U spomen Wiesławu Boryśu

U Krakowu je u 83 godini života preminuo 29. studenoga 2021. god. akademik, prof. dr. sc. Wiesław Boryś, vrstan poljski znalac hrvatskoga jezika i čakavskoga narječja te veliki prijatelj hrvatskoga naroda.

Wiesław Boryś

Wiesław Boryś je rođen 4. siječnja 1939. god. u kotaru Kielce, u mjestu Bzin (sada dio mjesta Skarżysko-Kamienna) gdje je u to doba njegov otac radio na željeznici. Roditelji su mu bili Stefan i Marianna Boryś (rođ. Ziółkowska). Nakon djedove smrti roditelji su mu se vratili u selo Borszowice, rodno mjesto njegova otca, koje je blizu grada Sędziszowa u jędrzejowskom kotaru świętokrzyskoga vojvodstva. U tom kraju je pohađao škole, odrastao i sazrijevao. Inače, taj je kraj središte poljskoga jezika i kulture, značajan i za povijest poljske književnosti jer je u obližnjim Nagłowicama u 16. stoljeću živio i stvarao Mikołaj Rej, otac poljske književnosti pa bi se moglo reći da je mladi Wiesław bio sudbinski predodređen da se bavi filologijom. Od 1945. do 1952. god. pohađao je osnovnu školu u Sędziszowu, a od 1952. do 1956. god. prvu opću gimnaziju Stefana Żeromskoga u Kielcama. U toj je gimnaziji zahvaljujući svestranoj lektiri i utjecaju svojih nastavnika razvijao vlastiti interes za poljsku povijest, književnost i jezik. U gimnaziji je postupno produbljivao svoje zanimanje ne samo za poljsku nego i za problematiku drugih slavenskih naroda, posebice Hrvata nakon što je od školskoga kolege na dar dobio hrvatsku gramatiku Julija Benešića koja ga je približila hrvatskomu književnomu jeziku, posebice čakavskomu dijalektu kojim će se kasnije intenzivno baviti odabravši čak za svoju doktorsku disertaciju temu o tvorbenoj strukturi imenica u čakavskim tekstovima 15. i 16. stoljeća. Od 1956. do 1961. god. studirao je slavistiku na Jagiellońskom sveučilištu u Krakowu, specijaliziravši se za jezikoslovlje hrvatskoga i srpskoga jezika i drugih slavenskih jezika pod vodstvom vrsnih krakowskih profesora: Vilima Frančića, Franciszka Sławskoga, Tadeusza Lehr-Spławińskoga, Stanisława Urbańczyka, Alfreda Zarębe, Mieczysława Karaśa, Tadeusza Miłewskoga i Jana Safarewicza. Još kao student pokazivao je snažan interes za čakavsko narječje, za njegovu pismenost, prošlost i suvremenost, potaknut čitanjem Judite i drugih Marulićevih djela pisanih hrvatskim jezikom. Taj je interes kasnije okrunio brojnim člancima i knjigama posvećenima hrvatskoj jezičnoj problematici. Godine 1961. diplomirao je slavensku filologiju obranivši magistarsku radnju pod nazivom Nazwa pliszki siwej 'Motacilla alba' w językach słowiańskih (Nazivlje bijele pastirice 'Motocilla alba' u slavenskim jezicima) koju je branio pred povjerenstvom koje su sačinjavali akad. T. Lehr-Spławiński i prof. F. Sławski (objavljena 1963. god.). Na istom je sveučilištu 1969. god. obranio i doktorsku disertaciju iz područja hrvatske dijalektologije pod nazivom Budowa słowotwórcza rzeczowników w tekstach czakawskich XV - XVI wieku (Tvorbena struktura imenica u čakavskim tekstovima 15. i 16. stoljeća); mentor mu je bio prof. Stanisław Urbańczyk, a recenzenti profesori Franciszek Sławski i Stanisław Rąspond (objavljena 1969. god.). Habilitirao je iz područja slavenskoga jezikoslovlja 1974. god. na Filološkom fakultetu Jagiellońskoga sveučilišta raspravom Prefiksacja imienna w językach słowiańskich (Imenska prefiksacija u slavenskim jezicima); recenzenti u habilitacijskom postupku bili su akad. Franciszek Sławski, akad. Władysław Kuraszkiewicz i prof. Alfred Zaręba. Godine 1987. dodijeljena mu je titula izvanrednoga profesora, a od 1993. je redoviti profesor.

