Mjesto Crkve i vjernika u povijesti spasenja i povijesti svijeta

Tradicionalna metafora za Katoličku Crkvu glasi: Ecclesia militants - borbena Crkva. Boriti se uključuje onoga ili ono protiv kojeg ili protiv čega se bori i za što se bori. U svakom se slučaju pretpostavlja da postoje barem dvije strane koje se nalaze u sukobu jedna protiv druge zbog raznih razloga. Nazivi tih strana mogu također biti različiti: može se raditi o protivnicima, o neprijateljima, o konkurentima. Najgnusniji odnos između dviju strana je odnos mržnje i osvete. Konačno se u tom sukobu radi o biti ili ne biti. Strane su uvjerene da potpuno pomirenog suživota jedne s drugom ne može biti.

U Proto-evanđelju govor je o sotoni, Božjem protivniku i neprijatelju čovjeka kao Božjeg stvorenja. Sotona ima plan zavladati svijetom i spriječiti ostvarivanje Božjeg kraljevstva na zemlji. Sveti Augustin prezentira postojanje dvaju kraljevstva: Božje kraljevstvo i kraljevstvo čovjeka u neprestanom sukobu kroz svu povijest čovječanstva. Sadržaj i razlog sukoba među njima jest ljubav čovjeka prema sebi i svojim djelima i odbacivanje i prijezir ljubavi Boga i njegova spasa.

Povijesno gledajući do prvoga sukoba između „Božje države“ i „države čovjeka“ došlo je u Rimskom Carstvu nastankom Crkve. Teološki rečeno: došlo je do sukoba između kulta rimskog cara i ispovijedanja vjere u Krista Gospodina. Znamo da je u toj borbi mlada Crkva postala Crkva mučenika. Vjernici kršćani nisu htjeli slaviti cara Augusta istom aklamacijom kojom su slavili svoga Spasitelja Krista Gospodina u liturgiji: Ti si jedini svet; Ti si jedini Gospodin; Ti si jedini svevišnji, Isuse Kriste. Ta ispovijed vjere sadrži temelj kršćanskog katoličkog života za sva vremena do konca svijeta, do drugog dolaska Isusa Krista na svijet. Kršćanin katolik ne priznaje nikoga i ništa na svijetu što bi njemu bilo važnije: važnije od Boga ili jednako Bogu.

Totalitarne ideologije: neistina i pobuna protiv plana spasenja

Svaki totalitarni zahtjev na oblikovanje života bilo koje tvorevine ovoga svijeta - države, politike, znanosti, srodstva i rodbinstva, bogatstva, časti, slave i moći - bit će od kršćanskog vjernika odbačen kao poziv, poticaj i prisila na izdaju Boga. Car August to je doživio na početku Crkve, i mnogi drugi kroz povijest sve do naših dana doživjeli su isto: Bog Isusa Krista i Božje zapovijedi stoje na prvom mjestu u životu kršćanskih vjernika pod svaku cijenu, pa i cijenu života. Razlog je samo jedan: život dostojnog čovjeka u službovanju kraljevima, vladarima, partijama, moćnicima, ideologijama, nije život po zamisli Stvoritelja, nego sprječavanje života za čovjeka slike Božje. Kršćani katolici poručuju svakome od njih: život čovjeka na ovom svijetu određen je od Stvoritelja da bude put ostvarenja spasenja i uz Božju pomoć dovršenje konačnog spasa u vječnosti. Sve one snage na svijetu koje nude ostvarenje raja na zemlji, protivnici su Božjeg plana spasenja. Obećavati čovjeku ispunjenje svrhe ljudskog bića s pomoću znanosti, tehnike, ekonomije bez poštivanja naravnog i Božjeg zakona i bez prihvaćanja duhovnih sredstava u sakramentalnom obliku Crkve, neistina je i pobuna protiv Boga. To je ta totalitarna laž 20. stoljeća koju smo doživjeli u ideologijama nacionalsocijalizma i marksističkog komunizma. Katolički vjernici proživjeli su tu laž uz pomoć Božju i uz svjetlo mnogobrojnih mučenika za vrijeme totalitarnih sustava. Stoga smo Mi, katolici, senzibilizirani prema aktualnim projektima „elita“ EU-a kojima stvaraju novi svjetski poredak s novom (ne) kulturom: s kulturom autonomnog, posve slobodnog čovjeka, čovjeka koji je sam sebi „bog“ .

Protivnici Katoličke Crkve u našem vremenu

Povijesna događanja daju nam opravdanje da u perspektivi borbe Crkve protiv svojih neprijatelja uvedemo jedan novi pojam protivnika. Individualno gledajući, obično kod pitanja o protivniku, mislimo na vanjskog protivnika ili neprijatelja. Ima razloga da ga gledamo i u nama samima te kažemo da svaki pojedinac može biti sam sebi protivnik: nutarnji protivnik za razliku od vanjskog. Kako je s time u vezi s Crkvom? Rekli smo da je imala i da ima vanjske neprijatelje. A ima li i unutarnje neprijatelje i tko su oni? Kao što je bio slučaj s vanjskim neprijateljima od početka postojanja, tako je bilo i s unutarnjim neprijateljima u procesu razvoja Crkve. Povijesno gledano možemo reći da je od prvog časa egzistiranja Crkve dolazilo do pravog sukoba unutar mlade Crkve. Riječ, koja nam sve o tome objašnjava je „hereza“, vjernici heretici, oni koji naučavaju krivi nauk (gnostici, montanisti, markionisti...). Do velikih trzavica došlo je unutar Crkve nakon epohe progonstva, dakle u vrijeme mira u 4. i 5. stoljeću. Radilo se o utvrđivanju prave vjere o pitanju Presvetog Trojstva, o pitanju struktura Crkve, o nauku o milosti. Naravno, ne može se ljude, teologe, biskupe nazivati unutarnjim neprijateljima samo zato što sudjeluju u diskusijama o pravom razumijevanju spomenutih pitanja. Međutim, bilo je onih koji su napadali postojeći nauk iz temelja s namjerom da se nauk ne prihvati na štetu Crkve.

Sotona - neprijatelj Boga i čovjeka od početka

Veliki teolog isusovac, kardinal Robert Bellarmine (umro 1621. u Rimu) opisuje to vrijeme na originalan način. On spominje sotonu kao protivnika i napadača glavnih članaka vjerovanja kroz prva stoljeća Crkve. U 1. i 2. stoljeću sotona vodi borbu protiv vjere u Boga i Stvoritelja svijeta. U 3. i 4. stoljeću sotona napada vjeru u Sina Božjega koji je postao čovjekom; pa onda napada vjeru u Božanstvo Duha Svetoga, i u 16. stoljeću konačno napada sotona preko reformatora (Luther) vjeru u jednu istinsku Katoličku Crkvu, u njezine sakramente i u njezine institucije. U tom stilu možemo nadopuniti: od 18./19. stoljeća upravljen je napad sotone ne samo protiv pojedinih članaka katoličke vjere, nego protiv onoga što svemu tome prethodi: protiv čina vjere „Ja vjerujem“. Određeni mislioci tražili su da „čina vjere“ i života po vjeri ne smije biti kod čovjeka „razuma“: „prosvijećenog“ razuma. Racionalizam, naturalizam, ateizam i modernizam su te ideologije ili ti svjetonazori koji su, u smislu Bellarminea, djelo sotone i njegovih slugu u borbi protiv Crkve. Što drugo treba reći nego da ti svjetonazori vladaju i danas. Logički slijedeći razmišljanje kardinala Bellarminea moramo prihvatiti da sotona nikako ne miruje s napadima unutar Crkve u naše vrijeme, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila. Ne miruje sotona sa svojim sljedbenicima. Neprestano naviješta svoju „dogmu“ koja glasi: čovjeka nije dostojno izgovarati „Ja vjerujem u Boga Stvoritelja i Otkupitelja“, nego „Ja znam o svemu što je meni potrebno i to ću ja svojim snagama ostvariti“...

Duhovna borba i kriza Crkve našeg vremena

Mnogima je danas teško govoriti o sotoni, o njegovoj strategiji u borbi protiv Boga i vjernika. Pavao apostol nam pruža svoj koncept koji može biti razumljiv suvremenom vjerniku i suvremenom nevjerniku. Taj koncept duhovne borbe kao unutarnje borbe protiv napasti i zavođenja spada u klasičnu duhovnost, spiritualnost Katoličke Crkve. On je baš za naše vrijeme jako aktualan jer i moderna znanost govori o „silama i snagama“, o moćnicima i nasilnicima koji djeluju u svijetu po svojem projektu i programu sa svrhom da zavladaju „svijetom“ kao svojim „kraljevstvom“.

Pavao apostol podsjeća vjernike svih vremena: „Naša borba nije upravljena protiv tijela i krvi nego protiv moći i sila“ (Ef 6). One imaju samo jedno za cilj: unijeti idejni i moralni kaos među ljude da bi se tako spriječilo ostvarenje Božjeg plana spasenja. Kao siguran znak te borbe sotone za ostvarenje toga cilja jest danas zacrtani program određenih društveno-političkih snaga za rušenje braka i obitelji. Kardinal Ratzinger - kasnije papa Benedikt XVI. - piše: „Razaranje obitelji je najsigurnija oznaka za antikrista“. Katolički vjernik mora biti spreman otkrivati i prepoznavati te snage i sile rušenja Božjeg plana spasenja u suvremenom društvu. Sveto pismo, Evanđelja otvoreno govore o sotoni i demonima u svijetu. Osobito kada je riječ o koncu vremena. U Isusovu govoru o koncu vremena (Mt 24; Mk 13) govori Isus i o drugim snagama koje oduvijek vode borbu protiv Crkve, protiv Božjeg naroda. Tu je riječ o nastupanju krivih proroka, o pseudokristu, o međusobnom izdajstvu vjernika, o progonu vjernika, o „strahoti rušenja na svetom mjestu“ (Mt 24, 15).

