'Donositelji demokracije i slobode' u 'Trećoj Jugoslaviji'

podrška 'neovisnim medijima' u 'Trećoj Jugoslaviji' (s Albanijom, bez Slovenije), s konca prošloga stoljeća, bila je drugo ime za potporu političkim promjenama u državama propale 'Druge Jugoslavije'. U nekim je državama uspjeh te potpore bio potpun, u nekima, gledano iz današnje perspektive, posebno u Srbiji, kao da se željelo postići suprotno od onoga što je postignuto u Hrvatskoj i tu državu, poraženu u agresiji na našu zemlju, prevesti na suprotnu stranu i u miru ostvariti ono što je željela postići ratom. Izvješća napisana u uredima 'donatora', bilježe kako su u Hrvatskoj 'nacionalni mediji i kadrovi razmontirani odlaskom Franje Tuđmana s čela Republike Hrvatske'. Prokomunističke su se i projugoslavenske strukture u našoj zemlji vratile na vlast godine 2000. Od tada su se smjenjivale vlasti različitih političkih orijentacija, a na čelu države su bili uglavnom 'ljevičari' (S. Mesić, dva mandata, I. Josipović, jedan i aktualni Z. Milanović; ukupno 17 godina).

Posljedice takve politike, s kraja prošloga stoljeća na ovamo, danas pokazuju njezino pravo lice. Politička Srbija, država koju više od jednoga stoljeća pokušavaju privući u euro-atlantsko zajedništvo, posve se okrenula Rusiji, a ni tamošnji mediji ne pokazuju otklon od toga smjera. Hrvatsku ponovno, vrlo glasno, proglašavaju ustaškom državom, kao što su to činili i krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, šaljući dodatnu poruku o smjerovima ruske 'denacifikacijske politike', koju su započeli u Ukrajini. 'Nova' srpska optuživanja i političke 'lekcije' Hrvatskoj, danas imaju drukčiji kontekst: naša je zemlja od 2009. u NATO savezu, a od 2013. u Europskoj Uniji, a Srbija je, nakon višegodišnje 'nesvrstanosti', uzimanja novca iz europskih fondova, a političkih ohrabrivanja iz Moskve, izabrala putinovski smjer za budućnost .

Potpora ista, učinci potpuno različiti

Nakon odvođenja S. Miloševića pred Haaški sud, u samostalnoj Srbiji, nakon B. Tadića, na čelo države su birani šešeljevci T. Nikolić i A. Vučić. Ta je činjenica diktirala i političku orijentaciju Srbije zadnjih deset godina. Optužbe i klevete na račun Hrvatske postajale su sve intenzivnije. Nedavno je javljeno s postaje B92, koja je bila na listi medija u Srbiji primatelja izdašne međunarodne potpore za 'nerežimsko' novinarstvo: "Ranije jutros pojavila se informacija da je ustaški režim u Hrvatskoj na čelu s Plenkovićem stopirao uvoz ruske nafte u Srbiju preko Janafa". Je li to neutralna i istinita, ili huškačka i potpuno neistinita informacija? Bez 'ustaša', ruska bi nafta tekla u Srbiju? Prvo: dotok (ili zaustavljanje dotoka) nafte u Srbiju određen je mjerama tijela Europske unije; drugo, u Hrvatskoj nema 'ustaškoga režima', nego je u demokratskoj proceduri izabrana koalicijska vlada kojoj je na čelu predsjednik jedne velike demokratske stranke (HDZ). Iznose, dakle, laži i klevete na račun susjedne, demokratske države. A B92 je podupiran iz istih izvora koji su napajali i Feral. Je li B92 u Srbiji postao ono što je Feral bio u Hrvatskoj (neumjereni kritičar svega hrvatskoga i zagovornik orjunaštva)? Vidimo da nije. B92 i Feral su, očito, imali zajednički cilj: poticanje mržnje prema 'ustaškoj' Hrvatskoj, u korist nove Jugoslavije. (Feral je u međuvremenu propao).

'Donositelji demokracije i slobode', o kojima govorimo, pod kraj prošloga stoljeća su sa Sorosom krenuli na europski jugoistok. Mediji su pod njihovim uplivom iznosili i postavku da je Titov režim, imao 'nekakvu slobodu medija', koju je početkom 1990-ih autoritarni režim Franje Tuđmana nastojao 'staviti pod strogu kontrolu'. Te tvrdnje traže kratki komentar. Tito je s ovoga svijeta otišao 1980. Nakon desetak godina, u vrijeme rušenja Berlinskoga zida, njegovu je državu preuređivao Miloševićev komunistički režim, a disident Tuđman je još bio pod zabranom javnoga istupanja.

Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., Tuđman je osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) koja je pobijedila na prvim slobodnim izborima 1990. U jesen 1991. razaran je Vukovar. Prosrpski i prokomunistički ljudi činili su sve što su mogli kako bi zaustavili ili onemogućili hrvatsku oslobodilačku borbu, a kasnije i mirnu poslijeratnu obnovu i prosperitet.

Oduprijeti se ili se predati

Niti godinu dana nakon izbora, Hrvatsku je, dakle, oružanom silom napala Miloševićeva velikosrpska vojska i srpski pobunjenici u Hrvatskoj. 'Autoritarni režim' Franje Tuđmana, u vrijeme tih napada, na vlasti nije bio ni godinu dana, nije imao ni vojske, ni oružja, ni diplomacije, a agresor je imao svu ratnu moć, navodno, zajedničke JNA i naklonost moćnih zaštitnika. Kako, kad, s čime i zašto bi gradio autoritarni režim, kad je morao braniti Hrvatsku, ustrojavati i naoružavati vojsku, suočavati se s tranzicijom i razornim djelovanjem pete kolone? Trebalo je dobiti i naklonost međunarodnih institucija. Uspjeti u svemu tomu, oduprijeti se ili se predati i kleknuti pred osvajačkom silom? Uspješno je predvodio svoj narod u obrani i oslobađanju domovine, bio je vođa koji je znao što i kako učiniti.

Završnom operacijom 1995., Hrvati su oslobodili veći dio svoje okupirane zemlje (ostala je još mirna reintegracija Podunavlja, koja je završila godinu dana prije Tuđmanove smrti). U takvim je okolnostima prošao Tuđmanov 'autoritarni' mandat.

Hrvatska pobjeda, samostalnost, demokracija i sloboda, od toga vremena do danas, na meti je velikosrpstva i njegovih sponzora. Sve što je učinjeno za hrvatsku slobodu, srpska je propaganda proglašavala zlodjelima, a pojedina središta inozemne moći djelom 'autoritarnoga' vođe. Što sve nisu pokušavali kako bi zaustavili Tuđmana?

Nakon pobjedničke Oluje, počinje drukčiji otpor protiv 'autoritarnoga režima'. Ali tada taj otpor ne dolazi samo iz Srbije, nego i sa sjeverne i sa zapadne strane. I u Hrvatsku su došli ljudi koji su se nazivali donatorima 'medijskih sloboda'. Cilj je bio nešto drugo. Godine 2000. u Hrvatskoj na vlast dolazi protutuđmanovska vlast. Pripremane su mnoge posebne operacije, a jedna je dovela do toga da su na izborima godine 2000. pobijedili ljudi koji su napustili Sabor kad se usvajala Deklaracija o hrvatskoj neovisnosti 1991., ili su bili uz Tuđmana samo zato da bi ga ometali i zaustavili. A on ih je 'autoritarno' maknuo od sebe. Nakon Tuđmanove su smrti, procesi čišćenja, nazvani 'detuđmanizacijom'. Tuđman, koga su optuživali za 'autoritarnost' (u odnosu na 'liberalni' Titov režim), u komunizmu je zbog istinoljubivoga nastupanja (bio je to 'delikt mišljenja') više puta uhićivan i osuđivan. Najprije je bio optužen za "buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju". Sorosovci ga, nakon rata, optužuju što je tim 'skretanjem' uspostavio i oslobodio hrvatsku državu.

Kampanja ciljanih atentata

U hrvatskim se medijima i danas, kad ponestane inspiracije 'školovanih' za protuhrvatsku promidžbu, dozivaju u pomoć 'eksperti' za europski jugoistok poput C. A. Nielsena koji o svemu tomu piše i knjige. U prikazu njegove knjige 'Jugoslavija i politička ubojstva' navodi se da on ne negira kako je Titovo komunističko vodstvo 'nadgledalo kampanju ciljanih atentata koja je zasjenila sve slične akcije bilo koje druge države', "najagresivnije /se/ upuštala u takva ubojstva, kao način zaštite partijske države i ideologije bratstva i jedinstva." Ali, drukčiji su ciljevi Nielsenova 'istraživačkoga' pothvata. Nije njemu do istine o Titu, nego do tvrdnja kako u Hrvatskoj javnosti "bezobzirno, ali vrlo rašireno krive 'Udbu' za, kako se čini, sve probleme s kojima se suočava današnja Hrvatska." Njegove riječi ne zaslužuju respekt, jer nitko u Hrvatskoj za 'sve' probleme ne krivi Udbu, nego je krive samo za zla koje je učinila. A on, 'znalac', 'pojedinim hrvatskim pripadnicima' tajne Titove političke policije, u zlo upisuje što su 'odigrali ključnu ulogu u omogućavanju povratka' 'ekstremno nacionalistički nastrojenih Hrvata' u Hrvatsku 'uoči stjecanja neovisnosti'. Na jednoj strani 'ciljani atentati', a na drugoj 'krivnja' što su propustili Hrvate natrag u Hrvatsku!

U tom kontekstu saznajemo za Nielsenov stav o ratu u Hrvatskoj: "Prisegnuvši na odanost Hrvatskoj i njezinom nacionalističkom predsjedniku i nekadašnjem disidentu Franji Tuđmanu, te izrazivši spremnost za borbu protiv Jugoslavije i srpske manjine u Hrvatskoj, istaknuti članovi te službe sebi su osigurali de facto amnestiju."(Jutarnji, 23.10. 2022.). Nije bilo tako. Hrvati (udbaši), koji su prisegnuli na odanost Hrvatskoj i njezinu predsjedniku, nisu izražavali spremnost za borbu protiv Jugoslavije, nego spremnost za obranu Hrvatske od srpskih agresora, bez obzira na to odakle dolaze.

Sorosovi gojenci i milijuni eura

Nitko nije išao u borbu protiv 'srpske manjine' u Hrvatskoj, nego su brojni ljudi srpske etničke pripadnosti u Hrvatskoj podizali zaprjeke po javnim prometnicama, vikali 'ubit ćemo Tuđmana', slavili S. Miloševića i proglasili srpsku 'državu' (SAO Krajinu) na hrvatskoj zemlji i s nje protjerali stotine tisuća Hrvata i drugih Nesrba. Učinili su mnoga zlodjela. A Udbini ljudi, koji su iskazivali lojalnost Hrvatskoj, nisu sebi osigurali nikakvu amnestiju, ni de facto ni de iure. Posve je očigledno za čim ide uvozni 'narativ'. Domaći novinari 'školovani' po svijetu, za širenje 'prave' istine uz pomoć Sorosovih i drugih donacija, naučene su lekciju o ratu u Hrvatskoj, prodavali za goleme donacije i osobne probitke. A to je uvijek bila i ostala samo propaganda, bez obzira na povremene političke 'pobjede'.

Ono što su nazivali potporom neovisnim medijima, u stvarnosti je bila raznovrsna djelatnost usmjerena protiv Tuđmanove ostavštine. Svoje su aktivnosti nazivali međunarodnom potporom za rješavanje političkih pitanja u nekoliko država jugoistočne Europe. 'Osposobljavanje' medijskih djelatnika za taj posao provodilo se kroz obrazovanje i trening: novinarske tečajeve, seminare i stručnu razmjenu iskustava; kroz medijske obrazovne centre i sveučilišne ustanove. Novac se trošio i na tehničku obuku osoblja i na ljude poslane na školovanje u inozemstvo. Ponekad je sve to tumačeno kao priprema za europska povezivanja. Današnja Srbija, u koju je prema izvješćima uloženo više od 45 milijuna eura, a to je samo na papir upisani ulog, pokazuje za kakva je povezivanja zapravo osposobljena. Ali, polako, strpljenje postoji, oni mogu čekati. Vježba je davno počela.

Kako bi trebalo nazvati djelatnost u kojoj su izravno udarali na hrvatsku odluku o neovisnosti iz 1991., kad su pokušavali poniziti hrvatski otpor ratnoj agresiji (1991.-1995.), okupaciji znatnoga dijela hrvatske zemlje i protjerivanju Nesrba, kad su pokušavali ignorirati odluku Badinterove komisije i nelegalno djelovati pod krinkom zaštite medijskih sloboda u Albaniji, Kosovu, BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj gori i Hrvatskoj, odnosno zamišljenoj Trećoj Jugoslaviji? Kako bi trebalo tumačiti činjenice da su 'donacije' prelazile državnu granicu i u torbama 'izabranih'? Glavnina hrvatskih medija, koji su potpuno oblikovani prema toj zamisli, i dalje pokušavaju 'oraspoložiti' Srbiju, iako se govor o 'ustaštvu' Hrvatske i 'nacizmu' Ukrajine, po intenciji nimalo ne razlikuju, ili moraju pokazivati 'donatorima' da lekcije nisu zaboravljene. Što je intencija: ponovni rat, osveta za poraz i osvajanja, preodgoj za 'drukčiji' svijet? Izgleda da u svemu tomu prva lekcija poučava kako iskorijeniti hrvatsko domoljublje i rodoljublje. Kako? Nikako! To nije moguće postići, bez obzira na utrošene milijune eura ili dolara, ili bilo koje druge valute.

