Ustav katoličke Hrvatske brani dostojanstvo svakoga nerođenoga djeteta
Današnjoj znanosti nije gotovo ništa „postojeće“ neka tajna ili nepoznanica. To vrijedi i za prostor života još nerođenoga djeteta. Pod srcem majke čovjek kao dijete živi svoj svijet, doduše prostorno ograničen i u potpunoj ovisnosti od majke, ali u punom dostojanstvu čovjeka kojemu pripadaju sva prava čovjeka, prije svega pravo na život. Nažalost, živimo u vremenu u kojem mnogi ljudi ovu svetu istinu o dostojanstvu čovjeka-djeteta prije rođenja i njegova prava na život ne priznaju ili bolje rečeno formalno priznaju u deklaracijama, ustavima, ali u konkretnom životu ne poštuju i zakonima izigravaju. Baš na tom slučaju dolazi do očiglednoga kontrasta u shvaćanju života čovjeka između kršćanskoga katoličkoga gledanja na svijet i takozvanoga modernoga sekulariziranoga svjetonazora. Recimo otvoreno: dolazi do sukoba između katoličke vjere i nevjere, između objavljenoga Boga u Isusu Kristu i stvorenoga „boga“ od ruku i duha modernoga čovjeka poznatoga po imenu „antikrist“...
Vjernici modernoga „boga“ ponižavaju čovjeka svodeći ga na jedan dio materijalističkoga svijeta: na takozvani „Selfish-Gen“, koji je samo slučajno ušao u slijed razvoja i koji je na kraju lanca evolucije zauzeo svoje specijalno mjesto, za neke vrhovno mjesto, među svim postojećim i u odnosu prema svemu živom i neživom svijetu. Većeg kontrasta između katoličko-kršćanske slike čovjeka i ove moderne materijalističke slike čovjeka ne možemo ni zamisliti: jednom imamo pred očima čovjeka stvorenog od Boga na sliku Božju i drugi put imamo čovjeka „slučajem“ sastavljenoga u sustav funkcionalnosti pojedinih elemenata i organa imenom tijelo. Između ova dva svjetonazora o čovjeku ne postoji samo kontrast, nego prava kontradikcija. Tu smo u situaciji gdje se odlučuje o istini i neistini. Kompromisa ne može biti.
Pitanje glasi: koje percepcije, koja uvjerenja, koje predrasude čine da ljudi donose krive sudove i da tako javno debatiraju s uvjerenjem da embrij nije čovjek, da mu ne pripada ljudsko dostojanstvo koje inače čovjeku pripada. Status embrija u javnoj diskusiji je ovaj: radi se o običnoj stvari s kojom se može postupati prema potrebi. Kod tih ljudi ne nastaju emocije zgražanja kod uništenja embrija – namjerno se ne govori o ubijanju embrija; govori se o prekidu trudnoće, a ne o ubojstvu kao da se nakon abortusa može trudnoća nastaviti. Kako je moguće da u demokratičnom društvu i u pravnoj državi, danas, veliki broj ljudi može zastupati eutanaziju, abortus, iako vrijedi ustavno pravo na život svakog čovjeka? Radi čega ideološki gledano mogu ljudi, koji se smatraju demokratima, biti za abortus, za eutanaziju? Kako opravdavaju abortus, eutanaziju u državnopravnoj demokraciji? Zar po formuli: svaki čovjek ima pravo na život osim ovaj ili onaj nema? Tko određuje tko od ljudi u demokraciji - vladavini prava - spada među „ovaj ili onaj“ koji nema pravo na život? Danas, u demokraciji, država kao takva nije za eutanaziju ni za abortus jer bi to bilo protiv temelja državnopravne demokracije u kojoj su prava čovjeka, prije svega pravo na život svakog čovjeka, postulat države, temelj države. Pitamo: u ime čega su danas građani za eutanaziju, za abortus? Pokušaj zagovornika abortusa da se embrij proglasi „nečovjekom“ protiv je zdravog razuma i znanstvene istine koja dokazano tvrdi da je embrij čovjek, da posjeduje dostojanstvo čovjeka i time sva prava čovjeka, na prvom mjestu pravo na život. U ime čega, dakle, ljevica, liberali, feministice, gender-organizacije, opravdavaju zahtjev za slobodom na abortus? Oni to čine u ime apsolutne autonomije čovjeka individuuma koji si umišlja da je on gospodar svoga života, konkretno da je žena gospodarica svoga tijela: „Moj trbuh pripada meni“ bio je i jest slogan na demonstracijama feminističkog pokreta. Za ljude liberalno-ljevičarske orijentacije abortus je dokaz njihova oslobođenja i njihova prava na samoodređenje. Tako kažu. Pitamo, od čega ili od koga se žene oslobađaju na taj neshvatljivi način, naime ubijanjem nerođenoga? Demokratska država ne sili ni jednu ženu da postane majka. Od čega se, dakle, oslobađa? Od majčinstva, kažu feministice. Od ugnjetavanja uloge uvjetovane spolom, uče teoretičarke rodne ideologije. Jedan od bitnih zahtjeva gender-pokreta jest baš to: ženu osloboditi od majčinstva, od biti majka i supruga, od biti odgojiteljica zajedničke djece u braku s jednim muškarcem. To oslobođenje, kažu, jamči ženi apsolutnu slobodu u samoostvarenju. Žena te ideologije se, dakle, buni protiv svoje naravi, protiv sudbine da je žena. Buni se protiv ženstvenosti i svih onih kulturnih dobara i vrjednota koje žena stvara jer je žena. Ne će se zvati majka? Odriče se majčinstva da bi ušla neopterećena u mnogostruki život zvanja, zapošljavanja, dobivanja plaće. Djeca su joj zapreka u toj namisli. „Rođena djeca su uteg na nogama žene“; „Nerođena djeca su paraziti u tijelu žene“, čitamo u literaturi. Rješenje: pobačaj, ubojstvo nerođenoga čovjeka po volji i potrebi?
