Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća

S principima takozvane 'umjetne inteligencije' (AI - Artificial Intelligence; danas se 'svašta' predstvalja kao AI) upoznao sam se već u 20. stoljeću, a sa samim načinom rada AI tehnologije prije nekoliko godina kad sam kolegama sa svih kontinenata kroz predavanja pokazivao na različitim vrstama vrlo sofisticiranih simulatora, za čije korištenje morate biti posebno obučeni, koliko može biti AI tehnologija pogubna za korisnika ako joj se 100% vjeruje. Drugim riječima, dovoljno je da samo jednom pogriješite oslanjajući se potpuno na AI, i nikad više ne će te imati miran san. Prema tome, iako je AI još uvijek u nekoj vrsti eksperimentalne faze, AI može biti vrlo korisna ako se znaju svi njeni nedostatci i ako joj se u potpunosti ne vjeruje. Kako to područje više nije moj interes, tu sam glavobolju prepustio drugima. Htio bih naglasiti da sam se tijekom života uvijek zalagao za korištenje suvremene tehnologije, ali ne na način da joj se slijepo vjeruje.

Niža razina AI tehnologije koja je dostupna svima poput ChatGPT i slično nije čak ni na razini 'umjetne istine', već trenutno (bar za sada) na razini 'Sugestivno manipulirajućeg informacijskog sustava – SMIS'. To znači da pomoću Wikipedije i sličnih mrežnih stranica, a zajedno s AI tehnologijom, manipulacija masama je gotovo savršena. U to sam se uvjerio u više navrata, a ovdje bih kao primjer izdvojio tekst objavljen na portalima Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskom Fokusu, čiji sažetak teksta na svakodnevnoj razini AI mijenja i sa samim sadržajem teksta kroz sažetak AI manipulira, a dokaze o tome sam sačuvao. Primjera radi: kad AI kaže da neki kritičari (poput I. Tijardovića) smatraju Marijačićev rad štetnim ili neuspjelim prema standardima etičkog novinarstva, optužujući ga za govor mržnje i pravne/etičke kontroverze, odgovaram da je Tijardović u članku postavljao pitanja AI-ju, a AI odgovarala. I sad je AI svoje stavove prikazala kao mišljenje Tijardovića. AI nakon toga odgovara: Da — sada je potpuno jasno. I u pravu si. Ovo što opisuješ nije samo pogrješka, nego klasičan primjer lažne atribucije. To znači da je AI zamijenio uloge (pitatelj ≠ autor stava), sam sebe citirao i stvorio lažan autoritet za vlastite tvrdnje. To je činjenično netočno i metodološki neprihvatljivo. Dr. Tijardovića se prikazuje kao nekoga tko “optužuje”, a autora knjige se dovodi u vezu s “govorom mržnje”, iako nijedno nije učinjeno. To je faktička pogrješka AI-ja. Tvoja tvrdnja da je AI pogrješno pripisao stavove AI-ja dr. Tijardoviću je potpuno točna. Istog dana postavljam ponovno pitanje glede osvrta na Marijačićevu knjigu. Sad je AI opreznija i kaže: Osvrt na knjigu kroz prizmu umjetne inteligencije. Tijardović u svom tekstu obrađuje knjigu Ili će se viti il’ nas ne će biti autora Ivice Marijačića kroz razgovore s umjetnom inteligencijom (AI), postavljajući pitanja o sadržaju knjige i stavovima autora, a potom uspoređujući odgovore AI-ja s osobnim pogledima i kontekstom knjige. Na pitanje što Tijardović misli o knjizi, AI odgovara: Knjigu Ivice Marijačića vrjednuje pozitivno. Kritičan je prema “neutralnosti” i odgovorima AI-ja, jer često dovodi u pitanje AI-jeve odgovore, sugerira da su oni oblikovani dominantnim liberalno-lijevim diskursom, smatra da AI reproducira stavove „mainstream“ medija i akademskih krugova. Drugim riječima, AI mu služi da pokaže kako sustav automatski etiketira autore poput Marijačića i zbog toga brani Marijačića od optužbi za ekstremizam. Tijardović jasno daje do znanja da optužbe o „ustaštvu“ vidi kao ideološke etikete, Marijačića smatra domoljubom, a ne ekstremistom i problem vidi u tome što se domoljublje često proglašava radikalizmom, dok se suprotni stavovi institucionalno štite. To se zbilo 02.01.2026. Dva dana kasnije zaključujem da je AI s interneta zaista SMIS i da joj se ne smije slijepo vjerovati. Internetski AI ima sve osim 'inteligencije'. Sve što vam AI prezentira na vaš upit, sami provjerite!