Moćni Netko 'uređuje' Hrvatsku

Pokušat ćemo kratkim povratkom kroz vrijeme izdvojiti nekoliko, kako se piscu ovih redaka čini, važnih pojava i protagonista koji donekle osvjetljuju sve te prilike oko nas pa i prikrivene prijetnje, koje ne izgledaju beznačajnim.

Odmah nakon pobjede 1995. moćni Netko, započeo je s nelegalnim uplitanjem u svijet medija i sve intenzivnijim manipuliranjem javnošću. Nisu na tomu stali. Vlast u Hrvatskoj ponovno su preuzeli projugoslavenski ljudi. Pomeli su sve što im je smetalo, od generala do novinara. I što su postigli? Smirivanje, razumijevanje, toleranciju, suživot, dobrosusjedstvo? Smirivanje napetosti sa Srbijom, nakon što je preuzela odgovornost za agresiju i platila ratnu štetu? Ništa od toga. Ili, sve suprotno od toga? Nakon ljeta 2022. politička i nepolitička Srbija sve hrvatsko naziva ustaškim, a Srpska pravoslavna crkva dodjeljuje javna priznanja novim vođama četničkoga pokreta i odobrava agresiju na Ukrajinu. Patrijarh Porfirije tomu se ne protivi. Uzaludna su bila nadanja Vatikana da će se 'žrtvovanjem' blaženoga A. Stepinca, doprijeti do patrijarha Kirila. Ruska pravoslavna crkva, uz izravnu podršku srpskih crkvenih prvaka, mitropolita crnogorsko-primorskoga Joanikija i pakračko-slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka, koji su ovih dana posjetili Moskvu, odobrava i potiče Putinov pokušaj osvajanja Ukrajine.

Što srbijanski mediji žešće nastupaju protiv Hrvatske, to glavni hrvatski mediji odgovaraju umiljatije, informacijama iz 'običnoga' srbijanskoga života i nielsenovskim prikazima uzroka rata 1991. Što je više protuhrvatske histerije u Srbiji, što jače viču, glavni hrvatski mediji su uglavnom mekši i popustljiviji, okrećući glavu na drugu stranu. Ne zagovaramo nikakvu svađu, ni uzvraćanje istom mjerom, nego razborit pogled u stvarni život. Koji je učinak sadašnjega pristupa, što će se postići, hoće li srbijanski mediji zbog te popustljivosti prestati Hrvatsku nazivati ustaškom državom, a Vučić smanjiti intenzitet naoružavanja svoje države? Bi li bilo bolje kad bismo se usmjerili na svoje ciljeve i brige i nastavili putem koji se ne poklapa s putinovskim stazama, nego vodi u suprotnom smjeru? (Slučajnim pogledom na mrežnu stranicu Jutarnjega lista u subotu 22.10.2022. vidimo da su, primjerice, glavne vijesti sa (estradne) 'scene' sa srbijanskim akterima: jedna reperica iz Srbije gostuje u Tvornici kulture u Zagrebu i dovikuje razdraganoj publici: "To Balkanci moji", a drugi 'folker' iz Srbije, kome se pridružuje i Severina, oduševljava tisuće posjetitelja u Areni. Radi razumijevanja razine važnosti koja se daje srbijanskim folkerima, spominjemo da su tu bile još dvije 'informacije' pod istim nadnaslovom ('scena'): jedna o A. Jolie, a druga o G. Davis, J. Nicholsonu i D. Hofmanu. Tako se danas u Zagrebu, na nekoj medijskoj postaji, tretiraju 'reperi' i 'folkeri' iz Srbije, na radost 'balkanaca'.

