Budućnost više nije ona koju smo željeli i planirali

Svi zajedno, bez obzira na to jesmo li vjernici ili nevjernici, danas živimo svoj život po onom shvaćanju života koje je rezultat razvoja ljudske misli i svijesti kroz povijest. Poznato nam je da se shvaćanje života mijenja kroz povijest čovječanstva u ovisnosti najrazličitijih čimbenika, prilika i okolnosti. Pod njihovim utjecajem stvara čovjek uvijek svoj vlastiti konkretni stil života. Stvara svoju specifičnu kulturu. Studirajući različitost kultura pod vidom što im je zajedničko, mislim da je ono „zajedničko“ najdublje prikazano u riječima poznatog filozofa i teoretičara moderne države Thomas Hobbesa. On piše: „Ne postoji nikakav finis ultimus - konačni cilj - niti najveće dobro... Sreća se sastoji u neprestanom rastu zahtjeva požuda za jednim pa onda za drugim predmetom... Razlog ovome leži u tome što ljudske čežnje traže da osiguraju uživanje za danas i za sutra, a ne samo za tu i tamo. Zato smatram trajnu i neumornu žudnju za uvijek novim mogućnostima stvaranja općenitim nagonom čitavog čovječanstva. Razlog ne leži u tome da čovjek hoće uvijek veći užitak od postignutog ili da ne bi bio zadovoljan sa skromnom moći. Razlog leži u tome da čovjek sadašnju moć i sadašnja sredstva za ugodni život ne može osigurati bez stjecanja još veće moći“. Tim je riječima precizno opisano idejno raspoloženje današnjega čovjeka u gotovo svakom dijelu svijeta bez razlike na kulturu i religijsku pripadnost. Čovjek hoće napredak u beskonačnost. Zbog toga je prisiljen tražiti nove izvore moći u Prirodi i Svemiru. Sve svoje duhovne sposobnosti, prije svega svoj „instrumentalni“ razum, usredotočio je s tolikom pozornošću na taj cilj da je na opće ljudske ciljeve svoga duha i svoga „teoretskog“ razuma gotovo potpuno zaboravio. Ljudski je razum kroz empirijske znanosti jednostrano preuzeo ulogu konstruktora, ulogu analitičara i sintetičara, zapustivši ulogu onog svog razuma koji se bavi metafizičkim pitanjima stojeći pred prirodnim zakonima kao navjestiteljima mudrosti i neizmjerne snage Stvoritelja svijeta.

Gdje su izvori spoznaje za duhovni zaokret?

Najmudriji među nama govore već desetljećima o krivom usmjerenju naše civilizacije tražeći alternative tom „instrumentalnom razumu“ koji stoji u službi ljudskih potreba i požuda, u službi ideologije neprestanog povećavanja materijalnog blagostanja pod svaku cijenu. Mnogi među njima i nositelji Nobelove nagrade, traže brzu obnovu moralnih vrjednota. Traže odgovornost za buduće generacije i za čitav svijet. Ima li današnji čovjek dovoljno snage, volje i svjetla duha za jedan takav duhovni zaokret? Postoje očigledni znaci da današnji čovjek sve više dolazi do spoznaje da znanstveni „instrumentalni razum“ nije u stanju rješavati probleme čovjeka i društva današnje civilizacije. On nije u stanju definirati vrjednote i nove ciljeve današnje civilizacije, s pomoću kojih bi se izišlo iz sveopće krize našega vremena. Za taj teški posao potrebni su drugi izvori spoznaje i snage, napose oni duhovni izvori, čiji su nositelji u prvom redu Božja objava kršćanstva i metafizička filozofija.

