Osvrt na knjigu Hrvatska pravoslavna crkva 

Dok sam tražio neke tekstove, koje ne mogu više naći, a koji su bili objavljeni na mrežnoj stranici Projekt Velebit, koja je stavljena u fazu mirovanja (bar mi se tako čini), zbog pravomoćne presude Marku Juriču (vidi: Slučaj Marko Jurič: Mržnja je kad se u zatvor šalje zbog izgovorene riječi), koji je ukazao na pojavu četništva u Hrvatskoj, kojeg vidimo svi, osim Vlade, naišao sam na knjigu Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), autora doktora Juraja Kolarića, nakladnik Tkanica, Zagreb, 2024. Kako sam pročitao već nekoliko knjiga na temu HPC, odlučio sam se pročitati i ovu knjigu doktora Kolarića. Inače, izadavačka kuća Tkanica ima čitav niz vrlo interesantnih naslova (knjiga), tako da sam neke od njih već pročitao i osvrte objavio. Volio bih sve pročitati, no obeshrabljen sam sa činjenicom da se svake godine u svijetu tiska više od dva milijuna novih naslova, a u Hrvatskoj više od šest tisuća, tako da su moje mogućnosti glede broja pročitanih knjiga beznačajne. A u životu imam i obveza, tako da mi je čitanje u kategoriji odmora. U Hrvatskoj se u prosjeku tiska između 100 do 1.000 primjeraka po knjizi. Ako se proda tisuću primjeraka knjige, onda to u hrvatskim okvirima spada već u kategoriju najbolje prodavanih (bestseller), tj. najpopularnijih knjiga. Znači koga zanimaju knjige, tj. tko voli čitati, kod izdavača Tkanica pronaći će sigurno zanimljivu knjigu. I da budem jasan, ne čitam knjige niti pišem osvrte po narudžbi, nego isključivo čitam ono što mi se u datom trenutku učini interesantnim.

Hrvatska pravoslavna crkva, Juraj Kolarić, nakladnik Tkanica, Zagreb, 2024.

Doktor Kolarić nije bilo tko. Prije svega, on je intelektualac, ne po tituli, ne po učenosti, već po svojim djelima. Evo konkretnog primjera iz njegove knjige Hrvatska pravoslavna crkva (vidi str. 99, itd.): "Na 67. Ekumenskom simpoziju u Beču u studenom 1992. godine sudjelovala su i dva istaknuta znanstvenika, doktor Dejan Medaković iz Beograda, tajnik Srpske akademije nauka i umetnosti - SANU, te doktor Juraj Kolarić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tom je prilikom doktor Kolarić istaknuo četiri pretpostavke za uspješan dijalog s pravoslavcima u Hrvatskoj: 1) Srbi u Hrvatskoj moraju priznati novu političku realnost i priznati Hrvatsku kao svoju domovinu. 2) Srbi koji su tijekom rata u Hrvatskoj počinili zločine ili su 'huškali' protiv zakonitih državnih vlasti u Hrvatskoj moraju biti dovedeni pred sud bez obzira radilo se to o pravoslavnim vjernicima, svećenicima ili biskupima. 3) Pravoslavnima u Hrvatskoj mora se omogućiti slobodno ispovjedanje njihove vjere kroz zakonsku regulativu, a što ne isključuje i osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj. 4) Dosadašnji ekumenski razgovori mogu se nastaviti samo pod spomenutim pretpostavkama, ne zaboravljajući da u Hrvatskoj postoju i druge Crkve osim Katoličke i Srpske.

To su riječi čovjeka koji ne šuti i kojega titule nisu uspavale. Nedavna Deklaracija o hrvatskom povijesnom grbu  je samo jedan mali korak u borbi za istinu i protiv stigmatizacije Hrvata. Sljedeći korak mora biti HAZU Deklaracija o hrvatskom pozdravu Za Dom Spremni, jer bez njega ne bi bili spremni obraniti Domovinu devedesetih, a taj budući službeni pozdrav Hrvatske vojske je garancija da ćemo Hrvatsku ponovno obraniti. Ovdje je naprosto riječ o sigurnosti i opstojnosti Hrvatske. Takva bi deklaracija pomogla premijeru prema svijetu da nas primitivci, bezveznjaci, strani plaćenici i mrzitelji Hrvatske više ne drže zarobljene u 1945. Dragi akademici, dokažite da ste intelektualna elita hrvatskog društva, da ste ne samo učeni, već i intelektualci poput doktora Juraja Kolarića ili akademika Josipa Pečarića, jer će vas u protivnom hrvatski puk uglavnom pamtiti po mjesečnom novčanom dodatku uz mirovinu!

S obzirom da sam se kao laik već upoznao s pojmom Hrvatska pravoslavna crkva (vidi: Osvrt na knjigu 'Hrvatska pravoslavna crkva' - za otvoriti ovu stranicu treba nekoliko sekundi duže sačekati nego obično) i razumijem problem (vidi: I. Tijardović: Osvrt na knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve ), tražeći više informacija na internetskim pretraživačima, naišao sam na neke određene tekstove, a dvoje od tih tekstova ovdje izdvajam (vidi: Hrvatska: Zašto se Katolička crkva miješa u sva pitanja? i Hrvatska pravoslavna Crkva neoustaška inicijativa?). Dobro je kad DW pruža priliku nekome iznjeti drugačije mišljenje, no nakon desetogodišnjeg praćenja DW mogu slobodno reći da DW nije u funkciji njemačkog interesa, a pogotovo ne istine kad je u pitanju hrvatska povijest Drugog svjetskog rata. U konkretnom slučaju zašto se nije na DW pružila prilika i kardinalu Vinku Puljiću da opravda što je rekao ili nekome od poznavatelja djela i života nadbiskupa Ivana Šarića da progovori o djelu i njegovom životu (vidi: Novosti Sarajevo: Predstavljanje knjiga "Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup" i "Povijest poziva na odgovornost"? Zašto se ne kontaktira arhiepiskopa Aleksandra ili doktora Kolarića koji je doktorirao tezom Ökumenische Fraen in der Theologie der Serbisch-orthodoxen Kirche. Eine historisch-dogmatische Studie kad je riječ o HPC? Kad god su teme vezane za Drugi svjetski rat DW nastoji biti veći 'antifašist' od 'antifašista'. To nema više nikakvog smisla. Nijemci su svoju lekciju iz povijesti naučili kroz podjelu Njemačke na istočnu i zapadnu. Danas, nakon punih 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata, Nijemci moraju otvoriti sasvim novu stranicu svoje budućnosti i s državom Izrael sklopiti vojni savez, Holokaust ne zaboraviti, ali naglasiti da zlo ne pripada samo jednom narodu, prestati se opravdavati za nešto što su očevi, pradjedovi ili prapradjedovi učinili i rješiti se stranaka (političara) koji su pod 'KGB' utjecajem. Stigmatizacija Nijemaca kao nacista mora prestati. Nijemci su vrlo kulturan narod, kao i svi narodi imali su uspone i padove, no živjeti u povijesti i svakoj novoj generaciji Nijemaca nabijati kompleks nacizma, to je slučaj za psihijatriju. Nijemci su bili najveći i najpoštovaniji dok su pjevali Großer Gott wir loben dich.

Kad je u pitanju Hrvatska, Židovi se moraju distancirati od velikosrpske mitologije, jer u protivnom iskrenog prijateljstva između Hrvata i Židova ne će biti. Zašto bih se ja morao pravdati za nešto što nisam učinio i ponižavati se odlazeći na mjesta trgovine brojkama? Kad se NDH oslobodi politike i prepusti povijesti, tu je sve ono bitno već jasno: 1) Ustaše su proganjali Židove u znatno manjoj mjeri nego neki drugi, zbog toga nacisti nisu vjerovali ustašama. Da je NDH zaista bila genocidna, poglavniku bi se sudilo, a nije. On je dovoljno kaženjen jer je ostao živ. Umjesto da se bori s neporaženom vojskom za svoj narod, napustio je 's čamcem za spašavanje brod u pogibelji, a posadi i putnicima poručio neka plivaju'.; 2) U ratu se čine zločini, pa se po tom pitanju ni NDH ne razlikuje, no važno je razumijeti da je pobjedniku dozvoljeno sve, poraženom ništa.; 3) Zločinima nad Hrvatima i terorizmu odgovaralo se odmazdama.; 4) Ustaški se režim ne može osloboditi odgovornosti za deportaciju Židova u konc-logore, ne u NDH, već izvan nje, i to je najveći grijeh i zločin NDH. To je bila cijena s kojom se platila opstojnost države.; 5) U travnju 1941. godine NDH, iako nije stvorena demokratskim putem, već je proglašena, bila je volja hrvatskog naroda, no ne takva kakva je u toj okrutnoj stvarnosti kasnije postala. Republika Hrvatska je ostvarenje vrlo dugog sna i bezrazložno povezivati je s NDH je zlo koje proizlazi iz urođene mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, te se to zlo ne smije financijski nagrađivati. Kako Židovi, tako i Hrvati kroz povijesti su htjeli svoju državu. Prema tome, hoćemo li dopustiti da te države izgubimo, ili ćemo se boriti kad cilj opravdava sredstva?