Dan ili dva nakon toga, na jednom hrvatskom Googleovom pretraživaču, među nekoliko izdvojenih naslova, istodobno se pojavljuju i ovi: 'Fotka iz Srbije hit'; 'Ovaj srpski grad pun događaja'; 'Mukte se uvlačio Vučiću'; 'Naši susjedi Srbi kupovali nekretnine'; 'Vučićev režim se opako naoružava'; 'Fora o Balkancima'. Nije sporno pod čijim je i kakvim uplivom sve to, samo je, baš u ovom vremenu, posebno teško razumjeti zašto neki mediji u Zagrebu tako postupaju. Misle li, doista, da mogu rejugoslavizirati (balkanizirati) Hrvatsku? Što bi s time postigli? Koje bi dobro Hrvatima donijeli? Hoće li odvratiti Srbiju od njezine putinofilije? Ne samo što 'donatori' više ne skrivaju da su se uplitali, nego se time i hvale, iznoseći kako su promjene vlasti, odnosno dovođenje poželjnih upravljačkih struktura, rezultat 'zaštite medijskih sloboda'. Što su u Srbiji promijenili nabolje? Uložene su stotine milijuna eura; u Hrvatskoj prema dostupnim podacima, za koje se ističe da su samo dio ukupnoga iznosa, više od 30 milijuna eura. Izvješća bilježe da je isti model primijenjen i u Srbiji, ali tamo nije uspio, i pored uloženih više od 45 milijuna eura (izravna potpora 26 milijuna eura).

'Nedostatci u upravljanju', milijuni u privatnim džepovima

Jedno su bili (tajno) deklarirani ciljevi, a drugo stvarne namjere. “Brojni medijski projekti, podržani jer su pružali alternativne političke perspektive, našli su se suočeni sa zahtjevima da budu održivi na tržištu na kojem praktički nije bilo potražnje za njima. Takvi su mediji dobili ono što se smatra 'previše slobode', mogućnost generiranja sadržaja bez obzira na publiku. Njihovi napori, jednom hvaljeni i ohrabrivani, u kasnijim fazama angažmana donatora smatrani su nepraktičnima i odražavali su nedostatak tržišne racionalnosti. Feral Tribune u Hrvatskoj, zloglasan po političkoj satiri i kontrakulturalnoj neozbiljnosti, nedavno je bio pod lupom zbog svojih nedostataka u upravljanju, istraživanju tržišta i planskih sposobnosti”. (A. Rhodes, Ten Years of Media Support to the Balkans: An Assessment, prijevod preuzet s portala Narod). Formulacija 'nedostatci u upravljanju' Feral Tribuneom pokriva i milijune u privatnim džepovima dvojca na vrhu toga tjednika (V. Ivančić i H. Erceg)! Nisu ovladali samo medijima, nego i 'alternativnim političkim perspektivama', tj. 'školovani' su instalirani i u političke sfere. Mnoge hrvatske institucije, ne samo medijske, danas vode diplomanti sa Sorosovih učilišta ili ljudi pod njihovim uplivom. Kultura i estrada su njihova omiljena polja aktivizma.

Što su donatori htjeli postići, a što su postigli? I tko su, ustvari, donatori? Kako u Izvješću piše svoje su potpise u akciji 'rješavanja političkih zapleta na europskom jugoistoku ostavili: Institut Otvoreno društvo, Knight Foundation, Westminster Foundation, Friedrich Ebert Stiftung, National Endowment for Democracy (NED), državne agencije, USAID, Europska komisija, ministarstava vanjskih poslova iz Nizozemske, Švedske, Švicarske, Norveške, Danske, Njemačke, Francuske, Finske, Ujedinjenoga Kraljevstva i njihova veleposlanstva u 'balkanskim' zemljama, nevladine agencije koje djeluju u ime ili uz potporu tih ministarstava ili agencija (na primjer, švedski Helsinški odbor, IREX ProMedia, MedienHilfe, Norveška narodna pomoć, Press Now, Deutsche Welle, IWPR). Mnogi su izbjegli ostaviti traga na tim listama.

Kao da se vraćaju srpskim tvrdnjama da Badinterova komisija nije bila u pravu. Naime, Arbitražna je komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, u prosincu 1991. zaključila (mišljenje br. 8) da se Jugoslavija kao država raspala. Na temelju toga zaključka države Europske unije (tada Europska zajednica) priznale su u siječnju 1992. državnu neovisnost Hrvatske i Slovenije, u postojećim granicama. U to je vrijeme i jedan važni europski političar tom mišljenju Komisije, dodao i svoje tumačenje. “Jugoslavija više ne postoji. Nju nije razorila obijest naroda koji hoće nezavisnost, niti držanje inozemstva. Jugoslaviju je razorio rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu.” (Hans-Dietrich Genscher, Welt am Sonntag, prosinac 1991.). I mnoge su druge države, uz članice EZ, u siječnju 1992. priznale Republiku Hrvatsku, koja je od svibnja 1992. članica Ujedinjenih naroda.