U razdoblju od 1961. do 1968. god. radio je u krakowskom Zavodu za jezikoslovlje Poljske akademije znanosti (Polska akademia naukowa, PAN) i to kao asistent u timu koji je pripremao Słownik staropolski (Staropoljski rječnik). U međuvremenu (1966.) Boryś je zasnovao brak s Romanom Brylskom. Od 1968. god. do umirovljenja bio je zaposlen u warszawskom Institutu za slavistiku Poljske akademije znanosti, i to kao član krakowske znanstvene skupine koja je priređivala Słownik prasłowiański (Praslavenski rječnik), prvo kao adjunkt, zatim kao docent, a potom kao profesor. Od 1974. do 2008. god. bio je voditelj krakowskoga Odjela za praslavenski jezik u sklopu Instituta za slavistiku Poljske akademije znanosti.

Istodobno je od 1986. god. radio i na Jagiellońskom sveučilištu, posljednjih desetak godina kao redoviti profesor na Katedri za hrvatsku, srpsku i slovensku filologiju (tri je godine bio i predstojnik te katedre) gdje je predavao jezičnu kulturu, povijest hrvatskoga i srpskoga jezika, dijalektologiju i poredbenu gramatiku slavenskih jezika, godinama je vodio jezikoslovne diplomske (magistarske) seminare iz kroatistike i serbistike. Bio je mentor nekoliko desetaka diplomskih (magistarskih) radova iz raznih područja jezikoslovlja hrvatskoga i srpskoga jezika te desetak doktorskih disertacija, obranjenih na Jagiellońskom sveučilištu u Krakowu i u Institutu za slavistiku Poljske akademije znanosti u Warszawi. Pod njegovim budnim okom pripremljeno je bilo nekoliko doktorata koji su obrađivali različitu problematiku hrvatskoga i srpskoga jezikoslovlja te slavenske posuđenice u rumunjskom jeziku 16. i 17. st. Bio je recenzent u mnogim doktorskim i habilitacijskim postupcima na većini poljskih sveučilišta.

W. Boryś je umirovljen 1. listopada 2008. god. i na Jagiellońskom sveučilištu i u Instititu za slavistiku Poljske akademije znanosti, ali je od 1. siječnja 2009. god. ponovno bio aktivan u krakowskom Institutu za slavistiku i to kao voditelj znanstvenoga tima koji je pripremao nove sveske Praslavenskoga rječnika. U svojem znanstvenom radu ponajprije se je bavio slavenskom etimologijom (praslavenska, poljska, kašubska, hrvatska i srpska), rekonstrukcijom praslavenskoga leksičkoga fonda i poviješću slavenskoga leksika, povijesnom slavenskom leksikologijom, povijesnom tvorbom riječi u hrvatskom i srpskom jeziku, suvremenom i povijesnom dijalektologijom hrvatskoga jezika, poredbeno-povijesnom lingvistikom slavenskih jezika, poredbenom gramatikom slavenskih jezika, kao i poviješću hrvatskoga naglasnoga sustava. Njegova djela obrađuju praslavensku, općeslavensku, hrvatsku, srpsku, poljsku, kašubsku i bjelorusku problematiku. Iz toga područja objavio je dvjestotinjak znanstvenih radova, među kojima i knjige: Budowa słowotwórcza rzeczowników w tekstach czakawskich XV-XVI wieku (Tvorbena struktura imenica u čakavskim tekstovima 15. i 16. stoljeća; 1969.), Prefiksacja imienna w językach słowiańskich (Imenska prefiksacija u slavenskim jezicima; 1975.), Studia nad dialektem czakawskim Juraja Križanicia: Akcentuacja rzeczowników (Studija o čakavskom dijalektu Jurja Križanića: Akcentuacija imenica; 1986., hrvatski prijevod, 2007.), Czakawskie studia leksykalne: Dziedzictwo prasłowiańskie w słownictwie czakawskim (Čakavske leksičke studije: Praslavensko naslijeđe u čakavskom leksičkom fondu; 1999.), Słownik etymologiczny języka polskiego (Etimološki rječnik poljskoga jezika; 2005.), Etymologie słowiańske i polskie (Slavenske i poljske etimologije; 2007., sedamnaest izabranih radova i objavljenih u povodu 45. obljetnice Boryśova znanstvenoga rada), Leksyka kaszubska na tle słowiańskim (Kašupski leksik u usporedbi sa slavenskim, 1996., zajedno s Hannom Popowskom Taborskom), Słownik etymologiczny kaszubszczyzny, tomovi 1 - 5. (Etimološki rječnik kašupskoga jezika, 1994. - 2006., zajedno s Hannom Popowskom Taborskom; naknadno i 6. svezak toga rječnika koji sadrži indekse riječi), također je i koautor Praslavenskoga rječnika (Słownik prasłowiański, tomovi 1. - 8., 1974. - 2001.), sudjelovao je i u izradi Staropoljskoga rječnika (Słownik staropolski, tomovi 4. - 5., 1963. - 1969.). U novije doba, u zadnjih desetak godina, prof. Boryś je intenzivno obrađivao izvorni slavenski leksik u čakavskom i kajkavskom narječju.

Sudjelovao je u radu međunarodnih slavističkih kongresa: Warszawa (1973.), Kyjiv (1983.), Sofija (1988.), Kraków (1998.); međunarodnih leksikoloških i etimoloških skupova: Leipzig (1977.), Moskva (1984.), Beč (1991.), Kraków (1996., 2001.); hrvatskih i srpskih znanstvenih skupova o dijalektologiji i povijesti jezika: Zagrebu (1978.), Brač (1984.), Titograd (danas Podgorica) (1988.), Pula (2000.); jugoslavenskih onomastičkih konferencija: Portorož (1981.), Donji Milanovac (1985.); međunarodnih skupova posvećenih povijesti slavistike: Kraków (1994.), Beograd (1996.); te na nekoliko međunarodnih jezikoslovnih znanstvenih skupova u Poljskoj (Warszawa, Gdańsk, Poznań, Lublin, Kraków). Godine 1961. i 1972. boravio je u Hrvatskoj gdje je sudjelovao u radu "Ljetne škole hrvatskoga jezika". Bio je i na kraćim studijskim boravcima u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Skopju, Sofiji, Moskvi i Pragu gdje je u tamošnjim knjižnicama proučavao određenu jezičnu građu.

Bio je član uredništva znanstvenih časopisa: Rocznik Slawistyczny (Kraków, sada Wrocław), Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej (Warszawa) i Riječ, časopis za slavensku filologiju (Rijeka), te nekoliko jezikoslovnih poljskih publikacijskih serija. U više je mandata bio član Odbora za slavensku filologiju Poljske akademije znanosti, član Odbora za jezikoslovlje Poljske akademije znanosti, član Povjerenstva za jezikoslovlje pri krakowskom odjelu Poljske akademije znanosti, Međunarodnoga etimološkoga povjerenstva i Međunarodnoga povjerenstva za leksikologiju i leksikografiju pri Međunarodnom slavističkom odboru. Dugi niz godina bio je član Poljskoga jezikoslovnoga društva u kojem je obnašao funkcije tajnika i zamjenika predsjednika Glavnoga odbora.

Od 23. lipnja 2007. god. prof. Boryś je bio član suradnik Poljske akademije umijeća (Polska Akademia umiejętności, PAU) koja je osnovana u Krakowu 1872. god. kao Akademia Umiejętności, a koja je od 1921. do 1952. god. djelovala pod imenom Polska Akademia Umiejętności. Godine 1952. poljska komunistička vlada, po uzoru na AN SSSR, osnovala je Poljsku akademiju znanosti (Polska Akademia Naukowa, PAN) koja je preuzela svu imovinu i znanstvene institute PAU. Rad općepoljske akademije PAU obnovljen je 1989. god. u Krakowu (vraćen joj je samo dio bivše imovine i neki znanstveni instituti, npr. bogata knjižnica u Krakowu). PAN je 1989. god. spao na pet lingvista, u PAU ih je tada bilo četrnaest, danas ih je znatno više jer u Poljskoj je koncem prošloga stoljeća bilo više od 900 lingvista s habilitacijom od kojih su neki s obzirom na svoje znanstveno djelo postali članovi te ugledne poljske akademije. Na osnovi svojega golemoga kroatističkoga, i šire slavističkoga djela, prof. Boryś je 20. svibnja 2010. god. izabran za dopisnoga člana Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) što je u rangu redovitoga člana. S obzirom na svoje djelo Boryś je zalužio biti izabran znatno prije za člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a ne tek nakon dodjele Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu (2009.).

Profesor Boryś u zadnjih petnaestak godina objavio je nekoliko značajnih djela: Czakawskie studia leksykalne, Słownik etymologiczny języka polskiego, Leksyka kaszubska na tle slowiańskim (suautorstvo) i Słownik etymologiczny kaszubszczyzny (suatorstvo). Bio je aktivan u Institutu za slavistiku Poljske akademije umijeća (krakowska sekcija koja priprema Słownik języka prasłowiańskiego), a predavao je i na Odsjeku za slavensku filologiju u Krakowu i to na Katedri za kroatistiku, serbistiku i slovenistiku. U Hrvatskoj su mu objavljene dvije knjige: Studia nad dialektem czakawskim J. Križanicia (Studija o čakavskom dijalektu Jurja Križanića, Rijeka, 2007.) i Czakawskie studia leksykalne (Čakavske leksičke studije, Zagreb, 2007.), te desetak članaka u riječkom časopisu "Riječ": Mieczysław Małecki kao istraživač hrvatskih dijalekata (2004.), Sufiksalna tvorba imenica u kastavskom govoru (2006.), Glazbena kultura starih Slavena i njezin leksik (2007.), Raspad praslavenske zajednice i njegov odraz u jeziku (2007.), Potrebe i metode obrade etimoloških rječnika malih slavenskih jezičnih područja (2007.) (suautorstvo s: Hannom Popowskom Taborskom), Sufiks -ac i izvedenice u čakavskom dijalektu (2009.), Mieczysław Małecki (1903. - 1946.) (2009.) (suautorstvo s Jerzyjem Ruskom), Wyrazy iliryjskie w Thesaurus Polyglottus Hieronima Megisera z roku 1603 (2010.), Intervju s profesorom Wiesławom Boryśem (2010.) (subesjednik: Mijo Ivurek).

