Spomen-ploča u čast velegoda 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva

U gradu Hvaru, sjedištu drevne Hvarske biskupije, starom hrvatskom i europskom kulturnom središtu, srcu Jadranskoga mora, održano je 7. veljače 2026. završno svehrvatsko slavlje otkrivanjem i blagoslovom spomen-ploče podignute u čast velegoda hrvatske povijesti – 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, koji svjedoči o neraskidivoj povezanosti hrvatske povijesti s papinstvom i kršćanskom Europom.

Skladna kamena ploča postavljena je u središtu grada, na najvećem i najljepšem starom kamenom trgu na istočnoj, hrvatskoj jadranskoj obali – Trgu sv. Stjepana I., pape i mučenika, na sjevernom zidu velebnoga Arsenala s glasovitim najstarijim javnim kazalištem u Europi. A spomen-ploču na kojoj su ispod reljefa hrvatskoga povijesnoga grba uklesane riječi posvećene 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva i u čast prvomu hrvatskom kralju Tomislavu, podižu Hvarani – vjerni hrvatski puk.

Svečanost je organizirao Ogranak Matice hrvatske u Hvaru u zajedništvu s Gradom Hvarom. Taj događaj nacionalnog značaja i značenja uslijedio je dan nakon proslave zavjetnoga hvarskog blagdana Svetoga Križića (dana kad je malo drveno raspelo krvlju proplakalo u osvit bune pučana 1510. godine na otoku Hvaru), u povezanosti s njim i njegovom porukom – pozivom na mir i na jedinstvo našega naroda.

Slavlje je započelo mimohodom gradom Hrvatske gradske glazbe Stari Grad te svečanim skupom u Arsenalu: hrvatskom himnom, koju je otpjevao Dječji katedralni zbor sastavljen od tridesetak djevojčica i dječaka okićenih hrvatskim trobojnicama – pravi simbol nade i ukras svečanosti, zatim pozdravnim riječima hvarskoga gradonačelnika Šime Ravlića, župana splitsko-dalmatinskoga Blaženka Bobana – izaslanika predsjednika hrvatske Vlade, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Hvaru akademika Kuzme Kovačića, čitanjem pozdravnoga pisma predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademika Velimira Neidhardta, pozdravnim riječima izaslanika predsjednika i Predsjedništva Matice hrvatske dr. sc. Vladimira Lončarevića – književnog tajnika Matice hrvatske, rektora splitskoga sveučilišta prof. dr. sc. Dragana Ljutića, izaslanika ravnatelja Matice hrvatskih iseljenika Ante Ćalete te izaslanika predsjednika Hrvatskoga državnog sabora Andre Krstulovića Opare.

Nakon domoljubnih pjesama u izvedbi katedralnoga dječjeg zbora svoje su nadahnute govore održali profesori povijesti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu – prof. dr. sc. Marko Trogrlić: „Poruka splitskih crkvenih sabora (925. – 928.)” i prof. dr. sc. Josip Vrandečić: „Kralj Tomislav u sadašnjosti”.

Isti je dječji zbor zaključio pjesmom prvi dio slavlja, da bi zatim svi izišli na Trg sv. Stjepana gdje je hrvatskom himnom, u izvedbi spomenute limene glazbe započeo svečani čin otkrivanja spomen-ploče, koju su otkrili hvarski gradonačelnik i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Hvaru, a blagoslovio uz prigodni govor i molitvu hvarski biskup mons. Ranko Vidović, rekavši:

„Zahvalni za očitovanje dobrote i milosti
kojima si tijekom povijesti pratio hrvatski narod,
upućujemo Ti molbe suočeni s potrebama naše domovine.
Ti vidiš naše strepnje, tjeskobe i čežnje.
Ne napusti nas i ne uskrati nam svoja nadahnuća,
da ne odustanemo od zalaganja za slobodu i istinu.”

Blagoslov su popratila zvona hvarske katedrale, najljepšim zvukom od svih zvona na hrvatskoj obali Jadranskoga mora.

Hvarani su ovim činom složno održali svoje obećanje od 3. lipnja 2025., kad su u svome gradu na skupu posvećenom istome jubileju, koji je također organizirao hvarski ogranak Matice hrvatske, aklamacijom prihvatili odluku da će podizanjem spomen-ploče čuvati naše povijesno pamćenje, živjeti i braniti naš nacionalni i vjerski identitet – sve najveće ljudske vrijednosti.        

