Nesigurna vremena

Šef njemačke obavještajne službe Bruno Kahl drži da bi rat trebao trajati barem četiri-pet godina jer bi to bilo dostatno vremena da se iscrpe ruski potencijali te Rusi tada ne bi bili u stanju naškoditi Europi. Kahl u intervjuu za televiziju Deutsche Welle doslovce kaže: ''Raniji završetak rata u Ukrajini omogućio bi Rusima da svoju energiju usmjere tamo gdje je zapravo žele, odnosno protiv Europe.” Dakle, Ukrajinci ratovati vam nje do 2030.! Čini se da Ukrajinci baš i nisu presretni ulogom koju su um namijenili zapadni ''prijatelji''. Julija Timošenko je pozvala Zelenskog da što prije prekine rat i potpiše primirje. Na žalost, nisam siguran da to više ovisi o samim Ukrajincima.

Kada se iz sadašnje perspektive sagledaju sve te ratne igre na istoku Europe, ne može se čovjek oteti dojmu da je cijeli taj narativ o tobožnjoj ruskoj prijetnji Europi zapravo samo dio sveobuhvatnog napada Zapada pod anglosaksonskom palicom na Rusiju i njezine resurse. Uostalom, nisu li ugledni američki političari i stratezi izlazili s tezama kako Rusiju treba podijeliti na nekoliko slabih država, koje bi onda, naravno, bile laka meta anglosaksonskih aspiracija. To što je Putinov režim nedemokratski i agresorski u odnosu na Ukrajinu, ne znači da su njegovi protivnici, a to su zapadne oligarhije, good guys. Iznenadni militarizam koji je obuzeo čak i dojučerašnje jurišnike pod zastavom duginih boja ne sluti na dobro. Bilo kako bilo, bojim se da je kasno za povratak na staro.

U podcastu Velebit kod Marka Juriča gostovao je hrvatski ministar obrane Ivan Anušić. Sama pojava Anušića u Juričevu podcastu znakovita je. Dosada hadezeovci iz vrha stranke tu nisu zalazili. Anušićev dolazak u podcast Velebit, a bio je prije toga i u podcastu Mrežnica, upućuje na to da su zapuhali neki novi vjetrovi. Većina onoga što je Anušić govorio također ulijeva povjerenje u mogući zaokret hrvatske politike u ovim, kako se to često kaže, turbulentnim vremenima. Osobito veseli njegovo precizno detektiranje štete koju su hrvatskoj vojsci učinili Račan i Mesić, s Radošom i sličnom boranijom kao podizvođačima, nakon dolaska na vlast dvije tisućite.

Planovi za razvoj hrvatske vojske i njezino adekvatno naoružanje također ohrabruju, pod uvjetom da ne ostanu samo planovi. Dobro je da se planira izgradnja tvornice streljiva, a još je bolje da se razmišlja o proizvodnji dronova. Hrvatska je bila pionir na tome području još u vrijeme Domovinskog rata te je svojevrstan zločin što su garniture nakon dvije tisućite tu komparativnu prednost hrvatske obrambene moći jednostavno ugasile. Proizvodnja domaćeg drona za vojne, ali i civilne potrebe, nameće se kao prioritet jer ne znači samo povećanje operativnih sposobnosti hrvatske vojske nego i razvoj suvremenih tehnologija, što neposredno utječe i na ukupni industrijski razvitak i ostanak obrazovanih kadrova u zemlji. Jedino što u Anušićevu razgovoru s Juričem nekako strši i ne uklapa se u imidž nove nade hrvatske nacionalno senzibilizirane politike jest njegova izjava da je u hrvatskom interesu da Srbija što prije uđe u Europsku uniju. To nipošto ne može biti hrvatski interes, no možda je riječ o svojevrsnoj koncesiji političkoj ispravnosti, koju Anušić čini da bi amortizirao prigovore glavnostrujaških medija, ali i iz vlastite stranke.

U Bosni i Hercegovini stvari se kompliciraju uslijed nastojanja visokog povjerenika Schmidta i muslimansko-bošnjačke strane da eliminiraju Milorada Dodika s mjesta čela Republike Srpske, a time i iz aktivne politike. Hrvati stiješnjeni između Srba i Bošnjaka gotovo da i nemaju šanse za dobar izbor. Kada netko iz međunarodne zajednice upozori Dodika zbog separatizma, usput udijeli jednu odgojnu i Hrvatima reda radi iako oni apsolutno ništa u tom smislu poduzimali nisu. Bošnjaci ih optužuju da šuruju sa Srbima radi rušenja BiH, Dodik im se grozi da moraju biti na njegovoj strani jer je jedino on dosad bio na njihovoj strani i štitio njihova prava. S obzirom koliko su i kako ''zaštićena'', gotovo da je u pravu. Dodikova buna bila bi bura u čaši vode da stanje na globalnom planu nije tako nepredvidivo i prožeto ratnom retorikom, ovako tko zna što sve može biti. Uglavnom, Hrvati su dolje u prilično lošoj situaciji, a u slučaju eskalacije bit će u još lošijoj, a jedina im pomoć može stići od Hrvatske. Koja se do sada baš i nije iskazala.

Samo Hrvatska, koja se oslobodila balasta globalističkih ideoloških papazjanija i hrvatske nacionalne interese stavila u prvi plan, ima šanse broditi nesigurnim vremenom koje je pred nama. Samo takva Hrvatska može pomoći i Hrvatima u BiH. Trenutna konstelacija političkih snaga u Hrvatskoj otvara mogućnost za različite scenarije budućnosti. Eventualnim jačanjem Anušićeve pozicije u HDZ-u, kao i jačanjem svijesti o nužnosti jedinstva među rasutim strančicama na desnoj strani političkog spektra, ohrabrujući su u tom smislu neki dogovori pred predstojeće lokalne izbore, otvara se mogućnost stvaranja neke državotvorne političke većine. Premda, iskreno, aktualne ankete to ne pokazuju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik