudbonosno vrime". Pa što se dogodilo? Nije bilo reakcije iz Zagreba, a da je bilo ne bi "Tuđman mora tražit boljeg laudatora".

Nadalje piše Toma Nevirny o splitskoj gayskoj paradi, o "javnim" intelektualcima i političkim kurvama raznih boja, navraća se često na svoje već rečene novinarske miljenike a na magrini te formacije pronalazi Ćiću, "govno sitno ali dinamitno. Riječ je vjerojatno o Ćići Senjanoviću čija je misao pretočena u riječi bila "A čuja san da će doć puni autobus Purgera iz Zagreba – i nadan se da će ih se vratit puni autobus razbijenih glava." U sljedećim poglavljima Nevirny Lozo obračunava se s Miomirom Žužulom, Miljenko SmojeA je li se Smoje htio približiti hrvatskoj vlasti početkom devedesetih? Jest, kazuje Lozo i spominje Smojin tekst u kojemu Tuđmana naziva "stvorenin vođon salivenin od bronce, koji je pravi čovik za ovo sudbonosno vrime". Pa što se dogodilo? Nije bilo reakcije iz Zagreba, a da je bilo ne bi "Tuđman mora tražit boljeg laudatora"Nadanom Vidoševićem i Ivom Sanaderom, prepričava događaj iz djetinjstva kada su ga iz Splita poslali u Perast a ondje mu se neki četnik hvalio da je bio u četnicima.

Ugodna mu je uspomena Marko Džaja koji je osjećao opasnost i pozivao na otpor 1990., a onda okupio i dragovoljačku grupu u kojoj su bili – momci iz redarske službe hotela "Lav": Ivan Zelić, Željko Liović, Neno Pavletić, Lozo i njegov brat, te Stanko Čova i Tomislav Jelić. Džaja je koordinirao sa Stožerom, a budući hrvatski general Ivo Jelić "dopremija vrhunsko naoružanje". Poslije se grupa razišla . svaki svojim ratnim putem. Džaju je spomenuo i Milošević na suđenju u Haagu, da je "naoružavao paravojne grupe". Lozo se borio u dalmatinskom zaleđu. Jedan od onih kojima je išlo na živce "mudro" i "taktičko" vođenje rata. Evo i argumenta:" Ol ne bi oni razarač tuka po Splitu do Sudnjeg dana, da ne bi osta kamen na kamenu, da ga nisu naši topnici sa Kašjuna, Šolte i Brača "prijateljski" razuvjerili preciznim projektilima. Pa kad je tu morsku neman zabolilo pod rebrima, pobigla je ličit rane. I ne obziruć se. Nije ga u njegovu zlu zaustavila "mudra" politika, nego šaka u glavu."

Osnivanje HDZ-a

A da Lozo nije tko god, doznaje se iz zadnjih stranica knjige gdje opisuje kako je u HDZ ušao prije mnogih barakaša, još dok se "umisto barake na Savskoj koristila mala kancelarija od 17 kvadrata i jednon telefonskon linijom na Kaptolu", a ondje je dežurao Perica Jurić. "Kad se HDZ osnova u Zagrebu u lipnju 1989., očekivala se u narodu znatno veća i jača reakcija od one sramežljive koja se doista zbila." U Splitu se ništa nije micalo, a onda je Lozo pokrenuo osnivanje ogranka. Posjećivao je neke ugledne ljude, "pokušava ih animirat", ali su davali samo verbalnu podršku. Osnivačka skupština bila je u Splitu 6. siječnja 1990.u hotelu "Marjan" i "izazvala medijsku eksploziju daleko veću nego nakon one prve u Zagrebu". "Sve se diglo na noge,TV, sav tisak. Neka partizanska budaletina je pritila svojin mitraljezom. Kojin da se pajdo borija protiv ustaša u NOB-u pa će i sad opet." Tako je Lozo bio u prvom planu, i Manolić mu je bio "prijatelj", a onda mu zabio nož u leđa pa su drugi preuzeli stranku.

Umjesto kolača – letci

Saga o bacanju letaka po Splitu djeluje vrlo zabavno. Bio je to Proglas hrvatskom narodu izvršnoga odbora HDZ-a na čelu s Tuđmanom, delikatna roba koja je u Split stigla pod šifrom "kolača", a donio ju je neki Krmpotić, navodno Srbin. Mislio da nosi kolače. Lozu je poslužila sreća – taj je dan puhala jaka bura, pa je on ostavljao hrpice na mnogim mjestima, a bura nosila letke kao da padaju iz aviona. Ipak su ga ugledala dva pandura i jedva im je pobjegao. Ali je zato odjek bio fantastičan. Onaj novinar Ivančić koji je sada u srpskim Novostima u Zagrebu i bavi se istim poslom kao 1989. u Slobodnoj, priglup kakav je bio i ostao, priložio je uz svoj napis faksimil letka "sa čitkin tekstom Proglasa", pa ga tako dao na uvid najširoj javnosti i s time "nevirovatno jak vitar u krila" HDZ-u. Nikola Počuča, tada okružni javni tužilac, " i samo slučajno Srbin", najavio je najoštriji progon počinitelja.

Tako piše Lozo, razočaran danas svime što se poslije rata događalo u Hrvatskoj. "Ovakav pametan kakvog me mater rodila, uočija san i vidija da su nas opet napali, samo ovaj put iznutra." A tko to? " Čimavice, ušenci, bakule, žohari, i uz njih političke pantagane, šta oće reć štakori. Eto ko! Cila invazija je po sridi. Dobro in je. Primaju dobre plaće i dobro žive i debljaju se u prljavštini i smeću zaostalon ko zna otkad po kantunima ove naše hrvatske kuće."

Hrvoje Hitrec