Za postignuća u znanosti prof. Boryś je u Poljskoj više puta bio nagrađivan. Dva puta je dobio uglednu nagradu "Kazimierz Nitsch" koju dodjeljuje Razred za društvene znanosti Poljske akademije znanosti: 1978. god. za monografiju Prefiksacja imienna w językach słowiańskich (Imenska prefiksacija u slavenskim jezicima) i 2008. god. za Słownik etymologiczny języka polskiego (Etimološki rječnik poljskoga jezika). Za Słownik etymologiczny języka polskiego dobio je još dvije nagrade: 2005. god. (za mjesec listopad) nagradu "Krakowska książka miesiąca" ("Krakowska knjiga mjeseca") i 2006. god. nagradu warszawskoga časopisa "Literatura na Świecie" ("Svjetska literatura") iz područja "translatologije, leksikografije i književne znanosti" ("translatologii, leksykografii i literaturoznawstwa"). Za postignuća u području jezikoslovnih istraživanja kašupskoga jezika dobio je kao priznanje medalju im. Bernarda Chrzanowskoga "Poruszył wiatr od morza" za 2007. god. koju dodjeljuje "Zrzeszenie Kaszubsko-Pomorskie" ("Kašupsko-pomorska udruga"). Za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu dobio je na osnovi jednoglasne odluke žirija nagradu Ine za 2009. god. Žiri je nagradu prof. Boryśu dodijelio zbog povezivanja općeslavenskih i poljskih tema s hrvatskim temama te zbog dugogodišnjega poticanja i razvijanja interesa za hrvatske teme u Poljskoj. Zahvaljujući toj zauzetosti za hrvatski jezik, književnost i kulturu prof. Boryś je pridonosio promicanju hrvatske kulture u Poljskoj, i šire u slavenskom svijetu. Uz to on je jedan od inicijatora odvajanja kroatistike od serbistike što je ostvareno 1996. god. otkad se taj odsjek u Krakowu naziva Odjel za hrvatsku, srpsku i slovensku filologiju. Nagrada, koja se je sastojala od plakete, monografije, skulpture akademskoga kipara Petra Barišića i novčanoga iznosa, dodijeljena mu je u Zagrebu 8. listopada 2009. god. Tom je prigodom o životu i djelu uglednoga dobitnika objavljena monografija u obliku knjige i kompaktnoga diska (CD).

Golem je znanstveni opus prof. Boryśa koji je i dalje, nakon umirovljenja, intenzivno pisao i objavljivao jer je bilo ostalo još puno tema koje je htio obraditi. Da bi se temeljito prikazalo njegovo djelo, trebalo bi napisati cijelu knjigu. Mi ćemo se ovdje ukratko, zbog ograničenosti prostora, osvrnuti na neka njegova djela iz bogatoga kroatističkoga opusa jer nas prije svega zanima kroatistika. Kroatističkih djela je mnogo i trebalo bi ih sve sabrati, prevesti i objaviti na hrvatskom jeziku jer su u tim djelima riješeni mnogi problemi za koje hrvatski kroatisti možda i ne znaju da su riješeni. Prvi znanstveni rad prof. Boryś je objavio dvije godine nakon diplomiranja (1963.) kad je objavio svoju diplomsku radnju Nazwy pliszki siwej (Motacilla alba L.) w językach słowiańskich, a dvije godine potom (1965.) već je suautor 4. toma Rječnika staropoljskoga jezika (Słownik staropolski). Prije obrane doktorske disertacije Budowa słowotwórcza rzeczowników w tekstach czakawskich XV i XVI w. (1969.) prof. Boryś je objavio dva članka s čakavskom tematikom: Przyrostek -ac i pochodne w dialekcie czakawskim (1967.) i Szkic derywacji sufiksalnej rzeczowników w gwarze kastawskiej (1968.). Prvi članak pod nazivom Sufiks -ac i izvedenice u čakavskom dijalektu preveden je i objavljen 2006. god. ("Riječ", god. 15. sv. 1., str. 7. - 24.), a drugi Sufiksalna tvorba imenica u kastavskom govoru 2009. god. ("Riječ", god. 12., sv. 1., str. 7. - 30.), dakle s punih četrdeset godina zakašnjenja.

Boryś je 1969. god. obranio doktorsku disertaciju Budowa słowotwórcza rzeczowników w tekstach czakawskich XV i XVI w. koja je iste godine u Wrocławu objavljena kao monografija. Nažalost, ta studija o tvorbi riječi u čakavskom narječju još nije objavljena u Hrvatskoj iako bi ju trebali poznavati svi koji se bave čakavskim narječjem. Na hrvatski jezik ju je preveo Nino Žodan, ali knjiga još nije objavljena. Riječka izdavačka kuća Maveda dvije je godine zaredom prijavljivala tu knjigu na natječajima Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti za novčanu potporu, ali uvijek je bio negativan odgovor. Budući da ta knjiga nije objavljena, ovdje donosimo popis poglavlja i potpoglavlja na izvornom jeziku: 0. Wstęp: Stan badań nad słowotwórstwem czakawskim, Cel pracy, Źródła, Cytowanie materiału, Ortografia; 1. Derywacja sufiksalna: Przyrostek -ac, -ač, -ača, -ād, -aj, -(a)k, -āk, an, -ar, -ara, -aš, -ba, -oba, -ca, -ce, -da, -ež, -ic, -ica, -ić, -ija, -īk, -ika, -in, -ina, -šćina, -etina, -ińa, -iš, -išće (-lišće), -ja, -je, -anje (-enje, -inje, -tje), -ka, -lo, -ńa, -ost, -ošća, -ošć, -ota, -oća, -stvo, -teļ, -tva (tav), -uh, -zan, Uwagi końcowe; 2. Derywacja sufiksalna od wyrażeń przyimkowych; 3. Derywacja sufikslna dezintegralna; 4. Derywacja paradygmatyczna; 5. Derywacja prefiksalna; 6. Kompozycja; 7. Zakończenie; 8. Rozwiązanie skrótów: Skróty źródeł, Skróty ksiąg biblijnych, Inne skróty; 9. Literatura; 10. Wykaz formantów słowotwórczych . Knjiga ima 290 stranica.

Boryś je monografski obradio tvorbu čakavskih riječi zapisanih u tekstovima 15. i 16. stoljeća. Ovdje donosimo popis izvora iz kojih je autor crpio podatke: 1. Žića sv. otaca, 2. Ivančićev zbornik, 3. Zakon brašćine Sv. duha u Baški, 4. Čistilište sv. Patricija, 5. Lucidar iz Dubašnice, 6. Zadarski lekcionar, 7. Različni zapisi i čaranja, 8. Urbar kneza Grgura Blagaja za podanike u Brubnu god. 1453., 9. Kolunićev zbornik, 10. Urbar modruški iz god. 1486., 11. Lekcionar Bernardina Splićanina, 12. Spovid općena, 13. Lucidar iz Vrbnika na Krku; 14. Stare hrvatske apokrifne priče i legende; 15. Red i zakon od primļenja na dil dobroga čińena sestar naših reda svetoga otca našega Dominika, 16. Život sv. Katarine, 17. Počińu mirakuli slavne dive Marije, 18. Korizmeńak, 19. - 23. Marko Marulić: Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit; Stumačenja Kata po Marku Marulu; Spovid koludric od sedam smrtnih grihov; Počińe historija od Susane hćere Helkije a žene Joakimove, 24. - 26. Hanibal Lucić: Anibala Lucija, hvarskoga vlastelina, Pisni ļuvene; Pariž Eleni; Anibala Lucija, hrvarskoga vlastelina, Robińa; 27. - 29. Petar Hektorović: Plemenitomu i svake časti dostojnomu gospodinu Mikši Pelegrinoviću, vlastelinu hvarskomu, Petar Hektorović milo pozdravļenje s priporučenjem; Ribanje i ribarsko prigovaranje; Kńige Ovidijeve od lika ļubenoga stumačene po Petru Hektoroviću, 30. Lucidar Honorija Augustodunensia, 31. Planine ke zdrže u sebi pisni pete po pastirih, pripovisti i pritvori junakov i deklic i mnoge ostale stvari, složene po Petru Zoraniću Nińaninu, 32. Urbar grižanski iz god. 1544., 33. Listina iz 1549 iz Orlice, 34. Bilješke kaptola riečkoga iz 16. vijeka, 35. Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom stumačeno po Antone Seńanine, 36. Muka spasiteļa našega, 37. Summa prodik, 38. Vsih prorokov stumačenje hrvatsko, 39. Posjedańe i osvojeńe Sigeta, 40. Dva kokumenta iz god. 1575.: Iskaz senjskih uskoka o diobi zaplijenjenog blaga; Krajiški kapetani i vojvode opisuju očajno stanje na Krajini i mole, da im se isplati zaostala plaća, 41. Statut poļički, 42. Urbari grada Dubovca iz 1579. i 1581., 43. Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latine, Italicae, Germanicae, Dalmatiae, Vengaricae..., 44. Psalmi Davidovi fra Luke Bračanina, 45. Statut vrbanski, 46. Život sv. Jerolima, 47. Tundalovo viđenje, 48. Glagoljski rukopisi otoka Krka, 49. Martin Benetović: Hvarkińa. Onomu koji pozna navedene izvore popis puno govori.

