Za komesare totalitarizma postoji samo jedna istina, ona koju oni propovijedaju

Nastojat ćemo učiniti koliko-toliko razumljivim zašto se u jednom dnevnom listu, koji izlazi u Zagrebu, nastoji oblikovati projugoslavenska teza o tomu kako su u ratu na kraju prošloga stoljeća, sukobljene strane griješile jer su bile uronjene u mrak revizionizma i nacionalizma, umjesto da su izabrale, jedini pravi put, tj. povratak u Večernji listvrijeme nerevizionizma i nenacionalizma: na iskušani, komunistički, zajednički put svih naroda na 'ovim prostorima', 'u regionu', ukratko, u Titovu 'balkansku' državu. Tri četvrtine toga teksta, postavljenog na tri stranice, tumače spomenute postavke, kako ne bi zaključcima, koji se ne mogu izbjeći, dodatno uznemirili jednu stranu. I to onu koja poručuje A. Plenkoviću da je i on, ustvari, predvodnik ustaške Hrvatske. Evo tih zaključaka:

"Na djelu je kampanja bjesomučnog relativiziranja i poricanja ratnih zločina i zločina genocida što su ih srpske snage počinile u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu brižljivo režirana od političke elite u Beogradu. Negiranje genocida u Srebrenici, primjerice, u Srbiji je potpuno normalizirano i institucionalizirano. /.../ Riječ je o revizionizmu koji ne prihvaća ništa drugo osim da su Srbi u tim ratovima bili najveće i zapravo jedine žrtve /../. Povijesni revizionizam u tom slučaju postaje isključivo alat u službi aktualne velikosrpske politike, s obzirom na to da unatoč ratnim porazima, velikosrpski ciljevi nisu suštinski odbačeni."

Antifašisti i ustaše

Da bi, na kraju 'analize', napisali te rečenice, trebalo je prethodno protumačiti kako nije osnovna krivnja u osvajačkoj politici, nego u napuštanju komunizma i Jugoslavije. Središnja misao teksta vrti se oko toga što je tim svetim idealima učinio 'povijesni revizionizam'. Ona je vrlo razgovijetno istaknuta i u naslovu: Revizija povijesti - utočište budala. Nastojat ćemo pratiti kako novinar Večernjega lista prati te 'budale' i što im upisuju u najveće grijehe. U prvoj su zemlji komunizma, primjerice, sve demokratske zemlje nazivane fašističkim. To je bilo u vrijeme kad se fašizam Jugoslavijamogao razgovijetno definirati. Danas je drukčije: dovoljno je ne slagati se sa zagovornicima lenjinske ideje i etiketa s nazivom 'fašist' već je spremna.

Uz to je ideološko polje antifašizma i znatno prošireno. Tako, recimo, nisu 'antifašisti' samo partizani, četnici, nedićevci i ljotićevci nego su i Mladić, Šešelj, Milošević i ekipa pripadnici antifašističkoga pokreta, jer im je prvi cilj bio obračun s hrvatskim fašizmom, tj ustaštvom. A kako su i hrvatsku vladu A. Plenkovića, prozvali ustaškom vladom, ni A. Vučić i njegovi ministri ne mogu biti drugo nego čisti 'antifašisti'. Glasovita je 'šala' britanskoga satiričara A. Doylea: "Tvrditi da ste antifašist isto je kao da nosite bedž na kome piše 'Nisam pedofil' - to će navesti druge upitati se što zapravo skrivate."

Dakle, koncem kolovoza 2022. Večernji list se odlučio na vrlo hrabar, iako teško razumljiv pothvat. U isti su tekst stavili ideje kako je 'revizija povijesti utočište budala', a revizionizam 'sastavni dio nacionalizma', koji je 'ključan pri uspostavi autoritarne vlasti.' Može biti, ali je revizionizam i prvi postulat znanstvenih istraživanja kojima je cilj otkriti što je istina. Nakon toga su odlučili prikazati stanje na 'Balkanu'. U toj je geopolitičkoj viziji i Hrvatska zemlja Balkana. Tek kad se potkrijepilo tezu da prihvaćanje "revizionizma u našem slučaju znači odricanje od antifašizma, iako je Jugoslavija bila jedina europska zemlja koja se vlastitim snagama oslobodila od fašizma", moglo se pristupiti sadašnjim prilikama, koje ne pokazuju niti malo priželjkivane sličnosti između Srbije i Hrvatske. A te, tobože, 'balkanske veze' samo su hrpa podlih pokušaja izjednačavanja odgovornosti za prošli rat. I propast totalitarnoga komunizma u tom se tekstu naziva 'revizijom povijesti'.