Istraživanja pokazuju da ljudi zapadnog svijeta posvećuju veliku pozornost religijama kao što su budizam i hinduizam, tražeći baš u njihovim tradicijama duhovnu snagu i prosvjetljenje za novo usmjerenje života. Mi smo iznenađeni i pitamo zašto naš zapadni suvremenik - nekada oduševljeni kršćanski vjernik i još uvijek formalni vjernik - ne okreće svoj duhovni pogled na kršćansku tradiciju s očekivanjem da će u njoj naći snagu i nadahnuće za izlaz iz sveopće krize? To pitanje ne postavljamo iz duhovne ljubomore prema spomenutim religijama, nego iz spoznaje i uvjerenja da kršćanstvo posjeduje u velikoj mjeri baš onu snagu i ono prosvjetljenje duha koje današnji takozvani moderni čovjek nužno treba da bi se mogao osloboditi iz vlastitog „zatvora“ krivih projekata razvoja. Ako se usuđujemo postaviti pitanje o krivnji toga stanja, onda je najiskrenije da ju tražimo kod sebe, a ne kod takozvanog „modernog“ čovjeka. U taj „kod sebe tražiti“ stavljam na prvo mjesto hijerarhiju, kler i teologe, a onda i kršćanske vjernike. Svi zajedno oblikujemo Crkvu i jesmo Crkva, svaki sa svojim poslanjem. Kršćanstvo živi samo kroz naš život. Ono je spoznatljivo u svojem duhovnom bogatstvu i svojoj korisnosti za čovjeka i čovječanstvo samo kroz Crkvu koja je mistično tijelo Kristovo.

„Kriva je Crkva“

Odgovor na postavljeno pitanje o krivnji glasi: kriva je Crkva. Taj si je odgovor dala sama Crkva na Drugom vatikanskom koncilu tražeći obnovu liturgije, teologije, duhovnosti, morala. Među mnogim uzrocima za anemičnost kršćanstva i za njegovu neprihvatljivost za suvremenog čovjeka otkriven je, među ostalim, i „službeni govor“ na gotovo svim razinama života Crkve, prije svega u teologiji, u nauku crkvenog učiteljstva i u propovijedanju. Kršćanska vjera je jezično teško shvatljiva današnjem čovjeku. Pojedine riječi i pojmovi ne otkrivaju mu sadržaj koji se iza njih krije. Riječi su njemu upućene, ali ih on doživljava praznima, one ga ne dodiruju. Tako ostaju bitne istine kršćanske vjere neučinkovite za ljudski život. Mrtvo slovo, kojim se ljudi teško mogu oduševiti. Prevođenje Božje objavljene riječi i istina vjere na jezik suvremenog čovjeka još je uvijek neispunjena želja Drugog vatikanskog koncila. Na taj odgovorni posao pozvan je svaki katolik, a ne samo svećenici i teolozi. U konkretnom životu to znači da svaki katolik razmišlja svojom glavom o svemu što vjeruje i što čini u ime vjere i da o tome razgovara s drugima. Svaki je pozvan opravdavati pred svojim razumom sve što vjeruje. To je taj subjektivni način govora o vjeri i doživljavanja vjere koji više odgovara mentalitetu današnjeg čovjeka, nego učenje tvrdnji o vjeri i Bogu kao rezultatu znanstvenog teološkog istraživanja.

Sjećamo li se našeg prvog susreta s Bogom?

Naravno da su ta istraživanja važna. No Bog nije neka objektivna stvarnost koju možemo promatrati, zapažati, mjeriti, analizirati kao što to čine prirodoslovne znanosti sa svojim objektima istraživanja. Bog naše vjere je živi Bog. On je osoba, a ne objekt. O njemu možemo govoriti samo tako da govorimo o našem iskustvu kao vjernici; da govorimo o tome kako je Bog neočekivano i možda iznenada ušao u sferu naše duše, našeg uma i srca. Možda smo i mi poput Pavla apostola reagirali pitanjem: Tko si Ti koji me progoniš? Trebamo i možemo govoriti o tom neočekivanom „posjetu“ Boga u našem životu. Ako smo to doživjeli, onda nam je najedanput postalo jasno da naša vjera nije u prvom redu neki zbir uputa, kako trebamo živjeti; kako ćemo biti uspješni i sretni u životu, nego da je ona životna snaga koja nas osposobljava da po Božjem duhu reagiramo na izazove života. Govoriti o vjeri je isto što i govoriti o životu - najprije o životu općenito pa onda o vlastitom životu. - Čovjek takve vjere dobro razumije istinu Božje riječi: „Tko hoće svoj život dobiti, izgubit će ga, i tko ga izgubi radi mene, dobit će ga.“ (Mt 10,39). Za vjernika nema sumnje: vjera je život sreće, spasa, a ne znanje o životu i o sreći. Naravno, katolik vjeruje iz poslušnosti prema crkvenom autoritetu, ali ta poslušnost mora biti razumno utemeljena i praćena dobronamjernom kritikom... Isto tako moramo reći da katolik s pravom doživljava i prakticira svoju vjeru iz običaja. Ali i tu mora biti vođen svojim samokritičnim razumom.