                                                                                                Kuzma Kovačić

 ________________

Iz govora prof. dr. sc. Marka Trogrlića: Poruka splitskih crkvenih sabora (925. – 928.)

Iako je minulo 11 stoljeća od ovih prvih naših nacionalnih crkvenih sabora, oni nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati. U tom smislu čini nam se važnim istaknuti sljedeće elemente u kojima se može sažeti poruka ovih znamenitih i važnih događaja:

1. Zaključci splitskih crkvenih sabora i uz njih vezana svjedočanstva daju dragocjen uvid u stanje crkvene organizacije na području Salonitansko-splitske metropolije svjedočeći također i o rastućem papinskom utjecaju, stojeći kao poveznica između nastojanja papa 9. st. i odrješite akcije reformskih papa u 11. st. Treba ih promatrati u svjetlu novog, reformnog lica Crkve koja će iznjedriti veliku europsku srednjovjekovnu civilizaciju okrunjenu katedralama i sveučilištima. Splitski sabori, mogli bismo s pravom reći, kruna su međusobnog oslonca Rima i Hrvatskog Kraljevstva i početni dio mozaika „nove Europe“.

2. U crkvenom smislu ovi su sabori udarili smjer crkveno-teritorijalnog ustroja i naših područja, povezavši ga s korijenima prvih kršćanskih početaka na našem prostoru. Nacionalno pak politički gledano njihove odluke su zaokružile i uokvirile hrvatski prostor te ga se, u širem europskom onodobnom kontekstu, moglo u njegovu razvoju ubrojiti u zrele i dovršene političke stvarnosti koje su u formi kraljevske vlasti i struktura iz vremena Tomislava, vladara s kraljevskim statusom iz hrvatske narodne dinastije, koegzistirale pokraj drugih njima sličnih i istodobnih.

3. Rimska Crkva postala je i našem „slučaju“ presudni arbitar i kohezivna duhovna i politička snaga unutar nekadašnjeg područja rimskog limesa, a jaki sastav papinskog izaslanstva, nazočnost dalmatinskih biskupa, hrvatskog biskupa iz Nina te kralja Tomislava, svjedoče o snazi novoga Hrvatskog Kraljevstva i njegovoj povijesnoj ulozi i odgovornosti koju mu je Crkva namijenila na području od Jadrana do Panonije.

4. Ovi sabori također svjedoče da su naši korijeni duboko kršćanski. Naslanjaju se na baštinu ranog kršćanstva. Kršćanski navještaj dospio je već u apostolsko ili najkasnije u prvo poapostolsko vrijeme na naše područje sa snažnim i važnim ishodištem u Saloni, metropoli nekadašnje rimske provincije Dalmacije, koji je kao veliki i važan grad na istočnoj obali Jadrana nedvojbeno morao biti odredištem kršćanskih misionara, kako je to bio slučaj i s drugim gradovima Sredozemlja, pa tako onda i onima na njegovim istočnim obalama. Kršćanska baština srednjovjekovnom Zapadu koji se postupno rađao, odnosno novim narodima, pa tako i Hrvatima, donosi novi moralni i pravni standard. Novi moral utemeljen na zakonu Evanđelja odgaja narode Europe toga doba za vrijednosti svake osobe, na temelju njene besmrtne duše, a ističe i važnost razuma koji nas vodi do spoznaje Boga.

U susretu pape Lava XIV. s predsjedništvom Komisije biskupskih konferencija EU, potkraj svibnja 2025.  istaknuto je da je upravo u pluralističkom društvu važno ne zatajiti vlastite kršćanske korijene, naravno, s uvažavanjem drugih pogleda. Ali nikada od toga ne odustati jer je to pitanje i identiteta, ali i naše europske sposobnosti za budućnost. Svojevsvrsni „zaborav“, ili potiskivanje svojih korijena ili pak njihovo sustavno ignoriranje, nipošto ne umanjuje njihovu važnost, njihovu aktualnost i njihovu uvijek novu svježinu...