Treba znati da ljudi, ma na kojem se podnevniku oni nalazili, ne čitaju mnogo, tako da, slikovito rečeno, jedan tekst na internetu, primjera radi, otvori tisuću osoba pročitajući samo naslov teksta, no ne i cijeli sadržaj teksta. Od tih tisuću preleti tekst (površno čitajući ga) njih stotinu, a samo njih deset pročita cijeli tekst i pitanje je koliko od tih deset osoba ispravno razumije sadržaj teksta. Želim reći da se učenost ne stječe diplomom već neprekidnim svakodnevnim temeljitim čitanjem i analiziranjem pročitanog, pa je stoga vrijeme u kojem živimo za investitore u AI tehnologiju savršeno.

Glavni razlozi zašto u posljednje vrijeme pišem osvrte na knjige, prvenstveno one koje obrađuju prvu polovicu dvadesetog stoljeća, su sljedeći:

1. Sad kao povijesno pismena osoba uvjerio sam se kroz čitanje knjiga da hrvatska povijest dvadesetog stoljeća nije onakva kakvu smo učili u školi, već je u dobrom dijelu ili falsificirana (1945. i dalje) ili izmanipulirana (1941. – 1945.) ili prešućena (1918. – 1941.),

2. S obzirom da ogromna većina ljudi nije sklona čitanju knjiga, odlučio sam kroz kratke osvrte, zbog lakšeg i bržeg čitanja, približiti sadržaj knjige čitatelju kako bih ga zainteresirao da i on knjigu pročita, a ne da sve ostane na ispraznoj ideološkoj podjeli 'mi i oni' koja uvijek vodi u pakao, no u stvarnosti postoji samo laž i istina, a ne 'mi i oni',

3. Čitanjem se oplemenjuje duh, uvažava tuđe mišljenje, a brani se svoje, što je važan razlog pisanja osvrta ali ne i zadnji.

Želim reći da ako ste pročitali u životu više od tisuću knjiga koje nisu iz područja vaše struke, šanse da netko može manipulirati s vašim mišljenjem, tj. s vama su minimalne. Učenost se ne stječe titulom već desetljećima dugim dokazivanjem kroz čitanje i pisanje knjiga i suvislih tekstova.

I u kontekstu svega do sada rečenog htio bih reći da sam davno pročitao informaciju kako je nobelovac Ivo Andrić bio veleposlanik četničke države (1939. – 1941.) u nacističkoj Njemačkoj. Na to nisam obraćao pozornost er tad još nisam znao da je stara Jugoslavija (1918. – 1941.) bila četnička država, a sad kad znam da je Mile Budak bio također veleposlanik NDH u Berlinu (1941. – 1943.), potaknut mi je interes za usporedbom Andrića i Budaka, no ne kao književnike.

Sa životom Mile Budaka već sam se upoznao koliko mi je u ovom trenutku dovoljno, a o životu Ive Andrića sam ponešto već prije znao. No kako sam htio saznati više o Andriću, čitao sam na internetu štošta o njemu, pa mi je slučajno zapeo za oko jedan tekst iz područja psihijatrije, koji možda za površnog čitatelja nema nikakve veze s Andrićem, no tekst u biti objašnjava frustracije i sadašnji neuspjeh Njemačke i bezrazložno omalovažava same Nijemce. Šteta! Nakon 80 godina Nijemcima nije više potrebno posipati se pepelom već trebaju neupitno podržati državu Izrael i sami rješavati svoje probleme, te bez 'soljenja pameti', pustiti druge da normalno žive.

Nakon nekoliko dana pretraživanja na internetu odlučio sam se pročitati knjigu Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća, autora Davora Kristića. Već na početku knjige čitajući Sažetak ostao sam šokiran, premda sam neke stvari već prije znao, no kad tako jasno i sažeto prezentirate neupitne činjenice o Ivi Andriću, kao što je to u knjizi gospodina Kristića učinjeno, čovjeku dođe zlo. Izdvojit ću samo dva podatka: Andrić je tražio da mu se tijekom dodjele Nobelove nagrade svira Marš na Drini i povodom imenovanja Stepinca kardinalom Andrić objavljuje prosvjednu izjavu. Ovu knjigu svakako pročitajte!

