Prekretnica u „kršćanskoj“ EU: iz kulture radosti životu u promicanje volje na smrt

Svečani pa sve do uzvišeni događaj demokracije jest onaj doživljaj kada „Suveren“ - narod - u javnosti podiže svoj glas i time očituje svoju čvrstu volju o onome što će se raditi i tko će to raditi u stvarnosti na četiri ili pet godina. Ima se dojam da u tom zbivanju ima veliki udio „novac“ kao realna moć u ostvarenju političke volje kretanja razvoja života naprijed, prema projektima pripremljenim radom administracije s ciljem održivoga razvoja. Čini se da se većina projekata odnosi na „materijalno“ obojen razvoj i da se time „duhovna“ strana razvoja zapušta, i to u tom smislu da se o njoj malo javno raspravlja.

Duhovno-kulturni razvoj kao da je rezerviran za specijalne „suverene“, primjerice sudstvo i specijalne eksperte iz područja znanosti. Narodu se prezentiraju „gotove činjenice“ u obliku presude vrhovnih sudova. Sjetimo se samo slučaja u svezi „prava na slobodni izbor“: na uništenje života nerođenog djeteta koje Francuska traži da bude prihvaćeno od sviju država EU kao temeljno/ustavno pravo i kao „dokaz napretka“ nacija EU.

Francuska ponovno pokazuje brigu za napredak u EU

Je li slučajno ili ne, svejedno, ali Francuska pokazuje svoju brigu za napredak u kampanji za izbore EU parlamenta s jednim novim „darom“ za nacije Europe: nadležni odbor francuskog parlamenta nedavno je prihvatio zakonski prijedlog o aktivnom potpomognutom samoubojstvu. Vlada je predložila da se odraslim osobama s najtežim bolestima dopusti uzimati smrtonosne preparate. Ako tjelesno stanje osobe ne omogućuje samostalno uzimanje preparata, moći će odabrati drugu osobu, liječnika ili nekog od medicinskog osoblja tko će joj u tome pomoći. Građansko vijeće preporučilo je omogućavanje aktivnog potpomognutog samoubojstva. I francusko Etičko vijeće izjavilo je da je moguće ograničeno potpomognuto samoubojstvo pod određenim strogim uvjetima. Nakon odobrenja, liječnici mogu izdati recept koji vrijedi tri mjeseca. Osobe mogu same odlučiti hoće li preparat uzeti kod kuće, u domu za osobe kojima je potrebna njega ili u zdravstvenoj ustanovi. U tom slučaju pravno gledano, riječ je o potpomognutom samoubojstvu. Ako smrtonosni preparat daje druga osoba, riječ je o aktivnoj pomoći pri samoubojstvu. Sve je dozvoljeno.

Njemačka zaboravlja „odgovornost Bogu“?

Treba za volju istine reći da su u ovom pitanju vodeće druge države EU, a ne Francuska: Nizozemska, Belgija, Švicarska, Njemačka. Njemačka je krenula na taj put već 2020. kada je Savezni ustavni sud presudio da čovjek sada može raspolagati i čovjekom na poslovni način. To znači da su prekrižene sve crvene linije za čije jamstvo su suci Saveznog ustavnog suda zapravo zaduženi. Da bi se razumjele ove ozbiljne izjave, prvo je potrebno pogledati stajališta na kojima se temelji Ustavni zakon Njemačke. U Ustavu stoji: Koncept ljudskog dostojanstva neodvojiv je od biblijske slike čovjeka: čovjek, stvoren na „sliku Božju“. To dostojanstvo ne ovisi o bilo kojoj religiji ili drugim odrednicama, već pripada svakom ljudskom biću bez razlike. Nitko si ne može dati to dostojanstvo. Dostojanstvo svakog čovjeka temelji se na Božjoj volji i određenju: čovjek je slika Božja. Niti religija (usporedi islam), niti država, niti parlamentarna većina, niti pojedini moćnik ili partija nisu garanti čovjekovog dostojanstva nego sam Bog Stvoritelj. Ne poštivati dostojanstvo čovjeka nepoštivanje je Boga. Ti su preduvjeti posljednjih godina sve više napušteni. Postojao je proces otuđenja od kršćanskih temelja koji je već napredovao jako daleko i sada postaje sve očitiji. To također znači da zakonodavac mora štititi život i ne ugrožavati ga. Kada najviši (njemački) sud sada izjavi da građani imaju slobodu „oduzeti sebi život“, postaje jasno da se sudstvo okreće od vlastitih kršćanskih temelja. To je, između ostaloga, prikazano činjenicom da je takva praksa smrtni grijeh po katoličkoj vjeri. Suci vrhovnih sudova time se svjesno i slobodno odlučuju protiv Boga i kršćanstva. Oni, dakle, u najvećoj mjeri odgovaraju za antikršćanski razvoj kulture EU. To oni potvrđuju kroz izjavu: „Odluku pojedinca, donesenu u ostvarivanju tog prava da okonča svoj život u skladu s njegovim razumijevanjem kvalitete života i smislenosti vlastitog postojanja, treba poštovati u početnoj točki kao čin autonomnog samoodređenja države i društva."

