Čovjek smrtnik i pravo na život i smrt

Umrijeti moramo? Ne! Umiremo kako i kada hoćemo, po pravu novih kreacija „mode“ oblikovanja društva, nazivom: moj izbor, suicid, eutanazija. Prava na različite slobode rastu na sve više područja života i na oblik odnosa čovjeka prema sebi. Sjetimo se: govori se o pravu na slobodu doći na svijet uz pomoć tehnologije, ali i o pravu na slobodu sprječavanja dolaska na svijet. Traži se pravo na slobodu izbora spola; zahtijeva se pravo na slobodu osnivanja braka istospolnih osoba. Traži se pravo na slobodu suicida i eutanazije. Traži se pravo na slobodu uzimanja droga po vlastitom izboru. Raste postotak onih koji traže slobodu od prirodne smrti radi starosti i time pravo na smrt po slobodnom izboru već u mladosti, u najboljim godinama života. O suicidu i eutanaziji govori se otvoreno i javno. Još jedan tabu je pao. Više ne vrijedi izreka: o smrti govoriti – to dolazi na kraju života, tj. u visokoj starosti.

Sve su to znaci stvaranja životnog puta u inspiraciji „kulture smrti“, bez nade u vječni život. Još jedan dokaz da već živimo u „kulturi smrti“. Doslovce: trošimo životne snage i resurse sa svrhom da ostvarimo „smrt“, umjesto da se brinemo o olakšanju umiranja. Umiranje je naš najvjerniji pratitelj na putu života. Umiranje ne dolazi samo u starosti, nego u svakom času životnog puta, radi različitih razloga i uzroka.

Tko su ti ljudi – te grupacije naših suvremenika – koji nam priređuju nešto tako neprirodno, nešto posve u suprotnosti s voljom Boga Stvoritelja, koji nam se objavio prije dvije tisuće godina kao Bog koji je „Put, Istina i Život“ i koji je po umiranju na križu i uskrsnućem pobjednik nad smrću i jamac vječnoga života?

Mi današnji – određeni krugovi društva – hoćemo sami „proizvoditi“ smrt onda kada želimo, onda kada mislimo da imamo razlog zbog kojega je želimo. Vrhovni sudac u tome je slobodna volja vođena interesima. Pojmovi govore sami za sebe: „zahtjev za eutanaziju i biti usmrćen“; „samo neuki, slabi, siromašni umiru jer moraju umrijeti – ostali: pametni, bogati, naobraženi umiru kada hoće“; „kršćani, zaostali, pobožni… umiru kada Bog hoće“; moderni prosvijećeni čovjek izaziva smrt po osobnom izboru jer ne poznaje – ne priznaje – pravoga Boga.

Ljudi razboriti i kritičkog razuma s nama katolicima pak pitaju: „Imamo li mi pravo na suicid? Nije li to ubojstvo i time oduzimanje slobode? Uostalom, na što se odlučujemo kod toga? Zar na ‘spavanje’ i nakon toga buđenje, kako to činimo iza svake noći? Zar smo zbilja tako sigurni da nas nakon smrti čeka ‘ništa’, a ne ‘neočekivano’, neizvjesno, nečuveno, neviđeno, divno, užasno?“

Mi katolici ispovijedamo spoznaju vjere: na životnom putu čeka nas smrt kao ulaz u vječni život – u raj po milosrđu Božjem.

Uskrsnuće Isusovo – dokaz da će se ta nada ispuniti

Zašto takozvani moderni čovjek ne sluša glas svih postojećih kultura kroz povijest čovječanstva, koje računaju s time da iza smrti dolazi „užasno“ i „divno“, već prema tome korača li čovjek za života putem smrti i tame ili putem svjetla? Mnogi su uvjereni da iza smrti nema „ništa“. Kritički razum pita: koji smisao ima život stvoren tobože „slučajem“, a zatim razvijan milijarde godina evolucijom u tako divne pojave života na našoj kugli zemaljskoj, ako bi sve to završilo u „ništa“?

U ovim, na prvi pogled još donekle razumnim mislima, sakrivena je jedna strašna dinamika iz koje se može – zapravo iz koje će se sigurno – roditi jedan stravičan projekt društvenih odnosa: projekt dužnosti suicida i eutanazije iz solidarnosti prema još živima.

Prvi koraci u tom smjeru već su učinjeni, primjerice devizom: „Budi zdrav, uživaj život – i umri barem što brže, što prije.“ Ta podmukla misao kao da je već prisutna u debatama socijalne politike s temama: ljudi postaju sve stariji; troškovi za staračke domove i umirovljenike su neodrživi; nedostatak onih koji stvaraju BDP sve je veći.

