Znanost – svjedočenje za i protiv postojanja Boga Stvoritelja

Povijest čovječanstva odlikuje se time da u njoj djeluje jedno čudnovato biće imenom „čovjek“. Glavni sadržaj te čudnovatosti sastoji se u tome da to biće „čovjek“ ulaže velike napore u istraživanje svega što postoji oko njega, uključivši samog sebe, jer se oduvijek doživljava kao nepoznanica samom sebi. Mučio se i muči se i danas pitanjem svoje egzistencije: tko sam ja, odakle sam i kamo putujem? Do danas najteže pitanje s tim u vezi glasi: postoji li „Netko“ ili „Nešto“ što bi se moglo nazvati stvoriteljem čovjeka. Konkretno: postoji li Bog Stvoritelj. Jednoglasnog rješenja o tomu nema. Danas se svako pitanje rješava „znanošću“, pa tako i pitanje egzistencije Boga. Ta vrsta znanosti dobila je ime: neuroteologija. Ona hoće naći odgovor na pitanje je li Bog produkt ljudskog mozga ili što...?

Neuroteologija – „Bog“: samo „plod mašte“?

Nove tehničke metode omogućuju mapiranje neurofizioloških procesa na takav način da je moguće točno promatrati koja su područja mozga aktivna ili koje su funkcije isključene tijekom određenih mentalnih i duhovnih procesa. U pravilu, mozak radi na takav način da se stalno reorganizira kao sustav prema informacijama koje se apsorbiraju iz samog tijela ili iz vanjskog svijeta, povezujući ove nove informacije s informacijama pohranjenima u mozgu i tijelu i na taj način odgovarajući na postavljene zahtjeve. Ne postoje duševno-duhovni procesi koji se ne odražavaju u neurofiziološkim procesima mozga. Na taj način američki znanstvenici posebno žele istražiti neurofiziološke uvjete „vjerskog iskustva“.

Apstraktno konceptualno razmišljanje, ideje i osjećaji oblikovani osjećajima koji egzistencijalno utječu na ljude odražavaju se u različitim regijama mozga. Potonje je, na primjer, karakteristično za vjeru. Na primjer, izraz povezan s osjećajima, kao što je „Bog“, može uzrokovati posebnu neurofiziološku aktivnost u određenim regijama mozga. To se opažanje može protumačiti na različite načine, ovisno o ideološkim preduvjetima od kojih se polazi.

Svi duhovni događaji mogu se svesti na puke nusproizvode materijalnih fizioloških procesa. Tada „Bog“ ne bi bio ništa drugo nego tvar tih moždanih funkcija: „plod mašte“. Drugi, npr. „sociobiolozi“ kao što su E. Wilson i R. Dawkins, tvrde na temelju „darvinizma“ da svi mentalni fenomeni, uključujući religiju, nisu „ništa drugo nego“ strategije prilagodbe mozga koje kontroliraju geni u svrhu optimizacije opstanka organizma ili vrste. Religija je stoga proizvod evolucije, koja je u ranim vremenima kulturne povijesti dala koristan doprinos suočavanju s postojanjem, ali je u prosvijećenom tehničkom dobu prilično „kontraproduktivna“ i stoga je treba zamijeniti boljim mehanizmima za suočavanje sa životom. Pretpostavlja se da je empirijski neopisiva stvarnost koju tvrde religije „fikcija“, da nije samo „Bog“ „plod mašte“ koji kontroliraju geni, već i, na primjer, ideje „slobode“ i „ljubavi“. Ljubav bi također bila – ako ne samo biokemijska funkcija mozga – onda „ništa drugo nego“ više ili manje egoistička strategija preživljavanja, a ne fenomen koji sam po sebi ima značaj koji nadilazi to, koji proizlazi iz osobnog odnosa i postoji u osobnom odnosu u kojem je drugo ljudsko biće voljeno kao jedinstveno biće radi sebe. Prema tome, Božja ljubav koja nadilazi senzualno primjetnu stvarnost još je više fikcija.

Duhovni svijet postoji. Mozak kao prijamni organ

Ne tumače svi oni koji istražuju neurofiziološku osnovu vjerskog iskustva svoja otkrića u pozadini takvih naturalističkih i redukcionističkih ideoloških smjernica. Mnogi ne tvrde da mogu razjasniti značenje vjerskog iskustva i misli, niti poriču da se neurofiziološki procesi temelje na neovisnom „duhovnom“ svijetu. Dapače, neki procjenjuju svoja otkrića kao neku vrstu „Božjeg dokaza“, ističući da ljudski mozak ima samo „prijamni organ“ za ovaj neovisni duhovno-vjerski svijet. Jer i ovaj svijet postoji. Prema njima, evolucija ima tu sposobnost u ljudskom mozgu jer ga ljudsko biće također može i treba percipirati i tako ući u odnos s njim i s Bogom.

