Legalna politika bez legitimiteta ugrožavanje je demokracije

Demokracija, pravna država, pluralističko društvo oblici su ostvarene slobode u uvjetima današnjeg vremena. Osjećamo da je to nekako premalo ako podsjetimo na strahovitu dinamiku koju je razvijala ideja slobode kroz povijest. Ta dinamika sve nas češće dovodi do pitanja kakav sadržaj slobode nam omogućuje taj povijesni razvoj koji sve više doživljavamo kao izvor kretanja u smjeru protiv naše volje. Čak nas to kretanje dovodi do otkrića da „sloboda“ može dobiti proturječni sadržaj u sebi: što je znak ili potvrda slobode jednoga, to isto je znak protiv slobode drugoga. Poznato je pitanje: „za čiju slobodu i za kakvu slobodu su oni dali svoje živote“?

Ideal „slobode“ neostvariv u današnjoj civilizaciji

Možemo li govoriti o realnoj slobodi Hrvatske što se tiče njezine politike? Nije li realnije opisati situaciju Hrvatske rečenicom: oni koje smo izborima podigli na vlast, nemaju moć djelovati u ostvarivanju istinske slobode, a oni koji imaju moć djelovati i koji ostvaruju svoje shvaćanje slobode, njih nismo birali? Čini se da je to naša politička situacija. I ne samo naša, da reknem za utjehu, nego i drugih država. Mnogi shvaćaju da govoriti o pravom suverenitetu nacionalne države u vremenu globalizacije znači govoriti o idejama i željama, a ne o stvarnosti. To vrijedi i za slobodu. Ideja ili ideal slobode nam je jasan, ali stvarnost u kojoj živimo, ne odgovara idealu ni vrjednoti slobode.

Upitnost nacionalne države

Mi smo ponosni što imamo nacionalnu nezavisnu državu, ali slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta nacionalne države kao da ne možemo zaustaviti. To se događa i drugim nacijama Europe. Postoji čak pojava da velike nacije Europe prihvaćaju s olakšanjem slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta jer su time slobodnije u njihovu političko-ekonomskom djelovanju izvan svojih granica. Oni sigurno imaju druga sredstva za obranu nacionalnih interesa. Malim nacijama manjkaju takva sredstva. Kako je povijest pokoji put hirovita, a ne samo tragična, ako podsjetim na činjenicu da se istovremeno događaju stvari koje nisu iz istog vremena. Primjerice: Stanje današnje civilizacije zahtijeva da zauzmemo kritički stav prema još uvijek postojećem vjerovanju da je znanost sposobna uspješno rješavati sve probleme koji su nastali zbog tehnike i industrijske proizvodnje. Poznajemo li teorem: Uzrok zla ne može biti osloboditelj od zla? Međusobno trgovanje između država, usklađivanje materijalnog blagostanja svjetskog pučanstva i uniformiranje proizvodnje i potrošnje istih dobara širom svijeta nisu jamstvo za osiguranje mira i zadovoljstva, kako to neki teoretičari naviještaju. Ta materijalistička perspektiva zaboravlja na suštinsko usmjerenje ljudskog bića izrečeno biblijskom rečenicom: „Ne živi čovjek samo od kruha“. Mase traktora na ulicama EU nam na neki način isto to poručuju.

„Smisao“ je duhovna kategorija

Psihologija objašnjava: da čovjek može raditi, mučiti se za osiguranje kruha, mora vidjeti u tome i u cjelini svog života smisao. „Smisao“ je duhovna kategorija s izvorom u duhovno-intelektualnoj strukturi ljudskog bića koja je neposredno vezana na nadljudsko, na nadnaravno, na božansko, na religiozno. Čovjek, gladan smisla i osmišljenosti svakog svog poteza u svakidašnjem životu, ne može smireno živjeti pa makar imao kruha u izobilju. To otkriva psihologija koja govori o „vakuumu smisla“, u koji je zapala visoko razvijena zapadna civilizacija. Zanimljiv podatak: siromašni su gotovo po pravilu zadovoljniji u duši nego bogati, nego oni koji žive u izobilju. „Vakuum smisla“ današnje civilizacije mora postati najozbiljniji poziv na obraćenje u osobnom životu i na kreiranje politike koja nije sluškinja povećavanja materijalnih potrošačkih vrijednosti i time u službi nagomilavanja kapitala. Humana politika mora ponajprije biti u službi duhovnih vrjednota i time pomoći oblikovanju duhovnog ozračja, u kojem svaki građanin može naći osmišljenost svoje svakidašnjice i svog života.

Legitimitet politike - izvor humane politike

Ove činjenice postuliraju novo razumijevanje politike. Politika ne smije biti utemeljena samo na legalitetu i na formalnim načelima. Legitimitet politike je temelj istinske humane politike. Stoga je zahtjev politološke teorije i socijalne etike da legitimitet politike treba biti ozračje za legalitet politike. U praksi to znači da stvarnost, oblikovana političkim procesima na temelju donesenih zakona aktualne „političke većine“ te određenih institucija na nacionalnom i internacionalnom području, mora biti podvrgnuta vrednovanju po kriterijima legitimiteta i moralnog reda, po normama kulture nacije i etike ljubavi bližnjega. Ovdje vrijedi općenito načelo: nijedan zakon nije dobar već po tome jer je donesen saborskom „većinom“, dakle snagom legalnog formaliteta. U tome postoji suglasnost humanističkih politologa i katoličkog socijalnog nauka. Humanistička politologija preuzela je to klasično načelo političke etike iz povijesnog iskustva koje nam svjedoči o tome da su se počinjali veliki zločini protiv čovječnosti u ime legalno donesenih zakona.

