Katolički vjernik kao političar u obrani ustavnog sustava vrjednota

Velike promjene kroz razvoj u cijelom svijetu utječu na život pojedinog čovjeka i društava današnjeg vremena. Ako se mijenjaju vremena, ne moraju li se mijenjati i načini života, običaji, navike i mi sami? Isto pitanje se postavlja i državi kao instituciji koja svojim pravnim sustavom osigurava i oblikuje zajednički život svojih državljana. Ne mora li država mijenjati i pravni sustav kako bi odgovorila na zahtjeve nove stvarnosti koju donosi sa sobom proces razvoja? Zadržati stare zakone i staro pravo pod svaku cijenu značilo bi u pojedinim slučajevima gušiti razvojni proces društva i prava građana.

S druge opet strane može država, osiguravajući „dobro staro pravo“, sačuvati svoje državljane da nošeni novim trendom razvoja krenu na krivi i štetni put za opće dobro… To je također izvorna dužnost države i politike. Sposobni i mudri državnici i političari nalaze se gotovo neprekidno u situaciji te naznačene antinomije: dužni su ići s razvojem naprijed i istovremeno su dužni zadržati (konzervirati) ono što je dobro, što je ispravno.

Samo krjepostan čovjek kreira dobru politiku

Tko je spreman ići za novim samo zato jer je novo i time tobože napredno, nema karizmu za političara. Norma humane i pametne politike je dobro i ispravno, a ne staro (tradicionalno) ili novo (progresivno). Temelj politike je: moralna dobrota i idejna ispravnost! I još jedan aksiom: samo dobar i ispravan čovjek kreira dobru politiku. On prepoznaje u novom, što je dobro i prihvaća ga. On otkriva u starom što nije dobro, i reformira ga. Ta sposobnost je dana čovjeku koji je moralan i krjepostan jer se tu radi o vrjednotama koje spoznaje duša i srce čovjeka i ispravno oblikovana savjest, a ne praktički razum nošen materijalnim i ideološkim interesima.

Na toj točki se uspostavlja veza između katoličkog vjernika i politike. Tu se upravo nameće pitanje nije li katolički vjernik s etičkim profilom svoje vjere sposobniji za zvanje političara nego neki čovjek s drugim svjetonazorom, primjerice jedan uvjereni ateist? Ovo razlučivanje ljudi na ove ili one je utemeljeno na činjenici da svaki svjetonazor počiva na određenom sustavu vrjednota. To vrijedi za svjetonazor kao orijentaciju osobnog života. To vrijedi i za idejno-vrijednosnu orijentaciju državnopravnog sustava.

Tako, primjerice, kažemo da demokracija ima za temelj vrjednote: slobodu, jednakost, pravednost, solidarnost i k tome još sva druga osnovna prava čovjeka. Čovjek marksističko-komunističkog svjetonazora, primjerice, ne može biti nositelj politike u demokratsko-pravnoj državi jer njegov svjetonazor ne poštuje vrijednosni sustav demokracije i države prava... U velikoj mjeri to vrijedi i za čovjeka ateista.

Katolički vjernik idealni nositelj politike

Za katoličkog vjernika možemo ustvrditi da je on gotovo idealni nositelj politike u demokraciji utemeljenoj na spomenutom sustavu vrjednota i na poštivanju temeljnih ljudskih prava. Ako je tome tako, pitamo odakle tolike poteškoće političara katoličke vjeroispovijesti u demokraciji? Nije li on za pravednost, za jednakost, za solidarnost s najslabijima? Nije li katolički političar za slobodu govora, slobodu savjesti, znanosti, umjetnosti, za slobodu religije? Nije li on za brak kao zajednicu muškarca i žene? Nije li on za ostvarivanje prava na život svakog čovjeka od prvog časa začeća do zadnjeg daha pred smrti?

On jest za sve to, ali nisu drugi koji se također bave politikom. I tu nastaju problemi, naime oko pitanja koje vrjednote treba ostvariti, a koje (ne)vrjednote odbaciti? Kod političara-katolika treba naglasiti još jednu specifičnost. On znade da ne smije biti za ovo ili za ono, jer tako nalaže Božji i crkveni autoritet. Da ne bi netko to doživljavao ponižavajućim za katoličkog vjernika, spomenimo da naredbi „to ne smiješ činiti“ ima na pretek na drugim područjima života, kao i od strane države. Dakle, poslušnost državi i poslušnost Crkvi su najnormalnija stvar iako su motivi za poslušnost državi i Crkvi različiti. Iz ovih misli zaključujemo da život političara nije baš tako kompliciran niti mukotrpan kako se prikazuje. Treba samo poštivati sustav vrjednota utemeljen na moralnim i državno pravnim načelima.

