Što to žele srbokreti?

O žilavoj ideji jugoslavenstva pisao sam već mnoga puta i razobličavao njezinu štetnost iz različitih kutova, no o jednom aspektu te opsjednutosti određenog broja etničkih Hrvata tom idejom, čini mi se još nisam pisao. Riječ je o neobičnoj činjenici kako ikomu zdravog razuma može biti politički ideal ujedinjenje s tako neuspješnom i ruiniranom državom kao što je suvremena Srbija!? Hajde razumijem da se nekomu potkraj devetnaestoga ili početkom dvadesetoga stoljeća Srbija mogla učiniti perspektivnom državom u usponu, osobito u kontekstu (južno)slavenske zanesenosti s jedne strane te hrvatske prigušenosti u okviru Austro-Ugarske Monarhije s druge strane, ali da netko na početku 21. stoljeća upire čeznutljive oči prema Srbiji kao državnopravnom idealu u kojem se žudi skočimice utopiti, e to ne razumijem!   

Navest ću ovdje samo neke aberacije suvremenog srpskog društva kao ilustraciju teze o Srbiji kao neuspješnoj državi, naravno bez iluzije da će te gorke istine pokolebati ovdašnje srbokrete[1]  u njihovoj težnji za prisajedinjenjem. Evo za početak najnoviji slučaj koji potresa Srbiju. Načelnik beogradske policije Veselin Milić uhićen je u svibnju 2026. godine pod sumnjom da je organizirao i prikrivao ubojstvo Aleksandra Nešovića Baje. Načelnik Milić dogovorio je 12. svibnja 2026. sastanak u jednom restoranu na beogradskom Senjaku između Aleksandra Nešovića Baje (povezanog s mafijaškim klanom stanovitog Keke) i Saše Vukovića zvanog Boske kako bi ih pomirio. Nakon verbalne rasprave, Boske je pred samim Milićem ispalio nekoliko hitaca u Nešovića. Umjesto da uhiti ubojicu, Milić se bacio na brisanje tragova kako bi zataškao likvidaciju. U dramatičnom obraćanju javnosti srpski predsjednik Vučić je izjavio da će morati donijeti zakon kojim se zabranjuje policiji da radi za mafijaše koje u Srbiji ponekada nazivaju ''kontroverznim biznismenima''. Policajci u Milićevoj pratnji bili su zaduženi da sakriju leš. Koji je policija kasnije danima tražila. Simptomatično je da bi zataškavanje zločina vjerojatno uspjelo da stanoviti Medenica, crnogorski bjegunac od zakona, nije o slučaju obavijestio javnost preko društvenih mreža te je policija s uviđajem i uhićenjima krenula tek dva dana kasnije. A šuška se da je događaju u restoranu svjedočio i službenik jednog stranog veleposlanstva, koji se tu zatekao na večeri, te se cijela ta stvar nije mogla samo tako zataškati.

Prije godinu-dvije otpočelo je suđenje bandi Veljka Belivuka zvanog Velja Nevolja. Veljko Belivuk i njegova kriminalna skupina djelovali su kao beogradska ispostava kavačkog klana jednog od dva zaraćena crnogorska narkoklana (drugi je škaljarski klan). Uglavnom, Velja Nevolja i drugovi  ubijali su pripadnike drugog klana, mljeli ih u mašini za meso te su od specijalno važnih mušterija radili ćevape i slali ih svome šefu Radoju Zviceru. O tome je opet predsjednik Vučić naširoko raspredao na javnoj televiziji u udarnom terminu. Tijekom iznošenja obrane pred Specijalnim sudom, Veljko Belivuk i njegov zamjenik Marko Miljković iznijeli su tvrdnje da su radili izravno za potrebe Aleksandra Vučića i tadašnjeg ministra Aleksandra Vulina. Dok ljubav nije pukla. O povezanosti državnog vrha s načelnikom Milićem ne treba nagađati, on je promoviran za vrijeme Vučićeve vlasti, a jedno mu je vrijeme bio i savjetnik za borbu protiv kriminala i korupcije. Inače, ako je vjerovati srpskim istraživačkim novinarima, srpska policija ne zazire od premlaćivanja i mučenja zatvorenika, a prije stanovitog vremena u Bqworu je uslijed takvog tretmana jedan uhićenik preminuo, no nitko nije kažnjen.

Ovu tmurnu sliku suvremene Srbije zaokružit ćemo letimičnim pogledom na njihove najpoznatije portale i tiskovine. Naime, srpski mediji, posebice oni pod kontrolom vlasti, sustavno primjenjuju razvijene propagandne i psihološke mehanizme kako bi okorjele kriminalce i vođe klanova preoblikovali u privlačne, društveno prihvatljive ili čak romantične figure. U svakom broju takvih tabloida izlaze članci o ''žestokim momcima s beogradskog asfalta'' iz devedesetih ili dvije tisućitih godina gdje se ti besprizorni kriminalci i ubojice prikazuju kao romantični modeli brzog uspjeha u društvu dostojni oponašanja. Zato kada god čitate Viskovića, Klasića, Markovinu, Tomića ili kojeg sličnog  srbokreta  kako kude Hrvatsku a hvale Jugoslaviju, razmislite čemu to oni teže, kojoj bi vas državi rado pridružili.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

[1] Novotvorenica tvorena po istom tvorbenom obrascu kao i riječ 'suncokret'.