Učiti ljubiti Boga jer Bog ljubi nas

Kad smo još bili djeca, ljudi su nam već govorili o „dragom Bogu”. Zatim su nam govorili o njegovoj veličini, a još više o njegovoj dobroti i ljubavi prema nama. A budući da je dobrota oca i majke bila najviša stvar koju smo poznavali, smatrali smo Boga dobrim i još ljubaznijim nego što je naša majka bila dobra, a istovremeno smo ga smatrali ozbiljnim kao oca čiji istraživački pogled prodire duboko u dječju dušu i pita je li sve u redu iznutra. Zatim su došle godine školovanja koje su dodatno obogatile roditeljsku nastavu. Tada je Bog počeo rasti u našim dušama.

Našem shvaćanju Božje očinske dobrote dodan je pojam Božje veličine, njegove svetosti, koja želi dobro i mrzi zlo, njegove pravde, koja očito dopušta da nepravda na zemlji bude dopuštena dugo vremena, ali koja će na kraju izreći osudu nepokajničkih i tvrdoglavih.

I Bog je nastavio rasti za nas kad smo bili upućeni u visinu, dubinu i širinu njegovih planova spasenja. Kad smo ga upoznali u njegovu jedinorođenom Sinu i gledali u Božje ljudsko lice na licu Spasitelja, da tako kažemo. Došao je dan prve ispovijedi, kad je Božje oko tako prodorno i blago počivalo na nama... Dan prve pričesti, kada je prvi put sklopljen taj neopisivi dogovor između Boga i nas, čiji je čas milosti jednako zaboravljen kao i najblaženije i najzlatnije uspomene mladosti i djetinjstva. Tada je između Boga i naše duše postojao najsvetiji i najintimniji odnos koji može postojati samo između „ja” i „tebe”. Tada smo odrasli u Bogu do čudesne visine čistoće, pobožnosti, moralne ozbiljnosti i svetosti.

Zatim su došle godine oluja, oluja iskušenja, oluja sumnje, proljetne oluje. Idoli su se uzdizali u našim dušama pored slike pravog Boga... Idoli s ljudskim likovima koji su željeli utopiti Božji glas u nama laskanjem, slatkim mamcima, žarkim molitvama... Osim toga, drugi idoli: zlatno tele, idol slave, idol karijere, idol titule i časti, i kako god se idoli zvali, svi oni koji su se uzdizali uz sliku pravog Boga u nama, prečesto demonske veličine.

Je li vječni i istinski Bog rastao za nas u to vrijeme?

Kod nekih ljudi Bog ne raste u tim olujnim vremenima života. Kod mnogih od njih se smanjuje i postaje sve manji i manji dok potpuno ne nestane iz vidnog polja tih ljudi. A ako onda pitate jednog od izgubljenih sinova otuđenog oca zašto je bacio vjeru svoje mladosti preko palube, dobit ćete tipičan odgovor: „Čovjek jednostavno mijenja svoje stavove i ne može zauvijek ostati uz staru dječju vjeru.”

Ali Bog je dobar...

I zato jer je dobar, pazi da se ne izgubi potpuno iz vidnog polja čovjeka koji je u opasnosti da zaboravi svoga Boga, svoga Stvoritelja. Bog šalje glasnika na vrata naših duša, preko kojega nam s vremena na vrijeme dopušta da ga najavi, kako bi nas pitao želimo li mu dopustiti da ponovno uđe u naše duše.

Tko razumije opomenu patnje...

ponovno će pronaći Boga ako ga je izgubio. Tko god razumije opomenu patnje, vraća se vjeri svoje mladosti, Bogu svoje dječje vjere! Jer koliko god uzvišena i mudra bila razmišljanja teologa o Božjoj prirodi, u patnji, nevolji, kušnji i strahu od smrti postoje samo jedna ili dvije oznake kojima možemo govoriti o beskonačnom i neshvatljivom, a to su: „Dobri Oče!” i „Vjerni Bože!” I sinulo nam je da smo tako zvali Boga u molitvama našeg djetinjstva. I bili smo sretni.

U patnji Bog raste s nama

U patnji, sada u patnji, Bog najljepše raste s nama. Zatim se sagne prema nama da nas privuče k sebi i učini nas velikima i većima. A ako u patnji ponekad mislimo da više ne vidimo lice Božjeg Oca, to je samo zato što ne gledamo dovoljno visoko da ga potražimo. Božje lice uvijek je nad nama, ali naše suzama natopljeno oko prečesto traži u dubini tvrde zemlje ono što je izgubilo, umjesto da na visini traži ono što dobiva: naklonost i dobrotu Boga.