Rehabilitirani četnici, nerehabilitirani ustaše

Posebnu pozornost usmjeruju prema otkrivanju 'revizije povijesti' u Hrvatskoj i u Srbiji kroz razumijevanje formalnopravnih odnosa prema četništvu i ustaštvu. Znaju da u Hrvatskoj nema nikakve rehabilitacije ustaštva, a u MihajlovićSrbiji su zakonima rehabilitirani četnici, nedićevci, ljotićevci - sve kvislinški ratnici kojima se sad pridodaju ratni zločinci Mladić, Šešelj, Šljivančanin i ekipa, a na čelu im je danas čovjek koji je 1995. vikao u Glini da taj gradić nikad ne će biti hrvatski. Kvislinzi su bili i ratnici koji su u boj krenuli na Staljinov znak, a ne onda kad je zemlja napadnuta, ali to je tema za neki drugi tekst.

Potpisnik teksta u Večernjem (D. Romac), pišući o rehabilitaciji N. Kalabića dodaje da on "ni po čemu ne iskače iz dosadašnjeg prevladavajućeg revizionističkog obrasca ne samo u Srbiji nego i u cijeloj regiji." (Večernji list, 27.8.2022). Koja je to 'regija'? Po čemu bi Hrvatska, članica EU-a i NATO-a, koja nije rehabilitirala niti jednoga ustaškoga prvaka, bila dijelom 'regije' koja rehabilitira ratne zločince? Ako netko prikazuje kako je funkcionirala komunistička, autoritarna vlast, 'antirevizionisti' će mu pripisati da sudjeluje u 'reviziji povijesti', jer je istina samo ono što su o toj vlasti rekli njezini vođe i njihovi podržavatelji. Proglasit će ga 'revizionistom' jer ne prikazuje povijest onako kako su je oni prikazivali. Revizionist je i ako spominje Staljinovu vojsku 1944. u Beogradu, u zemlji 'koja se sama oslobodila od nacizma', a da ne govorimo što bi bilo kad bi spomenuli koliko su žena ruski 'osloboditelji' silovali po Srbiji u to vrijeme oslobađanja. Revizionist je ako kaže da u Hrvatskoj nitko od ustaša nije rehabilitiran, a svi rehabilitirani u Srbiji prikazuju se drukčije od onoga što o njima svjedoče provjerljivi fakti.

Revizionizam i moralna kriza društva

Prosvjetitelji zaključuju: "Zahvaljujući revizionizmu, građani više ne razlikuju fašizam od antifašizma, što proizvodi duboku moralnu krizu u društvu." Može li biti jasnije? Dok su vladali komunisti-antifašisti, znala se razlika, znalo se tko određuje što je istina, tko je oblikuje i nadzire. Za 'verbalni delikt' iznošenja drukčijega mišljenja, znale su se posljedice. Danas toga nema i što je ostalo? 'Moralna kriza u društvu'. Nije lako povjerovati, ali tako piše. Rezolucijom totalitaristise Europskoga parlamenta iz 2019., prema mišljenju iznesenu u članku o kome govorimo, "mitologizira prošlost Hitlerovih asistenata, koji su preko noći postali i 'borci protiv komunizma' i 'žrtve komunističkoga totalitarizma', a ne više samo ono što su zapravo bili – nacisti, kvislinzi i zločinci." Dobro je čuti i protivnike Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, a bilo bi dobro kad bi i oni htjeli čuti argumente ljudi koji dokazuju da su sva tri totalitarizma, komunizam, fašizam i nacizam krivi za vrlo velika zlodjela, a nadvikivanja o tomu koji je bio okrutniji, ne idu u prilog intencijama Rezolucije.

Tko zna kako bi prosuđivali zaštitnici komunističkoga totalitarizma kad bi pročitali da je 1937. i 1938. "u nacističkoj Njemačkoj 267 ljudi osuđeno na smrt, nasuprot 378 326 smrtnih kazni samo u okviru operacije protiv kulaka u Sovjetskom Savezu. I, ponovno uzimajući u obzir razliku u veličini populacije, vjerojatnost da će sovjetski građanin biti egzekutiran u akciji protiv kulaka bila je oko sedam stotina puta veća nego vjerojatnost da će njemački građanin biti osuđen na smrt zbog bilo kojeg prijestupa u nacističkoj Njemačkoj." (Snyder, 2010, citirano prema N. Sesardiću). Isti autor dokazuje da je u tridesetima prošloga stoljeća Sovjetski Savez bio jedina država u Europi koja je provodila politiku masovnoga ubijanja.

