Mile Prpa: Quo vadis moja Croatio?

Zar ti zabluda i tragedija iz 1918. nije bila nikakva pouka?

Teško da bi se iti jedan događaj u cijeloj našoj povijesti tako negativno odrazio na daljnji tijek života i opstanka nam naroda, kao što je to bila politički nebulozna odluka – bezuvjetno stavljanje pod dinastiju Karađorđevića iz 1918.g. Odluka koje su donijele tadanje političke elite bez ikakva, pa iti najmanjeg pitanja naroda.

To je bila odluka koja je u svim svojim disperzivnim smjerovima bila usmjerena protiv svakog, pa i onog najmanjeg interesa hrvatskog naroda, i kao takva mogla je samo izazvati veliku tragediju, sa čijim se posljedicama i dan danas grčevito hrvamo. Bože moj, koja je to bila politička zabluda! Takvu zabludu teško da bi u politici učinila i osnovnoškolska djeca, a učiniše je tadašnje „iskusne“ političke elite. Nailazeća povijest brzo im je pokazala da je to bila odluka i protiv njih samih, i protiv svog vlastitog naroda, ali i protiv njegovih budućih naraštaja. I mi danas baštinimo tragične posljedice te odluke, ali će to još baštiniti i naši nadolazeći naraštaji.

Na sličan način, a možda još i gori, od strane današnjih političkih elita, bez ikakvog pitanja naroda gurnuti smo u još veću i dublju provaliju. Posljedice te nove tragične odluke iz ove 2011. još se ne mogu ni sagledati, ali se naslućuju njeni zlokobni obrisi.

„Zadivljuje“ upornost tih političkih „elita“ da ne dozvoljavaju za tako sudbonosnu odluku niti jednu javno izgovorenu riječ na medijima priopćavanja, osim na Internetu; koja bi iznijela i argumente protiv takve odluke, kao da se radi samo o njihovoj privatnoj stvari, a ne o sudbonosnoj odluci za narod koji je doveden pred hamletovsko pitanje – biti ili ne biti, opstati ili ne opstati u budućnosti?!

Ne dopustiti javnu argumentaciju o ulasku ili neulasku u EU predstavlja pravi pravcati zločin prema svome narodu. Brojni hrvatski intelektualci u domovini, ali i oni razasuti po svijetu tražili su i uporno traže javnu raspravu, da se javno iznesu argumenti za ulazak u EU i jednako tako i oni protiv ulaska. Ali političke elite jednoglasno to odbijaju. Da nam odmah postane jasno, kad ne bi bilo argumenata na strani onih koji su protiv ulaska Hrvatske u tu kvazidržavnu tvorevinu, svima bi bila otvorena vrata javnih glasila. Ali oni dobro znaju da su argumenti protivnika vrlo snažni i da bi se pred tim argumentima njihova politika ulaska u EU srušila kao kula od karata. I zato ne daju i ne dopuštaju nikakvu javnu raspravu.

Prije par dana na jednom intervjuu na Radio Zagrebu, gospođu Pusić je upitao jedan slušatelj - zašto su u studio dovedeni samo oni koji podržavaju ulazak Hrvatske u EU, a nema nikoga tko ne podržava ulazak? Gospođa Pusić je na to mrtvo hladno odgovorila – vi ste za nas glasali, a mi u našem programu imamo ulazak u EU, pa prema tome ne želimo dovoditi nikoga u studio koji je protiv ulaska Hrvatske u EU. Doista, argument koji ne stoji ni na kakvoj pravnoj podlozi, pa niti na onoj najmanjoj. Ako smo mi glasali za njih (po nekima kao za manje „zlo“) mi time nismo glasali za ulazak u EU. Inače čemu bi služio predstojeći referendum?!

Prema nekim podatcima ili javno iznesenim procjenama članstvo u EU sveukupno će nas godišnje koštati oko jedne milijarde eura. Pa zaboga miloga, odkud ćemo mi toliki novac moći plaćati?

Za taj iznos se godišnje može izgraditi desetak novih tvornica, a kao zemlja smo ionako prezaduženi. A novu tvornicu, teško da smo ikoju uspjeli izgarditi u posljednjih nekoliko godina. Gospodo, najcrnje dužničko ropstvo je pokucalo na vrata Hrvatske, ali ne samo na vrata države, već i na vrata svakog njenog stanovnika. I razum neandertalca bi shvatio da nas gurate u novu, tešku dugotrajnu nesreću. Kome to treba?

