Razgovor s Petrom Šegedinom: "Potopit će nas prolivena krv"

Prebirući po sačuvanoj prepisci s početka 90-tih, naišao sam na omotnicu s pismom (Zagreb, 18. svibnja 1991.) Rubena Radice, mog dragog prijatelja i razrednog kolege iz splitske Klasične gimnazije. U pismu priložio je i novinsku stranicu Globusa od 10. svibnja 1991. Uz ostalo, Ruben piše:

"Šaljem Ti razgovor s P. Šegedinom da Ti ne promakne, ako ga nisi pročitao. Iznosi, za mene, nepoznate pojedinosti o kroničnoj mitomanskoj megalomaniji naše "srpske braće", na što je danas potrebnije više nego ikada upozoriti. Mislim da bi bilo zanimljivo pozabaviti se tekstovima citiranih autora (Ljubomira Micića i Rade Konstatinovića) prirediti ih i ukazati čitateljstvu na genezu stradanja hrvatskog i ostalih naroda ovog ukletog područja... Kako izdržavaš ove teške i sudbonosne dane? Tvoj instinkt, u odnosu na Dalmatinsku stranku (mislim da se tako zove) nije Te prevario. Jučer su se sami razobličili pozivom na opstrukciju referenduma. Ako još imaš živaca, a ukaže Ti se prilika, uzvrati im punom mjerom..."

Budući da srpska "mitomanska megalomanija" nažalost opasno buja / traje do naših dana, prenosim nekoliko odlomaka iz opširnog razgovora sa Šegedinom objavljenog u Globusu prije tri desetljeća pod naslovom "Potopit će nas prolivena krv":

GLOBUS: Jugoslavija je danas, čini se, konačno pred raspadom, ali svjedoci smo grčevite obrane starih odnosa unutar zemlje, čak po cijenu otvorena sukoba. U središtu toga nalaze se hrvatsko-srpski odnosi i pretenzije Srbije na Hrvatsku...

ŠEGEDIN: Imam već osamdeset i dvije godine. Doživio sam nastanak i propast prve Jugoslavije, kao što sam doživio nastanak druge, a evo, proživljavam i njezin zalaz. Mnogi bi htjeli spriječiti i spasiti Jugoslaviju od građanskog rata. Svi naši napori i svi dobronamjerni razgovori polaze od analiza razloga zašto je do toga došlo. Katkada mi se čini da bi bilo najbolje poći od užasa što smo ih počinili jedni drugima, pa ako nam ni ti užasi ne poruše mitove i privedu nas uljuđenoj realnosti onda oprostite mi - držim da nam nema spasa: potopit će nas međusobno prolivena krv. Može li se smatrati prirodnim i ljudskim, na primjer, mišljenje po kojemu je opravdano porobljavanje drugih naroda i danas u suvremenoj Europi, kao što to smatraju neki srpski intelektualci i političari? Može li se smatrati da u Europi, a posebno na Balkanu, mogu biti stvorene države takvoga karaktera, u čijim će granicama svaki narod naći sebe u cijelosti? Može li jedna petina stanovnika (Srba u Hrvatskoj) osnivati svoju samostalnost u srcu hrvatske države, i to na teritoriju gdje još živi oko 30 posto Hrvata? Kakva je to svijest koja prolijeva krv, ruši putove i smatra sebe herojskom i mučeničkom?

Da bi se odgovorilo na ova pitanja, čini mi se da bi se trebalo sjetiti misli koju je nedavno izrekao bivši beogradski gradonačelnik Bogdan Bogdanović. On razlikuje dva sloja srpske narodne svijesti: jednu predstavlja Vuk Karadžić, a drugu Dositej Obradović. U jednoj vlada mit, a u drugoj racionalna svijest. I jedna i druga svijest sebe su već definirale svojim programima.

