Može li se zlorabiti znanje hrvatskoga jezika?

Naslov mojega članka mogao bi biti: OTKRIVAM „HAŠKU“ TAJNU. Riječ je o mojoj višednevnoj korespondenciji s haškim tužiteljstvom u vezi s individualnim tečajem hrvatskoga jezika za jednog tužitelja. Te sam mukotrpne pregovore povjerio svojoj ženi i nekim dragim prijateljima, a budući da je od toga prošlo više od 20 godina, otkrivam to i široj javnosti prigodom Međunarodnoga dana materinskoga jezika.

Evo dugo čuvane tajne:

Bio sam voditelj Škole hrvatskoga jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika LIN-CRO (LINGUA CROATICA) u Zadru. U jeku „lova“ na Gotovinu dobio sam iz Haaga vrlo privlačnu ponudu: DA ORGANIZIRAM INDIVIDUALNI TEČAJ HRVATSKOGA JEZIKA ZA JEDNOGA HAŠKOG TUŽITELJA. S haške strane korespondenciju je vodila jedna prevoditeljica u suradnji s tužiteljem koji je želio pohađati tečaj (recimo: tužitelj X). Prevoditeljica mi je odmah napisala da to treba biti stroga tajna i postavila tri uvjeta:

1. da se tužitelju X održava individualni tečaj hrvatskoga jezika u njegovu stanu,
2. da njegov boravak i učenje u Zadru mora biti stroga tajna i
3. da sve to moramo osobito čuvati od medija (zadarskih i uopće).

Nakon nekoliko godina terora Carle del Ponte i lažnih optužbi Carla Bildta odmah nakon Oluje stvorio se dojam u hrvatskoj javnosti da haški tužitelji, istražitelji i sudci nemaju pojma o Domovinskom ratu i hrvatskom obrambenom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izjednačujući agresora i žrtvu i ucjenjujući hrvatske vlasti ulaskom u Europsku uniju htjeli su cijelom hrvatskom narodu nametnuli obvezu suradnje s Haagom. Na sve su načine htjeli da što više Hrvata postanu izdajnici, Jude. Štoviše, htjeli su hrvatsku javnost uvjeriti da je „suradnja s Haagom“ (jednako izdaja!, o. a.) vrhunski domoljubni čin. Mnogi su se uvjerili da je to doista obveza svih domoljubnih Hrvata u tom trenutku, da o tome ovisi hrvatska budućnost i poticali hrvatske junake koje Haag traži da to ozbiljno shvate, da se iz ljubavi prema hrvatskom narodu i njegovoj slobodi hrabro odazovu na haški poziv, dokažu svoju pravednost i na radost svoju, svoje obitelji i svojega naroda brzo se sretno vrate kući. Već su se pripremale pojedinačne i kolektivne optužnice protiv hrvatskih političkih i vojnih vođa u hrvatskom obrambenom ratu. Haški istražitelji i njihovi hrvatski suradnici zinuli su znatno više nego što mogu progutati. Neke je smrt spasila od optužnice. Sezona „lova“ na generala Gotovinu i druge bila je na vrhuncu. Histerična Carla bila je vrlo uzrujana slabom hrvatskom suradnjom. Hrvatski junaci nisu bili naivni. Dobro su prozreli haško traženje istine i njihovu pravdu na temelju krivih premisa, kupljenih i prepariranih svjedoka i odvjetnika, krivotvorenih dokumenata itd.

U takvu sam ozračju dobio hašku poslovnu ponudu s tri spomenuta teška uvjeta. Nekako sam prihvatio prvi uvjet iako tako inače nismo običavali raditi, ali sam iz više razloga istaknuo da druga dva uvjeta ne mogu prihvatiti, jer netko to može saznati i bez mene i profesorice (lektorice), a mi možemo biti krivi što je tajna otkrivena. Tko bi to mogao skriti od zadarskih i drugih medija!? Nekako su prihvatili moju ogradu što se tiče čuvanja tajnosti. Vrlo mučna korespondencija se nastavila i trajala je četiri-pet dana. Nekoliko noći vrtio sam se na postelji kao na ražnju. Zatim sam pitao hašku posrednicu koliko dotični tužitelj već zna hrvatski jezik i zašto ga želi učiti? Prevoditeljica mi je objasnila da on već malo zna i da to želi iz osobnih i profesionalnih razloga. Razmišljao sam ovako: Osobni su razlozi postojali i prije, a profesionalni su nastali sad, vjerojatno u vezi s „lovom“ i traženjem bilo kakvih dokaza jer je „lov“ na Gotovinu i druge bio na vrhuncu. Uskoro mi javljaju da je tužitelj X već rezervirao stan u Kalelargi. U meni sve zakuhalo: Da taj čovjek uživa blagodati Zadra, Kalelarge, Foruma, prirodnih i kulturnih znamenitosti, našega mora, sunca i hlada, a naš se junak Gotovina, počasni građanin ovoga grada, mora skrivati pred sumnjivom haškom pravdom!? Sve se u meni bunilo protiv toga! Tada mi je sinula ideja: ZNANJE HRVATSKOGA JEZIKA MOŽE SE I ZLORABITI, ZAR NE? Tada sam posrednici postavio pitanje: „Je li tužitelju X doista stalo do istine o Hrvatskoj i Hrvatima u obrambenom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Poznato mi je da Haški sud miješa hrvatski obrambeni rat i srpski osvajački, napadački. Oni ne vide razliku između napadača i žrtve. To je bitna razlika! Haški tužitelji i sudci to uglavnom ne znadu ili ne žele znati. Oni tobože žele biti neutralni. Njima su branitelji i agresori jednaki: Svi pucaju i ubijaju! Meni to nije isto.“ U tom sam kontekstu dodao: „Znanje hrvatskoga jezika može se i zlorabiti traženjem kojekakvih dokaza i svjedoka protiv Gotovine i drugih optuženih hrvatskih branitelja. Kad bi bilo koji hrvatski branitelj dobio i jedan dan više zatvora zato što tužitelj X zna hrvatski, ja bih bio na neki način izdajnik. Bio bih Juda! Ja to ne želim! Želio bih znati je li dotičnom gospodinu tužitelju X stalo do stvarne istine o hrvatskom obrambenom ratu za slobodu. Ako dobijem dojam da jest – učimo, ako dobijem dojam da nije – ostavljamo učenje hrvatskoga jezika za bolja vremena.“ Napisao sam im još i ovo: „Ja sam prosječan hrvatski intelektualac. Mogu vam pouzdano reći da slično o Haškom sudu, njegovu traženju istine i utvrđivanju pravde i krivnje misli većina Hrvata.“ Podsjetio sam još i na sramotni embargo na uvoz oružja napadnutom hrvatskom narodu.  