Staljin i Hitler

Prije Drugoga svjetskoga rata, u prvih šest godina nakon što je Hitler došao na vlast, nacistički režim je pobio ne više od deset tisuća ljudi. Staljinistički režim je do tada već strijeljao više od pola milijuna ljudi, a glađu usmrtio milijune. Njemačka politika masovnoga ubijanja počela je konkurirati sovjetskoj, tvrdi T. Snyder, između 1939. i 1941. U Staljinovim koncentracijskim logorima i specijalnim naseljima, kasne 1938. robijalo je više od milijun sovjetskih ljudi, a Hitler Staljijnu njemačkim koncentracijskim logorima u to je vrijeme bilo zatvoreno oko dvadeset tisuća ljudi. Uvažavajući razliku u veličini populacije, iznosi isti autor, 'sovjetski sustav koncentracijskih logora u to je vrijeme bio dvadeset pet puta veći od njemačkog'. Lenjinova i Staljinova revolucionarna diktatura proletarijata 'nad buržoazijom', bila je 'vlast neograničena bilo kakvim zakonima', kako je već 1918. rekao Lenjin. I to je govor o reviziji povijesti.

Vratimo se hrvatskom suočavanju s nedavnom prošlošću i srpskim optužbama na račun Hrvata. Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe. 'Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika je bilo zatočeno u srbijanskim logorima. U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora poimence su navedene 6.952 zatočene osobe.

O reviziji povijesti govori i sažetak konačne presude Haaškoga suda (ICTY) koji je odvjetnik L. Mišetić u više navrata javno iznosio: 1.Nije bilo UZP-a (udruženoga zločinačkog pothvata) na hrvatskoj strani; 2. Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih uz nezakonito ponašanje hrvatskih dužnosnika; 3. Hrvatska vlast, ne samo da nije dopustila zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je bila aktivno protiv tih zločina; 4. Potvrđeno je da 20.000 kuća nije spaljeno nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliži 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug; 5. Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac; 6. Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti; 7. Stambeni zakoni poslije Oluje nisu bili u koliziji s međunarodnim humanitarnim pravom.'

Neravnopravnost i kontrarevolucija

Revizija je povijesti povezana i s navodnom neravnopravnosti Srba u samostalnoj Hrvatskoj. U odnosu na koga i što su bili neravnopravni: na svoj položaj u Hrvatskoj za vrijeme komunizma ili na proporcionalnu zastupljenost? Je li SNVpravedno i dobro što je u 'bratskoj' republici (Hrvatskoj) bilo i pet puta više Srba u policiji, vojsci ili u vodstvima poduzeća i u političkim strukturama, od njihova udjela u broju stanovnika? Jesu li oni samo tako zamišljali 'ravnopravnost', odnosno progresivnost tadašnjega poretka? Po čemu bi Srbima pripadao povlašteni položaj u Hrvatskoj? Možda zbog toga što su nakon 1918. htjeli razumjeti da je Hrvatska, za njih, osvojena zemlja? Memorandumski govor o 'ugroženom srpstvu' oslanjao se i na tvrdnju kako izvan Srbije živi 'veoma veliki broj Srba, veći od ukupnog broja pripadnika drugih naroda' pa navode da je prema popisu iz 1981. izvan teritorija SR Srbije živjelo 24% Srba. Koliko je položaj Srba u to vrijeme bio lošiji u odnosu, recimo, na Hrvate? Prema istom tom popisu izvan Hrvatske je (u drugim republikama) živjelo 22% Hrvata. Jedan istraživač pita jesu li ta dva postotka mogla biti 'opravdanje Srbima da pokrenu rat'.

Hrvatsko zauzimanje za ravnopravnost 1971. ocijenjeno je kao kontrarevolucija i nacionalizam, a danas, kad se traži čak i 'pozitivna diskriminacija' tj. veća prava nego što bi nekoj zajednici prema broju stanovnika pripadalo, onda je to progresivan stav za zaštitu ljudskih prava. (N.Sesardić).

Hrvatski zahtjev za ravnopravnošću proglašavan je ustašlukom, koji je ušutkan terorom, a onda je došla 1990. i opet, optužba da je uspostavljena ustaška država. Srpski su filozofi sve to tumačili poremećajem među Hrvatima 'koji graniči s organsko-psihičkom bolešću', pa zaključuju da je 'Hrvat kao takav - genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće'. Ta je 'bolest gotovo neizlječiva'. (M. Kangrga, 2001.) A tvrdilo se da u toj zemlji bratstva i jedinstva nema veće ljubavi od te uzajamne ljubavi, najprije 'troplemenoga naroda'. A nakon razlaza Hrvati postaju 'genetski poremećena' bolesna bića. Povijesni revizionizam.

