Ne postoje dvije Hrvatske – hrvatski narod stvara kulturu života
Cjelokupni svakidašnji život stavlja nam pred duhovne oči činjenicu da unutar društva djeluju mnogovrsne snage – skupine ljudi – koje prosljeđuju svoje interese u konkurenciji jedna s drugom. Čini se da djeluju 
samostalno i suvereno, kao da nisu podvrgnute nekom zajedničkom cilju ili nekoj zajedničkoj svrsi. Zapažamo da se te snage ne orijentiraju na općenito važeće i za sve obvezujuće norme i vrijednosti, nego da smatraju svoje partikularne interese i svoja uvjerenja jedinim mjerilom svoje aktivnosti.
Sociološki gledajući, to je pluralizam: grupni način oblikovanja života kao ostvarenje ideje o ljudskim pravima u ime koje svatko može oblikovati svoj život po svom vlastitom nacrtu, konkretno rečeno, u skladu sa svojim interesima i svojim uvjerenjima. Tu slobodu jamči država prava. Određene pojave današnjeg društva šalju nam signale da društvo jednog zajedničkog sustava vrjednota i jednog zajedničkog svjetonazora – dakle homogeno društvo – ima daleko više šansi organizirati zajedništvo u miru, u međusobnom poštivanju i solidarnosti nego društvo različitog sustava vrjednota, različitog svjetonazora, različitog moralno-etičkog načina života.
Današnje društvo jest baš takvo. Stoga s određenim pravom možemo ipak ustvrditi da danas živimo u društvu koje nam život u osjetnoj mjeri otežava. Nedavna prošlost uvjerljivo nam poručuje da svaki pokušaj stvaranja nekog homogenog društva na osnovi bilo koje ideologije vodi društvo, pod današnjim uvjetima, u sigurnu katastrofu. Komunizam kao jedan od takvih pokušaja bio je katastrofa.
Dok god u društvu i državi postoji suglasnost o temeljnim vrjednotama, ljudi će biti zadovoljni, optimistični, spremni na stvaranje bolje budućnosti. Teško društvu, teško političkoj zajednici u kojoj te suglasnosti nema. Da je to moguće, doživjeli su narodi Europe, doživio je i hrvatski narod u nedavnoj prošlosti.
Nažalost, razlog ovog kratkog razmišljanja ima povod za konstataciju da kod nas u Domovini i državi Hrvatskoj vlada ozbiljni društveni i politički disens oko temeljnih vrjednota. Ipak, stvarnost nije tako dramatična. Događaji u vezi s referendumom o braku i aktualni događaji oko slučaja Thompsonova koncerta, mimohoda, Oluje, Hoda za život... sugeriraju nam jedan drugi zaključak.
Trijezno i logično procjenjivati političko-svjetonazorsko stanje znači zaključiti: u Hrvatskoj postoji duboki i uvjerljivi konsenzus kod velike većine pučanstva o temeljnim vrjednotama nacije, društva i državnog sistema. Problem je samo u pitanju kako tu veliku većinu „probuditi“ na političko djelovanje.
Preslika stvarnosti stavlja nam pred oči sljedeće:
Pokazatelj odnosa većina – manjina za Hrvatsku jesu statistički podatci: 88 % pučanstva deklarira se kršćansko-katoličkim vjernicima, oko 3 % su ateisti i agnostici, a oko 4 % sekularističko-liberalno-ljevičarski usmjerene političke 
snage. Iz rezultata referenduma možemo opravdano iščitati da je na jednoj strani većinski korpus tradicionalno-konzervativnog usmjerenja (66 %), a na drugoj strani manjinski korpus (34 %) sekularističko-ljevičarskog usmjerenja. Stoga o pravoj razjedinjenosti na svjetonazorsko-političkom području ne može biti govora.
Hrvatska nije podijeljena. Ne postoje dvije Hrvatske
Hrvatski narod hoće živjeti – i živi – u zajedništvu jednakog sustava vrjednota, na čijem su čelu vrjednote obitelji, domovinskog zajedništva, solidarnosti i vjere.
Manjina – k njoj pripada kulturalno-politička ljevica, tj. ljudi vezani za prošlost – osporava određene temeljne vrjednote većine, nažalost na nedemokratski i nehumani način: na način mržnje, preziranja, omalovažavanja, laži i klevete. I to već duže vrijeme, konkretno od pobjedonosnoga Domovinskog rata i započetog života nezavisne, suverene, pravne i demokratske države Hrvatske.
U čemu postoji konsenzus? Referendum
Već sam spomenuo da je za pluralističko društvo vrlo važno da postoji suglasnost u temeljnim vrjednotama, normama i pravilima za odvijanje života i za međusobne odnose. Pritom je važno naglasiti da nije dovoljno da u Ustavu Republike postoje zapisane sve bitne vrjednote. Važno je da političke snage, prije svega vladajuća većina, donose zakone u duhu ustavnih zahtjeva. Jednom riječju: Hrvatska nije podijeljena na dva ili više blokova, nego postoji jedan kulturno-
religiozno-nacionalni korpus i oko njega postoji veći broj kulturnih i političkih snaga s manjinskim karakterom, koje javno i po svom izboru pokazuju svoje neprijateljsko raspoloženje prema hrvatskoj naciji, prema hrvatskoj državi i posebno prema katoličkoj vjeri i Crkvi.
Pitanje legaliteta i legitimiteta
No jedno ne mogu činiti: tražiti da većina mijenja sebe u smislu modela njihova života. To je očito iracionalno, nelegitimno. Nažalost, povijest svjedoči da je bilo takvih iracionalnih poteza od nekolicine ili manjine. Posljedice su poznate.
Hrvatska danas demonstrira svoj jaki tradicionalno-konzervativni identitet braneći brak i obitelj kao svetinje, kao temeljne vrjednote bez kojih jedna nacija tisućljetne kulturne baštine, kakva je Hrvatska, nema šanse preživjeti u današnjem globalnom vjetrovitom procesu stvaranja nove civilizacije birokrata, tehnokrata, političko-ekonomskih kalkulatora i centara kapitala, anacionalnih globalista i velikog broja ljudi bez religiozno-duhovne orijentacije života.
Hrvatska nacija: suživot, a ne sklop udruga „biti drukčiji“
U čemu, dakle, postoji konsenzus kod hrvatske nacije? U tome da demokracija nije samo sustav procedura, nego 
uređenje na temeljnim ljudskim vrjednotama. U tome da su brak i obitelj bitan oblik zajedničkog života u svrhu oblikovanja kulture emocionalne blizine između roditelja i djece; da su brak i obitelj stvaratelj nove generacije i osiguravatelj najužih rodbinskih odnosa i sigurnih veza između generacija; da je obitelj idealno mjesto za odgoj vlastite djece u smjeru jake ličnosti sa sviješću kritičkog duha, samosvojnosti i odgovornosti pred Bogom.
Nadalje, postoji konsenzus da je religiozna svijest, napajana na izvorima kršćanske vjere i katoličke tradicije, nužno potrebna za izgradnju „civilizacije ljubavi, solidarnosti i nade“. Postoji konsenzus da bez vjere u Stvoritelja svih ljudi izgradnja „kulture bez nasilja i strahopoštovanja prema svemu što je živo“ nailazi na gotovo nesavladive prepreke u izgradnji svjetske zajednice mira, zajedničkog etosa bratske i sestrinske ljubavi i stvaranja uvjeta života dostojnog čovjeka. Hrvatski narod stvara kulturu života, a ne smrti.
dr. Josip Sabol
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