Boryś je objavio tri rada o hrvatskom gramatičaru Jurju Križaniću (1986.). Najprije je objavio u Krakowu poduži tekst pod naslovom Juraj Križanić a język chorwacki (Pamiętnik Słowiański, god. 32., str. 49. - 71.), potom u Warszawi kraći tekst O Juraju Križaniciu na IX Kongresie Slawistów w Kijowie (Biuletyn Slawistyczny, sv. 9., str. 87. - 89.), zatim u Wrocławu monografiju Studia nad dialektem czakawskim Juraja Križanicia: Akcentuacja rzeczowników (Prace Slawistyczne, sv. 58., 128. str.). Ova Boryśova monografija prevedena je na hrvatski jezik dvadeset godina od objave na poljskom i objavljena pod naslovom Studija o čakavskom dijalektu Jurja Križanića: Akcentuacija imenica (Maveda, 112 str., Rijeka, 2007.). U navedenoj monografiji je obrađena prozodija samo imenica što je vidljivo iz naslova knjige, također i iz popisa poglavlja i potpoglavlja: 1. Križanićev hrvatski dijalekt, 2. Križanićevi naglasni znakovi i njihova vrijednost, 3.0. Križanićeva akcentuacija imenica u usporedbi s čakavskim i čakavsko-kajkavskim govorima, 3.1. Imenice muškoga roda, 3.2. Imenice srednjega roda, 3.3. Imenice ženskoga i muškoga roda na -a, 3.4. Imenice ženskoga roda sa završetkom na suglasnik u N jd., 4.0. Križanićeva čakavska akcentuacija i naglasno-kvantitativne inovacije, 4.1. Križanićeva osnovna čakavska akcentuacija, 4.2. Kvantitativne i naglasne inovacije, 4.3. Križanićeve naglasne dublete kao potvrda kvantitativnih i naglasnih promjena u kontinentalnim čakavskim govorima 17. stoljeća, 5. Zaključak, 6. Izvori i literatura. O Križanićevoj akcentuaciji imenica prof. Boryś zaključno kaže sljedeće:

"U radu su provedena rekonstrukcija naglasnih tipova imenica na osnovi bogatoga materijala iz dvaju Križanićevih tekstova i usporedba akcentuacije pojedinih oblika u Križanića, u čakavsko-kajkavskim i u arhaičnim čakavskim govorima, pokazale i dokumentirale usku povezanost Križanićeva naglasnoga sustava s arhaičnim čakavskim sustavom i istovremeno s akcentuacijom čakavsko-kajkavskih govora. Pokazalo se je da Križanićeva akcentuacija nije bila jednolika i da su u njoj našle odraz kvantitativne i naglasne inovacije, svojstvene govorima iz Križanićeva rodnoga kraja, prije svega govora Ribnika, i da je već u prvim desetljećima 17. stoljeća akcentuacija govora oko Kupe podlijegala kajkavskomu utjecaju. Dobiveni rezultati su bitni za poznavanje kronologije naglasno-kvantitativnih govornih promjena. Analiza akcentuacije imenica u Križanića je bacila svjetlo na povijest čakavskokajkavske govorne skupine. Rekonstrukcija Križanićeve čakavske akcentuacije je važna za određivanje mjesta starih kontinentalnih čakavskih govora u čakavskom dijalektu kao cjelini. Istovremeno se je pokazalo da je već u početcima 17. stoljeća čakavština oko Kupe podlijegala stupnjevitoj kajkavizaciji, dakle oblikovanje čakavsko-kajkavske govorne skupine započelo je u 17., a najvjerojatnije još u 16. stoljeću. Nadam se da će dobiveni rezultati biti potvrđeni i obogaćeni kada sličnoj analizi bude podvrgnuta Križanićeva akcentuacija preostalih vrsta riječi, pogotovu glagola." (Studija o čakavskom dijalektu Jurja Križanića, str. 107.).