Krivnje napadnutih i napadača

Večernjakovi sugovornici uzimaju neprijepornim da su prilike koncem osamdesetih i početkom devedesetih u Hrvatskoj i Srbiji bile iste, odnosno da je 'bilo dovoljno imati nacionalni predznak pa da neka vojska postane poželjna i ispravna'. Ovu tvrdnju pripisuju H. Klasiću. Ne iznose istinu. Prilike su u to vrijeme u Hrvatskoj i u Srbiji bile posve različite. Hrvatsku je političku scenu tada, uglavnom, obilježavala komunistička 'šutnja', a srpsku memorandumska politika i zamisao da ratom mogu podčiniti nepokorne dijelove Jugoslavije. JNA je stala na stranu politike S. JNA VukovarMiloševića. Tih godina dnevnici srpske televizije započinjali su i završavali prikazima 'uplakanih i nesretnih Srba u Hrvatskoj' koji pate pod ustaškim jarmom hrvatskih komunista (na čelu komunističke partije u Hrvatskoj bio je tada Srbin, S. Stojčević). Hrvatska nije imala svoju 'JNA', ni njezino oružje. Prilike, dakle, nisu bile 'iste'.

Kad je napadnuta oružanom silom 1991., Hrvatska je bila i bez vojske i bez oružja. Istodobno je morala stvarati obrambeni sustav i naoružavati ga za otpor osvajačkoj sili. Hrvatska obrambena vojska nije mogla imati 'nenacionalni predznak', ali je obrambeni predznak dominirao nad nacionalnim. Za čim je išla agresorska vojska (pobunjenici, četnici, mladićevci iz JNA) vjerojatno se može bolje razumjeti iz Memoranduma SANU. U Večernjakovu 'dubinskom' zahvatu u srce Regiona, modificira se 'važna' misao Karla (M) pa se njegovoj prosudbi da je religija opijum za narod, dodaje i novi izvor drogiranja: nacionalizam. Kažu da su povijest i povijesni revizionizam pogonsko gorivo nacionalizma. Lijek je u rukama ljudi koji će ukloniti to 'pogonsko gorivo' (povijest i povijesni revizionizam). (!?, op. ib). Pokušaji brisanja povijesti već su za nama.

Večernjakov tim naglašava da je revizionizam posebno ukorijenjen na Balkanu, "a u tome ni Hrvatska nije iznimka", ali ima svoje specifičnosti. "Tako, primjerice, za razliku od Srbije, u kojoj je četništvo i službeno rehabilitirano, ustaštvo u Hrvatskoj nikad nije formalno rehabilitirano." Citiraju spomenutoga Klasića koji je rekao da je "rehabilitacija četništva u Srbiji dignuta na višu razinu, iako slična praksa postoji i u Hrvatskoj, premda u Hrvatskoj nitko ne želi službeno potvrditi tu rehabilitaciju". Nitko ne želi službeno potvrditi 'tu rehabilitaciju'? Govorimo o službenoj rehabilitaciji, pa je najbolje sve provjeriti u Narodnim novinama, službenom listu RH. Je li objavljen kakav zakon, uredba ili sličan akt državne vlasti o 'rehabilitaciji ustaštva'? O kakvoj 'sličnoj praksi' onda govori? Piše da pitanje rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, ne bi svodio na 'priču o pozdravu za dom spremni'. Našao je nešto jače, hrvatski mirovinski zakon, u kojem postoji "izmišljena kategorija hrvatske domovinske vojske i to samo zato da se ne bi javno govorilo o tome da će mirovine biti dodijeljene i ustašama i domobranima". Eto dokle je došla, navodna, rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj. Uz to, "nikome više ne pada na pamet dati nekoj ulici naziv po ustaškim dužnosnicima", dodaje povjesničar.

Plenkovićeve ustaše

Sve to o 'sličnim praksama' trebalo je iznijeti na vidjelo da bi se moglo napisati kako u Srbiji cvjetaju 'dva' revizionizma: onaj koji se odnosi na Drugi svjetski rat i onaj koji se odnosi na rat u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća. Navode da je opasniji onaj revizionizam koji se odnosi na zadnji rat. Kad su Hrvatska i Srbija opisane kao Plenkovićzemlje 'sličnih praksa' i procesa, (!?, ib)) posebno je istaknuto kako je Srbija u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bila 'na ispravnoj strani' povijesti (posebno u Drugom, pod Nedićevom upravom, op. ib) da bi na svjetlo izašle prosudbe s kojima smo i započeli ovaj tekst. "Povijesni revizionizam u tom slučaju postaje isključivo alat u službi aktualne velikosrpske politike, s obzirom na to da unatoč ratnim porazima, velikosrpski ciljevi nisu suštinski odbačeni." Ustaše (Plenkovićeve) i dalje su 'izvor' opasnosti. Ali to nije nikakav 'povijesni revizionizam', nego obična laž.