Pitanje kako i gdje se Bog pokazuje u čovjekovoj tjelesnoj stvarnosti ima teološko opravdanje. Apostol Pavao piše u Poslanici Rimljanima (8,16): „Sam Božji Duh svjedoči našem duhu da smo Božja djeca.“ „Duh“ se odnosi na unutarnju duhovnu dimenziju života u kojoj se čovjeku obraća i zahvaća ga Duh Božji.

To se nikada ne će dogoditi samo na razini misli, već će uvijek biti povezano s osjećajima. Ovisno o tome koji aspekti prevladavaju, moraju se razlikovati i neurofiziološke korelacije ovog iskustva u mozgu. Stoga ne čudi da se i na neurofiziološkoj razini samo slušanje propovijedi, koja se samo sviđa umu, razlikuje od crkvene službe, u kojoj su posebno potaknuti osjećaji, ili od meditativne molitve.

To vrijedi i za korelaciju vjerskog iskustva s patološkim moždanim procesima. Neurolog V. Ramachandran s kalifornijskog sveučilišta u San Diegu tvrdi da je otkrio da ljudi s epilepsijom u području temporalnog režnja osobito često imaju „duhovne vizije“ koje duboko određuju njihove živote. On čak naziva ovo područje mozga „Božjim modulom“, koji se u njima snažno aktivira jednostavnim spominjanjem riječi „Bog“. Međutim, iskusni istraživači epilepsije još nisu uspjeli potvrditi tezu da su posebna vjerska iskustva znatno češća kod epileptičara nego kod drugih ljudi. Ali čak i ako bi to bio slučaj, ako su Mojsije i Pavao imali svoje objave pod epileptičkim napadima na ovom području, to ne znači da su uzrokovane samo tim napadima, jer bi također moglo biti da su ti napadi prateći fenomeni tih dubokih iskustava, kao što su ih ona uzrokovala.

To ne govori ništa o tome postoji li iza njih stvarnost. Čak ni u slučaju mentalno bolesnih ljudi ne možemo isključiti mogućnost da u svojoj akutnoj bolesti percipiraju – obično stresnu – „stvarnost“ od koje se „normalni“ ljudi dobro štite samo „obrambenim mehanizmima“. Moglo bi biti da se moždani procesi probijaju kroz, uglavnom stečene, obrambene mehanizme protiv stvarnosti veće od empirijski opisive i stvaraju novu otvorenost prema toj stvarnosti. Vidljivi moždani procesi govore jednako malo o tome kao i o „autentičnosti“ iskustava, o njihovu sadržaju i njihovu značenju.

Čak je i duboko religiozno iskustvo dvosmisleno jer još ne stvara vjerski sadržaj. Da bi postalo vjera ili čak religija koja također uvjerava druge ljude, mora se mentalno obraditi na takav način da i oni mogu uvjerljivo razumjeti zajedničko iskustvo i, u načelu, također ga iskusiti.

Apostol Pavao zasigurno nije razvio svoj nauk o opravdanju čovjeka milošću isključivo iz svojeg jedinstvenog iskustva Krista pred Damaskom, već u dugom suočavanju sa svojim podrijetlom židovskog učitelja Zakona. Vjersko iskustvo bez ove duhovne obrade jednako je prazno kao što su i samo kognitivno posredovani vjerski koncepti prazni bez iskustva „Božje stvarnosti“ koju izražavaju.

Vjersko iskustvo – „naslijeđena predispozicija“?

Naravno, poznavanje neurofiziološke osnove vjerskog iskustva postavlja niz pitanja koja se moraju teološki ozbiljno shvatiti. Ovdje treba istaknuti samo jedan problem. Ako u mozgu mora postojati naslijeđena „predispozicija“ za vjerska iskustva, može se postaviti pitanje jesu li oni koji negiraju vjersku stvarnost naslijedili tu predispoziciju ili je ona „inaktivirana“ obrazovanjem i učenjem. Tada bi postojali ljudi koji mogu ili moraju vjerovati „po prirodi“ i drugi koji su osuđeni na sumnju i nevjeru.

Međutim, problem s teološkog stajališta nije nov. Zašto neki ljudi vjeruju, a drugi ne mogu i ne žele vjerovati, pitanje je koje je uvijek zaokupljalo kršćansku Crkvu, od Isusa i Pavla, preko reformacije, do danas.

dr. Josip Sabol