Dostojanstvo - princip i norma privatnog i društvenog života
Priznanje dostojanstva čovjeka postavlja pitanje zašto ono mora biti priznato, od koga mora biti priznato i što je sadržaj dostojanstva? Drugo pitanje: postoje li oni koji ga ne priznaju i tko njih može prisiliti (čime?) da ga priznaju i provode u djelo? Treće pitanje: imaju li oni koji priznaju da čovjeku pripada dostojanstvo utemeljenje za to priznanje u nekom pisanom dokumentu? I četvrto pitanje: na kojeg „čovjeka“ se misli kada je riječ o njegovom dostojanstvu: je li to odrasli čovjek (od 20 godine života pa do 70), je li to čovjek kao dijete, je li to čovjek svijesti samoga sebe, je li to čovjek embrij, je li to čovjek muškarac i čovjek žena...?
Vrijeđati dostojanstvo čovjeka predstavlja vrijeđanje Boga
Sva ova pitanja su sadržana u jednom: ima li čovjek dostojanstvo iz samoga sebe ili pak ga dobiva od nekoga drugoga? Da aktualna javna svijest današnjeg čovjeka nije zadužena (prisiljena?) živjeti i osjećati kroz hipotezu „misliti i živjeti kao da Boga nema“, glasio bi odgovor na posljednje pitanje: dostojanstvo je usađeno čovjeku od prvog časa života od njegovog Stvoritelja. Čovjek je slika Boga. To je temelj i jamstvo njegovoga dostojanstva. Ponižavanje čovjeka je vrijeđanje Božjeg dostojanstva. Kršiti prava čovjeka predstavlja povrjedu Božjeg dostojanstva. Oduzeti nevinome čovjeku - čovjeku embriju - život, je prava pobuna čovjeka stvorenja protiv svoga Stvoritelja.
Na žalost, današnji „službeno-vladajući“ čovjek ne priznaje ovaj evidentan odgovor kojega su ljudi ispovijedali stoljećima, tisućljećima. Tu je najdublji izvor debata i svađa stvaratelja javne svijesti oko toga što je dostojanstvo čovjeka, kome ono pripada, tko ga dodjeljuje: država ili partija, ili znanost, ili kapital, ili slučaj evolucije.
Fašizam i komunizam ne priznaju dostojanstvo čovjeka
Tu je izvor ideološkog uvjerenja da čovjeku uopće ne pripada dostojanstvo jer njegov život ovisi od volje žene (u društvenom smislu) koja svoju plemenitu zadaću majčinstva i svoje služenje životu podvrgava ideologiji „slobode izbora“ koju šire određene grupacije žena. Tu je konačni izvor stvaranja političkih režima nedavne povijesti u kojima su vlastodršci oduzimali dostojanstvo i pravo na život čovjeka po rasnoj pripadnosti, po klasnoj pripadnosti, po religijskoj pripadnosti. To su ti totalitarni zločinački režimi fašizma i komunizma na tlu Europe koje je današnja moderna Europa tako imenovala i osudila kao protivnike dostojanstva čovjeka.
Ideja dostojanstva u povijesnom razvoju
Među idejama koje su neposredno nazočne u ljudskoj svijesti nalazi se ideja dostojanstva čovjeka. Robovi antike, koji su podigli ustanak, učinili su to u ime svog dostojanstva... Seljaci, koji su podigli seljačku bunu protiv feudalaca, učinili su to iz dubokog osjećaja povrjede njihovog dostojanstva. Tvornički radnici, koji organiziraju štrajk protiv vlasnika tvornica, čine to za volju očuvanja svog ljudskog dostojanstva. Domoljubi i demokrati u totalitarnom komunističkom režimu išli su u zatvore i na Goli otok u ime savjesti i dostojanstva čovjeka. Poznata narodna izreka „Bolje grob nego rob“ svjedoči o neposrednoj svijesti o dostojanstvu čovjeka i o uvjerenju da je sloboda temelj i jamstvo ljudskog dostojanstva. Kršćanin, koji je spreman pretrpjeti mučeništvo za svoju vjeru, svjedoči o dostojanstvu čovjeka koje je utemeljeno na nazočnosti Božjoj u svijetu i u duši čovjeka.