U splitskoj prvostolnici podignuta je spomen-ploča na kojoj su upisane riječi sv. Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta splitskoj katedrali 4. listopada 1998.: „Ovdje povijest nije šutjela!“ Ne samo da u nas povijest „nije šutjela“ nego nam je govorila i stalno nam govori. Kao vjernici, uvjereni smo u čudesno, iako nama često skriveno, tajanstveno djelovanje Božje providnosti koja upravlja tijekom povijesti i u njoj djeluje, ali ju i nadilazi. Povijesno kretanje kao i zbivanja koja ga ispunjavaju, nama često neshvatljiva ili pak teško shvatljiva, imaju svoju usmjerenost i svoj konačni cilj i svrhu, jer imamo sigurnost „da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točki ili mračnom ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave“, kako je to lijepo istaknuo pokojni papa Franjo u Buli proglašenja jubileja godine 2025. Spes non confundit. A hrvatski biskupi su nam u svom pastirskom pismu „Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade“, u prigodi Jubilejske godine 2025., 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva, među ostalim poručili da valja imati na pameti da je kršćanska vjera ukorijenjena u povijesni slijed Božje objave kao „povijesti spasenja“ te da se unutar te povijesti spasenja odvija i povijest hrvatskoga naroda, u čijim korijenima stoji prihvaćanje kršćanske vjere u početcima nacionalne povijesti i izgradnja identiteta koji nije odvojiv od kršćanske vjere i Katoličke crkve (br. 10).

I današnji događaj, ovdje u Hvaru, u srcu hrvatskog Jadrana, kolijevci hrvatske i europske kulture, doprinos je izgradnji i očuvanju upravo toga identiteta. Sjećajući se danas znamenitog događaja od prije 1100 godina sjećamo se njegovih dubokih korijena. I ne samo da ih se sjećamo, nego smo na njih ponosni. Itekako ponosni!

Govor prof. dr. sc. Josipa Vrandečića: Kralj Tomislav u sadašnjosti

U hrvatskom je kolektivnom sjećanju kralj Tomislav najpopularniji vladar narodne dinastije, premda o drugim vladarima, i prije i poslije njega, znamo mnogo više. Posjedujemo čak sedam kamenih natpisa o Branimiru, niz darovnica Petra Krešimira IV., u detalje opisanu Zvonimirovu krunidbu u njegovoj zavjernici Velikom papi Grguru VII. O Tomislavu i njegovu dobu pak znamo iz pisma pape Ivana X. i akta crkvenih splitskih sabora, iz Historiae Salonitane Maior, iz bizantskih izvora Porfirogeneta, Cedrena i Zonare, te iz Barskog ljetopisa popa Dukljanina. Ne posjedujemo pak ni jedan ulomak s Tomislavovim imenom, ni jednu njegovu darovnicu, spomen ni o jednoj njegovoj zavjetnoj crkvi. No narodna predaja i historiografija upravo su njega izdvojile kao živi simbol narodne dinastije i začetnika hrvatske državnosti. A dobro znamo da narodna predaja, za razliku od legende i mita, čuva povijesnu istinu i da je dragocjena za pravu povijest jer nadopunjava materijalne izvore kada zakažu sile klasičnih središta.

Predaja je našeg naroda znala da je Tomislavu bilo najteže. U njegovo se vrijeme kako je Belloc naglasio u svojoj Europi i Vjeri činilo da je Europa osuđena na propast. S istoka dolinom Dunava napreduju poganski narodi, na jugu na Mediteranu i na Pirenejima caruje islam, a na sjeveru stalne borbe protiv gusara sa sjevera. Francuska je uznemirena do vrata Pariza, Britanija toliko opsjedana da se kralj Alfred skrivao. Cijela granica kršćanstva linija je tvrđava i stalnih bojnih polja. Da su vojne institucije Europe zakazale u toj borbi, Europa bi bila osuđena na propast jer ovi nisu kao barbari za antike ciljali na naseljavanje unutar Carstva, nego na njezino uništenje.

Tomislav je malo gradio i darivao. Nalikovao je onoj Bellocovoj slici Karla Velikog, uvijek u sedlu, u jednom dijelu godine na Pirenejima, u drugom na Elbi. Branimir je postigao međunarodno priznanje, Tomislav je Hrvatsku učvrstio do sjeverne granice nekadašnjeg Ilirika. Uz pomoć Rima, preustrojem Crkve u Hrvata, državi je udahnuo život. Uz starodrevne Hispaniju, Britaniju, Italiju i Galiju, Hrvatska je postala peta država katoličke Europe. Tomislav ju je učinio dijelom njene jezgre. Od Tomislava Hrvatska je Zapad, od Tomislava Hrvatska je dio nove Europe.

