Magija umjetnosti

Začudnost kojom opservira Mladen Lojkić, u prošlim knjigama, kao i u ovoj trilogiji na oko 650 stranica, formata 170 mm x 240 mm, jeste bogatstvo podataka i znalačka interpretacija analitičkoga pristupa. U ove tri knjige progovara o fenomenima: Magija umjetnosti, Kontrola uma, Eugenika i ljudski korov. Teme, same po sebi, aktualne, intrigantne, vječno prisutne kako u običnom životu tako i u krugovima intelektualaca. Opomena i strah od nepoznatoga. Upozorenje na spremnost od onoga što je već došlo i onoga što već dolazi ili će doći. Filozofska misao o pitanjima koja razaraju um i čine ga aktivnim kako bi se fokusirao na bitno. Otkrivanje i nagovještaj zakulisnih radnji. Borba dobra i zla.

Jedino je jasno kako se sve mijenja. Mijenja se ubrzano i nasilno:

„Nekadašnje svete discipline postale su ruglo u kojima se ogleda uništena ljudska duša. Na kraju ove knjige čovjek se pita zajedno s našim Gospodinom: Kada Sin Čovječji opet dođe hoće li naći vjere na Zemlji? Sveti je Grad opsjednut, njime gaze pogani, no Stijena odolijeva svim burama i olujama. I dok bude živio posljednji umjetnik nadahnut Bogom i njegovim anđelima Stijena će stajati i Vrata paklena (Portal) neće ju svladati. Sveti je Bonaventura neprestano ponavljao: Omnia convertuntur in bonum! – Sve se pokreće na Dobro!

Knjiga Mladena Lojkića u znaku je glasovite izreke Sv. Bruna. Stat Crux dum volvitur Orbis – Stoji Križ dok se Svjetovi vrte!"[1]

Djelovanje kroz umjetnost

Djelovanje kroz umjetnost, izravno je djelovanje na emocionalni svijet istomišljenika, autora, ili na svijest pojedinca koji nove spoznaje prenosi grupi i tako vrši određenu promjenu u svijesti članova grupe. Taj postupak je najlakše ostvariti preko određivanja vrijednosti određenoga umjetničkoga djela. U djelu je sazdana misao, duša i tijelo kao fizički napor umjetnikov:

„Pridobiti svijest i dušu čovjeka – to je glavna bitka između sotone i Boga i također se vodi preko umjetnosti i medija koji u čovjeku izazivaju snažne emocije naklonosti i odbijanja: stvoriti emocionalni ugođaj i potaći čovjeka da ustraje u tom ugođaju cilj je umjetnosti, ali problem današnjice jest da je ta tekuća suvremenost kroz modernizam ljudsku dušu nastojala isprazniti od svih pozitivnih sadržaja, te je tako mnoge duše pripremila za udaljavanje i otpad od Boga, lažno blaženstvo koje čovjeka odvodi od svih pozitivnih mišljenja i sadržaja."[2]

Danas, činjenice su nepobitne. Profit je iznad svega, a poremećaj vrijednosti je odavno dosegao sferu apsurda.

Sve je moguće i ništa nije moguće.

