Srljanje u propast

Vlast ima svoj jezik. Ni dug ni rašljast. Govorno je taj jezik jednostavan. Značenjski je međutim zakučast. Nikad ne znate jeste li što ispravno ili krivo razumjeli. Zašto je to tako? Na vlast, mislite, rijetko dođu znanstvenici, napose jezikoslovci? U pravu ste. Ali ne treba zbog toga žaliti. Vlast je kao takva u demokraciji namijenjena društveno umješnim ljudima.

A koja su i kakva umijeća društvenih umješnika? Oni znaju i umiju sve. – Čekajte – reći će tkogod – ako sam dobro razumio, vi tvrdite da vlast kvari jezik? – O, ne! – uzvraćam. – Daleko od toga! Niti sam ja Karl Kraus niti su vlastodršci u Republici Hrvatskoj novinari. Ne, ne i ne! Ne mislim tako ružno. Upravo suprotno, vlastodršci su u Republici Hrvatskoj popravljači svih stvari, pa dakle i jezika. Ne vjerujete? Sjetite se kako su ministri Željko Jovanović i Rajko Ostojić – prvi ekonomist, a drugi liječnik – prije šest godina svomu ministarskom nastupu udarili jezikoslovan pečat! Spopalo ih jugotužje pa su, škiljeći prema Beogradu, popravili nazive svojih ministarstava. Tako se Jovanović od „ministra športa“ prometnuo u „ministra sporta“, a Ostojić od „ministra zdravstva“ u ministra „zdravlja“. Jovanović je, rekoše znalci, učinio korak natrag, Ostojić korak naprijed. Tako su se, povikaše „radnici i seljaci“, rastali naši ideološki blizanci! – Ni govora! – uzvratiše znalci. – Oni su se u tom „činodejstviju“ otajstveno sastali!

Sad, što je to bilo? Taj „korak natrag“ i „korak naprijed“, je li to bio rastanak ili sastanak? Meni to nije važno. Meni nije do bîti. Mene je očarala pojava. A nju sam, čini mi se, vjerno opisao. Hm, reći će sumnjičav čitatelj, pripovjedač tako govori jer misli da će se, tukući mrtve konje, izvući iz zamke koju je sâm sebi postavio. A što ćemo s tvrdnjom da čovjek koji sluša govor vlasti nikad ne zna je li što ispravno ili krivo shvatio?

To, dragi moji, samo prividno protuslovi tvrdnji da vlastodršci u Hrvatskoj popravljaju jezik. Popravljaju oni, popravljaju! Ali ponešto se popraviti ne da. Zašto? Nisu krivi vlastodršci, krive su riječi. Riječi zbunjuju. Vlastodršcima su riječi posude s mnogo rupa, a njihova su značenja, valjda po naravi jezika, lelujava, da ne velim fluidna.

Znam to iz iskustva. Eto, buljim u natpis „Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku“. Buljim kao tele u šarena vrata, i ne znam kako da razumijem naziv ustanove, a cijeli život drugujem s riječima! Najviše me zbunjuje riječ „demografija“. Znam njezino postanje: od grč. δῆμος (puk) i γράφω (pišem) kao „geografija“ od grč. γέα (zemlja) i γράφω (pišem). A kako je grčka geografija hrvatski „zemljopis“, učini mi se da bi i grčka demografija trebala biti hrvatski „pukopis“. Geografija – znanost o Zemlji, demografija – znanost o puku (pučanstvu, žiteljstvu, populaciji). Ali to je krivo! Ministarstvo nije znanstvena ustanova, ono je ustanova državne uprave. Što rečeno ministarstvo ima sa ReformeAko se to iseljivanje nastavi, ne će se samo katastrofalno smanjiti broj stanovnika, nego će se ubrzati i demografsko starenje nacije. Što tu može učiniti to ubogo ministarstvo, kako god se zvalo? Ono ne zna ni čime se bavi. Ali valja pošteno reći da tu u ovim okolnostima malo može učiniti i cijela ova „globalističko-centristička“ Vlada. Spas je od propasti u četirima razumnim reformama: 1. reformi izbornoga sustava; 2. reformi državne uprave; 3. reformi pravosuđa i 4. reformi poreznog sustava.znanošću? Nije li znanost upravni predmet jednoga drugog ministarstva?! Na posljetku mi sinu ono za „socijalnu politiku“. Gle, gle, rekoh sam sebi, to je valjda – to! Ministarstvo se ne bavi znanošću, nego politikom koju omeđuje predmet znanosti. To ministarstvo nije dakle ministarstvo „za demografiju“, nego ministarstvo za populacijsku politiku, kao što nije ni ministarstvo za sociologiju, nego ministarstvo za „socijalnu politiku!

Ali moja spoznajna radost brzo je splasnula. Sjetio sam se da to što sam stvar pojmovno izveo na čistac, malo vrijedi pred pogubnim demografskim činjenicama. Država nema registra pučanstva, a službena je statistika nepouzdana. Ta statistika bilježi stravične podatke. Godine 2016. u Hrvatskoj je rođeno samo 37.706-ero djece, najmanje u zadnjih pola stoljeća. Umrle su 51.542 osobe. Iselilo se 36. 436 osoba. Samo u jednoj godini Hrvatska je izgubila 50. 000 ljudi.

A javna priopćivala u tuđinskomu vlasništvu svakodnevno promiču iseljivanje mladih ljudi. Ako se to iseljivanje nastavi, ne će se samo katastrofalno smanjiti broj stanovnika, nego će se ubrzati i demografsko starenje nacije. Što tu može učiniti to ubogo ministarstvo, kako god se zvalo? Ono ne zna ni čime se bavi. Ali valja pošteno reći da tu u ovim okolnostima malo može učiniti i cijela ova „globalističko-centristička“ Vlada. Spas je od propasti u četirima razumnim reformama: 1. reformi izbornoga sustava; 2. reformi državne uprave; 3. reformi pravosuđa i 4. reformi poreznog sustava.

Ništa se od toga ne može provesti bez nekog oblika lustracije. A tomu se vlast u Hrvatskoj – i zakonodavna, i izvršna, i sudbena – odlučno protivi. Stoga se sami hrvatski državljani trebaju upitati: Hoćemo li se na to demokratski odvažiti? Ili ćemo i dalje slušati govor vlasti kakvu imamo i srljati u propast?

Benjamin Tolić
Hrvatsko slovo