Država, društvo i pojedini čovjek u ulozi Boga?

Ovdje je indirektno rečeno: Država i društvo ne priznaju nikakvog Boga jer su oni - društvo, država - gospodari svoje autonomne volje u svakoj konstelaciji života, pa i u pitanju živjeti ili umrijeti. To je očita ispovijed bezboštva, to je poziv na nepriznavanje Ustava u kojem se odgovornost pred Bogom i time prihvaćanje postojanja Boga poriče. To čine danas u EU vrhovni suci koji su pozvani da demokraciji - političkoj većini - pokažu dokle smije i dokle ne smije prijeći granicu u oblikovanju zajedničkog dobra i političkog zajedništva.

Ako ste se ikada zapitali kako je moguće da određene grupacije mogu javno na ulicama gradova pozivati i bodriti na ubojstvo djeteta u majčinoj utrobi po „temeljnom pravu na slobodni izbor“, evo, ovdje imate odgovor. Imate odgovor i na pitanje kako može država - sudska vlast - kazniti vjernika koji se bori za pravo na život nerođenoga, evo Vam odgovora. Ako pitate kako može država kazniti profesora gubitkom katedre koji objašnjava studentima da je istospolni brak kršenje prirodnog prava; da je rodna teorija zbog nijekanja dvaju prirodnih spolova neznanstvena i štetna za društvo..., evo Vam odgovora. Zaključno: Kad god se napusti uvjerenje da je čovjek slika Božja, može se lako dogoditi dominacija čovjeka nad čovjekom, ne razuma nad razumom, požude nad krjepostima, tame nad svjetlom, katastrofe nad spasenjem. Ne vjerovati da je čovjek stvoren na sliku Božju, nužno vodi u mnogoboštvo: čovjek si stvara bogove.

Zašto već jednom ne učimo od povijesti?

Sve ovo rečeno u kratkim crtama možemo potkrijepiti s događanjima u povijesti. Uzmimo kao pozadinu Njemačku. Polazeći od revolucionarne slike darvinizma i njegove mutacije u „društveni darvinizam“, taj pokret već se pojavio krajem 19. stoljeća šireći uvjerenje o samoopredjeljenju na smrt. Budući da je čovjek proglašen proizvodom „slučajnosti“, a jači i onako prevladava, logika je ovog gledišta da više ne prihvaćamo život kakav je dar od Boga, već da ga sami odredimo, da ga izborimo u prirodnoj borbi. Stoga ne čudi da se njemačka teorija rase, u bliskom pridržavanju društvenog darvinizma, temelji upravo na tim načelima.

Dobitnik Nobelove nagrade, Ernst Häckel i drugi dosljedno razvijaju ovu ideju dalje i konačno dolaze do spoznaje da postoje razlike između podnošljivog i nevrijednog življenja. Na tom uvjerenju stvara se T-4 program nacionalsocijalista s programom eutanazije Nacionalsocijalisti nisu, kao što bi se moglo pretpostaviti, nespretno i agresivno pokušavali uvjeriti ljude u svoj program eutanazije, već su koristili perfidnu strategiju. Glavni motiv bio je suosjećanje prema bolesnima, patnjama i invalidima. Istodobno, spominje se pravo na samoodređenje bolesne ili napaćene osobe. Zahtijeva se da ljudi mogu sami odlučiti kada žele okončati svoj život.