Tako misliti je daleko od stvarnosti. Dokumenti - ustav, zakoni - su mrtva slova na koje odgovara život na svoj način. Život iznjedri po svojoj zakonomjernosti posve novu stvarnost koja može biti suprotna onoj zapisanoj u dokumentima. Tako u procesu razvoja dolazi do stvaranja vrjednota koje su, ili suprotne onima zapisanim, ili koje su posve nove i kao takve prihvaćene barem od jednog dijela državljana. One se žive, a da nisu sankcionirane niti legalizirane. To je posao za političare.

Istina - temeljno načelo politike

Kao odgovorni za opće dobro političari moraju najprije ustvrditi činjenicu postojanja neke nove vrjednote odnosno ne-vrjednote u redovima građana. Promjena sustava vrjednota nastankom novih i nestankom starih vrjednota traži od političara i od pravosuđa da preispitaju narav novih pojava u društvu i njihovu sukladnost s postojećima. Promjena vrjednota nije po sebi dobra ili loša. Ona je najprije činjenična stvarnost na koju se primjenjuje deviza: „Preispitujte sve, i što je dobro zadržite, a što je zlo, odbacite, zabranite“.

Uzmimo nekoliko slučajeva gdje se vidi na djelu spomenuta metoda. Radi se o poznatim zbivanjima oko pojavljivanja oblika određene promjene vrjednota koje su izazvale velike diskusije javnosti. To su vrjednote u vezi braka, obitelji, spolnosti, prava na život nerođenih. Više manje to su upitna stajališta takozvane rodne (gender) ideologije.

Bitno je znati koje mjerilo treba primijeniti kod analize nove stvarnosti koja se nameće društvu kao vrjednota. Novonastala stvarnost ne postaje norma sama po sebi tako da bi druge, prije svega čovjeka i društvo, obvezivala samo zbog toga jer ljudi, jer pojedine grupe ljudi, to prakticiraju u životu… Snagu važenja dobiva jedna takva stvarnost od službenog priznanja opunomoćenog autoriteta. Svaki novi stil života nameće državi, politici pitanje hoće li se tom novom stilu života dodijeliti naslov „prava postojanja“ odnosno treba li se dosadašnje važeće pravo za taj određeni slučaj mijenjati.

Uzmimo primjer homoseksualnosti. Do prije kraćeg vremena to nije bila tema diskursa, nego slučaj kaznenog zakona. Danas? U taj red spadaju osobito aktualna pitanja s područja obitelji, braka i takozvanog „reprodukcijskog zdravlja“, o čemu se posebno bavi ideologija „gender“ ili rodna ideologija čiji aktivisti imaju revolucionarni cilj uništiti tradicionalni sustav vrjednota iz područja obitelji, braka, spolnosti i ustanoviti svoj projekt novog čovjeka i novog društva.

Svaki od ovih i sličnih slučajeva mora biti podređen ispitivanju u svjetlu postojećih pravnih normi, u svjetlu sustava vrjednota pravnog reda. u smislu Ustava. To spada u područje državne zajedničke volje i u područje političke volje naroda, nacije. Volju nacije reprezentiraju u takozvanoj parlamentarnoj demokraciji saborski zastupnici koje je narod birao i koji legaliziraju pojedine slučajeve životne prakse donošenjem zakona.

Naravno, glavni nositelji svih ovih procesa su ljudi politike: ljudi brige za opće dobro svoga naroda, ljudi koji svojim odlukama, uvijek u skladu s ustavnim pravom i sustavom vrjednota svoga naroda, određuju smjer razvoja nacije i osiguravaju zajednički život društva u miru, slobodi i blagostanju.

Politici povratiti čast na temelju istine i ljubavi

Za katoličkog vjernika je područje politike važan dio njegovog vjerničkog djelovanja u ovom svijetu. Politika je izgubila svoju čast i ugled zbog onih nazovi političara koji pod njezinim okriljem ostvaruju ideje svoje krive ideologije ili svoga amorala. Katolički vjernik je inspiriran za političko djelovanje na Isusovom odnosu prema ljudima. Isus je svakom čovjeku bez razlike iskazivao poštovanje: jednako onima manjeg prava ili onima prezrenima i zapuštenima, kao i onima visokih položaja. Današnjim jezikom rečeno: Isus je u svakom čovjeku gledao osobu s dostojanstvom čovjeka koje traži jednakost sviju u smislu jednakog poštovanja i jednake solidarnosti sa svakim, specijalno i intenzivnije s onim najslabijima. Isus poziva političara da ljubi bližnjega kao samog sebe. U tu ljubav spada poštivanje slobode svakoga čovjeka kada je riječ o pozivanju na nasljedovanje Krista u političkom djelovanju.