Zbog toga je zaključka trebalo prethodno prikazati kako Hrvatska ne zaostaje u reviziji povijesti, vratiti sve na početak, u sretno vrijeme i pokušati ponovno zatamniti povijesnu istinu koja kaže da je Srbija agresijom htjela oteti dijelove hrvatske zemlje, a tih se osvajačkih planova ne odriče ni danas. Izokretanjem povijesnih činjenica pokušava se stvoriti politička platforma za nove pokušaje, ali sad u drukčijoj međunarodnoj konstelaciji. Veliki je problem, koji neki ljudi u Hrvatskoj ne uspijevaju vidjeti, u tomu što i Putin danas na 'Balkanu' ima važnih planova, a u nadmetanjima za taj važni dio svijeta, ni Zapad se ne će tako lako odreći Srbije. Suvišno je uopće spominjati tko bi u svemu tome mogao opet platiti najveću cijenu. Prisjetimo se pokušaja da se, u ime ekumenizma i popravljanja odnosa između Vatikana i Moskve, otkloni, ili ostavi za neka druga vremena, završetak kanonizacije blaženoga kardinala A. Stepinca.

Ispovijed prije spomena povijesnih činjenica

"Sve što se dogodilo početkom devedesetih rezultat je priča o ugroženosti Srba, koje su naposljetku rezultirale i uzimanjem oružja u ruke i pobunom protiv hrvatske države." 'Priče o ugroženosti' imaju, naravno i drugo, pravo ime, kao što ga imaju i današnje priče o ustaštvu pod Plenkovićevom vladom. To je vrlo niska razina prikrivanja i izazivanja, a posljedice, kao što nas povijest uči, znaju biti vrlo tragične. Čitamo, dalje, u Večernjaku da u Srbiji POVIJESTdanas, ne postoji volja za prihvaćanje odgovornosti za ono što se dogodilo. Najveću odgovornost pripisuju "Slobodanu Miloševiću i političkom i vojnom vrhu oko njega". To je mišljenje o srpskoj odgovornosti, tvrde dalje, "potkrijepljeno milijunima dokaza i dokumenata". Zastupaju ga mnogi povjesničari i političari po svijetu, uključujući i stručnjake Haaškoga suda. Povjesničar, koga je Večernji list pozvao u pomoć, kaže na kraju da na srpskoj strani "svjedočimo (o) apsolutnoj medijskoj kontroli, dok u Hrvatskoj ja i drugi kao i ja, koji osuđujemo hrvatski nacionalizam, NDH i hrvatske zločine u Domovinskom ratu, ipak imamo mogućnosti doći u sve medije, najgledanije i najčitanije, i reći sve što želimo reći." O, da, i više od toga. Iznosi da je zabrinut zbog toga što većina "srpskoga društva, čini se, ne želi drukčiju Srbiju".

To kakvu oni žele Srbiju njihova je stvar, a ono što su učinili i što ponovno pokušavaju učiniti drugima, nije samo njihova stvar. I kao što je lako vidjeti, nije problem u 'povijesnom revizionizmu' nego u povijesnim činjenicama, istinama koje se mogu lako dokazati. Ostatci totalitarnoga komunizma koji u Hrvatskoj imaju veliki utjecaj, tvrde u javnom mediju da su budale ljudi koji iznose činjenice koje svjedoče drukčije od onoga što je propisala Partija komunista, ili ono što se ne slaže s 'globalističkim' nalozima i nastojanjima njihovih ispostava u Hrvatskoj. Istraživanje povijesnih činjenica će potvrditi da je bilo onako kako se tvrdilo, ili će otkriti nepoznate činjenice, što će rezultirati ispravcima dotadašnjih uvida. (To je, naravno, samo gruba shema). Komesari totalitarizma to ne će nikad prihvatiti. Nema druge istine osim one koju oni propovijedaju. Za njih ne postoji revizija kao provjera (revisio), ispravljanje pogrješaka. Ali Večernjaku se nekako učinilo prikladnim već u naslovu teksta, na koji smo se osvrnuli, napisati da je "revizija povijesti 'utočište budala' ". A ispustili su iz vida tvrdnje umnih ljudi u našem istočnom susjedstvu da je laž vid njihova 'patriotizma i potvrda njihove urođene inteligencije'.

Ivan Bekavac

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 25-09-2022, 19:57:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.