Chesterton nas uči da nije sretan onaj narod koji se mora vezati za svoje velikane. Da štujemo velike ljude u razdoblju slabosti. Da se držimo velikih kada smo maleni. Doista, Hrvati su tijekom povijesti, bez vladara svoje krvi i vlastite države, prionuli uspomeni na svoje nacionalne junake koji su branili interese naroda i njegovog državnog prava. Hrvati nisu imali luksuz poput npr. Francuza, koji su za svoj nacionalni simbol izabrali alegorijsku figuru djevojke Marianne, simbol Republike i revolucije, koju su različito prikazivali čas sa žitom, čas s ćupom, s frigijskom kapom, ali najčešće s trikolorom u rukama poput obnažene djevojke na Delacroixovoj Slobodi koja vodi narod. Hrvati za svoje velikane nisu birali alegorijske figure nego one stvarne – žive i mrtve, najčešće pak mučenike kojih nije nedostajalo: poput junaka iz krbavske i sisačke bitke, Gvozdanskog, Nikolu Sigetskog, ostale Zrinske i Frankopane, Radića i kardinala Stepinca jer je uspomena na njih čuvala i državnost i identitet koje su predaja i historiografija prenosile na sljedeće generacije i onda kada su institucije podlegle. Matoš je napisao da su za razliku od Engleza, Nijemaca i Francuza koji su se nemilosrdno obračunavali sa svojim izdajnicima, Hrvati takve često nagrađivali. Doista, brojni su Hrvati u službi mađaronske, germanofilske, talijanaške ili srpske politike uživali za života časti i počasti, no nakon svoje smrti odmah su pali u trajni zaborav. Tu su Hrvati bili nepogrješivi jer su kao mali narod morali biti nepogrješivi i za svoje su velikane birali ponajbolje. I ta ih je svijest očuvala kroz stoljeća. Hrvati su se vezali za Tomislava ne samo jer je bio prvi hrvatski kralj nego zbog toga što je, kako iščitavamo iz skromnih zapisa, stvorio državu reda, duha i slobode. Vezali su se za njega jer je sok te države kolao kroz stoljeća od korijena do krošnje i održao je živom i zelenom sve do našeg vremena.

Danas nije popularno govoriti o tradiciji jer da nas tradicija određuje, a da je svako određenje nepravedno i nepoželjno: ono vjersko, spolno, rasno, nacionalno. Danas nije popularno govoriti ni o zapadnoj civilizaciji jer živimo u vremenu fatalnog gubitka središta i samopouzdanja, kada caruje ideologija relativizma, nihilizma i posramljivanja čije nam okove nameću u našoj suvremenoj stvarnosti.

To je trenutak u kojemu podižemo ovu spomen-ploču. Podižemo ju u središtu grada Hvara, na njegovu trgu – agori, koja nije za nas samo Pjaca, nego je ona „dobra zemlja“ iz Prispodobe o sijaču, koja donosi plod, podižemo ju u srcu javnog života grada, položenu između katedrale i lože, tim središtima duha i demokracije, zakriljenih jakom tvrđavom i arsenalom. Spomen-ploča sve ih danas skladno povezuje kao sklopljene ruke Melkisedeka, i kralja i svećenika.

Na ovaj se trg ljeti slijeva na tisuće turista koji grad i otok Hvar ne biraju samo zbog njegovih plaža, hotela i restorana, jer bolje i drugdje mogu naći. Oni posjećuju Hvar zbog ovog uređenog mikroreda koji često ne prepoznaju, ali ga prepoznaje njihova urođena kršćanska duša koja iznutra grebe. Stoga ova spomen-ploča nije na korist samo našem narodu nego i drugima, jer nas Burke uči da u nama žive naši mrtvi predci i njihove vrline i mane i da se stoga povijest ne može graditi ispočetka, kako su nas uvjeravali prošla dva stoljeća, po cijenu milijunskih žrtava.

Mazzini je smatrao da je svakom narodu Božja providnost odredila njegovu posebnu povijesnu misiju. Kralju je Tomislavu putem dva ključna splitska sabora namijenila misiju evangelizacije, a na istu nas je posjetio sveti Ivan Pavao II. rekavši da smo „ narod nade“.

Narod smo „nove evangelizacije“, od Tomislava do danas. Po tome ova ploča, koju slijedom te naše misije podižemo za sebe i druge, sadrži svu snagu svemira. Podižemo ju kao zahvalu za sve naše naraštaje koji su krvlju i znojem gradili ono što nam je dalo snagu i ono što nas je održalo. Podižemo ju kao znak i kao jamstvo slobode. Zbog toga ovih nekoliko uklesanih riječi na ploči sažimaju čitav naš Ustav i čitav naš nacionalni program. Na spomen i slavu, kralju Tomislavu!