U prva dva dijela Kolarićeve knjige ima puno povijesnih činjenica. S nekima sam bio već upoznat, no s puno više toga nisam. Naime, moje dobro poznavanje povijesti je ograničeno na prvu polovicu dvadesetog stoljeća, i to isključivo u dijelu koji se odnosi na klevetanje Hrvata, tj. povijesne krivotvorine, a sve ostalo znanje iz povijesti svijeta mi je razine forme, bez sadržaja. S obzirom da se znam služiti knjigama, do sadržaja bih mogao doći, no u životu postoje i drugi interesi, a ne samo povijest. Želim reći da kad je u pitanju ranija povijest, pouzdanost svega je upitna zbog pomanjkanja materijalnih dokaza i dokumenata, tj. knjiga. Ne tvrdim da su povijesničari u krivu, već da se, slikovito rečeno, povijest 15. stoljeća može tumačiti s 40-postotnom pouzdanošću, 16. s 50%, 17. s 60%, 18. s 70%, 19. s 80%, 20. s 90%, a 21. stoljeće s 95% pouzdanosti. Kad pročitate knjigu Sveta zemlja Hrvatska doći ćete do zaključka imaju li spomenuti postotci smisao. To znači da povijest, pogotovo ona ranija nije oslobođena mitova. Kako ti mitovi izgledaju iz srpske perspektive možete saznati u Kolarićevoj knjizi. Izdvajam neke: 1) Srpska otadžbina je svugde gde je Srba, od Subotice do Dalmatinskog Kosova kraj Šibenika, i od Sušaka do Đevđelije (vidi str. 197 - prvi put objavljeno 1939., a ponovno objavljeno u izdanju Naučne knjige, Beograd, 1991. pod naslovom 'Jako srpstvo – jaka Jugoslavija'; naučne knjige znači znanstvene).; 2) U knjizi 'Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i Austriji' (Beograd, 1872.) piše da Srbi potječu iz Indije, pa iz Afrike, Kine, Sibira, Italije, da su stariji od Rimljana, itd.; 3) Srbi su izgradili Babilonsku kulu, Isus Krist je bio Srbin, Srbi i Indijci dva najveća naroda, itd. (Kratka povjesnica Srba, Zagreb, 1894., itd.). Kad sam upitao ChatGPT s Google-a tko su veći mitomani, Srbi ili Hrvati, na kraju je odgovor bio: U smislu “mitomanskog entuzijazma” – Srbi vode po apsurdnosti tvrdnji, dok su hrvatski mitovi znatno suzdržaniji i realističniji.

Ovdje bih još htio reći da sam iz razgovora s hrvatskim povjesničarima shvatio da ako se želi imati neometano napredovanje u karijeri, treba izbjeći povijest dvadesetog stoljeća, ili pak pridružiti se 'Elitnom društvu povjesničara Baudolino' i razvijati svoj 'znanstveni' potenijal u duhu 'antifašizma' i velikosrpstva.

U prvom dijelu Kolarićeve knjige govori se o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), od pravoslavlja do svetosavlja. Ovdje bih htio istaknuti nekoliko činjenica i zanimljivosti.

