Ulazak u EU – argumenti za i protiv

Nalazimo se pred vratima još jedne sudbonosne odluke za Hrvatsku i njen narod – ulazak u EU - da ili ne?! Rijetko se koji narod u svojoj povijesti, u manje od jednog stoljeća, našao u situaciji, potpuno nepripremljen, da pet puta donosi (ili da mu drugi donesu) sudbonosnu odluku o svojoj (njegovoj) budućnosti poput - Hrvata!

Prva sudbonosna odluka, s nevjerojatno tragičnim posljedicama za narod i državu, bila je ona iz 1918.g – stavljanjem Hrvatske, (ali iz Hrvatske) i Slovenije i BiH - pod dinastiju Karađorđevića. Istina, nije ju donio narod, kao što narod neće donijeti ni odluku o ulasku Hrvatske u EU. Da se izrazim nogometnom simbolikom od pet jedanajesteraca, prvi je bio potpuni tragični promašaj, najtragičniji u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Ali istovremeno ta odluka je bila i podloga za svu buduću skoro stoljetnu tragediju hrvatskog naroda koju i dan danas osjećamo. Premda ju nije donio narod, već tadanja uska politička elita, a narod se toj odluci nije suprotstavio, što znači ili da narod nije bio politički misleća kategorija ili da je decenijama odgajan na nasadama idealizma i panslavenskog romantičarstva svojih političara. A čini se da su te obje kategorije zablude tog momenta bile prisutne i presudne.

Politika je pragmatika, ona je hladna računica i tko tako ne postupa donosi pogrešne odluke, počesto puta s tragičnim posljedicama. Poznata je izreka da se u politici grješke ne opraštaju, jer se politički rulet igra po principu – taknuto maknuto!

Druga odluka je ona iz 1941. g. – uspostava Nezavisne Države Hrvatske, bez obzira što je to bio tisućljetni san hrvatskog naroda, ali je politička pragmatika nalagala da bi stvaranje države u tom momentu - bilo u političko nevrijeme i s opasnim osloncem na unaprijed poznatu gubitničku stranu, što tada to nije bilo nimalo teško predvidjeti, a kasniji događaji su to potvrdili

Treća tragična i sudbonosna odluka je bila opredjeljenje hrvatskih antifašista (bolje kazano hrvatskih komunista) za Jugoslaviju, za vlast Beograda i Moskve, a ne za antifašističku vlast Hrvatske u Hrvatskoj, na svome vlastitom povijesnom ozemlju, što je značilo ponovnu dominaciju Srbije sa svim onim tragičnim posljedicama za hrvatski narod koju je takvo opredjeljenje donijelo. Proklamirani politički cilj – borba protiv fašizma, imala je samo medjunarodnu fasadu, a u sebi je krila vrlo zloćudnu namjeru temeljitog poraza svake ideje bilo kakve hrvatske države, pa i one najdemokratskije, što su 50 godina kasnije događaji iz 1991.g. to i potvrdili.

Četvrta sudbonosna odluka je ona iz 1991. godine koju je istinski po prvi put donio cjelokuni hrvatski narod domovinske i vandomovinske Hrvatske, i koja je rezultirala s pozitivnim efektom – uspostave nezavisne, slobodne i demokratske Hrvatske države, makar ne na čitavom hrvatskom povijesnom prostoru. Tad je stvoreno jedinstvo naroda, a uvjeti stvaranja države bili su izuzetno teški, zbog protivljenja velikog dijela svijeta, a posebno velikih sila i zbog do zuba naoružanog ljutog neprijatelja koji je ponovno nasrnuo na goloruki hrvatski narod.

Pred nama je PETA , a možda i najsudbonosnija odluka – Ulazak Hrvatske u EU, da ili ne!?

Ovdje bi što veći broj hrvatskih mislećih intelektualaca, a posebno i znanstvenih institucija trebalo višestruko, neprestano i javno vagati argumente za ulazak u EU ili protiv ulaska. Ali po tome pitanju postoji već od prije poznata hrvatska, a poglavito intelektualna šutnja, kao da se to njih uopće ništa ne tiče.

To vaganje argumenta nije niti malo jednostavno, jer njihova snaga i utjecaj s vremenom se mijenjaju pa se teško mogu uzeti za apsolutne i konstantne kategorije. No, bilo kako bilo, kad nema one službene institucionalne strateške procjene, bilo kakva procjena je bolja nego nikakava.

