Velike geste

„Kukurikavci" su izvan sebe. Hrvatska je Predsjednica političko čudovište! Ona drži da predizborna obećanja čovjeka obvezuju i nakon izbora! Takva su shvaćanja „na ovim prostorima" poodavno zastarjela. Ali Predsjednica demonstrativno ide protiv struje. Nakon službenoga posjeta Sarajevu odletjela je, kao što je i obećala, u službeni posjet Berlinu! I tamo označila prijekid one hrvatske vanjske politike koju su u listopadu 2000. na Zapadnobalkanskom summitu EU u Zagrebu zacrtali Stjepan Mesić i Ivica Račan, zatim nastavili Stjepan Mesić i Ivo Sanader, a Ivo Josipović i Zoran Milanović doveli do paroksizma.

U Berlinu je Predsjednica svojim domaćinima, njemačkomu saveznom predsjedniku Joachimu Gaucku i kancelarici Angeli Merkel, rekla: Hrvatska zna tko su joj prijatelji, a kada se vratila kući, gospodski je otpravila poprsje jugoslavenskoga komunističkog diktatora iz svoga ureda u muzej njegova zavičaja.

To je govor nedvosmislenih simbola. Duboko ga je razumio Zoran Milanović. Stoga je Predsjedničin posjet Berlinu odmah ocrnio kao hodanje okolo i „cinkarenje" hrvatske Vlade, a micanje je lika jugoslavenskoga komunističkog velezločinca iz ureda hrvatske državne poglavarice osudio kao posljedak nerazumijevanja hrvatske povijesti, koja – reče – nije povijest od pet minuta, nego duga povijest uspona i padova.

Milanovićevi su argumenti vrlo tanjušni. Zapravo se mogu zanemariti. Ipak, uljudnosti radi, treba o tomu ponešto reći. Nije li sâm Milanović i sebe i svoju Vladu „cinkao" cijelomu svijetu kada je, dan-dva prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, njegova zastupnička većina u Hrvatskomu saboru donijela onaj sramotni „lex Perković" – zakon o zaštiti časnika i djelatnika "Argumenti"Milanovićevi su argumenti vrlo tanjušni. Zapravo se mogu zanemariti. Ipak, uljudnosti radi, treba o tomu ponešto reći. Nije li sâm Milanović i sebe i svoju Vladu „cinkao" cijelomu svijetu kada je, dan-dva prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, njegova zastupnička većina u Hrvatskomu saboru donijela onaj sramotni „lex Perković" – zakon o zaštiti časnika i djelatnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti koji su ne samo u Jugoslaviji, nego i u tzv. slobodnom svijetu ubojstvima zatirali svaki proplamsaj hrvatskoga državotvorstva?jugoslavenske Službe državne sigurnosti koji su ne samo u Jugoslaviji, nego i u tzv. slobodnom svijetu ubojstvima zatirali svaki proplamsaj hrvatskoga državotvorstva?

Tito i britanska pozlata

A Tito? Ako je vjerovati onima koji se hvastaju da znaju, toga je boljševika Fitzroy Maclean, špijun Winstona Churchilla, stilizirao u uzorna savezničkog maršala. Britanska pozlata držala je dugo. No „lijevi" se idol nakon svoje smrti gadno oljuštio. Najprije su ga na europskom kontinentu jako „ocrnili". Njemački ga je Bild, okrivivši ga za smrt oko milijun ljudi, uglavnom političkih protivnika, stavio na 10. mjesto na ljestvici najvećih zločinaca XX. stoljeća. Neki bivši partijski ljudi u Beogradu odnedavno tvrde da nije pokopan u Kući cvijeća na Dedinju. U lijes je, vele, „zbog razumljivih razloga", umjesto maršalovih zemnih ostataka nasut pijesak.

Njegovu uspomenu još donekle štuju na Britanskom otočju. Tamo ga je Daily Mail na svojoj ljestvici najvećih zločinaca XX. stoljeća spustio s 10. na 13. mjesto. Tito, vele Britanci, nije odgovoran za smrt oko milijun, nego za smrt oko 570.000 ljudi. A njegova „nepobjediva" Jugoslavenska narodna armija? Ona je nadživjela svoga „vrhovnog komandanta", pa je, desetak godina nakon njegove smrti, pokušavajući stvoriti Veliku Srbiju, još jednom poharala i u crno zavila Hrvatsku.

Što dakle? Kakvi su to ljudi što danas u Hrvatskoj nariču za vrjednotama koje zlata vrijede Ivi Josipoviću i Zoranu Milanoviću? To su politički pasatisti. Na jednoj strani oni koji su na „ljudožderskom" humanizmu izgradili svoju materijalnu i moralnu egzistenciju, na drugoj oni koji su bili i ostali proleteri u materijalnom i moralnom smislu te riječi. Ali i jedni se i drugi ponose ponovnim izborom Andre Vlahušića na gradonačelničku dužnost u Dubrovniku iako znaju da je pravomoćno osuđen zbog financijske zlorabe gradonačelničkog položaja, a ni jedni se ni drugi ne stide Andreje Zlatar Violić, ministrice kulture, koja svojim „sukobom interesā" majstorski riše skupni portret Milanovićeve Vlade.

Nad tim se ne treba zgražati. To treba odlučno presjeći i odbaciti ako želimo živjeti kao ljudi katoličke srednjoeuropske i sredozemne uljudbe. Za taj pothvat naša Predsjednica velikim gestama „stvara atmosferu", kako je njezin prethodnik na Pantovčaku jednom odredio glavnu predsjedničku zadaću. Zato joj možemo samo čestitati i zajedno se s njom usrdno nadati da će Hrvatska uskoro doći k sebi.

Benjamin Tolić
Hrvastsko slovo