1) Razlika između istočne i zapadne Crkve povijesno se temelji na podjeli Rimskog Carstva nakon smrti cara Teodozija I. 395. godine na istočnu i zapadnu polovicu. Granica je polazila na potezu Budva-Drina-Dunav. Prvi pokušaji pravoslavlja (ne samo Srba) u prodoru na zapad datiraju iz druge polovice 12. stoljeća, a nastavljaju se tijekom 14. stoljeća. Zbog prodora Turaka veći priljev pravoslavaca (posebno Vlaha) zbio se tijekom 15. i 16. stoljeća. Krajem 17. stoljeća govori se o konkretnom broju Srba od oko 30.000 koji su došli u hrvatske krajeve, a stoljeće kasnije se slično ponovilo. Ti su pravoslavci službeno pripadali Grčko-istočnoj crkvi. S obzirom na onaj prije spomenuti postotak po stoljećima, sve se ovo može potvrditi ili osporiti, no to nije moj interes. Činjenica jest da su pravoslavci, ma tko oni bili, biježali pred Turcima i nastanjivali se u katoličkim krajevima, a u kojem broju, to je stvar slobodne interpretacije koja otvara vrata mitologiji. Srbi su identitet pravoslavaca riješili 30. kolovoza 1920. godine u Srijemskim Karlovcima (samo ime govori tko je tu vjekovima živio) pored Novog Sada na način da su sve pravoslavce prozvali Srbima, tj. srpsko-pravoslavnima (vidi str. 81), a SPC tada postaje režimska crkva i zbog privilegija u četničkoj državi (1918. – 1941.) oko 200.000 uglavnom Hrvata prelazi na pravoslavlje. I ta se brojka može potvrditi ili osporiti.

2) A da je mržnja prema katolicima od strane srpskih vladara bila konstanta, potvrđuje i Dušanov zakonik iz 14. stoljeća u kojem je katoličanstvo proglašeno antidržavnom vjerom (vidi str. 30), pa nije čudo što je carstvo trajalo svega dvadesetak godina. Uz pomoć Rusije Srbija je tek 1831. stekla crkvenu autonomiju, a potpunu crkvenu samostalnost 1879. gramatom carigradske patrijaršije. Josip Juraj Strossmayer je imao dovoljno vremena shvatiti da širenje pravoslavlja ide na štetu katolilčanstva (vidi str. 30). Koji god je dokument Srbija potpisala, ugovora se nije držala. To ne govorim ja, nego potvrđuje ova knjiga (vidi str. 32), a i mnoge druge.

3) Srbija se konstantno borila protiv katoličke 'opasnosti', jer su u Srbiji latini, tj. katolici bili sinonim za najvećeg srbijanskog neprijatelja, premda su u drugoj polovici 19. stoljeća u Srbiji djelovala svega dva katolička svećenika (vidi str. 36) koja su skrbila za oko 12.000 katolika. Vidjevši da će ipak imati koristi od veza sa Svetom Stolicom, neposredno prije početka Prvog svjetskog rata potpisan je konkordat u Rimu 1914., no stav prema Katoličkoj crkvi se nije promijenio (vidi str. 37). Srbi su bili spremni prihvatiti samo neku vrstu nacionalne Katoličke crkve, koju bi četnička država kontrolirala. Isti profil političara protiv Katoličke crkve je bio tada, kao i danas. Zanimljivo je da je vrh Katoličke crkve u samom početku (1918.) vjerovao u ravnopravnost Slovenaca i Hrvata sa Srbima u novoj državi (vidi str. 40). Pretpostavljam da je to bilo pod utjecajem Vatikana u cilju zbližavanja dviju Crkava ili pak zbog loše informiranosti biskupa.

U drugom dijelu Kolarićeve knjige govori se o ekumenskoj baštini. I ovdje bih izdvojio nekoliko činjenica i zanimljivosti.

1) Zbog nestašice katoličkog svećenstva u dijelovima današnje Hrvatske i BiH uslijed turskih osvajanja mnogi su katolici tako postali pravoslavci, jer su Turci podržavali pravoslavno svećenstvo, s obzirom da su na jugoistoku Europe pokorili pravoslavlje, no ne i katoličanstvo. Ovdje nije rijeć o Pravoslavnoj crkvi, već o pravoslavnim vjernicima grčko-istočne Crkve (vidi str. 50). Koliko je tim činjenicama moguće danas manipulirati, prepušteno je mašti čitatelja.

2) Temelje prodiranja velikosrpstva prema zapadu postavio je Ilija Garašanin godine 1844., srpski ministar unutarnjih poslova, u tajnom dokumentu nazvanom Načertanije, koji ima za cilj obnovu carstva Dušana Silnog. Dokument možete pronaći u knjizi Protokoli velikosrpske ideologije (vidi: Ivica Tijardović: Za balkanske sukobe danas u pripremi, odgovorna će biti Europska unija). Neinteligentna politika Habsburške Monarhije, a kasnije Austro-Ugarske je davanjem povlastica Srbima na štetu Hrvata značajno doprinjela da se ta Monarhija raspadne. Tu istu priču pratimo već zadnjih tridesetak godina, ali ovaj put u drugom dvojcu bez kormilara (Bruxelles – Washington). Prema tome, tko hoće, iz povijesti može puno naučiti.

3) Pokušaja osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve je kroz povijest bilo više. Eugen Kvaternik je to bezuspješno pokušao 1861. Povjesničar i etnograf Nikola Bjelovučić 1911. predlaže Pravoslavnu crkvu s dva odsjeka: Srpsku pravoslavnu i Hrvatsku pravoslavnu (str. 138). O uspostavi HPC razmišljao je i Svetozar Pribičević tridesetih godina prošlog vijeka nakon razočaranja sa velikosrpstvom u njegovoj državi. O pravoslavnim Hrvatima svjedočio je i Antun Radić 1939. (vidi str. 102). Neoboriva je logika: ako postoje Mađarska, Ruska, Srpska, Poljska, Grčka, Rumunjska, itd., zašto ne bi postojala i Hrvatska pravoslavna crkva? U knjizi na stranici 71 nalazi se novinski tekst o svečanom ustoličenju prvog mitropolite Hrvatske pravoslavne crkve od 8. lipnja 1942., a na sljedećoj stranici novinskog teksta da je poglavnik potpisao Ustav HPC. Da nakon rata svećenstvo HPC nestane sa lica zemlje, pobrinuli su se 'antifašisti'.

4) U knjizi možete saznati razliku između autokefalnosti i autonomnosti Crkve (vidi str 78 – 80). Važno je spomenuti da se većina pravoslavnih crkava najprije osamostalila, a tek kasnije su postale priznate. Naseljavanje Srba u čiste hrvatske i katoličke krajeve (otoke, obalu) nakon uspostave četničke države nakon kraja Prvog svjetskog rata još je više pridonijelo nacionalnom i vjerskom animozitetu prema SPC, stoga je s proglašenjem NDH Beograd izgubio vezu sa SPC u Hrvatskoj i osnivanje HPC bio je normalan slijed događaja. A koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi HPC zakonito postojala u crkvenom smislu pogledajte na stranicama 91-92. Treba biti jasan da nitko razuman nije protiv SPC, ali je protiv 'svetosavlja', koje nije istinsko pravoslavlje i koje je stoljećima hrvatskom narodu nanosilo veliko zlo (vidi str. 93). Bezrezervnim svrstavanjem SPC, njezine hijerarhije i najvećeg dijela njezinih vjernika uz agresora na Hrvatsku, srpsko je pravoslavlje otpjevalo 'requiem' ekumenizmu (vidi str. 94).

5) Nije potrebno naglašavati da su Hrvati oduvijek bili nositelji ideje religioznog i političkog jedinstva slavenskog juga, spremni da za tu ideju žrtvuju i ono što nijedan narod u svijetu ne bi bio spreman žrtvovati: svoj nacionalni subjekt (vidi str. 103). To je istina i tu se Hrvati razlikuju od Srba jer su bliži Bogu. No kao Hrvat nisam se spreman žrtvovati za nekoga tko će moju žrtvu iskoristiti za svoju korist. Ako to znači biti dalje od Boga, onda neka to bude tako.

6) Zašto je Poslanica patrijarha Irineja u 21. stoljeću bila zabrinjavajuća i zaprepašćujuća pročitajte na stranici 107. Da su Hrvati, Crkva i svećenici bili praćeni od strane tajnih službi partizansko-četničke države je dobro poznato (vidi str. 110 – 113). Ispravno se zaključuje da je spomenuta država bila protuvjerska, protukršćanska, protuhrvatska i da je bila velikosrpska tvorevina u kojoj su jugoslavenski komunisti živjeli u simbiozi sa Srpskom pravoslavnom crkvom (vidi str. 113).

Treći dio Kolarićeve knjige je vrlo bogat s relevantnim informacijama za razumijevanje problema kojeg ima HPC sa SPC.

1) Propali pokušaj Kvaternika i biskupa Josipa Šokčevića da ustroje HPC i time očuvaju jedinstvo hrvatskog naroda je 1871. otvorio put posrbljivanju hrvatskih pravoslavaca, koji će izazvati krvave ratove (vidi str. 117). Sad razumijete zašto sam prije spomenuo neinteligentnu politiku Monarhije. Inteligentan vladar je 'dalekovidan', 'kratkovidan' nije. U vrijeme Khuen-Hedervaryjeve vladavine nastaju novine Srbobran, koje su osnovane s ciljem pojačane srbizacije hrvatskih Srba. U njemu je 1902. objavljen skandalozni članak Nikole Stojanovića 'Srbi i Hrvati – Do istrage vaše ili naše', koji nažalost u srpskom pravoslavlju i dalje živi.