U Prologu knjige gospodina Kristića piše da Andrićevi romani predstavljaju savjetodavni priručnik međunarodne politike spram jugoistočne i središnje Europe, a jedan među njima opisuje Bosnu isključivo kao zemlju tradicionalne mržnje. Zbog toga je BiH kontinuirano međunarodni promašaj, jer upravo ta neinformirana međunarodna zajednica, ma tko ona bila, nije dala priliku zajedničkom suživotu narodima koji žive u BiH. Mržnja vam je poput vatre, ili gori ili tinja. Može li se vatra ugasiti? Da, može, no ne na način kako se to pokušava zadnjih trideset i više godina. Srbima treba pomoći da kroz edukaciju shvate da su njihovi mitovi glavni izvori njihovih i naših nevolja (rok 50 godina). Bošnjacima pružiti priliku da se odluče kojoj kulturi žele pripadati, istočnoj ili zapadnoj (rok 25 godina). A vlade RH moraju shvatiti da bez Hrvata u BiH ne će biti ni Hrvatske (rok 10 godina). Za postići te ciljeve RH i EU moraju koristiti financijske i institucionalne puteve.

Gdje god sam mogao, provjerio sam sadržaj Kristićeve knjige i ne vjerujem da mogu sadržaj knjige osporiti.

Kao gimnazijalac Andrić postaje predsjednik tajne organizacije Srpsko-hrvatska napredna omladina osnovane 1911. godine u Sarajevu, čiji je cilj bio ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Sa simpatijama na tu ideju su gledali i Ivan Meštrović, Miroslav Krleža, Tin Ujević i drugi. To je bilo vrijeme kad su se svi htjeli osloboditi Austro-Ugarske monarhije ne razmišljajući što će budućnost donijeti, pa se može reći Bože oprosti im, jer nisu znali što čine!. Zbog potlačenosti kucali su na vrata pakla – do prije pet godina nisam znao za ta prešućena vrata pakla. O srpskom genocidu u to vrijeme nad Albancima se tada malo znalo (vidi više Osvrt na knjigu Srbija i Albanci), a stranicu 24 Kristićeve knjige preporučujem pročitati povijesno nepismenim vladama RH.

Andrić je kao mladi student želio rat na Balkanu, a zbog pjesme Kad će doći kraljeva vojska? trajno se zamjerio Austro-Ugarskoj i to ga je možda definiralo kao proistočnog (srpskog), a ne prozapadnog (hrvatskog) političara. S osam mjeseci zatvora zajedno s Nikom Bartulovićem, jednim od budućih osnivača ORJUNE, još jedne terorističke organizacije na liniji četništva, politički život Andrića bio je predodređen.

S obzirom da se Franjo Ferdinand pojavio s idejom da se Hrvatska združi s BiH, Slovenijom i Dalmacijom u jedan habsburški blok unutar Austro-Ugarske, čime bi put prema proširenju-ekspanziji Srbije bio blokiran, povijesno je potvrđeno da je Srbija izazvala Prvi svjetski rat (vidi više: Osvrt na knjigu Beogradske tajne I. svjetskog rata i u Kristićevoj knjizi se to uvjerljivo dokazuje (na primjer str. 50 Kristićeve knjige).

Mrzitelji katoličke vjere, kojih ovih dana u medijima ne nedostaje, mogli bi pročitati proglas nadbiskupa Stadlera na stranici 32 i tako shvatiti da mržnja vodi samo u pakao. Inače princa Ferdinanda je ubio ateist, a ne vjernik (str. 33). I u tom duhu ću nastaviti. U zloglasnu tajnu terorističku organizaciju četničkih korijena Ujedinjenje ili smrt primljen je bio kao prvi Hrvat i Splićanin Oskar Tartaglia (Ivo je potpuna suprotnost od mlađeg brata) 1912. godine koji je o sebi kasnije napisao: Danas sam tek invalid, hvala Austro-Ugarskoj Monarhiji i Franji Josipu I., Italiji, Vittoriu Emanuelu i Mussoliniu. Ali ipak sam sretan da sam doživio i dočekao njihov slom, pa slom Hitlera i Pavelića. Iako bolestan, iako okovan, sretan sam i zadovoljan u uvjerenju da sam i ja za izgradnju Titove Federativne Narodne Republike Jugoslavije, položio jedan kamenčić: svoje zdravlje.

Ovdje treba spomenuti i Mladu Bosnu, također terorističku organizaciju, no AI kaže da se Mlada Bosna u historiografiji najčešće ne definira kao teroristička organizacija, nego kao revolucionarni omladinski pokret i da se atentat u Sarajevu može opisati kao teroristički čin, ali to ne znači automatski da je cijeli pokret bio teroristička organizacija. Na moju primjedbu da su onda i ustaše revolucionari, AI odgovara Razumijem zašto to pitaš — ali odgovor je: ne u istom smislu, i zato je važno biti precizan s pojmovima.

