Uskrsnuli Krist - temelj nade i ljubavi u svijetu patnje i zla
Na pitanje koja je istina kršćanske vjere najvažnija može biti više odgovora. Osobno bih se odlučio za jednu istinu: za uskrsnuće na život nakon smrti. Vječni život možemo nazvati ciljem sveukupne stvarnosti, 
možemo u njemu vidjeti konačnu svrhu svake druge svrhe i svega što je Bog učinio, svega što Crkva čini i svega što čini svaki čovjek na svom životnom putu. Sve istine naše vjere vode k jednom cilju: k vječnom životu. Moleći vjerovanje, tek na kraju ispovijedamo: vjerujem u život vječni. Amen.
Kao da time kažemo da su sve druge prethodne istine vjerovanja na neki način priprema za ostvarenje ove vrhovne istine: istine vječnog života. Imamo osjećaj da je vječni život posljedica i plod svih drugih istina naše vjere. To će reći: da Bog, Svemogući Otac, ne postoji, ne može biti ni govora o vječnom životu; da Bog nije Stvoritelj neba i zemlje, vječni život bio bi iluzija; da Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji, naš Gospodin, nije umro na križu i da nije uskrsnuo, vrata ulaska u vječni život ne bi se otvorila, niti bi On došao suditi žive i mrtve na svršetku ovog svijeta. Ne bi bilo Duha Svetoga, niti svete Crkve - to jest nas vjernika - niti oproštenja grijeha i uskrsnuća mrtvih.
Bez sve te stvarnosti, izrečene riječima i pojmovima našeg vjerovanja, ne bi bilo najvišeg i jedinog cilja za nas ljude: vječnoga života. To potvrđuje Božja riječ koja nas opominje: Što ti vrijedi da zadobiješ sva blaga svijeta ako pritom i zbog toga promašiš vječni život.
Duhovna vizija svijeta
Pred našim duhovnim očima razvijena je jedna snažna vizija svijeta koja nam govori o tome da je stvaranje svijeta došlo iz vječne prošlosti; da se otkupljenje čovjeka i svijeta dogodilo unutar aktualne prošlosti u povijesti čovječanstva i da se apsolutna budućnost čovjeka - a to je vječni život - priprema u sadašnjosti našeg aktualnog životnog puta. Mi, vjernici, živimo sada, ali ne za današnji dan, nego za našu budućnost: za vječni život. Ima li ozbiljnije stvari u našem kratkotrajnom životu nego što je pitanje naše apsolutne budućnosti?
Svatko za sebe osobno stvara svoju budućnost
Sudeći po tome kako ljudi provode svoj život; čime se sve bave; na što troše životne snage; kako se ponašaju, moramo 
sa žaljenjem reći da mnogima nije uopće jasno o čemu se radi; da nisu uopće svjesni kako se neozbiljno ponašaju prema sudbini svoga života.
Ima li ozbiljnije stvari na svijetu nego što je činjenica da svaki od nas odlučuje ovdje na zemlji, za vrijeme tih 60 ili 80 godina, o svom vječnom životu? Tu se ne radi o igri poput neke lutrije, nego o određenju koje će s apsolutnom sigurnošću pogoditi svakog čovjeka.
Nitko i ništa nam ne može tu priskočiti u pomoć: niti prijatelji, niti znanost, niti društvo, niti država. Sve ovisi o nama. Svaki za sebe osobno stvara svoju budućnost: radosnu i sretnu; užasnu i nesretnu. To je zaista bitna poruka kršćanske vjere, sadržane u rečenici: Sjeti se, čovječe, da ćeš umrijeti i da ćeš kroz smrt ući u vječni život: život punine u radosti i sreći, ili u život praznine u nesreći i tami.
To nas treba zanimati iznad svega. Futurologija - znanstvena ili laička - je po svom sadržaju sporedna stvar jer istina o vječnom životu ne može biti predmet njezina istraživanja. Vječni život je stvar vjere, a ne znanstvene spekulacije.