U više država EU jačaju pokreti za izlazak iz nje, jer dosadašnje iskustvo nekoliko i manjih i većih država pokazuje da je to Babilonska kula u kojoj nekim narodima nema budućnosti. Hrvatska će zbog svoga zemljopisnog, klimatskog, ekološkog – ili kako naša bivša premijerka reče prilikom potpisa pristupnog ugovora – (Ovime EU dobiva najvrijednija i najljepša prostranstva) – postati najveća žrtva među svim njenim članicama. U to nema niti najmanje sumnje. Pored ostalog postat će i utočište stotinama tisuća azilanata iz Afrike i Azije, jer je raspored tih azilanata u nadležnosti središnje bruxelleske administracije.

Niti jedna država u EU neće biti toliko ugrožena kao Hrvatska. Ona je ugrožena već od samog početka u postupku pregovaranja, rasprodane su gotovo sve njene gospodarske vrijednosti, prihvaćene brojne ucjene EU prema Hrvatskoj i sl. Za Hrvatsku nisu vrijedili kriteriji međunarodnog prava, a što je najžalosnije ni međunarodnog morala, čega smo svjedoci u slučaju Haaškog suda, gospodarskog pojasa na otvorenome moru, spora oko Savudrijske vale i sl.

I svakom vrapcu u Hrvatskoj postalo je jasno da Hrvatsku u EU ne čeka ništa dobro, ali to izgleda još nije jasno dobrom dijelu naroda koji se povlači za svojim političarima iako su ga ti isti političari izdali gotovo na svakom koraku. Politička komponenta ima svoje interese, pa i one materijalne, koji gotovo ni u čemu nisu podudarni s narodnim interesima. Politika je odnarođena, postala je sama sebi svrhom, zato je politički brod moguće voditi u pravcu koji ne odgovara interesima naroda ni budućnosti ove zemlje.

Nedavno je pokrenuta inicijativa jednog broja intelektualaca da se sa referendumom o ulasku u EU pričeka do donošenja drugostupanjske odluke po žalbi naših branitelja u Haagu. Prijedlog mi se čini više nego dobar, a vjerojatno bi mogao i pozitivno utjecati na drugostupanjsku presudu.

U zadnje vrijeme jedan broj neparlamentarnih stranaka traži da im se omogući kontrola referenduma, jer je ne mali broj građana uvjeren da referendum neće biti pošten, to jest da postoji opasnost od namještanja rezultata prema željama političkih elita koje su prema tvrdnjama nekih spremne na sve, pa i na lažiranje rezultata. Politika se ponaša i polazi u svojim izjavama kao da je sto posto sigurno da će referendum proći, da je to samo nevažna formalnost, što cijeli moj hrvatski narod vrijeđa do dna njegove duše. Narod, ljudi – nisu guske.

Možda je političarima to nevažno, obzirom da se ne radi o njihovoj koži, ali se zasigurno radi o koži cjelokupnog naroda, kako onog koji je svjestan opasnosti u koju srljamo, a jednako tako i onoga dijela koji živi u iluziji da će mu u EU biti bolje. Bolje nikako ne može biti jer je riječ o jednom kolonijalnom projektu, projektu globalističkog kapitala koji je zbog svojih materijalnih interesa spreman sve zgaziti što mu stane na putu. Hrvatska je naredna žrtva, (koja će biti progutana u jednom zalogaju) makar to naši političari koji s djetinjom naivnošću prihvaćaju svoju nesretnu ulogu kao svoj najveći uspjeh u političkoj karijeri. U politici prvi stradaju oni naivni, a odmah potom oni kojega oni zastupaju i predstavljaju, a to si ti, moj jadni, politički nemisleći hrvatski narode!

Ova misao je sjeme razbora, onog što se zasijava u ljudima i niče i klija i raste kao dio općeg smisla. Netko mora biti „lučonoša“...?! Volio bih da je to netko drugi, ... ali ne mogu gledati srljanje cijeloga naroda u svoju vlastitu propast, upravo onda kad mu to ne treba. A neki zbog jednog šnicla kojeg će od toga dobiti žrtvuju cijeloga vola. Qvo vadis moja Croatio?!

Sloboda naroda je iznad svih politika. Suverenitet naroda je res extra commercium (nije na prodaju). On se ne smije ni prodati, ni založiti ni iznajmiti. Suverenitet je oltar svetosti svakoga naroda koji misli na sebe i o svojoj budućnosti. Zašto je suverenitet oltar svetosti – zato jer su za njega položeni bezbrojni životi hrvatskih sinova i kćer kroz našu povijest, a sad se netko s njime djetinjasto igra kao sa lego kockicama.

Mile Prpa