Izgleda da su se neki Hrvati koji su u to vrijeme boravili u Beogradu vraćali u Hrvatsku sa zadatkom da izvrše atentat na neku važnu političku osobu u Hrvatskoj (st. 36 i 37). Zvuči nevjerojatno, međutim i drugi izvori potvrđuju slično. Hrvatski su studenti također odlazili u Srbiju i srbijanske tajne službe su u to vrijeme vrbovale te studente i opskrbljivale ih bombama i revolverima. Zanimljivo je da je povijesna nepismenost uvijek krasila hrvatske političare jer se prvo javno objavljivanje velikosrpskog tajnog dokumenta Načertanije zbilo tek 1906., a političarima očito nije bilo zanimljivo što u stvari u njemu piše, kao što im i danas nije bitno što piše u SANU memorandumima 1, 2 i 3. Raspuštanje Hrvatskog sabora 1912. i ostale nerazboritosti Austro-Ugarske stvorile su uvjete da se 1914. nikad ne zaboravi. Nakon podatka u kojem se spominje Rogoznica na stranici 38 Kristićeve knjige prosječno inteligentnom čovjeku je sve jasno, no častohlepnim političarima opsjednutim materijalnim dobrom ništa nije sveto.

Na pitanje Narodno vijeće, AI odgovara: Narodno vijeće (1918.). Što je bilo: Privremeno predstavničko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba. Uloga: Preuzelo je vlast od Hrvatskog sabora 1918. (nakon raspada Austro-Ugarske) i vodilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Odnos sa Saborom: Sabor je formalno prenio vlast, ali nije odobrio ujedinjenje u Kraljevinu SHS 1918., smatrajući čin samovoljnim, što je rezultiralo nezakonitim i neovlaštenim ujedinjenjem.

AI spominje kao člana Narodnog vijeća doktora Antu Pavelića (budućeg Poglavnika), što nije točno. Riječ je o zubaru Paveliću i navodi još čitav niz netočnosti kod imena članova Narodnog vijeća. Na moju primjedbu, AI priznaje da je desetak puta pogriješio (pohranio sam dokaze).

Na moje pitanje 'Je li Narodno vijeće na prijevaru uguralo Hrvate u Državu SHS?', AI odgovara: Nije bila prijevara, ali jest bila politički nelegitimirana, žurna i dugoročno loša odluka za hrvatske interese, gledano iz današnje perspektive. AI priznaje da: 1) Nije bilo referenduma niti izbora, 2) Hrvatski sabor nije slobodno odlučivao, 3) Obećanja nisu ispunjena (Govorilo se o: ravnopravnosti, federalizmu, autonomiji). Kad spomenem knjigu Hrvatska na mučilištu, AI počme s muljažom tipa pa nije to baš tako, premda sam se kroz druge izvore uvjerio da je to baš tako bilo. Inače, Stjepan Radić je trebao biti ubijen već 1918., jer kao član Narodnog vijeća nije htio biti 'guska u magli' poput onih koji su se odricali hrvatskog podrijetla zaneseni jugoslavenskom idejom (str. 43). To je vrijeme kad je predsjedništvo Narodnog vijeća novoosnovane Države SHS naredilo demobilizaciju hrvatskih vojnika u strahu od nastanka nove Hrvatske republike, a pozvalo srpsku vojsku u BiH i Hrvatsku. Koja povijesna veleizdaja, koja prijevara, koje zlo! Zbog toga smo kasnije imali dva krvava rata. To bi bilo isto kao da se danas ukrajinska vojska demobilizira, a zamijeni ih ruska vojska. Veleizdajničko Narodno vijeće zaslužuje jedan vrijedan doktorat u kojem bi se jasno definirala uloga svakog pojedinog člana!

Kad su Zagrebom organizirane velike demonstracije zbog ulaska srpske vojske, Ivo Andrić je rekao: Ovo bi trebalo sve pobiti, misleći na demonstrante i dodao da je te prosvjede potaknuo 'hulja' Stjepan Radić . Za ostvarenje Andrićeve želje pobrinuo se Budislav Grga Angjelinović, rekavši Ja se s tim krvavim rukama ponosim, kao uvjereni jugoslavenski nacionalist imao sam dužnost tu pobunu ugušiti (str. 46).

Za Andrića su ljudi oko Stjepana Radića bili 'fukare' (str. 51). Miroslav Krleža u to vrijeme kaže da je Ivo Andrić postao 'otvoreni agent režima' i da je 'beznačajna osoba koja nema utjecaj ni na koga'. Ne znam kako se Krleža osjećao kad je Andrić, svega jednu godinu stariji od njega, postao nobelovac.

Zagreb Andrić nikad nije doživljavao kao svoj grad, a kasnije niti latinicu kao svoje pismo (vidi str. 53-54). Tu su mržnju prema Hrvatskoj Srbijanci prepoznali i Andrića nagrađivali (str. 55). Srednjoškolsko obrazovanje mu je bilo dovoljno za uspjeti, jer kad se zaklinješ svemogućem Bogu da ćeš vladajućem kralju vjeran biti, sva vrata u četničkoj državi su ti otvorena. U toj vjernosti Andrić se nije štedio.

Politički sponzori su mu u njegovoj državi omogućili rad u ministarstvu vanjskih poslova u mnogim gradovima Europe (st. 56). Andrić je ipak završio visoko školovanje u Grazu 1924., a doktorat mu je bio skrivan šezdesetak godina zbog njegovog izrazito kritičkog opisa islama i bosanskih muslimana. Na moje pitanje 'Je li roman Na Drini ćuprija antimuslimanski?', AI odgovara Na Drini ćuprija nije otvoreno antimuslimanski pamflet, ali jeste djelo s pristranim prikazima muslimana i zato zahtijeva kritičko čitanje, posebno danas. Na moje pitanje 'Što je bila tema Andrićevog doktorata?', AI odgovara: Naslov - Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft. Godina i mjesto: 1924., Univerzitet u Grazu. Tema: razvoj duhovnog, kulturnog i intelektualnog života u Bosni pod osmanskom vlašću. Na moje pitanje 'Je li mu doktorat antimuslimanski?', AI odgovara: Nije direktno antimuslimanski u vjerskom smislu, ali jeste izrazito negativan prema osmanskoj (muslimanskoj) vlasti i nosi elemente orijentalističke pristranosti. Danas znamo da nije bilo lako živjeti pod osmanskom vlašću, no je li pristran Andrić u prikazivanju muslimana, odgovor na to pitanje prepuštam drugima.

Na ćirilici Andrić tvrdi da je Dubrovačka republika bila jedna od srpskih država (str. 57), pa nije nikakvo čudo što je već u trideset i četvrtoj godini života postao dopisnim članom, a tri godine kasnije i redovni član Srpske kraljevske akademije, dok mu se pripovijetke redovito objavljuju u Beogradu (str. 58). Što se događalo s Hrvatskim pitanjem u Ligi naroda pročitajte na stranici 59., a zanimljivo je da je 2005. u Sarajevu osnovana masonska loža Ivo Andrić (str. 61).

Da je Andrić bio veći Srbin od Srbina tvrdio je i njegov šef, premijer četničke države, koji kaže da je Andrić Srbin katoličke vjere, što je vrlo neobično (str. 62). Andrić se dokazao i u poticanju iseljavanja Turaka i stanovništva s turskom kulturom iz Srbije i Kosova u Tursku. U elaboratu o Albaniji Andrić predlaže da i njegova država napadne Albaniju i podijeli je s Mussolinijem, a albansko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti neka se preseli u Tursku. Taj je elaborat objavljen tek nakon Andrićeve smrti (str. 63), pa nema sumnje da su Andrić i Čubrilović na istoj genocidnoj liniji. Nijemcima bih savjetovao da pročitaju stranice 65 i 66, a i Mađarima, jer se mentalitet građen na mitovima nije promijenio.

I nacisti su prepoznali Andrićeve vrijednosti i dodijelili mu kao pronjemački, tj. pronacistički orijentiranom odličje Veliki križ Reda njemačkog orla. Na moje pitanje koje se to godine dogodilo, AI odgovara: 1939. Na moju primjedbu: Čestitam!, AI odgovara Hvala! (sa smiješkom) i napominje To je više povijesna činjenica nego osobni uspjeh Andrića; dodjela ordena bila je politička, u kontekstu odnosa Kraljevine Jugoslavije i Njemačkog Carstva 1939. godine. Na moju primjedbu da su onda i rasni zakoni u NDH bili politički, AI odgovara: Da, može se reći da su rasni zakoni u NDH bili “politički” u smislu da su služili političkim ciljevima države, a dalje AI nastavlja o NDH u poznatom tonu.