Sjetimo se samo Hitlera i komunističko-marksističkih režima. Sve što su nositelji fašističkog i komunističkog režima činili, bilo je pokrito zakonom donesenim „narodnom voljom“, tj. voljom partije. Bilo je sve u redu jer je bilo legalno. Legalno je bilo bacati u zatvore i ubijati ljude jer su bili druge rase, jer su bili neprijatelji socijalizma ili radničke klase, jer su bili druge religije, jer su bili druge nacije. Legitimno i moralno to nije bilo. Zbog toga su to zločini protiv čovječnosti.

Tko su moćnici u svijetu i našoj državi?

Stoga je politički životno važno da mi građani, birači, neprestano postavljamo pitanje, tko su ti moćnici u današnjem svijetu, u našem društvu, koji ugrožavaju našu slobodu: našu političku slobodu, slobodu naše savjesti i naše vjere, slobodu naše hrvatske nacije kao većinski katoličke nacije? Moramo znati da ti subjekti direktno i indirektno utječu na naš svakidašnji život s namjerom da nam nametnu svoje shvaćanje života, svoje gledanje na svijet i budućnost. To su one snage, ima ih jako mnogo na nacionalnoj i internacionalnoj sceni, koje imaju moć vladanja iza „kulisa“, a da ih nismo birali, a da im nismo dali mandat da vladaju nad nama. Ako je tako, smijemo li još govoriti o političkoj slobodi i demokraciji?

Politička ljevica na Markovu trgu i model politike „Ili mi ili oni“

Što nam poručuje smotra političke ljevice okupljene prije nekoliko dana na Markovu trgu s mnogobrojnim plakatima „dignute pesnice“ kao simbolom revolucije komunista u Španjolskoj pod imenom „Podemos“, što znači „Možemo“? Najprije im treba čestitati na političkoj volji i požrtvovnosti. Nastupili su kao jedna nogometna momčad – njih 11 – s ciljem: mi hoćemo „zlato“ (naravno, Hrvatska nacija športa) i to odmah bez kompromisa po treningu i treneru: Ili mi ili oni. Sviđa mi se ta odlučnost, ta borbenost uz molbu: recite nam tko ste Vi u tom „mi“, i tko su Oni u tom „oni“? Koje su boje vaši dresovi (crveni s petokrakom ili bez nje)? Tko je vaš duhovni trener, kako se zove vaša životna filozofija – dijalektika? Je li vaša momčad dio jedne nacije? Smatrate li druge momčadi svojim neprijateljima ili samo protivnicima s kojima treba fair postupati za vrijeme igre? Kako ćete postupati prema onima koji su u „ili oni“? Trebate znati da je politika vašeg modela „Ili mi ili oni“ politika prošlosti koju je osudila današnja EU i svjetska zajednica.

Tko je u Hrvatskoj politička desnica? Tko politički zastupa katolike?

Objektivno gledajući ne može biti nikoga u hrvatskom društvu koji ne bi vidio da je katolička vjera i pripadnost Katoličkoj Crkvi jedan od bitnih izvora jamstva nacionalnog identiteta. Ozbiljna politika i humano istinoljubivo orijentiran političar ne može htjeti previdjeti da se 86 % hrvatskog pučanstva smatra katoličkim vjernicima. Stoga je opravdano tvrditi da je čisto sociološki gledano hrvatski narod zaista katolički narod.

U svjetlu i snagom principa legitimiteta to znači da ne bi smjelo biti ni jedne političke stranke ili partije koja ne bi trebala uzimati ovu činjenicu u obzir u svojem političkom djelovanju, pogotovo u kreiranju zakona. Isto tako u svjetlu principa legitimiteta posve je politički legitimno da katolički narod želi imati na čelu svog političkog bića – države – osobu, koja je, ako ne baš katolik, barem osoba koja nije agresivni ateist; osobu koja ako nije baš veliki domoljub, ali barem rado živi za opće dobro hrvatskog naroda. Naravno, katolička etika i politički katolik ne zastupa tezu da ateist ili agnostik ne smije postati predsjednik ili premijer. Tu „dogmu“ zastupali su marksistički komunisti na svoj način za svoje vladavine. Nitko tko se nije odrekao svoje vjere nije mogao postati član saveza komunista. Nitko tko nije bio član partije nije mogao zauzimati važnije pozicije u državnom aparatu, u školstvu, na Sveučilištu. Nitko tko je javno isticao da je Hrvat nije mogao biti na višem položaju ili uopće član partije...

Potrebno je na to podsjetiti jer nije tajna da u našem društvu ima ljudi na položajima koji su zastupali taj svjetonazor i od kojeg se nisu još oslobodili te izgleda da zbog toga provode antihrvatsku politiku iz čisto afektivnog kompleksa antihrvatstva. Potrebno je o tome govoriti jer ima danas saborskih zastupnika koji javno ispovijedaju svoj ateizam i koji u Saboru izjavljuju da se njih ne tiče što o pojedinom nacrtu zakona misli Katolička Crkva, Papa, katolički vjernici. Saborski zastupnici ove vrste vjerojatno ne žele poštivati princip legitimiteta jer su vjerni modelu „Ili mi ili oni“. Trebaju znati: Poštivanje principa legitimiteta jamstvo je uspješnog i dugotrajnog funkcioniranja demokracije. Vladati samo na temelju saborske većine oblikovane ispunjavanjem vlastitih interesa pojedinih skupina suprotno je principu općeg dobra i idealima demokracije.

dr. Josip Sabol