Ovdje se radi o temeljnoj spoznaji koja je od najvišeg značenja za čovjeka i život. Radi se o konfliktu na području bioetike između onih koji štite život u svakom obliku, na prvom mjestu život čovjeka, i onih koji svaku pojavu života, pa tako i embrij, smatraju nesamostalnom stvari, nad kojom čovjek ima apsolutnu punomoć raspolaganja. „Liberalne“ pozicije i pozicije gender-pokreta, dakle, odbacuju tradicionalni moral i filozofsko-razumske principe i vrjednote. Ti ljudi propagiraju kontra-moral postojećem tradicionalnom moralu najveće većine ljudi na svijetu svih kultura. Praktički to znači da toj manjini iz liberalno-materijalističkog i gender-miljea ne treba predbacivati nemoral - što u sebi jest - nego ustvrditi u svakoj diskusiji da ta manjina nameće svoj koncept morala koji većina ljudi ne prihvaća jer je protivan životu.
Logičkim slijedom pitamo, što je liberalnim ljevičarskim neomarksističko-ateističkim suvremenicima vrjednije nego što je sam život, život čovjeka, te se zbog toga politički bore za pravo žrtvovanja života za ono što oni smatraju „vrjednijim“ od života? Što je to „vrjednije“ od života po njihovu uvjerenju, po njihovoj ideologiji? U diskusiji s njima trebamo tražiti razjašnjenje motiva, ciljeva, namjera tog njihova „morala“. Trebamo primjerice pitati kako čin abortusa doprinosi slobodi pojedinca, osobnoj neovisnosti, zadovoljstvu i sreći života pojedinca i obitelji, zdravoj atmosferi u društvenim odnosima?
Nažalost, država i politika su pale na služenje tom i takvom čovjeku. Država, Sabor legaliziraju ono što je nemoralno. Umjesto da štiti pravo na život, država žrtvuje pravo na život nerođenog djeteta da bi se ostvarilo - što? Molim lijepo, neka zagovornici ubojstva nerođenoga čovjeka reknu konkretno što se treba ostvariti smrću djeteta umjesto života djeteta? Neka političari Grada Zagreba otvoreno i iskreno objasne odraslim ljudima zašto je žena-osoba na putu majčinstva činom ubojstva svoga djeteta dobila visoko priznanje grada Zagreba „Zagrepčanka godine“? Neka objasne sebi i političkoj javnosti kako razumjeti da se u jednoj sobi klinike za porođaje nedonošče od 500 gr. zbrinjava na najbrižniji način zbog preranog porođaja da bi preživjelo, dok u drugoj susjednoj sobi 8 mjeseci „staro“ dijete bude ubijeno? Je li to zato što je prerano rođeno dijete vidljivo, plače, dakle artikulira se i iskazuje želju živjeti, a ono drugo dijete bit će uništeno u utrobi majke jer ga se ne vidi, ne čuje, jer se ne može artikulirati? Ovo dijete treba zagovornike, treba spasioce života djeteta. Njih treba proglasiti „Zagrepčanima godine“. Država bi trebala biti po svojoj naravi, po svojem pozivu „Zagrepčanka dana" jer je „svaka vlast od Boga“ i zato zadužena za očuvanje života svakoga čovjeka, a napose onoga najslabijega, nemoćnoga djeteta. To traži Božja zapovijed. Država koja to ne čini, ne zaslužuje poštovanje, nego neposlušnost. Državna vlast, gradska vlast koja zagovara i nagrađuje ubojstvo djeteta gubi pravo na poštovanje i na legitimitet vladanja.
Kako je jasna kršćanska slika čovjeka! Od prvog časa začeća i do zadnjeg daha čovjek je slika Božja i zato vrijedan punoga dostojanstva i svih prava čovjeka. Ljudi bez vjere u Boga Isusa Krista to ne priznaju. Što ih priječi u tome? Osobnih razloga za to ima mnogo. Iz religiozno-vjerske optike možemo ustvrditi: priječi ih to da je osjećaj za vječnost kod mnogih nestao. Isto tako je nestala ideja o odgovornosti pred Bogom nakon smrti zbog grijeha. Time je sve oko čovjeka postalo neutralno, poprimilo je status sredstva za ostvarivanje ciljeva čovjeka. Ako nema vječnosti, onda „danas“ ima jedinu važnost. Cijela filozofija života bez Boga čini svako moralno pitanje bezvrijednim u sebi. Ako Boga nema, nema ni „istine“ i sve je dopušteno činiti čovjeku u ostvarivanju svoje sreće. Abortus treba vrjednovati u toj perspektivi. Sve je dopušteno ako koristi čovjeku i to ne čovjeku kao ideji, nego konkretnim ljudima, grupama ljudi, pa čak i pojedincima. Sve to pokriva „religija“ ljudskih prava na čelu s pravom na apsolutnu subjektivnu slobodu. U takvom idejnom horizontu jedva se čuje - duhovno - vapaj nerođenoga djeteta: Mama, ja želim doći na svjetlo dana, molim te i hvala ti. Trebamo se s dubokom uznemirenošću svoje savjesti zamisliti nad istinitom tvrdnjom: Biti za ubojstvo nerođenoga djeteta prijezir je dara života i nijekanje dostojanstva čovjeka!
dr. Josip Sabol
.