Prof. Boryś se je od svojih znanstvenih početaka bavio slavenskom etimologijom napisavši sam ili u suatorstvu vrijedna etimološka djela, npr. Słownik etymologiczny języka polskiego (2005.). Nas ovdje prvenstveno zanimaju etimološki radovi koji se odnose na hrvatski leksik. Za kroatistiku je veoma važna Boryśova knjiga Czakawskie studia leksykalne: Dziedzictwo prasłowiańskie w słownictwie czakawskim, (185 str., Warszawa, 1999.). Na prijevod i tisak ove knjige nije se dugo čekalo pa je ona pod naslovom Čakavske leksičke studije: Praslavensko naslijeđe u čakavskom leksičkom fondu (340 str.) objavljena u Zagrebu 2007. god. Zbog ograničena prostora ovdje donosimo popis poglavlja i potpoglavlja, a među zagradama i popis leksema koji su etimološki obrađeni i odnose se na određeno poglavlje. Knjiga počinje dvama uvodnim poglavljima: 0.1. Proslov hrvatskomu izdanju i 0.2. Uvod, slijede etimološka poglavlja: 1. Leksemi praslavenskoga podrijetla ograničeni na čakavsko narječje (belmo, drešćica, dročiti, haz, holjev(a) - hovelja, ježa, jušiti se, lab, lajati, lanita, lobzati - lobizati, lukno, melviti se, mliza, muviti se, nat, nutiti, odlek, opuka, osuga, peliti se, peskati se, plati, plesmo - plosna, politi, popel, prisme, pručiti - pručati, rdar, slez, sloba, sraga, stav(a) - stavica, sudra, šćut, škranja - škranj - škranjica - skranjica, šuja, vavliti, zela - od zele, žebulak, želva - žolva, žgorac - žgorc, žužnjiti - žužnjati); 2. Leksemi praslavenskoga podrijetla u čakavskom i u drugim dvama hrvatskim narječjima: 2.1. Čakavsko-kajkavski leksemi (halupa, hlud, isto - jisto, klop, ratišće, sluka, svisla, željubac - žebul(j)ac - žebuljak), 2.2. Čakavsko-štokavski leksemi izvihati se, jelito - olito, kujiti se, navrsiti se, pajid, prisliga - prislig, ruta, sliziti - slizeti, škora, tin, tulati, žikati se), 2.3. Čakavsko-kajkavsko-štokavski leksemi (hirati - hireti, huzati - fuzati, hvost, luna, paćka, phati, plena, poleno, srbati, tinja, titi); 3. Arhaični morfološki oblici sačuvani u čakavskom narječju (hrust, plit - plitav, ridati, strama - štrama, vrli); 4. Čakavski derivati od praslavenskih leksema nesačuvanih u čakavskom narječju (brnjuse - brnjusi, runja, toporišće - toporica, vešica - višica); 5. Starohrvatski leksemi sačuvani u čakavskim govorima (brna, černi, horugva, oćas, šuj); 6. Zaključak: 6.1. Geografija čakavskih izraza praslavenskoga podrijetla, 6.2. Kontinuanti praslavenskih leksema u čakavskom narječju. Na kraju knjige su kazala: 7.0. Kazalo kratica: 7.1. Rječnici, 7.2. Literatura, 7.3. Časopisi i serijske publikacije, 7.4. Kratice jezika i narječja, 7.5. Ostale kratice, 8. Kazalo slavenskih izraza, 9. Kazalo imena, 10. Kazalo mjesta i 11. Bilješka o piscu.

