Postjugoslavensko snatrenje o Nobelu

Toliko sam već puta pisao o budalastoj navadi dobro umrežene koterije hrvatskih pisaca, uglavnom udarnih tipkovnica Postnikovljeve ''književne republike Jugoslavije'', da se predstavljaju kao disidenti, alternativci, umjetnici u nemilosti vlasti da mi je ta tema postala odbojna gotovo koliko i ta raspojasana družina zapadnobalkanskih literarnih šićardžija. Preuzevši gotovo u potpunosti književni prostor u suvremenoj Hrvatskoj, oni besramno lamentiraju kako u nacionalističkoj, ustaštvom protkanoj Hrvatskoj ne mogu doći do izražaja ni do statusa kakav zaslužuju. Toliko su se uživjeli u tu ulogu da čovjek pomisli ponekad kao da su i same sebe uspjeli uvjeriti kako su uistinu žrtve sustava koji ih obilato nagrađuje i dotira u strahu da ga oni ne bi prokazali kao nedemokratičan. Što oni, uostalom, redovito i čine.

Jedan od predvodnika te koterije Miljenko Jergović ovih se dana u Telegramu požalio novinaru Mladenu Pleši: ''Uspjesi hrvatskih autora u inozemstvu događaju se jer tamo nema protekcije, nema moralnopolitičke podobnosti i nema načina da nekog svog proguramo samo zato što nam je drag.'' Prvo, teško je govoriti o nekim uspjesima hrvatskih autora u inozemstvu. To što se neki nominalno hrvatski pisci uz svesrdnu državnu potporu i brižno razrađene neformalne kanale prevode na strane jezike, kao ni to što je Jurica Pavičić nominiran za jednu književnu nagradu u kategoriji krimića u Engleskoj nipošto ne znači da je hrvatska književnost osobito uspješna u inozemstvu. Europski uspjeh, primjerice, Josipa Kosora i Milana Begovića može biti samo pusti sanak Jergovića, Pavičića ili kojeg drugog autora iz toga kruga. Kao uostalom i suvremeni uspjeh teatra Mira Gavrana u Europi.

Jergović se hvali brojnim prijevodima svojih djela na strane jezike istodobno se žaleći kako institucije ne stoje iza njega i drugih autora iz te skupine prema kojima se država, ako je suditi njihovom jamranju, odnosi kao maćeha. Pišući o knjizi Borisa Postnikova Književna republika Jugoslavija, Mirjana je Kasapović jednostavnim navođenjem podataka razobličila tu uporno ponavljanu laž postjugoslavenskih pisaca kako im je hrvatska država nesklona. ''Među onima koje Ministarstvo svrstava u 'hrvatske autore'  i financira prijevode njihovih djela na strane jezike dominiraju Postnikovljevi postjugoslavenski pisci'' - uočava Kasapović. Pedantna autorica predočava i odgovarajući tablicu s autorima i novčanim iznosima. Na vrhu je liste, naravno, Miljenko Jergović sa 106.507 eura, a tu su i druge perjanice postjugoslavenske književnosti: Slavenka Drakulić, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Slobodan Šnajder itd. ''Ustaše'' ni za lijeka!

Postavlja se pitanje kakva je svrha članaka kao što je ovaj Mladena Pleše u Telegramu? Postjugoslavenska je klika ionako suvereno zavladala hrvatskim kulturnim prostorom, u rukama su im mediji, časopisi, povjerenstva, nagrade, fondovi i ostale poluge moći u kulturi. Nemaju faktično što više osvajati, no valjda, svjesni na koliko kolosalnoj inverziji grade svoje carstvo, moraju verglati jednu te istu laž da ne bi koga istina prenula iz, da parafraziram Andrića iz hrvatske faze, nelijepog hrvatskog hrkanja. Drugi je razlog vjerojatno to što ni sami nisu uvjereni u svoju literarnu veličinu pa bildaju ego u sklonim im medijima, a takvi su manje-više svi mainstream mediji u Hrvatskoj. Kako vrijeme prolazi i bradu mu bradi kasnog Marxa suobličuje, Jergovića u lovu na Nobela tjera strast sve žešća i sve beznadnija, a iza njega se guraju i ostali naši nesuđeni nobelovci Pavičić, Tomić, Ferić…

To postjugoslavensko snatrenje o Nobelu u punini svoje provincijske svjetskosti  doimlje se kako kome, nekomu smiješno, nekom opet tužno, no tragično je to što je, uslijed te književne anomalije, uistinu hrvatska misao, a time i hrvatska književna misao potisnuta na marginu, protjerana. I življa je bila osamdesetih godina prošloga stoljeća nego danas.   

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik