Ateizam i relativizam pravi razlog društvene moralne krize

Analizirati stanje današnjega društva - pa i individualnoga života – obično završava spoznajom da se društvo i ljudi u njemu danas nalaze u dubokoj krizi. Obično kod toga mislimo na nezadovoljstvo, nemir, različite patnje. Jednom riječju: osjećamo da nije onako u našem životu kako bismo sebi željeli. Razloga ovoj zagonetki ima mnogo. Htio bih ukazati na onaj najdublji razlog jer mi se čini da je on pretpostavka svim drugim razlozima.

Postoji suglasnog u tvrdnji da je današnjem čovjeku oslabljena spoznaja o samoj tajni savjesti. Moderni čovjek živi u takvim prilikama borbe za život da jedva ima vremena kritički ući u nutrinu svoje duše i poslušati što se to događa u njegovim grudima i otkriti to tajnovito „svjetlo“ imenom savjest.

Najdublji razlog tom stvarnom ignoriranju fenomena savjesti u čovjeku vidim u umjetno stvorenom bezbožnom ozračju koje utjecajne snage društva bez prestanka – danju i noću, bez geografskih granica - održavaju na životu s modernim sredstvima komunikacije, uvjetovanja, manipulacije i pritiska.

Što je idejni sadržaj tog ozračja? Savjest je uvijek bila glas „tajne sile“. Kršćanskom vjerniku i kršćanskim narodima je savjest glas Boga i izražaj njegove svete volje. Kroz tu religioznu spoznaju je uspostavljen neprestani živi odnos između Boga i čovjeka. Čovjek vjernik živi svjesno iz uvjerenja da je Bog Stvoritelj postavio njega u ovaj svijet da vršeći Božje zakone postigne cilj svog života na ovom svijetu izgradnjom zajedništva u društvu mira, slobode i solidarnosti, i da postigne konačni cilj svog života u punini života vječnim spasenjem.

Živa savjest u čovjeku mjesto svijesti blizine Božje

Ta religiozno-kršćanska svijest u kojoj je čovjek živio stoljećima na prostorima Europe, i čijom je snagom stvarao do tada nepoznatu visoku kulturu u povijesti čovječanstva - kršćansku kulturu - postala je izvorom one duhovno-duševne sposobnosti koju klasična filozofija naziva sposobnost za osjećaj transcendencije – nadnaravne stvarnosti. Na neki način kršćanski katolički vjernik pretvara kroz živu savjest taj osjećaj transcendencije u svjesnu stvarnost u njemu. Živa savjest u njemu je mjesto svijesti blizine Božje.

Ta svijest blizine Božje u živoj savjesti činila je duhovno-idejno ozračje stoljećima kako u individualnom tako i u javnom životu. Takvog duhovno-idejnog ozračja danas gotovo više nema. Nositelji moderne filozofske i kritičke misli uspjeli su u velikoj mjeri zamračiti svijest čovjeka o tome da je on stvorenje i da zbog toga zahvaljuje svoju egzistenciju Stvoritelju. Time je učinjen prvi korak prema oblikovanju života po formuli „živjeti i raditi kao da Boga nema.“ Zadnji korak u ovom sudbinskom usmjerenju današnje civilizacije učinjen je s jednostavnom sofističkom tvrdnjom: Boga nema. Bog je mrtav. Mi smo ga ubili. (Nietzsche).

Posljedice tog filozofsko-sofističkog ubojstva Boga pokazale su se strašnim za čovjeka i za čovječanstvo. S ubojstvom Boga u divljim mislima filozofa, došlo je do „ubojstva Boga“ u mislima ali i do ubojstva čovjeka u stvarnosti. Ono se nije dogodilo kao jedan dovršeni čin, nego se događa kao djelo trajnog ubijanja čovjeka, ljudi, staleža, rase, nacije. Sjetimo se samo 20. stoljeća i na nedavne strašne godine ubijanja i uništavanja. Sjetimo se danas strahota u Ukrajini i Palestini.