Andrić, kao Srbin, podržao je Hitlerovo pripojenje Austrije Njemačkoj (str. 69) i zalagao se za njemačko proširenje (str. 70). U nacistima (Njemačkoj) i fašistima (Italiji) je vidio prijatelje, ignorirajući progone Židova, stoga Srbi šalju u Berlin upravo Ivu Andrića kao izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra. To je vrijeme kad je Hitler okupirao Čehoslovačku. Do kraja 1939. Njemačka postaje najveći trgovinski partner četničkoj državi. U tom periodu boravka u Berlinu Andrić je prepoznat po 'hvalospjevima' nacistima, jer je bio u potpunosti uvjeren u njemačku pobjedu, a pakt Hitler-Staljin hvali kao trijumf (str. 77). Zanimljivo bi bilo znati što su 1939. Poljaci mislili o Andriću, a što danas. Ni Britance ni Amerikance u to vrijeme Andrić nije štedio. Zbog takvih stavova Andrića, tj. njegove države, Hitler je nastojao približiti staru Jugoslaviju osovini Berlin-Rim. Nakon napada na Poljsku Andrićeva država objavljuje strogu neutralnost, no godinu dana kasnije i antisemitski zakon koji je Srbiju proslavio (str. 94). NDH u to vrijeme još nije bilo. Svoju privrženost nacistima Andrić dokazuje i u svojstvu člana službenog izaslanstva prigodom ceremonije potpisivanja Trojnog pakta (str. 81), koji je potpisan zbog obećanja Hitlera da će Solun biti srpski. Britanska obavještajna služba je dobro odradila posao, međutim pučisti su dan nakon puča u Beogradu krajem ožujka 1941. shvatili da su izigrani i prijateljstvo s nacistima se nastavilo, tj. kako je Andrić rekao: Politika Njemačke dala je svoj udio u sretno uključenje Jugoslavije u novu Europu. Hitleru je bilo dosta te srpske prevrtljivosti, a dalje znamo što se dogodilo. Kako Andrić naziva Churchillov govor pročitajte na stranici 88. Kolika je krivica Andrića u svemu tome i stradanju ljudi u nacističkim logorima smrti, pokušajte sami zaključiti (str. 90).

Izgubivši svoju državu (četničku), Andrić je pokušao prijeći na stranu NDH, no zašto mu to nije uspjelo pročitajte u knjizi (str. 90-92). Tražeći mjesto preživljavanja odlučuje se za Nedićevu Srbiju i slijedi političke smjerove vjetra, tako da mu je u početku miljenik bio 'Draža' i četnički pokret jer se njime branilo jugoslavenstvo, a kasnije Tito i partija. Interesantno je da je Andrić proveo Drugi svjetski rat u državi koja je prva istrijebila Židove, no svoju jednu pripovijetku o stradanjima Židova nije smjestio tamo gdje je boravio i gdje su Židovi bili eliminirani bez milosti, već u BiH (str. 94).

Kolika mu je bila mržnja prema Hrvatima, premda je rođen i odgojen u hrvatskoj obitelji i školovan zahvaljujući hrvatskim stipendijama, vidi se kad izbjegava riječi Hrvat i Hrvatska (str. 95) gdje god je to moguće na njegovih ukupno objavljenih oko 2.000 stranica (oko dvadesetak knjiga). Zgodno je pročitati i povijesno svjedočenje fra Grge Martića (str. 97). S obzirom da su Andriću Vuk i Njegoš bili književne alfa i omega (str. 99), njegov osobni nacionalni izbor nisu bili Hrvati. Moglo bi se reći da dok je dobivao hrvatski novac za školovanje bio je Hrvat, a od 1918. Srbin (str. 101; vidi i stranice 105-106). A da nije bio ni Hrvat, ni Srbin, već 'jugosloven', to i sam kaže (str. 108). Za njega je tko god istakne svoje hrvatsko podrijetlo 'kleroustaša'. Tražio je i od Krleže da u Enciklopediji briše njegovo hrvatsko podrijetlo (str. 117). Najbolju razliku između Andrića i Krleže dao je doktor Ante Ciliga (str. 121). U povodu imenovanja Alojzija Stepinca kardinalom 1952. godine, koji je bio prema riječima nacističke tajne policije neprijateljski raspoložen prema Trećem Reichu i nepouzdan, jer je pored štošta svega, spašavao i Židove, Andrić je ogorčen i smatra Stepinčevo imenovanje zločinom. Dobro je poznato da je Stepinac pomagao i pravoslavcima te osuđivao rasističke progone, pa je korisno pročitati što kaže predsjednik Društva američkih Židova 1946. o Stepincu (str. 114). Dok su nacisti Andrića hvalili, Stepinca su kudili (vidi više:Esther Gitman o blaženom Alojziju Stepincu). Inače Andrić nije bio ni vjernik. Stranica 116 daje logično objašnjenje zašto je Stepinac slikan pored ustaških i nacističkih dužnosnika tijekom postojanja NDH. Andrić je podržao i srpsko-hrvatski jezik, tj. sve ono što je moglo ukloniti hrvatski identitet. Razumijem da ljudi mogu pogriješiti i da svoj prijašnji stav promijene (ne i Andrić), te stoga smatram važnim pročitati stranicu 122.

O kakvoj je dominaciji Srba bilo riječ u četničkoj državi pročitajte na stranici 123 (vidi više: Osvrt na knjigu Slom ‘Velike Srbije’ autora Georgesa Desbonsa.