Jučer (15. 11. 2010.) bio sam nazočan na predavanju poljskog veleposlanika u Zagrebu, na temu: Poljska u EU - šest godina poslije. Spomenu da danas poljsko članstvo u EU podržava 86% njenih građana. Iznio je nekoliko pozitivnih rezultata iz tog razdoblja, a kao „pozitivan" rezultat naveo je da je već u prvim godinama članstva u EU Poljsku napustilo (migriralo u druge dijelove stare EU) izmeću 1 i 1,5 milijuna mladih stručnih ljudi i da je time bitno smanjena nezaposlenost u Poljskoj, i da su tako omogućena veća primanja ostalim uposlenicima u Poljskoj. Ne znam što bih na to kazao. Nedao Bog da se to nama dogodi u Hrvatskoj.

Koji bi to bili ili eventualno mogli biti pozitivni faktori koji bi išli u pravcu ulaska Hrvatske u EU?

Ponajprije, to je tvrdnja, koja je općenita i koja ništa posebno ne znači, da Hrvatska treba tražiti svoje mjesto u zajednici sa drugim kulturnim narodima Europe. Ja mislim da su gotovo svi narodi u Europi kulturni, bez obzira da li su u EU ili ne, svaki na svoj način. Ako je ta zajednica dobra za Francusku, Njemačku, Irsku i slično, zašto ne bi bila dobra i za Hrvatsku? Ovakva tvrdnja niti najmanje ne vodi računa o individualnoj poziciji svake pojedine države u Europi i njenim svekolikim interesima. Interes nam nikada nije bio isti, a počesto nam je bio i suprotstavljen. A da i ne spominjem da je EU godinama toliko maltretirala i ponižavala Hrvatsku kao ni jednu drugu državu, pa stoga nije ni čudno da se zbog toga EU većini naroda u Hrvatskoj naprosto gadi. Cjelokupna događanja u povijesti dvadesetog stoljeća pa sve do danas – morala su biti usaglašavana s interesima Velike Britanije, pa kome opanci, kome obojci!

Kao argument dominira i tvrdnja da Hrvatska nema druge političke alternative. Ovakva konstatacija odbacuje sve moguće argumente i ne želi raspravljati niti o jednom argumentu, čak ni o onome - o ulasku u EU. I put u raj ima alternativu, onaj u čistilište ili onaj u pakao ili obrnuto. Ali i put u pako makar da je popločan dobrim namjerama i on ima alternativu. Zatim tvrdnja - neulaskom u EU da bi Hrvatska ostala slijepo crijevo, i da joj bez EU nema napretka, ni budućnosti?! Tako govore oni koji misle tuđim glavama....?!

Potom, tvrdi se da je bolje biti unutar, a ne izvan šengenske granice. Doista, brojne su prednosti biti unutar šengenske granice, a posebno iz praktičnih razloga; slobodno i neometano kretanje robe i ljudi, kretanje kapitala bez ikakvih administrativnih ili birokratskih granica. Ali i dolazak robe sa svjetskog tržišta izravno u hrvatske luke kao europske luke. Ali i to je sve relativno.

Bio bi veći politički, gospodarski i obrambeni kredibilitet Hrvatske unutar šengenskih granica, nego izvana, što niti najmanje nije sporno. Posebno u našim uvjetima se ističe bijeg iz „balkanske krčme", tobož primitivne sredine u okrilje „kulturnih" naroda, gdje ne bi trebalo biti ni korupcije, ni organiziranog kriminala i sl. Ili toga ne bi trebalo biti barem u mjeri koliko ga ima kod nas??!

A kao poseban argument se iznosi i korištenje europskih predpristupnih i članskih fondova. A kao primjer često se uzima i snažni napredak nekih država kojeg su doživjele upravo ulaskom u EU zahvaljujući korištenju tih fondova. Ali čini se da su ti fondovi sve tanji i sve prazniji i da za nove buduće njene članice ostaju samo kosti s tog nekad bogatog pira. Sve je pomalo pojedeno, budžetske rupe se osjećaju u brojnim članicama, a i mnoga obećanja ostala su samo vjera naivnih. Kod tih fondova nikada se ne spominje da bi i Hrvatska kao članica u iste trebala svake godine uplaćivati svoj doprinos koji za naše uvjete nije baš ni malen.

Kao značajan argument spominje se i sigurnost unutar šengenskih granica, te sigurnost ulaganja stranog kapitala što će sve više dovoditi strane investitore, i pomoći će brzom oporavku zemlje. Argumenti bi bili prihvatljivi kad nam ne bi bili poznati slučajevi Mađarske, Rumunjske i nekih drugih novijih članica, i kad to sve skupa ne bi bio dio globalizacijskog projekta i vlasti velikih svjetskih korporacija koje ni o čemu ne vode računa osim o svojim profiterskim interesima.