Čovjek, postavši ovisnik droga i alkohola, teži za ponovnim uspostavljanjem svog porušenog dostojanstva oslobođenjem od droga. Ljudi, koji se nalaze u stanju međusobne svađe i mržnje, osjećaju povrjedu svog dostojanstva i zato u dubini svoje duše čeznu za tim da kad-tad dođe do izmirenja i time do obnavljanja njihovog povrijeđenog dostojanstva. Djevojka brani povrjedu svog djevičanstva cijenom života u ime svog ljudskog dostojanstva.
Ovih nekoliko primjera pokazuju da je dostojanstvo čovjeka psihološko-duhovna stvarnost koja prati čovjeka od prvih početaka njegovog ulaska u povijest. No, to nikako ne znači da je oduvijek bilo čovjeku jasno u čemu se sastoji to dostojanstvo i kojim argumentima se ono može opravdavati i osiguravati. Sav govor o dostojanstvu čovjeka ostat će konačno bez temelja ako ne znamo u čemu se ono sastoji i što mu je izvor.
Znanost i dostojanstvo
Danas se neprestano govori o dostojanstvu čovjeka. Ono se spominje u ustavima država. Ljudska prava se pozivaju na dostojanstvo čovjeka. Međutim, treba spomenuti da je danas sve teže opravdavati dostojanstvo čovjeka i određivati njegov sadržaj zbog velikog razvoja znanosti koje sve više koriste čovjeka kao objekta svog istraživanja s ciljem osiguranja njegove egzistencije i s ciljem usavršavanja ljudskog bića. Znanosti - psihologija, medicina, sociologija, biologija, antropologija - nas uvjeravaju da je čovjek na mnogo načina uvjetovan, determiniran, ometen u egzistenciji zakonima fizike, kemije, biologije te njegova vrijednost ne može biti nešto posebnog u redu živih bića. Čovjek je, naime, jednako tako produkt prirode kao što su to i sva druga bića.
Ta poruka prirodoslovnih znanosti je programska s nedoglednim posljedicama za daljnji razvoj ove civilizacije. Neki znanstvenici očigledno nisu uvjereni da treba poštivati svijest o dostojanstvu čovjeka. Oni, dakle, isključuju da ta svijest znači u biti zabranu eksperimentiranja čovjekom, zabranu postupati čovjekom kao što se postupa drugim predmetima ili drugom stvarnosti u prirodi. Naravno, za ove znanstvenike je govor o ljudskim pravima politički govor koji može poprimati različite riječi i pojmove kad je u pitanju čovjek.
Dostojanstvo čovjeka najveća vrjednota?
Time se otvara polje debate o tome je li čovjek najviša vrjednota među vrijednostima kojoj trebamo dati apsolutni prioritet? Nije li današnja civilizacija već daleko zagrezla na put sa sloganom da je „napredak“ ona vrjednota kojoj trebamo dati apsolutni prioritet pred pojedincima i grupacijama ljudi? Ne žrtvuje li se obitelj već danas za volju rasta gospodarstva?
Filozofija relativizma glavni je neprijatelj dostojanstva
No, najveća opasnost za dostojanstvo čovjeka dolazi od filozofije relativizma. To su stavovi za koje nema ljestvice vrjednota niti razlikovanja između dobrog i lošeg, istinitog i lažnog, višeg i nižeg. Ova dva stava traže da se dostojanstvo čovjeka filozofski opravda i da se pokaže da je dostojanstvo čovjeka jedna takva istina koja je evidentna ljudskom razumu i čovjekovoj svijesti. Naravno, evidentno je to samo „razumu“, koji nije u službi interesa i koji nije podlegao nagonskoj strukturi ljudskog bića.“Praktični interesni razum“ je zapravo nerazuman. Stanje današnje civilizacije je takvo da je gotovo nemoguće obraniti vrjednotu dostojanstva čovjeka. Empirizam, subjektivizam, materijalizam, hedonizam, pozitivizam: sve su to oni svjetonazori koji vladaju sa sviješću današnjeg čovjeka i koji mu ne dozvoljavaju shvatiti i razumjeti svoje ljudsko dostojanstvo. Čovjeku bez Boga je to nemoguće shvatiti. Vjernik, pak, zna i osjeća da je istina biblijska poruka: Čovjek je stvoren na sliku Boga. Tu je temelj i bitni razlog ljudskog dostojanstva:dignitet, vrijednost, uvažavanje, ugled, poštivanje, ljubav bližnjega.
dr. Josip Sabol