Teorija konsenzusa samo na papiru

Na pitanje, koji etički stav je bitan za demokraciju, obično se daje odgovor da je to stav tolerancije i dijaloga. Tko je aktivno doživljavao zbivanja u Hrvatskoj posljednjih tjedana, može doći samo do jednog zaključka: mi ne živimo u demokraciji. Živimo u pobuni nekih političkih skupina iz prošlog vremena koje ne poštuju etiku demokracije, nego oživljavaju etiku totalitarizma iz prošlog vremena komunizma. Samo da spomenem „Marš protiv ustaša i fašista“ u RH i nešto stariji slogan ondašnjeg predsjednika RH (Jo.) za vrijeme državnog posjeta Izraelu: „Svuda po ulicama RH vidim ustaše“. Bez komentara. Sam je objavio čijeg duha je i kakvog karaktera je kao čovjek.

Sadržaj etike otvorenog društva

Otvoreno demokratsko društvo živi od službene suglasnosti da u bitnim pitanjima života nema unaprijed određene suglasnosti, to će reći da se o svemu može raspravljati, razgovarati, da se sve može stavljati u pitanje. Odatle slijedi da je dijalog temeljni pokretač društvenog života, bitna potreba i značajka demokratskog društva. Lijepo rečeno i zamišljeno, ali prilično naivno i površno jer se zaboravlja ono bitno: za iskreni dijalog trebamo ljude duhovno-intelektualne zrelosti i humane moralnosti.

Kod te konstatacije nam se nameću mnoga pitanja. Najprije pitamo koju svrhu ima dijalog? Što se želi njime postići? Pitamo dalje: tko vodi dijalog s kime, tko organizira dijalog, tko određuje teme dijaloga i pravila po kojima se dijalog mora odvijati? Je li cilj dijaloga otkriti „istinu“ o nečemu? Prihvaća li se uopće uvjerenje da postoji „istina“, i sudionici dijaloga žele otkriti tu univerzalnu istinu: istinu bez interesa koja je jedino u stanju uspostaviti mir među ljudima?

Mijenjanje paradigme i njezine posljedice

U filozofskoj misli se dogodila i još uvijek se događa promjena paradigme kada je u pitanju „istina“. Došlo je do prijelaza od moderno-tradicionalnog pojma istine k postmodernom pojmu istine.

Tradicionalna filozofska misao razlikovala je između zahtjeva za istinom i samom istinom. Razlikovala je između osobe koja tvrdi da kaže istinu i stvarne istine. Time je bila uključena u dijalog skepsa, opreznost i kritika naspram tvrdnje sudionika dijaloga da on poznaje istinu. Polazilo se od uvjerenja da različite osobe ne tvrde uvijek isto o određenoj stvari, nego često suprotno, i da često puta ista osoba tvrdi različito o istoj stvari. Koja tvrdnja je onda istina?

Za postmoderni koncept „istine“ vrijedi da nema više razlikovanja između zahtjeva istine i same istine, i to ne samo da nema nego niti ne smije biti. Istina shvaćena kao sveobuhvatni horizont nastojanja ljudi oko znanja i spoznaja više ne postoji. Istina kao objektivna stvarnost pred nama i izvan nas, i kao zadaća da ju otkrijemo, također više ne postoji. Prihvaća se uvjerenje da svaki individuum ima svoju istinu. Istine u jednini kao jedine istinite više nema. Stoga je svaka svađa oko istine bespredmetna. Demokracija daje svakoj istini pravo na opstanak pod jednim uvjetom: da se postojeći zakoni poštuju. Od građana se traži tolerantnost kao najveća krjepost demokracije. Time je stvorena dogma postmodernog vremena koju moraju prihvatiti pedagogija, teologija, politika i sve međunarodne institucije, prije svega religijske zajednice i crkve.

Dijalog, a ne naviještanje istine

Svuda, gdje se odlučuje o smjeru i načinu života i o tome što je moralno dobro, mora vladati spremnost na dijalog i odricanje svakog isticanja istinitosti vlasti-tog stajališta. Evangelizacija i misioniranje je time stavljeno pod pritisak zabrane, iako ne direktno juridičke zabrane. Od sudionika na dijalogu se traži otvorenost za prihvaćenje istine drugih. To konkretno znači da se traži skrivanje ili metodičko negiranje vlastite istine, vlastite vjere, vlastitog identiteta, ovisi o okolnostima i konačno o moći osobe ili neke stranke, udruge, grupacije.

Naravno, najlakše je to prihvatljivo onome koji je prihvatio dogmu postmoderne da svaka istina nastaje u određenom povijesnom času i da ima valjanost samo pod istim uvjetima, pod kojima je nastala. Budući da se isti uvjeti povijesno gledajući ne ponavljaju, ovim konceptom je donesena presuda za svaku povijesnu istinu: ona je bila istina za ono vrijeme, ali ona nije istina za nas i za naše vrijeme. Lako je uvidjeti konkretne posljedice za dijalog između religija, ali isto tako za dijalog između teoretsko-političkih pitanja. Ili konkretnih političkih konflikata.