U visinama nalazimo Božje lice

Samo pogledaj gore – na visokim mjestima naći ćeš Božje lice! Gleda te s blagim osmijehom i kaže: „Moraš još rasti, moraš još rasti; i u tuzi ću te podizati, čak i ako te boli, dok me ne vidiš izbliza!” A vidjeti Božje lice vrlo izbliza, to je ono što teolozi nazivaju visio beatifica, a jednostavno dječji umovi to nazivaju nebom.

Tko želi osjetiti Boga u svom životu, ima mnogo prilika za to. Sigurno ne želim reći da nema drugog puta do Boga osim osjećanja i osobnog iskustva. Ne, putevi razuma do Boga filozofski su kraljevski putevi. Putevi Božjeg otkrivenja ljudima božanski su putevi. Ali tek kada srce čovjeka odluči ići s njima obojima, tek tada iz toga mogu proizaći putevi spasenja. Razum i vjera! Razum kaže za Boga: „On.” Otkrivenje kaže za Boga: „Ja.” Ali srce koje se drži Boga, sazrijeva u Njemu, raste u Njemu pred Božjim očima – samo to srce kaže Bogu: „Ti”, ABBA, TI DRAGI OČE! Kako bi bilo divno kad bismo još čuli: Uđi u dom tvoga Oca. Ipak, može se dogoditi nešto drukčije.

Molitva kritičkog, malo razočaranog vjernika

Oče, Ti se nisi pokazao svojem djetetu, Ti nepojmljivi, neshvatljivi i skriveni pokretaču svijeta. Nisam Te mogao otkriti niti spoznati u prirodi, u kojoj mi se sve činilo nužnim. Oprosti mom ograničenom razumu. Ali kako je moj slabi mozak mogao shvatiti tvoj plan, tvoju mudrost, kada mi se svijet pokazivao samo kao mješavina reda i nereda, dobra i zla, stvaranja i razaranja? Zar sam ja mogao slaviti tvoju pravednost gledajući kako zloba često slavi pobjedu i kako se krjepost često nalazi u suzama, kako nepravedni uživaju život, a pravednici pate? Moje neznanje je oprostivo jer je bilo neoborivo. Ti si mi darovao razum i ja sam se njemu uvijek pokoravao. Zar ćeš me radi toga kazniti vječnim kaznama, zato što sam slušao razum, tvoj dar meni? Zar ćeš me kazniti radi mojih zabluda? Zar se ljutiš na mene što sam pao u zamke koje si mi Ti svuda postavio na mom životnom putu? Ja to ne mogu prihvatiti, jer si Ti ipak moj Otac, Ti si Bog, a ne neki demon. Daj mi svjetlo da Te mogu ipak razumjeti.

Odgovor teologa: Bog nije kriv

Zašto optužuješ Boga? Zlo je u svijetu tako veliko da čovjek ne može ljubiti svijet. Upravo to Bog hoće postići dopuštenjem zla u svijetu: hoće nas izbaviti iz napasti da se zaljubimo u taj svijet i tako zaboravimo Božji svijet – Boga – koji je jedini izvor prave sreće. Veliki umovi i svetci oduvijek su prezirali dobro uređeni svijet, a ti ne možeš prezirati ni loš svijet. Svijet je zbilja zao, pa ipak ga većina ljudi tako ljubi kao da je dobar. A što je to zao svijet? Nebo nije zlo, zemlja nije zla, voda ni ribe u njoj nisu zle, ptice, biljke, drveće: sve je to dobro. Čovjek je onaj koji čini iz svega toga zlo jer je zao. Zli ljudi čine da je dobar svijet zao. I jer je naša sudbina da ne možemo ovdje na zemlji živjeti bez zlih ljudi, prihvatimo to zlo za naše savršenstvo; podnosimo zlo u svijetu da bismo tako došli do dobra. Nemoj, dakle, optuživati dobroga Oca zbog toga što su djeca zla. Otac ljubi svoju djecu. Otac ljubi nas, a ne mi njega. On nas ljubi makar mi njega ne ljubili. On zna kako treba upravljati svijetom koji je stvorio. Dakle: čini ono što Bog naređuje i nadaj se onome što je Bog obećao svojim vjernima (prema sv. Augustinu.)

dr. Josip Sabol