Mislim da bi bilo dobro pokazati kako je ta mitomanska srpska svijest izgrađivala sliku o sebi u drugoj polovini dvadesetog stoljeća na području Francuske. Upravo onda kada su u Hrvatskoj mnogi bili spremni žrtvovati jezik i ime, srpska propaganda je uvjeravala francusku inteligenciju u ono, što je sama željela. Tada gospodin F. Laboulaye, član Instituta i profesor poredbenog prava na Colège de France, piše: “Danas, neka se dobro zna, srpska misao ide dalje od neovisnosti; ona misli na svoju braću u Bosni, Hercegovini i Bugarskoj. Dijete odgajano na patriotskim pjesmama raste u misli kako će jednoga dana biti nanovo rođeno Dušanovo carstvo, i ono zna gdje će ovom carstvu biti sjedište: na Bosporu. Srbi ne poznaju Konstantinopol, to je ime jednog grčkog grada, za njih je to Carigrad, grad carev glavni grad Srbije, boravište cara Srba.” To ne govori netko neupućen. Tako se izjašnjava jedan član Instituta. A 1876. godine, dakle više od jednog stoljeća prije nego su nastali ovi reci, u trenutku kada se na hrvatskom prostoru počela ozbiljno gubiti iluzija o mogućnosti zajedničkog života s ostalim Južnim Slavenima pod ilirskim, odnosno jugoslavenskim imenom, tada se zbog iskustva o žțvotu u svojoj kući, ali sa Srbima jasno ocrtavaju dvije samo hrvatske političke figure, Ante Starčević i Mihovil Pavlinović.

Mogle bi se navoditi knjige i knjige koje je srpska propaganda objavljivala na zapadu počevši od druge polovine 19. stoljeća, posebno u Francuskoj. Ponesenost srpskom pobjedom u Prvom svjetskom ratu, do paroksizma je kroz teoriju barbarogenija u zenitizmu razvio Ljubomir Micić. Rade Konstantinović će naglasiti kako Micić i zenitizam nisu pali s neba, nego su iznikli iz »čitavog jednog duha i sveta«.

"Vreme je došlo da i Srbin uđe u plan kosmosa i da pokuca na dveri večnosti. Treba da odredi i utvrdi što intimnije svoje odnose prema čovečanstvu. Pošto smo dokazali da znamo biti pravi sinovi otadžbine, blagodarna deca ove zemlje koju su dedovi naši svojim znojem podigli, stradanjima i žrtvama posvetili, krvlju orosili i ljubavlju ogrejali, vreme je da pokažemo da umemo biti i sinovi čovečanstva, da umemo rešiti ne samo misao Srbina, nego i misao svečoveka."

Da bi se bolje razumjelo ovo mesijanstvo, ovaj heroizam duha, ovo »Vreme da i Srbin...« treba predočiti što se dogodilo četiri ratne godine Prvog svjetskog rata, i što je od predratne Srbije nastalo neposredno poslije rata. Teritorij je predratne Srbije više nego potrostručen. Srbija je izbila na more, toliko sanjano Dušanovo carstvo je stvoreno, nekoliko je naroda porobljeno, Srbija je dobila mogućnost da ih slobodno može kolonizirati, asimilirati, ostvarila se neslućena mogućnost bogaćenja. Beograd, mala balkanska varošica (treba vidjeti kako je opisuju francuski putopisci XIX. stoljeća) postaje centar, prerasta u velegrad, pa kako da se »vječno ponesene duše«, »nošene svojom naslednom i besmrtnom ludošću ne razbuknu, kako da ne puknu od sveljudskog mesijanstva, kako da Srbi ne povjeruju da su izuzetno pleme, koje ima svoga Boga, da su izuzetna rasa, posebna krv?« U »Zenitu« od 25. rujna 1922. Micić piše:

»...Tip nesentimentalne rusko-balkanske rase tvorac je naše budućnosti i novoga čovječanstva. Zato, čistom tipu koji nije inficiran evropskom degeneracijom, mora se posvetiti najviše pažnje. On ne sme biti izgrađen po nijednom evropskom uzoru, jer novi tip rusko-balkanskog čovjeka je u stvaranju i prvoj formaciji. Uprite pogled u srž naše rase!« Iz takva stanja, u takvoj atmosferi, s takvom egzaltacijom nastao je pojam BARBAROGENIJSTVA.

Dakle: na putu prema svečovjeku, Srbin - Balkanac nosi rješenje, a ono leži u rasnom, srpsko-ruskom, srpsko-balkanskom poštenju, u junaštvu, u njegovu shvaćanju pravde i istine. Nositelji tih vrijednosti, njihova inkarnacija, jesu epski hajduci i komite, rođeni i oplemenjeni u oslobodilačkim ratovima protiv Turaka i Austrije.