Propagatori ovog koncepta međusobnih odnosa očekuju da će se na taj način osiguravati mir među ljudima i nacijama, i prije svega mir među religijama, koje se smatraju najopasnijim žarištima društvenih i međunarodnih sukoba. Sačuvati mir u svijetu je najvažnija stvar današnje civilizacije.

Ako prihvatimo taj novi koncept „istine“, trebamo biti intelektualno pošteni i više ne upotrebljavati riječ „istina“ u dijalogu, nego ju zamijeniti jednom drugom riječju, primjerice „uvjet“ dijaloga danas.

Taj uvjet glasi: cilj dijaloga je traženje konsenzusa o nekom aktualnom pitanju. Izmjenjuju se kod toga mišljenja, naslućivanja, osjećaji, nada ali nikada istina o nečemu. I otvara se postojanju onom najbitnijem i najopasnijim za zajedništvo svake vrste: Tko jači, taj kvači. Ili: moć i snaga ima uvijek pravo i istinu u svojim rukama. Ili: većina je tako odlučila.

Na izjavu „tvrdim da...“ ili „mislim da...“ se ne odgovara sa „to nije istina jer...“, nego s novom tvrdnjom ili novim mišljenjem. To je logički ako nema objektivne istine, na kojoj se može jedna tvrdnja verificirati ili falsificirati. Svi su u pravu. Nitko ne mora korigirati svoje mišljenje. Odluka o tomu što je potrebno ili korisno ovog povijesnog časa, donosi se ionako konsenzusom odnosno javnim glasovanjem, ako se ne postigne konsenzus. Ako je sve bezizgledno, nastupa na pozornicu revolucija, ulično nasilje i konačno rat.

Ovo nije parodija niti karikatura određene teorije imenom „teorija konsenzusa“. Narod znade tu formulu i rezultat: vuk sit i koza cijela. I evo mira i bratskog poštivanja! Sve zahvaljujući dijalogu i toleranciji. Kakve li iluzije i nijekanja zdravog ljudskog razuma!

Ta teorija stvarno postoji i ona se propagira kao zadnji krik dostignuća mudrosti u rješavanju problema današnje civilizacije. Ona je nužno stvorena onog časa kada čovjek više ne operira s pojmom „istina“, nego s konstrukcijom postojanja „istina“, dakle s ispovijedanjem da nema objektivne istine nego samo istine u pluralu. Istina je ono što smo odlučili da je istina. Ili još jače: istina su fakti koje smo mi sami načinili. Tog časa vrijedi: protiv činjenica nema  dokaza. Agnosticizam će tom relativizmu još nadodati: niti jednu istinu od tih mnogih istina ne možemo spoznati.

Čemu onda dijalog?

Što nam preostaje? Jedino ovo: svi smo pozvani na sudjelovanje nikad neprekinutog dijaloga svakog sa svakim. A što je sa željenim rješenjem određenog pitanja, aktualnog bolnog problema? To ćemo vidjeti i doživjeti, glasi odgovor. U međuvremenu strpljivog podnašanja nepravdi, patnje, uništavanja, umiranja tješe nas još s teoremom: dok se vodi dijalog riječima, šuti oružje! Rat u Ukrajini je dokaz da je to iluzija, dakle laž.

Svakidašnja društveno-politička scena i još više najnovija povijest govore jedinu istinu: dok svjetski velikani - manji ili veći - vode beskonačne dijaloge na različitim razinama, pa i na onoj najvišoj razini Vijeća sigurnosti, bezbrojni ljudi, obitelji trpe, pate i umiru: od gladi, od bombi, od zlostavljanja u zatvorima, od samoubojstva.

Dijalog nije više sredstvo stvaranja mira niti pravde jer se dijalog zloupotrebljava za postizavanje vlastitih interesa. a ne za iskreno i pošteno traženje istine u obliku pravde, slobode i mira. Dijalog, koji nije vođen vjerom u Istinu i voljom za spoznati Istinu, unosi u društvo nesigurnost i mnoštvo prilika za najrazličitije konflikte.

Današnja civilizacija se oprostila od intelektualno-duhovnog naprezanja na putu prema otkrivanju potpune Istine o čovjeku i svijetu. Zbog toga neizbježno provocira opasnosti sukoba interesa svake vrste, u prvom redu interesa profita i ostvarivanja materijalističkog stila života. Dijalog nas ne će osloboditi od naših sukoba. To je pridržano Istini koja navješćuje: „Istina će vas osloboditi“. I to samo jedina Istina, objavljena u umiranju na križu Bogočovjeka i u uskrsnuću Umrlog na križu. „Ovaj je zaista Sin Božji!“

Organizirati osobni život i društveni život mira i pravde bez vjere u Isusa Krista i njegovog nasljedovanja je nemoguće.

dr. Josip Sabol