Kako je sve to završilo, znamo. „Samoopredjeljeno umiranje“ brzo se pretvorilo u „izvana određeno usmrćenje“ koje je uključivalo da određene osobe budu odvedene u određene klinike. Iznenađuje činjenica da su društveni darvinistički utjecaji koji su podupirali ovaj sustav koji je prezirao ljudska bića, jedva spominjani u poslijeratnoj ponovnoj procjeni i tako su postupno mogli ući u društvo i zakonodavstvo kao ideja o pravu na samoodređenje vlastite smrti. Određeno vrijeme se o socijalnom darvinizmu šutjelo. Polako se počelo o tome govoriti s političkom namjerom „da se takvog što više nikada ne ponovi u povijesti“. Mislilo se kod toga da više nikada ne uđe u svijest čovjeka i društva ideja da je normalno po samoodređenju oduzeti sebi život. Nažalost, upravo to se danas događa. Ljude se informira i potiče na politički zahtjev da sudstvo stvori novo pravo: pravo na samoubojstvo u ime jednog jedinog: u ime Tvoje volje i tvoga prava na samoodređenje. „Stara vremena“ se ponavljaju i postaju „nova vremena naprijed“, u ime demokracije. I nalazimo se na putu „naprijed unazad“.

Samoodređenje na samoubojstvo u EU. Novi bog: Ja, Ti, on, ona, ono

Pogled na zemlje poput Nizozemske, Belgije, Švicarske, u kojima je takvo zakonodavstvo na snazi već neko vrijeme, jasno pokazuje smjer kamo stvari idu. Nema potrebe za detaljnom analizom. Primjeri govore po sebi. Uz pristanak roditelja, maloljetnicima je sada u Belgiji dopušteno okončati život ako, na primjer, pate od depresije. U Nizozemskoj doniranje organa nakon eutanazije uživa određenu popularnost, kako bi se život okončao barem altruističkim osjećajem. Budući da se odustaje od razlike između aktivne/pasivne (ili izravne/neizravne) eutanazije, slučajevi nehotične eutanazije sve su veći. U Njemačkoj, 2017. godine - čak i prije ove sudske presude - oko 21.000 ljudi okončalo je svoje živote protiv svoje volje.

Što se sve događa kada je cijela stvar sada komercijalno moguća, nije teško odgonetnuti jer se pojam „kvaliteta života“ u potpunosti nalazi na području subjektivnog i stoga je proizvoljnog prosuđivanja. To podržava najviši njemački sud odlukom: iz bilo kojeg razloga vrijedi apsolutna moć raspolaganja čovjekom nad sobom, i dodaje da to moraju poštivati država i društvo. Odatle slijedi: zabrana komercijalne promocije samoubojstva je protuustavna. Tako zbori Savezni ustavni sud u Njemačkoj. Kao da nam poručuje: Nema Boga Isusa Krista u kojega Ti vjeruješ odnosno u kojega si Ti vjerovao do danas. Bog si Ti, tj. ja, ti, on, ona, ono.

Da to nisu prazne riječi ili obična prijetnja, potvrđuju činjenice. Prema sadašnjem nacrtu novog kurikuluma za studente medicine, obvezno sudjelovanje u pobačajima treba biti sastavni dio njihovih studija. Srednjoročno gledano, to bi potpuno raselilo kršćane koji odbacuju pobačaj iz vjerskih uvjerenja iz medicinskih profesija u Njemačkoj. Drugi slučaj: Nedavna smjernica WHO-a poziva na uklanjanje priziva savjesti iz postojećih zakona. Obrazloženje je da „pravo na pristup pobačaju“ ne smije biti ograničeno prigovorom savjesti. Itd., itd.

To je naša EU, velika obitelj mira, pravednosti, slobode, poštivanja sloboda, ali ne i slobode vjere: poglavito ne slobode katoličke vjeroispovijesti.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.