Sažetu sliku opozicije protiv Boga prema koncu svijeta daje nam Pavao apostol. On govori u 2 Sol 2,4-12 „o čovjeku bez zakona“ koji će nastupiti prije velike apostazije i koji će se uzdignuti iznad svega što se zove Bog ili sveto; koji će se dati u hramu Božjem božanski slaviti; koji će snagom sotone činiti lažne znakove: čuda, i koji će tako zavoditi kršćane i nekršćane. Za Pavla apostola taj je „čovjek bez zakona“ uzurpator hrama: onoga mjesta koje jedino Bogu dolikuje. Time taj „čovjek“ naviješta da je on Bog. Kao da kaže: Evo, Crkvu hoću uništavati iznutra do konačne pobjede, a ne izvana preko apostazije (otpada od vjere), preko raskola, šizme. Po tome treba zaključiti da će se antikrist „nastaniti“ u Crkvi i da će kao dobrotvor čovjeka „prosvjetljivati“ polako i oprezno one koji su još unutra: u Crkvi kao vjernici s ciljem „oslobođenja“ vjernika od služenja Bogu jer je to nedostojno čovjeka „slobode i razuma“. Tipičan govor i plan onoga kojega Sveto pismo naziva antikrist.

Znakovi vremena: borba za Istinom

Današnje vrijeme treba borce za istinu. Današnja „elita“ EU-a, „sile i snage“ svijeta planiraju poredak svijeta. Borba za taj novi red svijeta, „bez Boga i kršćanstva“, već je desetljećima u punom zamahu po jednom znanstvenom planu. Borba, oporba, žrtva spadaju u teološko shvaćanje putovanja Crkve kroz povijest u ulozi „Majke i Učiteljice“ kako Crkva sebe razumije. Majka ne diskutira s djecom o onome što treba biti, nego ih s ljubavlju poučava kako trebaju oblikovati sebe na putu prema cilju vječnoga spasenja po objavljenim istinama i načelima. Danas se nalazimo još u fazi uspostavljanja novog svjetskog uređenja. Tipično kod toga jest činjenica da arhitekti tog novog uređenja planiraju utemeljenje svjetskog poretka bez Boga. Nespominjanje riječi Bog u Ustavu EU-a i odbijanje priznanja kršćanskih korijena kulture europskih nacija svjedoči samo jednom: današnja „elita“ EU-a, „sile i snage“ svijeta, odlučili su se za uništenje kršćanskog katoličkog identiteta naroda Europe. Borba za to novo uređenje svijeta „bez Boga i kršćanstva“ već je desetljećima u punom zamahu: iz dana u dan sve žešća i podmuklija.

Drugi vatikanski sabor i nova metafora Crkve

Prema Svetom pismu mi katolici kršćani neprijatelji smo spomenutih svjetskih sekularnih elita samim time što „stojimo čvrsto uz Krista u vjeri i ljubavi“. Jer tako jest, to je dokaz da se nalazimo u nama nepoznatoj mogućnosti drugog dolaska Krista Kralja. Nema nikakve sumnje da terminologija borbe, oporbe, konflikta, suprotstavljanja spada u teološko shvaćanje putovanja Crkve kroz povijest i u temeljne pojmove katoličko-kršćanske duhovnosti. Vremenski rečeno: ta metafora Crkve vrijedila je sve do onoga događaja za koji kažemo da je najvažniji događaj Crkve u modernom vremenu. Taj događaj nosi naziv: Drugi vatikanski koncil. Novo lice Crkve (1962. - 1965.). S njime je započela epoha pomirenja sa svijetom, dijaloga s protivnicima, jezične „zabrane“ upotrebljavanja riječi: neprijatelj, borba, nevjernik, poganin. Čak je bio odbijen zahtjev da Sabor osudi komunizam kao bezbožnu i nehumanu ideologiju (na intervenciju Družbe Isusove, Generala Arrupe?)... Nove riječi i novi pojmovi kao: „svi smo braća i sestre“, „biti drukčiji“ od nas je po volji Božjoj, „sve religije su po volji Božjoj“ putevi prema spasu… Mir pod svaku cijenu, dijalog. Izgleda da Ljubav Božja i neizmjerno milosrđe Božje čine borbenost bespredmetnom. Umjesto borbenoga duha iz „Ecclesia militants“ nastupa duh razumijevanja i dijaloga, uključivanja, prilagođivanja. Sve su to ljudske misli. Crkva, Mi smo pružili „svijetu“ ruku razumijevanja i ljubavi. „Svijet“ ju je odbacio s porukom: Mi, ljudi modernog svijeta, ne trebamo tvoje darove. Naše vrijednosti imaju druge izvore. Stoga: Mi se želimo držati Božjih riječi: „Obucite oružje Božje" (Ef 6,11). Vremena su izričito izazovna i okrenuta protiv Duha Božjega.

dr. Josip Sabol