Ističe se i argument da će kroz nekoliko godina sve države Europe biti članice EU, pa kakav bi bio smisao da samo Hrvatska ostane van njenih granica, te da to udruživanje više nikako nije ni moguće izbjeći. Možda taj argument stoji, ali što će učiniti budućnost to se nikada ne zna. A zbog čega taj argument vrijedi samo za Hrvatsku, a ne i za Švicarsku i Norvešku?!

Uvođenje zajedničke valute eura i u europsku Hrvatsku mnogima je to argument za čvrstu valutu. Premda se i danas u Hrvatskoj gotovo sve iskazuje u eurima. Ali postoji i opasnost da će neke cijene u eurima biti zjednačene u cijeloj EU, a plaće će se naveliko još i dalje razlikovati, kao i sva druga primanja. Ili kako mi jedan čovjek danas reče – bojim se da bismo tamo mogli biti i gladni!

Zasigurno nisam obuhvatio sve razloge zašto bi Hrvatska bezuvjetno trebala ući u EU, a to mi nije ni bila namjera. Ovim sam člankom namjeravao, ne izvršiti detaljnu i sveobuhvatnu analizu, jer to nadilazi i moje skromne mogućnosti, već sam želio samo ilustrirati situaciju s nekoliko argumenata - za i protiv. Zapravo više da na neki način izazovem raspravu o argumentima za i protiv, kako odluka o ulasku ne bi bila donesena naslijepo. Izgleda da je Gallupovo istraživanje svojim anketama i njihovim rezultatom naprosto šokiralo hrvatske političare, jer po tom istraživanju u Hrvatskoj samo 25 % pučanstva prihvaća ulazak u EU..

A što se tiče argumenata protiv ulaska Hrvatske u EU čine mi se mnogo konkretnijim, manje maglovitim i lakše shvatljivijim.

Kao prvo, nepobitna je činjenica da ulazimo u državnu zajednicu u kojoj ćemo činiti samo 1% stanovništva, s manje od 1% utjecaja na njenu gospodarsku i svaku drugu politku. Ta činjenica je sama po sebi zabrinjavajuća, ali isto tako i činjenica da ćemo pripadati - Klubu malih država, koje teško da će imati ravnopravan tretman s velikim državama.

Kao drugo, spoznaja da je EU višeglava zajednica, troma u odlučivanju, unutar sebe interesno suprotstavljena i na male zemlje će gledati prvenstveno s pozicija interesa svojih krupnih članica. U njoj će do punog izražaja doći – Zakon jačega.

Vrlo je vjerovatno da bi godinama mogla nastupiti i ugroženost jezika brojčano malih naroda, pa tako i hrvatskog jezika sve do njegove same opstojnosti. To najbolje ilustrira već sadanje stanje gdje se po Hrvatskoj nalaze brojne reklame ispisane na engleskom, ne samo u turističke svrhe već više kao pomodarstvo. A javno, hrvatska abeceda se sve više čita po sustavu; ei, bi, si, di... umjesto, a, be ,ce ,de ....! Postoji velika vjerojatnost da će se, ne tako dalekog dana, na engleski jezik prebaciti poslovanje u brojnim firmama u Hrvatskoj u stranom vlasništvu, pa u konačnici možda i u hrvatskom školstvu i slično. U cjelokupnoj našoj povijestiu hrvatski jezik nikada nije bio ugroženiji, ni od turcizama, ni od talijanizama, ni od germanizama, kao što je sada ugrožen od englizama. O tome niti najmanje riječi u javnosti od naših brojnih jezičnih instituta kao da se to njih i ne tiče.

Hrvatska, zbog svojih prirodnih ljepota i vrlo umjerene klime, bez iti najmanje dvojbe, u skorijoj budućnosti kad gospodarski ojača, postat će useljenička zemlja, ne samo pojedinaca već i nasrtanja susjednih naroda. Ovo pogotovo naših susjeda koji su povijesno uvijek imali pretenzije na naš etnički prostor, tad im se otvara mogućnost legalnog ulaska, naseljavanja, preuzimanja prostora i gospodarskih, turističkih i sličnih objekata. To će biti prvenstveno iz pravca Srbije i Italije, a najvjerojatnije i iz pravca Slovenije. Prema nekim informacijama koje pomalo dopiru u javnost već se sada za to prave planovi, formiraju fondovi i slično. Za uloženim kapitalom dolazit će i njihovi ljudi, zapošljavati se i da ne kažem - naseljavati naše krajeve. A protiv toga se neće moći niti pisnuti, a kamoli tome se suprotstaviti.

Svjetski korporacijski kapital, ne samo iz EU, već i iz drugih dijelova svijeta, a uz pomoć EU i njene birokracije, prvenstveno onaj turistički, bez potrebne naše suglasnosti zauzimat će najatraktivnija hrvatska područja, a posebno ona uz Jadran. U procesu pripreme za ulazak u EU na nas je vršen svakojaki pritisak da donesemo ovu ili onu odluku suprotno svojoj volji ili svojim interesima. A danom ulaska u EU više nizašto se neće ni tražiti naša suglasnost, već će briselska birokracija jednostavno donijeti svoju odluku koja će nas pravno obvezivati.

Poseban udar će biti vršen na strukture koje će pokušavati održati i sačuvati hrvatski nacionalni identitet. Njih će se proglašavati nazadnima, anakronima, pri čemu će pridjevska riječ „fašistički" biti često u upotrebi, poput sadašnjeg tretmana pjevača Thompsona. Ne treba očekivati ni dobar odnos prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, kao najuzoritijoj kršćanskoj crkvi u svijetu i provjerenom temelju naše opstojnosti.

Mi smo mala zemlja, premada u Europi ima i manjih od nas, ali apetiti moćnika najviše će biti usmjereni prema Hrvatskoj kao višestruko vrlo atraktivnoj lokaciji. Ulaskom u EU netko je izračunao da se prenosi oko 70 % svoga suvereniteta na EU, a u Hrvatskoj taj će suverenitet biti kojekakvim podmuklim igrama u cijelosti prenesen na EU. Hrvatske vladajuće političke strukture neće nastajati pod utjecajem naroda, već isključivo pod utjecajem briselske politike i podržavat će se, pa i materijalno, one strukture koje će bezpogovorno prihvaćati njihove odluke i interese.

Preuzimanjem šuma, izvora voda, poljoprivrednog zemljišta, energetskih potencijala i sl. europski gospodari prstenova gospodarit će Hrvatskom kao što nikada Velika Britanija nije gospodarila ni jednom svojom kolonijom.

Zašto neke zemlje s balkanskih područja poput Srbije ili Kosova žele ući u EU, razlog je više nego jasan – to su ekspanzionistički narodi i za njihovu ekspanziju otvara im se slobodan prostor, a EU za njihove prostore jedva da je iti najmanje zainteresirana, osim za neka rudna bogatstva.

Stvaranjem šengenske granice prema BiH, vjerojatno za najmanje još nekoliko godina, hrvatski nacionalni korpus u BiH, bit će čvrstom granicom odvojen od njegovog matičnog dijela u RH, što će dodatno oslabiti njegovu ionako slabu poziciju.

Nisam za idealizam i romantičarsko gledanja na ulazak u EU kakvo vlada u hrvatskim političkim strukturama, ali sam za pragmatizam, za svaku i najmanju procjenu što nam to znači, što će s nama biti za deset, za dvadeset ili pedeset godina u EU? Već u samome startu računica bi morala biti potpuno jasna i zagarantirana. Ali obzirom da nas EU kao tobož nije htjela, naši su popuštali u svakom zahtjevu prema Hrvatskoj.

Možda bi kao najprihvatljivije trebalo razmišljati i o srednjem rješenju za Hrvatsku, upotrebom švicarskog modela, a što znači prihvaćanje šengenskih granica i prihvaćanje europskih standarda, zadržavanje svoje valute kune, a formalan neulazak u EU. Time u cijelosti zadržavamo svoj suverenitet, a iz Europe nas ionako nitko ne može istjerati jer se zemljopisno nalazimo gotovo u njenome samome središtu. A o tome da li ćemo sudjelovati ili ne sudjelovati u donošenju EU odluka, potpuno je nevažno – po tome pitanju isto nam se piše bili ili ne bili u EU.

Volim Hrvatsku! EU ne – hvala! Sve se više čuje, čak i među mladim ljudima. Zar to hrvatska politika nije sposobna vidjeti! Politika je u mnogo čemu izigrala povjerenje naroda. Pa narod je u pravu kad više nikome ne vjeruje! A hrvatskoj politici ponajmanje. Bojim se Danajaca i kad darove nose!

Pozivam čitatelje da na našem AMAC portalu svojim kmentarima iznesu sto vise argumenata "za" ulazak Hrvatske u EU ili protiv".

Obzirom da hrvatska politika niti jednput nije organizirala javnu rasparavu na tu temu: Ulazak u EU – da ili ne!? I to ne samo politika, već i znanstvene i druge institucije, pa i gotovo cjelokupna hrvatska inteligencija ponašaju se kao da se radi o potpunoma sporednoj stvari, a ne o sudbonosnom pitanju hrvatskog naroda, a radi se za Hrvatsku nedvojbeno o hamletovskom pitanju - Biti ili ne biti? – Pitanje je sad?!

Mile Prpa
Hrvati Amac