I u ovoj knjizi Boryś pokazuje da su etimološke studije čakavskoga leksika njegovo omiljeno područje proučavanja. Evo nekoliko autorovih zapažanja, preuzetih iz njegove knjige Čakavske leksičke studije: Praslavensko naslijeđe u čakavskom leksičkom fondu (Zagreb, 2007.): "U ruke hrvatskih čitatelja dospijeva prijevod moje knjige objavljene na poljskom jeziku još 1999. godine. Ona je posvećena proučavanjima slavenske komponente leksika čakavskoga narječja, fondu čakavskoga leksičkoga naslijeđa iz epohe slavenske jezične zajednice (tj. iz praslavenske epohe), sačuvanomu do naših vremena. Proučavanja toga dijela čakavskoga leksika ostaju u sjeni snažno se razvijajućih hrvatsko-romanskih jezičnih dodira koja danas postižu izvrsne rezultate. Držim da je u najmanju ruku jednako važnom (a pritom i starijom) sastavnicom hrvatskoga leksičkoga fonda i leksik koji su donijeli sa sobom iz prethistorijskih zakarpatskih prebivališta, putujući na jug, jezični pretci današnjih Hrvata. Svestrana znanstvena obrada leksičkoga naslijeđa iz praslavenske epohe u hrvatskom jeziku isto je takvom obvezom lingvista kroatista kao i studija inojezičnih leksičkih utjecaja. U slavenskom leksičkom sloju nalaze svoj odraz relikti prvotne slavenske kulture u Hrvata, pradavni običaji i prastari pogledi na okolni svijet. Položaj čakavštine na periferiji slavenskoga prostora (Slavije), na granici slavenskoga i romanskoga svijeta (na rubu Slavije i Romanije) ostavio je u tom dijelu hrvatskoga jezika svojevrstan pečat koji se izražava znatnom arhaičnošću, sačuvanošću mnogih prastarih slavenskih jezičnih crta s jedne strane, i oblikovanom susjednošću slavenskih i romanskih elemenata tijekom povijesti dugoga trajanja s druge strane. Ta dva obličja čakavštine, konzervativno i inovativno, savršeno su vidljiva u ukupnom rječničkom fondu čakavskoga narječja. Držim da će predmet budućih istraživanja biti isto tako posebna povijest čakavskoga leksika (svakako u svezi s poviješću hrvatskoga leksika u cijelosti), a k tomu i povijesnojezične studije o postupnom istiskivanju dijela leksičkoga naslijeđa slavenskoga podrijetla, i nerijetkoga potiskivanja toga naslijeđa u ulozi jezičnih relikata, od strane ekspanzivnoga romanskoga, starodalmatskoga, talijanskoga i venetskoga leksika.

Valja isto tako dodati da spomenuti arhaični karakter čakavštine pogoduje da je njezin leksik posebno važan za rekonstrukciju praslavenskoga leksičkoga sloja kao i određivanje prvotne geografije izraza mnogih praslavenskih leksema." (str. 5. - 6.). "Hrvatsko čakavsko narječje jedno je od rubnih slavenskih narječja koje se odlikuje znatnom arhaičnošću, ne samo u usporedbi s drugim dvama hrvatskim narječjima, nego i sa slavenskim idiomima uopće. Čakavski rječnik je sačuvao znatan broj starih leksema koje često ne možemo naći u suvremenom i u povijesnom leksičkom fondu riječi u ostalim organskim idiomima središnjojužnoslavenskoga jezika dijasistema. Nerijetko odgovarajuće leksičke istovrijednice pojavljuju se samo u drugim slavenskim jezicima, a ponekad tek na nekim slavenskim prostorima udaljenima od čakavskoga narječja. Važan dio leksičkoga korpusa u čakavskom narječju predstavlja rječničko blago naslijeđeno iz praslavenske epohe koje je jednako prisutno na cijelom središnjojužnoslavenskom jezičnom prostoru ili na jednom njegovu dijelu, uz specifične leksičke čakavizme. Taj dio čakavskoga leksika nije do danas cjelovito obrađen. (str. 9.). "Čakavsko narječje odlikuje se arhaičnošću u odnosu na druga dva hrvatska narječja. U čakavštini je u različitim jezičnim slojevima vidljivo održavanje stanja svojstvena ranomu razdoblju povijesti jezika kao cjeline. Suvremene čakavske jezične značajke nerijetko su jednake, odnosno bliske staroštokavskim jezičnim obilježjima (iz razdoblja prije bitnih preobrazbi u štokavštini). Tako shvaćena arhaičnost u čakavskom narječju jednako je vidljiva i u leksiku. U nekim mjesnim čakavskim govorima, koliko nam je poznato, sačuvani su do danas znatno bolje potvrđeni oblici iz starine, koji su s vremenom izišli iz uporabe, nego što je to slučaj na cijelom ili na znatnom dijelu hrvatskoga jezičnoga prostora..." (str. 251.). Prof. Boryś seje više od pola stoljeća bavio slavistikom napisavši brojne kraće i duže radove o temama iz dijalektologije, leksikologije i etimologijie slavenskih jezika. Napisao je dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova, knjiga i članaka, u kojima posebnu pozornost posvećuje problematici iz praslavenskoga, staroslavenskoga, poljskoga, bjeloruskoga, kašupskoga, hrvatskoga i srpskoga jezika. U Boryśovu golemom polustoljetnom jezikoslovnom opusu ima i pedesetak znanstvenih radova u kojima obrađuje izravno ili neizravno u prvom redu čakavsko, ali i kajkavsko narječje, te uopće hrvatsku dijalektalnu i etimološku problematiku. Može se zaključiti da je prof. dr. hab. Wiesław Boryś bio i ostat će dugo jedan od najistaknutijih poljskih slavista i jedan od najuglednijih čakavologa čiji je znanstveni doprinos golem.
Neka mu je laka poljska zemlja u kojoj počiva.

prof. dr. sc. Milan Nosić