Socijalna država traži rasterećenje smanjivanjem broja stanovnika. „Pravo na život do 70 ili 80 ili… godine? Ili čak nijekanjem prava na ostvarenje majčinstva i očinstva u braku? Pravo na smrt – kada god hoćeš?“ Socijalni pritisak na one koji samo troše, a ne privrjeđuju, završava slobodnom ili nametnutom odlukom: „Ne želim biti na teret društvu, svojoj djeci. Zahtijevam skraćenje života lijepom i ugodnom smrću – eutanazijom, i to besplatno.“

Tako će postupati oni najosjetljiviji. A oni drugi pozivaju se na svoje pravo da im se omogući odlazak, makar bilo kako. I, naravno, pravna država, kao „veliko dostignuće“ kulturnog razvoja i kao „mali bog“ kojega si je moderni čovjek stvorio, rado će ispunjavati želje svojih građana kroz instituciju eutanazije, odnosno kroz pomoć socijalno-medicinskih službi u procesu suicida, ili iz proračuna za financiranje oduzimanja života još nerođenom čovjeku. I svi su zadovoljni.

Borci za „prava čovjeka“ su zadovoljni

Zadovoljni su oni koji su borci za prava čovjeka – evo, i to im je uspjelo u njihovoj borbi za prava čovjeka: da svaki može ostvariti pravo na smrt, odnosno na ubojstvo samoga sebe, i time dokazati visoku razinu samosvijesti i samoodređenja. Zadovoljni su i oni koji žive po devizi: „Uživaj život – iza smrti nema ništa.“ Zadovoljni su i oni koji će sve ovo kretanje i djelovanje znati iskoristiti za povećanje svoga kapitala, za ulaganje u nove tehnologije ostvarivanja smrti, za nova rješenja na području odlaska sve većeg broja starije i mlađe populacije iz ovozemaljskog života.

Što nam kaže medicina o tobožnjoj želji za smrću u obliku suicida ili eutanazije? Kaže: tu se najčešće radi o simptomu teške depresije. To je, dakle, bolest koja se može i treba liječiti. Posebno je pitanje pitanje slobodne volje. Tko pati od depresije, jedva da ima dovoljnu slobodu odlučivanja. Stoga se ovdje ne može govoriti o slobodnoj volji prekinuti život. Države koje su uvele eutanaziju doživljavaju velike negativnosti i potrese u društvenom životu. Primjer za to je Nizozemska…

Život iz Božje ljubavi u redu stvaranja

Iz perspektive kršćanske katoličke vjere razum o životu i smrti govori posve drugim jezikom. Za nas vjernike život je dar Božji, za koji smo Stvoritelju zahvalni. Mi život čovjeka ne smatramo nekom funkcijom. Za nas funkcije bilo koje vrste u životu i društvu ne određuju vrijednost našega života. Život je po Božjoj volji vrjednota u sebi i za sebe. Na toj vrjednoti temelji se dostojanstvo čovjeka, a ne na nekoj funkciji ili priznanju društva.

Nažalost, posljedica slabe svijesti o bitnim vrjednotama kršćanstva u Europi danas jest da se temeljna pitanja o smislu života gotovo više ne postavljaju u javnom dijalogu. Time se ne dolazi do razmišljanja o shvaćanju života i smrti čovjeka. Time su nam zatvorena vrata k osmišljavanju životnih zbivanja i doživljavanju radosti života, usprkos pojavi smrti.

Doživljaj Uskrsa barem svake nedjelje

Nama katolicima blagdan Uskrsa daje veliku pomoć i snagu da obnavljamo našu vjerničku svijest o smislu života i smrti. To trebamo činiti, po mogućnosti, javno – pisanom i govorenom riječju – da bismo utjecali na svijest današnjeg čovjeka u takozvanom slobodnom svijetu, u kojem se ljudi muče – zapravo su mučeni kroz službene stavove – za nas neshvatljivim pitanjima, kao primjerice pitanjem ima li uopće smisla da smo rođeni; mora li dijete imati svoju obitelj, tj. svoga oca i majku; naime, dijete nije moglo svoju obitelj birati, i tome slično. (Jedan 14-godišnji mladić u Francuskoj optužio je svoju majku zašto nije spriječila da dođe na svijet s oštećenjem. Sud mu nije dao za pravo.)

Iz ovih stavova zaključujemo samo jedno: takozvani moderni čovjek prisvaja sebi pravo da je on jedini odgovoran za sebe u pitanjima života i smrti te da on, u ime slobode, odlučuje za ili protiv – živjeti ili umrijeti. Okolnosti i uvjete za jedno ili za drugo određuje društvo. Slabost razuma ovdje je očita.

Sa svetim Augustinom mi katolici danas ispovijedamo: Božja volja me stvara govoreći: „Hoću da budeš tako kako jesi.“ Blažen sam što jesam: Tvoja volja, Bože, moja je sreća. Ti želiš da budem s Tobom uvijek.

dr. Josip Sabol