Sretan čovjek u „društvu bez Boga” – ideja bez temelja

Riječi koje se često i dugo upotrebljavaju izgube onu iskonsku stvarnost iz koje su nastale i koju održavaju na životu, pa ostanu bez većeg značenja. Ateizam je jedna od takvih riječi. Grčka riječ „atheos” znači „bez boga” – boga s malim slovom.

U Rimskom Carstvu ta se riječ upotrebljavala za označavanje onih skupina ljudi koje nisu sudjelovale u legitimnom religioznom kultu. Kršćani su u prvom stoljeću također nazivani „ateistima” jer nisu sudjelovali u službenoj službi božjoj građana Rima. Pojam „ateizam” počeo se upotrebljavati u Europi na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U naše se vrijeme često govori o „novom ateizmu”, koji zastupaju neke skupine poznatih, još živućih znanstvenika. Najpoznatiji među njima je evolucijski biolog Richard Dawkins, do 2008. godine profesor na Oxfordu.

Svjetski je poznat postao knjigom „Egoistični gen” iz 1976. godine. Još jedan poznati zastupnik „novoga ateizma” bio je Christopher Hitchens sa svojom knjigom „Gospodin nije pastir”. Usput treba spomenuti da su ateisti svijeta organizirani u „udruženje”, koje neki nazivaju i „crkvom”, s raznim institucijama za širenje ateizma. Imaju svoje čelnike i, ono najvažnije, imaju svoj „credo”, svoje dogmatsko vjerovanje. Udruženje djeluje po cijelom svijetu. Zalažu se za uvođenje „vjeronauka” ateizma ili, bolje rečeno, „ateističkog vjeronauka” u svim školama, smatrajući ateizam jednim oblikom religije.

Najznačajnije tvrdnje koje se zastupaju u tim knjigama sljedeće su: vjera i znanost su suprotnosti; vjera je slijepa – znanost počiva na dokazima. Naš svijet izgleda kao da je oblikovan s ciljem, no to je obmana. Uzrok našega kompleksnog svijeta jest prirodna selekcija. Hipoteza o Stvoritelju tražila bi odgovor na pitanje: tko je stvorio Stvoritelja? Vjera u Boga iracionalna je želja. Religija je uzrok nasilja u ovom svijetu – ateistički svijet donio bi mir. Evanđelja su literarna izmišljotina, slična nekom romanu.

Argumenti protiv ovih tvrdnji sljedeći su: pogrješno je tvrditi da se znanost i vjera u Boga – uvijek mislimo na Boga kršćanske objave – isključuju. Najprije, činjenica je da je bilo i da ima mnoštvo znamenitih znanstvenika koji su duboki vjernici: Kepler, Newton, Faraday, Polkinghorne... Oni dokazuju da nema suprotnosti između kršćanske, katoličke vjere i znanosti.

Posve je drugo govoriti o tome da ima znanstvenika vjernika i znanstvenika nevjernika. Zašto neki vjeruju, a drugi ne vjeruju, ovisi o različitim biografskim okolnostima: roditeljskom domu, odgoju, osobnim interesima i individualnim doživljajima. Ispravan je stav u vezi s tim tvrditi da se svijet u kojem živimo može interpretirati teistički ili ateistički. To je činjenica. O tome koja je interpretacija istinita, a koja nije, može se i mora raspravljati. Isto se tako mogu tražiti razlozi zašto netko interpretira svijet teistički, a drugi ateistički.

Sigurno je da u tome veliku ulogu imaju karakter, psiha, odgoj i doživljaji. Stoga se za stavove traže plauzibilnost i racionalnost. Zapitajmo se što vjeruje onaj koji vjeruje u Boga?

Moj osobni odgovor glasi: vjerujem u temeljnu racionalnost stvarnosti. Vjerujem da dobro i dobrota u svijetu prevladavaju nad zlom. Vjerujem da se niže mora razumjeti iz višega, a ne obratno. Vjerujem da besmisao pretpostavlja smisao i da smisao nije neka varijanta besmislenosti. Vjerujem da postoji duhovna stvarnost izvan ove naše zemaljske stvarnosti.

Što vjeruje ateist?

Pogledajmo što vjeruje onaj koji ne vjeruje u Boga – ateist. Ateist ili filozofski naturalist zastupa stajalište da nema ničega izvan prirodnoga, odnosno naravnoga, fizikalnog svijeta: nema nadnaravne kreativne inteligencije koja „vreba” iza promatranog svemira; nema duše koja nadživljava tijelo; nema čuda, osim u smislu da postoje mnogi prirodni fenomeni koje još ne možemo shvatiti...

Postavljam pitanje ateistu: jesu li te njegove tvrdnje dio toga fizikalnog svijeta? Nije li ispravnije reći da su te rečenice zapravo iskazi o fizikalnom svijetu? Ateist promatra, doživljava, osjeća stvarnost – svijet – izvan sebe, iako je dio toga svijeta, te stvara o njemu sliku, ideju, donosi sud i vrjednuje sve to kao da nije dio toga fizikalnog svijeta. Odakle mu to?

A što je s našim iskustvom smisla i ljepote, ljubavi i vjernosti, pouzdanja i odgovornosti, savjesti i slobode? Jesu li to proizvodi fizikalnog svijeta ili nekoga drugog svijeta? Kako ateist može znati jesu li njegove definicije istinite ako je sve to, uključujući i njega, samo dio fizikalnog svijeta, dio materije; ako je njegov razum samo slučajni nusprodukt evolucije koja i dalje vlada svijetom; i ako su njegove misli i zaključci isključivo rezultati fizikalnih procesa, a ne spoznaje razuma po njegovoj vlastitoj zakonitosti?

Što vjeruje kršćanin katolik?

Ja radije vjerujem da je svijet utemeljen na racionalnosti, na Razumu Stvoritelja. On je i čovjeku dao razum da otkriva racionalno uređenje ovoga svijeta. Stoga mogu vjerovati svome razumu kada spoznajem, otkrivam i prosuđujem, jer imam udjela u Božanskom razumu. Ljudski razum može otkrivati svijet jer je svijet stvoren i uređen Božjim razumom te je zato razumljiv ljudskom razumu.

Ateistički svjetonazor mora smatrati da je ovaj svijet nastao, da postoji i da jest bez razloga. Vjera u Boga za mene je ujedno i vjera u razlog nastajanja i postojanja ovoga svijeta. Isto vrijedi i za mene i za svakog čovjeka: za svakoga od nas postoji razlog zašto postoji. Taj je razlog Bog, Božja ljubav. Zato Sveto pismo kaže da Bog poznaje svakoga od nas imenom.

Selekcija: ateistički „bog” na djelu

Znanost ne može dokazati da Boga nema. Ateistički znanstvenici upravo bi to htjeli: znanstveno dokazati da ga nema ili da postoji. Budući da to nije moguće, ateist sve dobro i zlo pripisuje jednoj anonimnoj sili nazvanoj „prirodna selekcija” (Darwinova ideja). On priznaje da je sve jednom započelo, ali ne zna reći odakle i zašto.

Kroz selekciju se ništa novo ne stvara, nego se već postojeće dalje razvija. Ne radi se o pitanju „survival of the fittest”, nego o „arrival of the fittest”. I kada bi znanstvenici znali odakle dolaze ti „jednostavni početci”, to ne bi bio nikakav argument protiv Božje egzistencije. „Bog” i „prirodna selekcija”, odnosno Bog i evolucija, ne nalaze se na istoj razini objašnjenja. Otkriti mehanizam ne znači da nema mehaničara.

Vjerodostojnost vjerovanja

Postavlja se pitanje koja je vjera (jer i ateizam je određena vrsta vjere) vjerodostojnija: ona koja drži da je na početku iracionalna materija iz koje se na neobjašnjiv način razvilo biće svjesno samoga sebe i matematički uređen kozmos, ili ona koja tvrdi da je na početku osobni stvaralački Duh koji je oboje stvorio? Koji od ta dva svjetonazora uvjerljivije i plauzibilnije objašnjava ono što svakodnevno doživljavamo – smisao, ljubav, ljepotu i znanstvenu spoznaju?

Doista se moramo zapitati kakva je to inteligencija koja daje prednost materiji koja je bezdušna i bez svrhe. Nije li uvrjeda ljudskoga razuma tražiti od njega da prihvati kako je svijet iznenada i bez razloga nastao – i to ni iz čega? Čovjeku ateistu poznato je da su ljudi oduvijek vjerovali i da nije bilo kulture bez religije. Također zna da nikakva propaganda ili „prosvjećivanje” ne dovode do toga da ljudi prestanu vjerovati. Stoga vrijedi izreka: čovjek je po naravi religiozno biće. Je li tomu uzrok ljudski razum, odnosno čovjekovo promišljanje, ili iza toga stoji nešto drugo? Pitajmo ponovno ljude od znanosti.

Neka stajališta filozofa

Znamenito stajalište u tom pogledu jest teza filozofa Ludwiga Feuerbacha. Ona glasi: vjera ima svoj izvor u težnjama i željama čovjeka za srećom. Pod pritiskom tih želja čovjek izmišlja neko moćno, svemoguće biće – Boga – od kojega očekuje njihovo ispunjenje. Dakle, čovjek je stvoritelj „Boga”, a ne Bog stvoritelj čovjeka. „Bog” postoji samo u mislima i željama, a ne u stvarnosti. Jednom riječju: „Bog” je iluzija, zavaravanje samoga sebe. Zato su filozofi prosvjetiteljstva svim snagama nastojali ljudima razotkriti tu zabludu, „prosvijetliti” ih i osloboditi otuđenja od samih sebe.

Njihova je želja, naravno, bila učiniti čovjeka sretnim pokazujući mu putove i načine kako doći do stvarne sreće, a ne samo željene. Logički bi to značilo da su oni koji se odriču „želje” za Bogom – dakle ateisti – sretniji ili barem sretniji u ovom životu od vjernika. Je li tomu doista tako? Životno iskustvo svjedoči suprotno.

Ono pokazuje da su vjernici sretni sa svojim Bogom, pa čak i kada nose težak križ u životu. Imaju na koga gledati u patnji – na Raspetoga Isusa – koji im poručuje da njihova patnja nije uzaludna. Znanstvena istraživanja o sreći vjernika i nevjernika također poručuju: vjernici su sretniji od nevjernika u različitim životnim okolnostima.

Sociološko-politološki gledano, graditelji „raja na zemlji” bez Boga, odnosno protiv Boga – dakle ateistički – nasjeli su zabludi spomenutih filozofa da čovjek i društvo mogu postati sretni tek bez Boga, oslobođenjem od „iluzije” Boga i vječnoga života. Mnogi političari, psiholozi, sociolozi, pedagozi i teoretičari 20. stoljeća bili su spremni surađivati s totalitarnim režimima u „nasilnom” oslobađanju ljudi od te „iluzije”, kako bi se stvorio „raj na zemlji”. Projekt je bio stvaranje „novog socijalističkog čovjeka” – nadčovjeka, sretnog i ponosnog.

Znamo kako je sve to završilo: fijaskom, katastrofom, padom totalitarnih režima, a najnovije padom komunizma – uz nezamislivu patnju milijuna ljudi i masovna ubojstva. Cinično rečeno: sami su sebi krivi jer nisu htjeli slobodno ući u „raj” koji su im komunistički komesari i „znanstvenici” pripremili. Satirično-cinično rečeno: ljudi su toliko „neprosvijećeni” da vjeruju u nepostojećega Boga, makar zbog toga trpjeli posljedice za svoj „sretni” život.

dr. Josip Sabol