Katolički političar može i treba djelovati na druge političare otkrivajući im važnost i korisnost Isusovog nauka za humanu politiku, ali i negativne posljedice politike suprotne Isusovoj etici. On je konzervativan iz uvjerenja da postoje općevažeći moralni imperativi i apsolutno važeći principi koji se moraju provoditi baš u pluralističkom društvu da bi se sačuvala stabilnost državnog sustava i socijalna pravednost i mir. U tom smislu je on stvarno progresivan jer samo na istinskim principima morala i vrjednota može čovjek i društvo ostvarivati humani napredak.

Politika - ostvarivanje mogućega

Politika je jedino časna ako se shvaća poslanjem u služenju dobra i učinkovite obrane naroda od svake vrste zla. Jedna od definicija politike nam nudi shvaćanje politike kao umijeća i to umijeća da se pokušava u konkretnom slučaju ostvariti ono „što je najbolje moguće“. Naglasak je na „moguće“, a ne na ono što je jedino dobro. Politika mora ostvariti ono što je dobro u sebi. Dobro s pola zla, ili zlo s pola dobra nije razumni izbor. To nije umijeće. To je dramatična situacija slobodne odluke čovjeka za dobro ili za zlo.

Tu situaciju razumiju katolički vjernici kao posljedicu „grijeha“ kao prisutnog zla u svijetu. Stoga je opravdano da se osjećamo grješnicima jer gotovo nikada nismo u stanju oblikovati neko naše djelo bez i najmanje crte mraka, zla. Ne živimo samo u svjetlu, ali niti samo u tami. Kao da neprestano sudjelujemo u „igri“ mijenjanja između formule „sada više svjetla s manje tame“ pa onda „manje svjetla s više tame“. Kao da se nalazimo na nekoj pozornici.

Ipak, smijemo kritički zapitati što bi bilo s narodom kada bi veliki broj ljudi prihvatio Isusovu ponudu: „Ako želiš biti savršen, idi i prodaj sve, i daj siromasima te pođi za mnom“? Kako stvari stoje: biti u svijetu i baviti se stjecanjem bogatstva uz vršenje zakona nije put do savršenstva. Možda je još teže postati savršen i biti u svijetu baveći se politikom. Možemo samo željeti da u našem narodu ima što veći broj katoličkih vjernika koji osjećaju religiozno poslanje kretati se na polju velike politike s namjerom činiti dobro i sa sviješću da postoji realna mogućnost tamnih stranica pisanja knjige imenom politika.

Što naučava Katolička crkva?

Za ohrabrenje djelovati kao političar, katolički vjernik će se rado podsjetiti što o tome misli njegova Crkva. Najprije ga Crkva odvraća od namjere da stvara politički program kako bismo svojim snagama ostvarili izgubljeni raj na zemlji. To je ujedno i poziv na spremnost podnositi nedostatke koje možemo nazvati „manjim zlom“: nedostatke u svojim političkim potezima i nedostatke u željenim rezultatima. To osobito vrijedi na području državnog prava koje je najuže povezano s politikom. Stoga je ispravno da se država u svom djelovanju odriče volje da svako i najmanje zlo u društvu progoni kako bi izbjegla još veće zlo. S tim u vezi treba spomenuti da zvuči kao paradoks kada se formulira mogućnost da država može s ekstremnim provođenjem pravednosti stvarati najtežu nepravednost. Tu je mjesto pitanju o toleriranju „manjeg zla“.

Demokracija traži u slučaju moralnog pada društva vrhovno svjedočenje volje Božje uz spremnost na duhovno mučeništvo. Tražiti kompromise, prihvatiti mir pod svaku cijenu je redovito povezano s prigibanjem koljena pred bogovima ovoga svijeta. Oni redovito „nagrađuju“ svoje poklonike izbacivanjem iz javnog života. Ako jedno društvo napusti etička načela i sustav vrjednota na kojem je sagrađeno, onda je aktivni otpor dužnost života. Analiza stanja u našem društvu otkriva nužnost brzog, razboritog i hrabrog političkog djelovanja katoličkih vjernika i svih ljudi dobre volje. Drugog puta u bolju budućnost nema!

dr. Josip Sabol