Bošnjaci prigovaraju Andriću već više desetljeća da bosanske muslimane prikazuje u izrazito negativnom svjetlu (str. 135), pa nije čudno što su Srbi vjerovali da u četrdesetim i devedesetim prošlog stoljeća čine 'moralna djela' po čitavoj BiH. Riječ je o stvaranju alibija za četničke zločine (str. 138) kako bi se muslimane pravedno kaznilo zbog povijesnih razloga. Drugim riječima, Andrić knjigom Na Drini ćuprija opravdava pokolj muslimana kroz povijest dvadesetog stoljeća (str. 139). Ovdje treba biti potpuno jasan, i reći da Andrić nije bio vjernik (ni rimokatolik ni pravoslavac), tako da njegova 'patološka mržnja' (str. 140) prema rimokatolicima i muslimanima nije izraz njegove vjere, već njegov osobni stav (str. 141). Njegov se pogled prema muslimanima poklapa sa srbijanskim (str. 142, 148-149).

Statistički podatci na stranici 144 potvrđuju važnu činjenicu, da Srbima nije bilo lako pod Turcima, no Hrvatima je bilo još i teže (str. 158). To je isto kao i pitanje tko je izvršio genocid nad kim u Drugom svjetskom ratu? Statistika govori jedno, politika drugo. U Hrvata nema te mržnje prema Bošnjacima, kao što je ima kod Srba (str. 146). Zbog toga Bošnjaci radije udaraju po mekanom, nego po tvrdom. Povijest je pokazala da im to nije ni pametno ni mudro, jer onaj tko ne položi ispit iz povijesti, ponavlja ga. Bilo bi pošteno da se konačno cijeni plemenitost Hrvata (vidi više: I. Tijardović: Očekujem od Bošnjaka da u Sarajevu podignu spomenik F. Tuđmanu).

Kako bi odvratili moguću međunarodnu intervenciju u BiH, djela Andrića prezentirana međunarodnoj zajednici su Srbima bila od velike pomoći (str. 147), tako da stranci nisu shvaćali tko je agresor, a tko žrtva. Tko zna što danas misle Norvežani o Andriću?

Da bi Andrić bio nominiran za Nobelovu nagradu iz književnosti, komunistička vlast mu je biografiju falsificirala, tj. prikrila važne činjenice iz prošlosti zbog kojih sigurno ne bi dobio nagradu (str. 161).

Kad sam upitao AI je li bio Andrić član komunističke partije, dobio sam dva odgovora u skladu s pouzdanošću AI-ja: 1) Kratko i precizno: Ne, Ivo Andrić nije bio član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) — barem ne postoji nikakav pouzdan, službeni dokaz (partijska knjižica, evidencija CK, arhivi) da je ikada bio formalno primljen u Partiju. 2) Da, Ivo Andrić postao je član Komunističke partije Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, nakon što se povukao u Beograd i tamo napisao svoja najvažnija djela, a postao je i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Reklo bi se da bi Andrić služio i đavlu samo da mu je dobro (str. 162), a slika na stranici 164 Kristićeve knjige govori sama sve za sebe, pa je ne ću komentirati; neka svak za sebe sam razmisli o pogledima i izrazima lica sa slike. S obzirom da je Andriću najvažniji bio njegov izgled i ugled, nije imao vremena misliti na druge (str. 165).

Kad sam upitao AI zašto nije bivša država nominirala nekog drugog književnika za Nobelovu nagradu, AI je odgovorila (čitaj pažljivo): Andrić je dobio Nobel delom kao “sigurna i politički prihvatljiva opcija” koja je predstavljala Jugoslaviju, dok su neki od gore navedenih pisaca (Krleža itd.) možda bili literarno jači ili moderniji, ali iz različitih razloga (politički, stil, međunarodna vidljivost) nisu nominovani ili izabrani. Kad sam upitao AI zašto ne piše na hrvatskom jeziku, AI je odgovorila: Tekst je napisan na srpskom jeziku (može se takođe smatrati i hrvatskim ili crnogorskim, jer su ove varijante međusobno vrlo slične – u lingvistici se često grupišu kao BCS – bosanski/hrvatski/srpski).

Ako usporedimo količinski rad Krleže i Andrića, Krleža je objavio oko 60 knjiga na oko 15.000 stranica, Andrić oko 20 knjiga na oko 2.000 stranica uz oko petsto tekstova (sve skupa zajedno s knjigama oko 5.000 stranica). Jedan autsajder može imati više tekstova i knjiga objavljenih od Andrića, pa mi se čini da je njegov književni opus prilično skroman za jednog nobelovca. No slažem se da kvantiteta ne mora značit i kvalitetu. Ipak moram primijetiti da mi je nakon pročitanog romana Na Drini ćuprija, iako je to bilo vrlo davno, ostalo sjećanje na mučninu, za razliku od Budakovih Ognjišta, kad sam nakon pročitanog romana bio ponosan.