Izmišljaju se zakoni i pravila kako bi se vladalo, zbunjivalo, a ne kako bi se pomoglo čovjeku da živi bez stresa. RobaIzmišljaju se zakoni i pravila kako bi se vladalo, zbunjivalo, a ne kako bi se pomoglo čovjeku da živi bez stresa. Kako bi se čovjek, kao stabla u šumi; kada mu je teško mogao osloniti na svojega bližnjeg, na susjeda... Čak su i obitelji razjedinjene. Razumijevanje kako je samo obitelj: majka, otac, djeca koji žive u jednom domaćinstvu, obitelj, udaljilo je članove raznih dobnih skupina. Tako je i u sklopu toga, takve novonastale misli, došlo do razdora između samih obitelji. Nema brige o starijima. Zarađuju Domovi staraca. Mirovine se nastoje dokinuti? Ljudi su postali roba.Kako bi se čovjek, kao stabla u šumi; kada mu je teško mogao osloniti na svojega bližnjeg, na susjeda... Čak su i obitelji razjedinjene. Razumijevanje kako je samo obitelj: majka, otac, djeca koji žive u jednom domaćinstvu, obitelj, udaljilo je članove raznih dobnih skupina. Tako je i u sklopu toga, takve novonastale misli, došlo do razdora između samih obitelji. Nema brige o starijima. Zarađuju Domovi staraca. Mirovine se nastoje dokinuti? Ljudi su postali roba. Ljudi ima viška na planetu Zemlja. Trebamo tražiti, tražimo, novu planetu kako bi se naselili i riješili viška ljudi. Nitko ne pita, raseljavamo li sami sebe?

Raseljavamo li duh čovjeka? Lažna slika planeta Zemlja daje lažnu sliku kako nas ima malo. Stisnuti smo u kaveze gradova, a prazni prostori naših zavičaja zjape prazni, čekaju smijeh novih generacija koje ne dolaze i biljke preuzimaju nekada nastanjene prostore. Selo, ne da samo gubi antropološki značaj, vizuru urbane gradnje, nego postaje nepotrebno. Svijet je premrežen prljavom trgovinom i prljavim novcem. Volja za moći je opsesija, porok, cilj. Sredstva se ne biraju. Vjera se potire a profit stavlja na prijestolje. Za sve to, umjetnost je podatan medij:

„Ništa dušu ne može toliko ispuniti kao umjetnost. Ali nije svejedno kakav je duh u pozadini umjetnosti: Božji ili đavolski? Ništa dušu ne može toliko oduševiti kao umjetnost: ali, je li ono što oduševljava uistinu umjetnost ili kič, koji prianja uz primitivnu dušu koja ne može prepoznati ono što ju ispunja i oduševljava? U subverzivnoj političkoj propagandi (a politika je produžena ruka djelovanja sotone ili Boga!) kič mase vezuje uz njihove primitivne i pojednostavljene instinkte i uz niske sklonosti, a na religijskoj razini ih udaljava od oduševljenja za cjelovite sadržaje koji vode prema domoljublju/čovjekoljublju i Bogu."[3]

Kako bi se vladalo, mora se udaljiti od jednoga, a približiti željenom. Ostaje odvojiti humano i čovječno od nehumanog i nečovječnog. Kršćani diljem svijeta bore se za svoje ciljeve, duh vječni. Njihova ideologija, vjera, nalaže im neka budu dobri svojim sestrama i subraći po čovjeku, ne po vjeri. Dakle, po vjeri se podrazumijeva, to je naprosto tako. Međutim, suprotne, sotonske sile ubacuju svoje ideje kroz domene kulture kako bi pokolebale ravnotežu, unijele nemir i ponudiile lak, bezbrižen život. Mnogi to prihvate i izgube se u tome.

Magija

Od religije voodoo (magije) što je svoj korijen našla kod stanovništva Haitija, pa sve do danas, promijenili su se samo alati, a poganske religije su ostale do danas, osuvremenjene u najmoćnijim centrima ekonomskih središta. U plemenima izoliranih naroda, skupina, ostalo je, gotovo, sve po starom. Njihova manifestacija je putem plesova doživljavala ekstatične oblike u tako utjecala na mnoge. Za civilizirane stanovnike, avanturiste, taj obredni ples je bio dio folklora, dio kulture jednog naroda, a za mnoge, način putem kojega se može utjecati na drugog i drukčijeg. Kolebljive psihologije su pogodno tlo za ostvarivanje takvih zasada.

Plesovi u mrtvačkim odorama postaju kult, postaju određena kultura, način života u kojemu se rađaju zombiji, crni vračevi, a najveći neprijatelj im je crkva. Svrha toga je stvaranje super rase i moć oko stvaranja nove evolucije po izboru tehnologija, a ne po prirodnom procesu i ustaljenim prirodnim putovima. U svemu je sveprisutna ruka onih koji imaju moć i koji su involvirani u sve pore umjetnosti i školstva. Oni nastoje gospodariti vrijednostima, a vrijednosti određuju moć:

„Inverzija s umjetnošću, kao i sve druge spomenute tehnike superiornih eugenika o sveopćoj zombizaciji planetarnog puka zalaze u završnu fazu. No, kada sve bude izgledalo izgubljeno, sve će biti spašeno. Sotonokracija može samo do određenog stadija zombizirati čovječanstvo i pokušati istisnuti Krista iz kršćanskog svijeta, do onog časa do kojeg je Bog pripustio i u svom naumu označio."[4]

Kriza u Crkvi

Nikada ništa, nikakvi odnosi između ljudi nisu mogli proteći bez politike ili politikanstva. Čak i to je, ponekad, rađano iz sumnje, a ponekada i bezrazložno, ako se tako ModernizamČak je i Crkva dolazila u krizu, kao što je sloboda misli u i o modernizmu. Odgovor je uslijedio u enciklici pape Pia X. Svećenstvo je dobilo zahtjev za prisegu protiv modernizma. Tako je u crkvenim krugovima modernizam zamro oko 1910. godine. Međutim, sjeme modernizma nije iskorijenjeno, iako je papa osudio 65 modernističkih tvrdnji i teorija.može klasificirati, iz zlobe. U potonjem se ogledaju loši karakteri čiji je jedini izraz način obezvrjeđivanja drugog i drukčijeg u svim domenama. U tome kraljuje sotona, sotonistički pokreti, pa i neki pojedinci koji se služe jezikom mržnje. Neki od svjetskih pokreta, prihvaćenih misli suvremenosti, odvlačili su ljude od normalnog života i zaokupljali ih novonastalim slobodama ispod čije površine čekaju mračna i zavodljiva iznenađenja. Navika je moguća misija, a odvika sablazan priznanja kako te zaveo lošiji od tebe!

Čak je i Crkva dolazila u krizu, kao što je sloboda misli u i o modernizmu. Odgovor je uslijedio u enciklici pape Pia X. Svećenstvo je dobilo zahtjev za prisegu protiv modernizma. Tako je u crkvenim krugovima modernizam zamro oko 1910. godine. Međutim, sjeme modernizma nije iskorijenjeno, iako je papa osudio 65 modernističkih tvrdnji i teorija.

Oduvijek sam tvrdio kako previše slobode raspojasa čovjeka!

O svemu navedenome, u okviru svjetskog komešanja, Mladen Lojkić progovara argumentirano i začudno informativno, ali i jasno određuje svoj stav spram određenih paradigmi: „Ovdje gosp. Lojkić nedvosmisleno ukazuje da ukoliko čovjek ne doživljava Trojedinog Boga kao sebi bliskoga i svoga, teško će se suprotstaviti onim zemaljskim vladarima koji siju kulturu smrti. No, Lojkić tu dodaje kako se bez Isusa Krista teško može shvatiti i vlastiti narod. Bogočovjek Isus Krist ušao je u povijest svakog kršćanskog naroda, postao je njihov, a narod njegov. Kao što su svi krštenici po njemu u najplemenitijem smislu postali Novi Izrael, baštinici vjere Abrahamove, tako i On po svakom narodu postaje jedan od njih."[5]

Fabijan Lovrić

[1] Antun Abramović:, prof. povijesti: str. 8 – 9.

[2] Mr.sc. Emil Čić, akademik HAZUD: str. 12.

[3]Mr.sc. Emil Čić, akademik HAZUD: str. 13.

[4] Mladen Lojkić, autor: str. 23.

[5] pater Svetislav Krnjak, str. 176.