Osvrt Romana Sole – Snaga molitve

Gospodina Josipa Kokića sam imao priliku upoznati prošle jeseni, u vrijeme njegovog odlučnog štrajka glađu i žeđu, kojim je na svoj osebujan način izrazio otpor sramotnom potpisivanju slovensko-hrvatskog graničnog sporazuma. O implikacijama navedenog sporazuma za hrvatsku državu jako se malo zna, a prošla je već puna godinu dana od njegovog potpisivanja. "Pojeo vuk magarca", reklo bi se, a ta našem narodu bliska poslovica bi slobodno mogla postati novim sloganom Hrvatskog sabora. Bilo kako bilo (i šalu sa 99% zbilje na stranu), to su bili jako zanimljivi i živopisni dani; dani kada se u jutarnjem zraku počelo osjećati konačno buđenje hrvatskog naroda iz petnaestogodišnjeg zimskog sna, dani kada se tom sramotnom sporazumu putem akcije "More je kopno" usprotivilo preko 200.000 Hrvata, što je s obzirom na komunističkim vremenima kompatibilnu medijsku blokadu inicijative - bio nevjerojatan i ohrabrujući rezultat.

Usporedo s tim događajima rađao se i kroz njih rastao i portal HRsvijet, koji je jedini u Hrvatskoj aktivno pratio ovaj pokušaj referenduma o graničnom sporazumu, koji bi sigurno bio i ostvaren da rok za prikupljanje glasova nije bio sramotno kratak. Tada smo žalili za tom propuštenom prilikom, no danas, nakon što smo se osvjedočili o odnosu marionetske hrvatske vlade prema demokratski izglasanom referendumu o ZOR-u, shvatili smo da nam u to vrijeme ne bi pomoglo niti milijun prikupljenih potpisa. Ljubav između Kosorice i Boruta Pahora je u to vrijeme cvjetala takvim intenzitetom, da taj "zaneseni par" nije ni primijetio da se u narodu uopće nešto događa i pokreće. Možda je tako i bolje, jer nam je upravo ta njihova ležernost i lišenost svakog talenta za prepoznavanje određenih socioloških strujanja u svojim državama (koje tragičnom igrom sudbine predvode), uopće i dala mogućnost šireg umrežavanja. Hrvatski ponos je tih dana u nevjerici trljao svoje krmeljave oči, a krv je napokon krenula gotovo atrofiranim udovima hrvatskih domoljuba. Neki od njih međutim nisu svih ovih godina mirovali niti spavali, a jedan tih rijetkih "kroatooptimista" je svakako čovjek kojem posvećujem ovaj moj današnji osvrt - gospodin Josip Kokić.

Upravo u danima navedenog petodnevnog štrajka glađu i žeđu, koji je u njegovim godinama (i s obzirom na iznimno hladan prošlogodišnji studeni) predstavljao akutnu životnu opasnost, shvatio sam kolika je neizmjerna snaga volje tog rastom malenog, ali u srcu golemog čovjeka. Ako znamo da je Josip porijeklom iz starog hrvatskog grada Šibenika, onda nas ne mora čuditi ta njegova, već bezbroj puta opjevana dalmatinska tvrdoglavost i "dišpetožastost". Koliko smo ga samo puta svi skupa nagovarali, a naročito u posljednjem danu štrajka, da se javi doktoru i da prekine taj u našim očima suludi čin, ali Josip se nikada nije povodio za mišljenjem gomile, pa čak i ako mu ta gomila želi dobro te ako se, kao u ovom prošlogodišnjem slučaju - ona sastojala od njegovih bivših i budućih prijatelja. "Samostalna i nezavisna Hrvatska je iznad svih kompromisa", često je govorio Josip, a bilo mi je već tada jasno da se tom čovjeku domovina na listi prioriteta nalazila poprilično iznad vlastite egzistencije. Na kraju se sve ipak dobro završilo, jer se Josip ipak odlučio na nastavak života posvećenog borbi za svoju zemlju, shvativši da joj u budućnosti mnogo više može koristiti živ - nego mrtav. Njegova eventualna smrt od gladi i žeđi, zasigurno bi se urezala u pamćenje nas nekolicine koji su ga svakodnevno pratili u tom naumu, ali bi hrvatske tiskovine o tome vjerojatno izvijestile samo sa par šturih redova te bi ova Kokićeva žrtva prošla iznimno nezapaženo, kao i mnoge žrtve anonimnih hrvatskih domoljuba i branitelja u zadnjih dvadesetak godina.

Stoga hvala dragom Bogu što nam je ostavio ovog dragog i poduzetnog čovjeka, čija će se esencijalna ideja mirnih prosvjeda s krunicom i svijećom u rukama slijedećeg tjedna napokon početi ostvarivati. Ne pitajte me koliko sam puta u ovih posljednjih godinu dana dobio mail od gospodina Kokića, u kojem on iznosi planove za ostvarenje masovnih molitvenih skupova; skupova u kojima bi svi oni koji vole Hrvatsku razočarano zavapili Bogu i od srca ga zamolili za oslobađanje naše voljene zemlje iz paukove mreže kriminala, korupcije i nesposobne izdajničke politike. Čuo sam u posljednjih nekoliko godina bezbrojna "spasonosna rješenja" za hrvatski narod; planove i vizije izgovorene od vodećih hrvatskih umova i intelektualaca, a sve se uglavnom svodilo na mrtvo slovo na papiru ili, pak na onu poznatu narodnu: "Tresla se brda rodio se miš".

I moram na kraju tog cijelog puta iskreno priznati, da mi se od svih tih ideja i konstrukcija najviše svidjela ova Kokićeva, jer se za razliku od drugih koji spas traže u EU, Americi ili Izraelu, gospodin Josip obraća direktno najvišoj instanci, tj. Stvoritelju samom. Kakve su moći jedne Angela Merkel, Baracka Obame ili Nicholasa Sarkozya, u poredbi sa Onim koji je stvorio sve vidljivo i nevidljivo? Mislim da su neznatne i vjerojatno nedostojne ovakve usporedbe. No ipak sam se usudio usporediti; neka to bude moj mali doprinos edukaciji ovog naroda, jer čini se da su mnogi političari i intelektualci, pa čak i pojedini biskupi i svećenici u ovoj državi zaboravili koliko je ogromna i bezgranična snaga molitve. Onima pak koji su te snage svjesni, mogu samo od srca preporučiti molitveni skup u organizaciji gospodina Josipa Kokića. Velik je to i ovoj našoj borbi značajan doprinos tog malog čovjeka velike vjere, jednog od rijetkih koji je shvatio na koju se adresu moraju u ovim odsutnim trenutcima uputiti svi naši apeli i molitve. Ako smo iskreno svjesni da samo Bog u ovoj situaciji može spasiti našu zemlju, onda se moramo svi zajedno pokazati dostojnima njegove intervencije i pomoći u ovoj neravnopravnoj borbi za istinu i dostojanstvo hrvatskog naroda.

Romano Sole

Informacije o molitvenim skupovima pročitajte na slijedećoj poveznici:

http://www.hrsvijet.net/