Ne ulazim u kompetencije obaju književnika, jer za to imam preskromno znanje, no zato mogu Andrića i Budaka usporediti na temelju onoga što znam o njihovim životima. Budak je bio uvijek Hrvat, Andrić (tri godine mlađi) Hrvat nije htio biti. Dapače, sramio se svog hrvatskog roda i katoličke vjere. Budak je volio svoju zemlju i nikad se nije Hrvatske odrekao, za razliku od Andrića koji je bio spreman odreći se svega, samo da njemu bude bolje. Budak se morao boriti na strani Austro-Ugarske, bio je ranjen, a Andrić je ratište izbjegao i razbolio se. I Budak i Andrić su robijali, i to im je vjerojatno definiralo životne puteve. Na Budaka je izvršen atentat, na Andrića ne. Budak je pristupio ustaškom pokretu, Andrić sličnim pokretima ali jugoslavenske, tj. srpske provenijencije, znači da su Budak i Andrić bili na suprotnim stranama, tj. ljuti neprijatelji. Budak je prije Drugog svjetskog rata živio u nesigurnim uvjetima, za razliku od Andrića koji se dobro snašao odrekavši se svih svojih korijena. Budak je bio veleposlanik NDH u Berlinu (1941.-1943.), kao i Andrić četničke države ali dvije godine ranije (1939.-1941.), znači da se u posljedicama tog čina ne razlikuju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Budak je služio ustaškom režimu, Andrić je podržavao svakog u Srbiji od kojega bi imao koristi, od Draže, Nedića do Tita i kasnije komunističke partije. Budaka su komunisti smaknuli, Andrića nagradili, i tu se vide dvostruki kriteriji koji prije ili kasnije uvijek donesu zlo. Ako već moram birati, Budak mi je izbor, jer je kao čovjek sušta suprotnost Andriću.

Mišljenja sam da je bivša država preko Saveza pisaca (predsjednik Miroslav Krleža) kao svog predstavnika izabrala idealnog kandidata za Nobelovu nagradu za književnost kojemu je nakon četvrtog uzastopnog pokušaja uspjelo dobiti nagradu. Ta četiri pokušaja i sve što vjerojatno stoji iza njih (str. 16) mi govori da je odluka možda ipak bila politička. Zašto idealnog? Pa Andrić simbolizira Jugoslaviju kakva je u stvarnosti i bila (Kronika jednog beščašća): Hrvati mrze Andrića jer je, iako rođen kao Hrvat, umro kao Srbin. Srbi ga mrze jer je, iako je umro kao Srbin, rođen kao Hrvat. A Bošnjaci ga mrze jer je rođen (vidi više: DW: Ivo Andrić „u požaru svjetova“).

Je li Ivo Andrić bio zaista Avet tame (str. 64) ili 'podla duša' (str. 139), ne znam, no da je pokazivao svoj genocidan stav prema Albancima i Turcima, a mržnju prema Hrvatima, to je neupitno. Na temelju svega što danas znam, a znam malo, no dovoljno, Ivo Andrić je bio, prema mom osobnom mišljenju, častohlepna osoba, bez vjere i nacionalnosti, bez ideologije, osoba koja je gledala isključivo svoju korist ma gdje god bila ili što god radila. Da je poživio još koju godinu izgubio bi i treću državu (dvije svoje, jednu tuđu). Da su članovi Nobelove komisije znali da će se djela Andrića koristiti jednog dana kao opravdanje zločinima u BiH i Hrvatskoj, Andrić ne bi bio nobelovac. Što ga je to definiralo da bude u životu nemoralno koristoljubiv, što je čini mi se primijetio i gospodar pakla Tito, nisam siguran da znam. Možda tuberkuloza koju je pokupio u zatvoru, a stražar u zatvoru je možda bio Hrvat, pa to može biti razlog zašto je stalno mrzio Hrvate, a okrenuo se istoku, jer ga je Austro-Ugarska zatvorila. To neka potvrde ili ospore ozbiljni istraživači. I to može biti zanimljiva tema za doktorsku disertaciju – Zašto je Andrić mrzio Hrvate.

I na kraju zahvalio bih se autoru gospodinu Davoru Kristiću i nakladniku Despot infinitus d.o.o. na odličnoj i lako čitljivoj knjizi Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća, koja na jednostavan način približava čitatelju onu drugu stranu medalje koju većina nije imala prilike vidjeti. Sjajan je naslov knjige!

dr. Ivica Tijardović