2) Kolarićeva knjiga donosi i razmišljanja hrvatskog svećenika Ivana Juraka koji u svoj knjizi 'Apel za mir' spominje Rajka Bundala i Veselina Pejnovića u pozitivnom kontekstu (vidi str. 119 – 121). O podijeli krivnje između srpskog agresora i hrvatske žrtve za rat u Hrvatskoj devedesetih brinuo je hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava (vidi str. 122). Zanimljivi tekst je napisao i Lojzo Buturac (vidi str. 123 – 124). Tu su i razmišljanja našeg pokojnog biskupa Mile Bogovića (vidi str. 125 – 126). Svakako pročitati sljedećih nekoliko stranica kroz intervju s mons. dr. Jurjom Kolarićem na portalu Katolik, koji umirovljen ne miruje, nego i nadalje piše, pa bih izdvojio nekoliko zapažanja. Hrvatska je prava katolička Himalaja u Europi (vidi str. 128). Pismo na stranici 130 potvrđuje da intelektualac ne može naći zajednički jezik s primitivcima, a posebno ne s mrziteljima svega što je hrvatsko. Na stranici 131 spominje se izjava pravoslavnog službenika iz 15. stoljeća koja kaže; 'Radije ćemo podnositi turski turban negoli prihvatiti latinsku mitru'. Stav doktora Kolarića o HPC je logičan.

3) Posebno mi je zanimljiva s pravne strane presuda u korist doktora Tomislava Draguna (vidi stranice 144 – 145 i Utvrđuje se ništetnim ukaz/dekret srbskog kralja Aleksandra donesen dne 17. lipnja 1920. te Boljševičke strukture uzurpirale vlast u Republici Hrvatskoj o kojem smatran, nakon svega što sam o njemu pročitao, treba snimiti dokumentarni film. A kad sam otvorio ovu stranicu suze mi potekle pa onaj, tko ovo čita, neka se večeras sjeti svih onih koji su poginuli pod sumnjivim okolnostima. Sjetimo se Biserke, odvažnog Ante Paradžika, legende Mire Barešića i mnogih drugih. Stoljećima nas ubijaju samo zbog toga što smo Hrvati, a mrze jer smo katolici!

4) O sto godina postojanja SPC piše Crnogorac Vladimir Jovanović i prilaže kopiju Službenih novina na ćirilici četničke države o osnivanju SPC (str. 147). O nevjerojatnim okrutnostima četničke države nad Crnogorcima je posebna priča (vidi: Osvrt na knjigu Slom ‘Velike Srbije’ autora Georgesa Desbonsa) .

5) Koga zanima Zakonska odredba o HPC može ju pronaći na stranicama 149 – 165. Ovo je potpuna verzija. U Požarevoj knjizi HPC nije tiskan cijeli sadržaj Ustava HPC, pretpostavljam zbog troškova tiska. Izdvojio bih članak 110 u kojem se kaže 'Za obrazovanje hrvatskog pravoslavnog svećenstva osnovat će se zakonskom odredbom pravoslavni bogoslovni fakultet na hrvatskom Sveučilištvu u Zagrebu'.

6) O HPC pišu i Zvonimir R. Došen i Zdravko Gavran, i oba su teksta interesantna (vidi str. 166 – 177). Prelat Katoličke crkve Ratko Perić piše o navodnom prekrštavanju pravoslavnih za vrijeme NDH i o lažnom pismu kojega nije napisao hrvatski mučenik, blaženi Alojzije Stepinac (vidi str. 178 – 185). To svakako morate pročitati, jer tko je jednom kršten (pravoslavac), ne treba ga više prekrštavati, pa je tu riječ o slobodnim vjerskim prijelazima, a ne o prekrštavanju. A da je SPC poznata po falsificiranju činjenica, to je već svakom ozbiljnom povjesničaru jasno, pa bi stoga knjigu Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima povjesničara Stjepana Loze trebala imati svaka hrvatska obitelj. Čovjeka bez znanja karakterizira naivnost!

7) O Katoličkoj crkvi u NDH piše doktor Jure Krišto i ističe da je predsjednik Udruženja američkih Židova rekao da je Stepinac bio jedan od rijetkih ljudi u Europi koji je osuđivao nacizam i podigao glas protiv nametanja žute zvijezde, ističući da je to povrjeda ljudskog dostojanstva (vidi str. 186 – 187 i Cardinal Alojzije Stepinac and saving the Jews in Croatia during the WW2).

8) Posebnu pozornost sam posvetio Zahtjevu Inicijative Pokreta za hrvatsku budućnost za poništenje Ugovora Vlade sa SPC u Hrvatskoj (vidi: Poticajna skupina za osnivanje "Pokreta za hrvatsku budućnost": Proglas hrvatskomu narodu ). Riječ je o jednom od brojnih 'iznenađenja' koje nam je ostavila u nasljeđe 'Pandorina vlada'. A da ne idem u detalje, predlažem da taj tekst na stranicama 188 – 196 pažljivo pročitate. Šteta što su naši političari gotovo svi povijesno nepismeni, a kad su i bez morala, onda su sjednice Sabora negledljive. Svaka čast pojedincima (doktor Jurčević i ostali, a nadam se sutra i doktor Tomislav Jonjić). Ne znam može li se tekst Zahtjeva pronaći na hrvatskom portalu, ali zato može na crnogorskom, iako je njima daleko, daleko teže nego nama (vidi Podnesen zahtjev za poništenje Ugovora Vlade sa „Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“ i Nenad Piskač: Pokret za hrvatsku budućnost: Ča, kaj, što hoćemo i ne ćemo…). Veliki hrvatski pravnik Baltazar Bogišić – sjajno!

9) O izgradnji srpskog mentaliteta sklonom mitomaniji pisao je Petar Šimunić, a kako je točno nastao tajni spis nacionalne i vanjske politike prije spomenutog naziva Načertanije pročitajte na stranicama 203 – 211, zabavite se, ali i naučite kakva ideologija i danas u 2026. godini prijeti Hrvatskoj.

10) O Vlasima i Srbima u Hrvatskoj kroz povijest je pisao Ivo Omrčanin (vidi str.212 – 223, a o njegovim knjigama vidi Ivo Omrčanin - Knjiga Hr.. Za bolje razumjevanje podrijetla Vlaha konzultirati knjigu Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj, autor Andrej Čebotarev (vidi: I. Tijardović: Osvrt na knjigu Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj).

11) A da je sloga potrebna i u HPC pročitajte stranice 223 – 225. Više o HPC i Hrvatskom arhiepiskopu Aleksandru možete pratiti na mrežnoj stranici. U radu HPC spreman je pomoći i naš ugledni i u poslu cijenjeni australski poduzetnik hrvatskih korijena Marko Franović (vidi: ‘MOLIM VAS, NE OGLUŠUJTE SE’: Spreman sam pomoći HPC-u, našoj sestrinskoj crkvi…Zašto vi niste?’), no smatram da prvi korak mora ipak učiniti država.

12) Kakve sve metode koriste Srbi i SPC u klevećenju blaženog Alojzija Stepinca pročitajte u govoru mons. Vlade Košića, biskupa sisačkog, na predstavljanju knjige mons. Jurja Batelje Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i SPC (vidi str. 226 – 230). O sudbini HPC pisao je i pokojni Dragan Hazler (vidi str. 233 i Preminuo Dragan Halzer, emigrant koji je postavio spomenik Juri Francetiću u Slunju).

Na kraju Kolarićeve knjige Hrvatska pravoslavna crkva razmišljanja su dvojice iskusnih recenzenata: Mijo Ivurek (vidi: Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika — autora najpjevanijih katoličkih pjesa ma u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata) i Mate Kovačević (vidi: H. Hitrec: Mate Kovačević spada u sam vrh hrvatske publicistike).

I što sad reći nakon pročitane knjige Hrvatska pravoslavna crkva, autora doktora Juraja Kolarića, nakladnika Tkanica? Premda sam već nešto prije znao o HPC, doktor Kolarić me uvijek iznenadi s novim informacijama, tako da meni ne preostaje ništa drugo nego učiti od pametnijih i načitanijih od mene. Ova je knjiga još jedan dokaz o dobrom izboru teme i autora od strane nakladnika Tkanica, stoga ovu vrlo informativnu knjigu toplo preporučam svima kojima nisu u potpunosti jasni problemi Hrvatske pravoslavne crkve.

Mislim da Hrvati pravoslavne vjere imaju pravo na svoju Crkvu i osim nametnutog političkog razloga (Pariz – sigurnost, Berlin – gospodarstvo, Bruxelles – politika) ne postoji opravdan razlog braniti joj život. Meni je zaista žao što nam naši susjedi Srbi i Srbija već stoljećima zagorčavaju život, a ova knjiga o tome svjedoči. Koliko mi je poznato Hrvati ne odlaze u Srbiju vikati ovo je Hrvatska, ne kradu srpsku povijest ni kulturu, ne svojataju srpske gradove ni teritorij, nisu napali 1991. Srbiju, ne uče djecu lažnu povijest niti da su Srbi pravoslavni Hrvati, niti da je srpski jezik dio hrvatskog jezika, itd. Što reći kad srpski pisac svjedoči (vidi str. 95 i sljedeće): 'Koga treba ubijati? Nesrbe. Zašto treba ubijati? Radi Velike Srbije, srpske crkve, srpske države, srpskog naroda'. Sve što danas dokumentirano znam, nisam znao prije pet godina. Isto kaže i doktor Stijepo Mijović Kočan u Hrvatskom tjedniku od 5. veljače 2026. Prema tome, u prosjeku učeni ljudi u Hrvatskoj pojma nemaju niti razumiju zlo koje već dva stoljeća potiče na mržnju i izaziva ratove već više od sto godina na jugoistoku Europe. Ako oni to ne razumiju, kako može razumijeti netko tko nije učen, tko nije pročitao stotine knjiga i dokumenata u kojima se prepoznaje zlo. Srbi očito to zlo ne mogu prepoznati te i dalje vjeruju SPC. ChatGPT s kojim se često ne slažem zbog globalističkog pogleda na svijet sad kaže: Većina neovisnih istraživača i međunarodnih sudova zaključuje da je SPC pružila moralni i ideološki legitimitet ratnim pohodima, čime snosi značajnu povijesnu odgovornost za atmosferu u kojoj su se sukobi odvijali. Ako pratite zbivanja u Hrvatskoj onda gotovo da nema dana a da se ne dogodi neka srpska provokacija, nema tjedna kad se ne dogodi neki velikosrpski ipad, a nema ni mjeseca u kojem se ne dogodi ozbiljna srpska provokacija. Kad ne bi Bruxelles tolerirao sve Srbima s ciljem da ih odvoji od ruskog utjecaja, tih provokacija, koje redovito izazivaju kasnije krvoproliće, možda uopće ne bi bilo. Ovako SPC koristi neinteligenciju i pokvarenost Bruxellesa kako bi preko leđa Hrvata privukla Srbe na svoju stranu. Tako je bilo kroz cijelu povijest i to Kolarićeva knjiga potvrđuje. U slučaju rata, Bruxelles će biti suodgovoran za svaku žrtvu koja iz tog sukoba nastane. Zbog Bruxellesa i Washingtona mi smo još u 1995. Trideset izgubljenih godina!

Kad bi danas shvatili tko im je neprijatelj, Srbima bi trebalo 50 godina da kroz edukaciju i odvikavanja od mitova stvore zdravu naciju i postanu dobri susjedi svima. Kad bi se to zaista i dogodilo, onda bi još 50 godina trebalo SPC za zdrav oporavak pod pritiskom naroda i onda nas ne bi više mrzili. Kad bi se ova knjiga promovirala u Srbiji, možda bi doprinjela manjem klevetanju Hrvata. Zaista bih volio kad bi Srbi prepoznali zlo i oporavili se od bolesti zvana mitologija i pokazali ono najbolje što imaju i da konačno nakon dvjesto godina živimo zaista kao dobri susjedi, bez mržnje. Nitko ne bi bio sretniji od mene da su Srbi najpametniji, najbolji, najbogatiji u svijetu, jer imati takvog susjeda koji živi u blagostanju i ne razmišlja o zlu, je za mene čast i prilika. Volio bih kad bi SPC napustila imperijalističko velikosrpski nacistički projekt i okrenula se pravoj i iskrenoj vjeri, koje nema u srpskom pravoslavlju već barem dva stoljeća. A da u mojim riječima nema mržnje, već interes za dobrim i iskrenim prijatelstvom sa Srbima, spomenut ću na samom kraju riječi srpskog intelektualca Bogdana Bogdanovića: "Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susjedne narode i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više."(vidi: ”Srbi su u ovom ratu izgubili i dušu i čast“)

dr. Ivica Tijardović