Oni su bili uporni: „Pustite to po strani! On jednostavno želi učiti. Već je rezervirao stan u Kalelargi. Molim Vas, prihvatite!“

Konačno sam im odgovorio: „Nisam dobio dojam da je gospodinu tužitelju X stalo do stvarne istine o hrvatskom obrambenom ratu. Nama je to sad bitno. Ostavimo tečaj za bolja vremena!“

Na to više nisam dobio nikakav odgovor. Pustili su me na miru.

Nakon tako čvrste odluke da taj tečaj ostavljamo za bolja vremena, ja sam odahnuo. Osjećao sam se tako lagano kao ptičica. Spavao sam opušteno kao janje. Bio sam pun neopisive radosti i mira. Drugi čovjek!

Bio sam svjestan da sam u tom slučaju postupio neprofesionalno. Ne bih nikom smio uskraćivati usluge za koje smo registrirani. To mi je bila jedina iznimka i nikad mi nije bilo žao što sam tako postupio. Tako udruženi „lov“ na Gotovinu i isticanje suradnje u tom kao dokazanog domoljubnog čina prevršio mi je svaku mjeru. Zato sam odgodio suradnju.

Ne znam što je dalje bilo s njegovim učenjem hrvatskoga jezika i rezervacijom stana u Kalelargi, ali zanimanje za tečaj hrvatskoga jezika znatno je poraslo u čitavom svijetu, osobito u europskim ustanovama. U našu školu dolazilo je puno polaznika iz Europske komisije, Europskog parlamenta i drugih europskih ustanova, čak i iz NATO-a. Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju hrvatski je jezik bio povlašten. Dobivali su za učenje potporu i neke povlastice. Imali smo izvrsno iskustvo s njima. 

Povod za otkrivanje ove dugo čuvane tajne i mukotrpne korespondencije s Tužiteljstvom u Haagu bilo mi je čitanje vrlo zanimljive knjige haškog uznika Valentina Ćorića IN VINO LIBERTAS. U njegovim svjedočanstvima o Haškom sudu, tužiteljima, sudcima, svjedocima, odvjetnicima, krivotvorinama, klevetama, lažima, svim prljavim radnjama kojima se ta „kasta“ slobodno, obilno i nekažnjeno služila potpuno se potvrđuju moje bojazni, zbog kojih sam odbio ponuđenu suradnju. Čitajući spomenutu Ćorićevu knjigu, uz mnoštvo dragocjenih podataka o njemu, njegovim haškim zapisima, doživljajima, susretima, aktivnostima, o zabranjenoj proizvodnji vrhunskoga vina u zatvoru i vinskim radostima njega, njegovih prijatelja i neprijatelja, iz njegovih sjećanja iz prijašnjih vremena saznao sam da je on i hrvatski jezični mučenik. Imam za to barem tri dokaza:

1. Kao srednjoškolac u Mostaru bio je isključen iz škole jer je na bilježnici napisao za hrvatsko-srpski umjesto pravilno i željeno: srpskohrvatski ili srpsko-hrvatski.
2. Kao student u Rijeci začudio se kad je na ploči u studentskoj menzi vidio jelovnik samo na ćirilici. Skinuo je ploču, pobrisao tekst i praznu ploču vratio na zid. Zato je upisan u Udbine dosjee i postao neprijatelj br. 1.
3. I na sudu u Haagu tražio je da hrvatski svjedok mora imati prevoditelja koji zna hrvatski jezik, osobito hrvatsko vojno nazivlje. Jedna je prevoditeljica to doživjela kao osobnu uvredu, a ona se inače zalagala za BCS jezik ili iznimno multietnički hrvatski jezik. Ćorić je tako dobro obrazložio svoj zahtjev da je i sudac Antonetti stao u njegovu obranu, ali je i on, na žalost, na Haškom sudu bio u manjini. Nedopustivo je da Haški sud nije priznavao jezik nove članice Europske unije hrvatski jezik.

Iz ljubavi prema Valentinu Ćoriću i poštovanju prema njegovoj borbi i žrtvi za hrvatski jezik, državu, narod i slobodu, odlučio sam u Zadru za Dane hrvatskoga jezika predstaviti Ćorićevu knjigu.

Umjesto opisa i prepričavanja, evo u nastavku pozivnice. 

Mile Mamić, red. prof. u miru
Zadar, 20. veljače 2025.

___________