Zbog nemira tražiti Boga - znak vjere i ljubavi Boga

Svoju egzistenciju možemo doživljavati kao egzistenciju neprestanog intelektualnog nemira koji procesualno poprima sve konkretniji oblik traženja, polazeći od neupitnog prihvaćanja jasnih istina vjere i onih istina koje nam zadaju veće ili manje poteškoće razumijevanja... Doživljavanu duhovnu uznemirenost zbog toga ne moramo razumjeti kao znak slabe osobne vjere jer u toj uznemirenosti možemo prepoznati onu „zemljanu posudu“ o kojoj govori Pavao apostol: Vjeru, naše najveće blago, nosimo u zemljanoj posudi. Uvjeren sam da je moguće i da je ispravno reći: snagom vjere vjerujem što mi se predlaže da moram vjerovati, ali i da snagom vjere postavljam pitanja kod određenih istina vjere. Stoga živimo u nesavladivom stanju naše katoličke egzistencije s prošnjom u srcu i na ustima: „Vjerujem, Gospodine, budi sa mnom u mojoj nevjeri“ (Mk 9,23) jer prilika za nevjeru ima mnogo na mom životnom putu, a ja sam poput zemljane posude, u kojoj čuvam vjeru u Tebe. Vjerovati u Boga i spoznati njegovu neshvatljivost; doživljavati njegovu blizinu i osjećati njegovu nedohvatljivost; doživljavati njegovu ljubav i susretati se na životnom putu s patnjom, nepravdom, prijezirom, zlom svake vrste, sve su to nepresušivi izvori nutarnje razdvojenosti čovjeka između vjere i nevjere. Ti izvori ugroženosti naše vjere najvjerojatnije ne će nikada nestati iz svijeta. Zar nije istina da ima u životu - subjektivno i objektivno gledajući - mnogo više razloga za nevjeru nego za vjeru? Zar nije činjenica da je temeljna istina katoličke vjere najveća zaprjeka da čovjek prihvati vjeru? Ta je zaprjeka Križ Kristov. On je za jedne sablazan, za druge ludost i za treće - to smo mi katolici - jedini spas. Isus nas naziva blaženima jer se nismo sablaznili nad njim. Spomenimo i ovu mogućnost: osjećati neprisutnost Boga u svom životu s njezinim posljedicama može se pretvoriti u neodoljivu pokretačku snagu da pojedinac krene na put traženja Boga. Taj je čovjek zapravo već našao za njega još skrivenog Boga. Jer je istina: Ne bi me tražio da me nisi već našao (Augustin).

Nevjera i zaborav - „prisila“ za traženje Boga

Ima dovoljno razloga za nadu da će baš stanje nevjere i bezboštva današnjeg društva s njihovim očevidnim negativnim posljedicama biti pokretačka snaga da današnja civilizacija doživi potrebu za snagom i svjetlom koji dolaze iz Riječi Božje. S Bogom živjeti nije lako. To nam govori izabrani narod Izrael u Bibliji. Ali je i to istina: Živjeti bez Boga jednostavno je nemoguće na dulje vrijeme. To doživljava svaki od nas i suvremeni svijet u cjelini. To doživljavaju ljudi otvoreni Duhu milosti, mira i prosvjećenja. Definitivno se pokazuje da čovjek ne može bez Boga napredovati na dobro čovjeka u smislu humanizma. Objavljuje se istina da Bog ne dopušta druge bogove pokraj sebe, jer će se dogoditi da ih Bog sȃm strovali u ponor tame - tako je bilo u Starom zavjetu – ili da se novoimenovani bog pokraj pravog Boga sȃm izbaci s prijestolja. Tako se događa s modernim čovjekom koji se smatra bogom, svojim bogom i bogom svijeta. Čovjek izvan kršćanskog gledanja na svijet, živjet će i dalje po principu nade: nekako će već biti. Čovjek vjernik i dalje će živjeti u vjeri, nadi i ljubavi s velikim obećanjima svoga Boga: Isusa Krista. Tako živjeti jedino je razumno i dostojno čovjeka: slike Božje.

dr. Josip Sabol