Nijekanje Stvoritelja - ugroza prava čovjeka

Milijuni i milijuni ljudi se ubijaju kao da čovjek nema dostojanstva, kao da je stvar. Ako čovjek nije stvorenje Božje u svijesti ljudi što onda drugo može biti nego stvar, nego predmet? Što ili tko može čovjeka spriječiti od ubojstva čovjeka? U jednom takvom društvu nije savjest putokaz i vodič, nego su to ljudi s protubožjim ideologijama na vlasti. Oni postaju stvaratelji iskrivljene savjesti i time gospodari nad voljom mnoštva ljudi.

To je naš narod morao na svoj način iskusiti za vrijeme komunističke diktature kada je svijest partije zauzela mjesto savjesti pojedinaca. Partija je konačno određivala što je dobro i što je zlo; tko je dobar čovjek i tko je zao čovjek. Partija je određivala što je istina i pravda.

Savjest vezana na partiju ne poznaje pojam pomirenja. Time smo opet na početku ovog razmišljanja gdje smo postavili pitanje zašto se nalazimo u dubokoj moralnoj krizi društva? Naš odgovor glasi: zato što je svijest egzistencijalne povezanosti čovjeka-stvorenja s njegovim Bogom-Stvoriteljem u velikoj mjeri nestala iz sfere javnog života. To dovodi do neprekidnog slabljenja osobne vjernosti objektivno ispravnoj savjesti, vjernosti svojem razumu i srcu.

Zadaća Crkve u ovoj situaciji

Usprkos stalnog, više emocionalnog nego racionalnog protivljenja, priznaju intelektualci otvorenog duha da je Katolička crkva sigurni i pravi autoritet u pitanju etike i morala u današnjoj civilizaciji. Ta kompetentnost joj se priznaje i u pitanju savjesti, iako se Crkvi tu i tamo predbacuje da isključivo oblikuje savjest pomoću normi i zakona što nužno vodi ljude u položaj pokornosti i poslušnosti crkvenom autoritetu, i time djeluje kontraproduktivno u formiranju ispravne savjesti.
Savjest, naime, je ona stvarnost ljudskog bića koja ne samo da se temelji na osobnoj slobodi, nego koja je konstitutivna snaga i izvor osobne slobode svakog čovjeka. S kritičarima Crkve se djelomično slažemo u ovoj tvrdnji i naglašujemo da je njihova kritika zapravo bespredmetna, budući da to isto zastupa Katolička crkva od najstarijih vremena.

Službeni nauk Crkve glasi: čovjek mora slijediti glas svoje savjesti, pa i protiv svih autoriteta kada je siguran i na čistu u svom sudu. To vrijedi i onda kada bi njegov sud bio nesavladivo u zabludi. Katolička crkva, dakle, priznaje dostojanstvo čovjekove savjesti bez ikakvog upitnika. Citirat ću klasični tekst iz pastoralne konstitucije o Crkvi u svijetu danas „Gaudium et spes“ uz napomenu da mnogi kritičari Crkve - na žalost i mnogi vjernici - zauzimaju kritičke stavove prema vjeri i Crkvi, a da službene dokumente Crkve o pojedinim pitanjima nisu niti pročitali, a kamoli da su ih temeljito prostudirali. I to spada također u područje ispravne savjesti.

Tekst II. vatikanskog sabora glasi: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kada zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi.

Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Time što su vjerni savjesti, kršćani katolici se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva. Dakle, što više prevladava ispravna savjest, to se osobe i društvene skupine više udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.“ (br.16).

Vidimo iz teksta namjeru Crkve. Ona nam poručuje: osobna savjest je apsolutni autoritet, ali ne u smislu ideologije subjektivizma - Ja odlučujem, pluralizma - različitost vlada, relativizma - apsolutne istine nema, autonomije čovjeka u pitanjima morala - objektivnog morala nema.To su krive ideologije.

Govoriti o savjesti uključuje nužno govoriti o čovjeku kao stvorenju, govoriti o njegovom odnosu prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu. Sa savješću je Bog položio u naše srce ono veliko radosno obećanje koje glasi: u vjeri u Boga možemo se mirne savjesti dati na izgradnju jednog humanog, slobodnog, pravednog društva i svijeta. To prihvaća katolički vjernik bez rezervi u svom zalaganju za izgradnju boljeg društva. Nijekanje ove stvarnosti je sveobuhvatni uzrok sveopće krize današnje civilizacije na svim područjima života: na području politike, ekonomije, kulture, znanosti, etike i morala.

dr. Josip Sabol