'Frizirati' izvješće o Oluji

Pored svih spomenutih odluka i činjenica, dio se međunarodne zajednice i središta svjetske moći nije prema novoj članici UN-a odnosio u skladu s proklamiranim moralnim i političkim načelima. Učini se da znad svih tih institucija još uvijek postoji Netko ili Nešto što Hrvatsku drži izloženom. Jedan je zagrebački sorošovac (Puhovski) priznao na Sudu u Haagu da je HHO u početku dobivao 500.000 dolara godišnje da frizira izvješće o Oluji. Nesporno je da mediji u svemu tomu imaju posebnu ulogu. Ali nema nikoga na svijetu, osim nas samih, osim Republike Hrvatske, tko bi se morao svim primjerenim sredstvima i politikama oduprijeti takvu stanju. Spomenute ugroze ne će same od sebe nestati. Ponašanje je međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, kako je netko već napisao, znatno opterećeno 'beogradskom optikom'.

Srbi su i prije agresije na Hrvatsku 1991. vodili snažnu propagandnu operaciju o opasnostima od ondašnjega (valjda, komunističkoga) 'ustaštva' kakvu vode i danas. „Kada se pažljivo prouče materijali, transkripti i svjedočenja, posebno sa suđenja Slobodanu Miloševiću, jasno se vidi kako je iz Beograda pokrenuta propagandna mašinerija koja je Hrvatsku prikovala za ustaštvo i genocid nad Srbima. Ta propaganda je bila veoma uspješna na početku rata. No, sada su stvari mnogo jasnije i nema dvojbe da je Beograd pokrenuo ratnu mašineriju i da je bio nadmoćan u odnosu na sve ostale aktere“. (S. Biserko, Lupiga, 2014). Proces demokratizacije Republike Hrvatske ocjenjivan je vrlo uspješnim dok su, navodno, neovisni mediji, poput Feral Tribunea, demonizirali pobjedničku hrvatsku vojsku i prvoga hrvatskoga predsjednika. Netko je htio postići da mediji koji nisu pod vanjskim uplivom ostanu bez ikakva utjecaja. Trebalo je učiniti sve dopušteno i nedopušteno da vodstva Hrvatske države nemaju utjecaj u njoj, 'barem ne veći od utjecaja međunarodnih aktera'. Pokušavalo se stvarati privid da bar u 'oblacima' još uvijek postoji Titova država. Tako je i danas.

Ne znaju 'što je najbolje za sve'

Slobodoljubivi je svijet u ovo vrijeme zagledan u ukrajinska opiranja ruskoj agresiji. Na različite se načine pokušava pomoći napadnutom narodu. Hrvati su se u vrlo sličnoj situaciji našli 1991. Na važnim mjestima im se, kako iskustvo pokazuje, u loš izbor upisivalo to što su na referendumu 1991. velikom većinom hrvatskih državljana odlučili živjeti u svojoj samostalnoj, demokratskoj državi. (Na referendum je izašlo 83,56% građana Hrvatske. Njih 94,17% dalo je svoj glas za samostalnu i suverenu Hrvatsku.) Nasuprot volji naroda i odlukama međunarodne zajednice, već tada je započeo i proces ugroze koji još uvijek nije završio. Bivši predsjednik jedne važne države je i 2009. uvjeravao da njegova zemlja 'ne pretpostavlja da zna što je najbolje za sve' i da je za 'zapadne zemlje važno izbjeći ometanje' različitih oblika iskazivanja živih tradicija po svijetu, onako kako to različiti narodi 'smatraju prikladnim'. O dometima potpore euroatlantskoj orijentaciji jugoistoka Europe, koja je, kako smo vjerovali, bila među važnijim intencijama davatelja donacija, dovoljno svjedoči i nedavna poruka Vučiću iz Bruxellesa, da će mu zamrznuti pregovore o članstvu, možda čak i nanovo uvesti vize, te da je percepcija Srbije u Europi na najnižim granama od 1999. i agresije na Kosovu. (Jutarnji, 18.10.2022). Izgleda kako svijest o toj stvarnosti konačno dopire i do hrvatskih političkih struktura na mnogim razinama.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.