Sadašnji život pod utjecajem vječnoga života
Da vječni život nije samo jedna ideja ili čak samo jedna riječ, vidimo po tome da ta ideja vrši jak utjecaj na naš zemaljski život. Oblik i sadržaj toga utjecaja izražavamo riječima: nada i strah, utjeha i nemir. Najprije ističemo činjenicu da mi ne možemo doživjeti značenje vječnog života sada u našem životu. Mi doživljavamo naš život kao prolazan, konačan. 
Protiv starenja ne možemo ništa bitno učiniti. Produžiti si život pomoću medicine i drugih sredstava za neko vrijeme, za par godina, zaista nije od velikog značenja u svjetlu vječnosti. Slabljenje organizma, istrošenost organa korača nemilosrdno naprijed i dovodi nas konačno u smrt.
Ima mnogo istine u riječi: ljudski život je ovdje na zemlji neprestano umiranje. Ono započinje prvim rođendanom. Tako nešto sigurno kao što je naša smrt nema ničega na svijetu. Isto možemo reći i za naš rad, naše djelovanje, naše planove: sve što poduzimamo praćeno je sjenom prolaznosti. Iz te naše situacije rađa se u našoj duši tračak naslućivanja predstojeće vječnosti.
No, mi to nećemo sebi priznati, mi jednostavno nećemo na to misliti. Zato i kažemo za nekoga: taj radi i ponaša se kao da će vječno živjeti. Mnogi se tješe nagradama za životno djelo. Mnogi se hoće ovjekovječiti zakladom, literarnim djelom, znanstvenim rezultatima ili nekim drugim izvanrednim uspjehom. Sve je uzalud. Zaustaviti prolaznost, spriječiti zaborav i nestanak iz mjesta i povijesti uspijeva tek pojedincima. Vidljivih tragova vječnosti nema u našem sadašnjem životu.
Rođeni za vječnost - temelj njezine spoznaje
Ipak, nije sve tako crno i bezutješno. Ako se zadubimo u našu psihu, tu otkrivamo težnju, tu osjećamo neku silu koja nas tjera da prelazimo granice naše egzistencije, makar samo u mislima, u idejama. U času kada doživljavamo sreću, 
kao da čujemo neki tajnoviti glas, zapravo neki vapaj: kad bi ovo divno stanje sreće moglo zauvijek ostati! Tu, i toga časa, oblikujemo u mislima i osjećajima mjerilo koje nam omogućuje da razlikujemo prolazno od neprolaznog, nedovršeno od dovršenog, nesavršeno od savršenog, nepoželjno od poželjnog.
Zašto nam je to moguće osjetiti i zašto se to u nama pojavljuje? Zato jer imamo u duhu predodžbu ili ideju o cjelovitosti, o savršenosti, o sreći, uspjehu. Te ideje - Platon je govorio o svijetu ideja iz kojeg mi dolazimo na ovaj svijet - te ideje nas osposobljuju da znamo što je manjkavo, što je krivo, što je štetno, što je loše, što je nesavršeno, što je istinito: dakle što je vječno.
Smrt mi doživljavamo idejno po mjerilu života. Jer znamo što je život, zato nam je smrt nešto strašno. Normalni čovjek si ne može željeti smrt. Jer znamo što je pravednost u sebi, zato ne možemo podnositi nepravdu. Normalni čovjek ne može željeti nepravdu. Jer znamo što je istina u sebi, zato se borimo protiv neistine. Bog je onaj koji je u ljudsku narav usadio to mjerilo razlikovanja između savršenog i nesavršenog, lijepog i ružnog, pravednog i nepravednog. Naš Stvoritelj je onaj koji nam je usadio u narav neugasivu težnju za vječnošću. Tu je zadnji razlog zašto smo nezadovoljni našom manjkavom egzistencijom; zašto smo nezadovoljni čak i onda kada imamo dobar život. „Nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi, Bože.“ Tom rečenicom sv. Augustin rekao je sve bitno o našem životu.
dr. Josip Sabol
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