Zenitizam je, dakako, strogo antievropski, jer Evropa je turska i ljudožderska, ona je degeneracija, nju će epski junak, Kraljević Marko, također hajduk, proorati onako kako je već »drumove orao«, usprkos majčinim molbama...

U ime BARBAROGENIJSTVA, u ime njegove historijske srpske inkarnacije u liku srpsko-balkanskih hajduka i komitea, Micić će demistificirati najviše vrijednosti evropske kulture u »Zenitu« broj I l . iz 1922. godine:

»Molieru skidamo mirisnu i masnu periku: ostaje prazna glava kraljevskog i dvorskog dobavljača ludosti.

Danteu deremo katoličku crnu mantiju: Ostaje golotinja crkvenog Lucifera koji samo za se želi raj i za sve druge pakao.

Šekspiru čupamo italijansku bradicu: ostaje samo patos lorda Bekona i homoseksus danskog kraljevića Hamleta s otrcanim »Biti ili ne biti«.

Kantu vadimo mozak i režemo pupak: ostaje zdrav razum germanske filozofije na vršcima naših tupih nokata.«

Vidite, tom rasnom nacionalizmu srpskih »ponesenih duša«, Hrvatska će se ukazivati kao neposredni primjer evropske, zapravo srednjoevropske, konkretno austro-ugarske kvazikulture i civilizacije. Još preciznije, ona je, po njihovu, ćorsokak te kvazikulture i civilizacije, pa zato što stoji na putu barbarogenijskom srpskom poslanju, što je zarazna i gadna, mora joj se suprotstaviti srpstvo!

GLOBUS: Srpska politička misao, dakle, ne mijenja se već čitavo stoljeće.

Kada bi neki Srbi mogli podnijeti i mirno razmisliti o onom što im je npr. rekao Clemenceau - Srbi su strvinari savezničkih pobjeda! - onda bi shvatili zašto gube u miru. Ali, oni će umjesto razumijevanja, »nošeni naslednom i besmrtnom ludošću«, biti uvjereni da su ostvarili ono što se ljudski ne može nazvati opravdanom pobjedom. I zato gube u miru. Suvremeni, nedavno preminuli romanopisac, Miodrag Bulatović u svom romanu Ljudi s četiri prsta definira sebe i svoje ovako:

»Znanjem se nikada nisam odlikovao, Frau Mann, ja samo osećam. Poznato mi je, davno, da su pravila našeg, snijitskog naroda, izuzetno oštra, la nam je vera kao i pleme, čista i široka, kao pustinja s čijeg peska, vetar i sunce odneli sve što je bilo gadno i kužno. Nama su, recimo, važniji poštenje, pravda i osveta od crkvenih zidina, raznih vrata i izlizanih pragova. Naš sinajitski Bog ne voli da se kleči i laže pred njim, ni da se moljaka, cenjka, obećava. On ne prašta, Frau Mann, ma koliko suza ronili. On radije ubija. Snijaitski Bog je pravi čovek.«
Mora se postaviti pitanje: kakva je to pravda, kakvo je to poštenje i kakva osveta, ako se iz tog konteksta izbaci znanje? Ne vodi li to opravdanju barbarogenijstva, ali i opravdanju nasljedne besmrtne ludosti koju apostrofira i sam Rade Konstantinović?

Sve ono čime se Srbija nabacuje na Hrvate i Hrvatsku, u posljednjih više od stotinu godina, ne može nas ne povezati s ovom crtom. Ta crta ide od »vječno ponesenih duša«, preko »nasledne i besmrtne ludosti«, »krvi kao najzdravijeg kupatila«, »neznanja kao uresa«, »balkanskog crnog hajduka« i »barbarogenijstva«, sve do Šešelja, Draškovića i Miloševića za koje je svetinja kozmički zakon - da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.

Naravno, ne može se tvrditi da su rečene »kvalitete« značajka čitavog srpskog naroda, i da u Srbiji i medu Srbima uopće nema glasova koji se suprotstavljaju toj teoriji! Spomenuti gradonačelnik Beograda, arhitekt Bogdan Bogdanović, svojim je izjavama upozorio kako u duhovnom svijetu Srbije žive te dvije linije — Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića — zatim se kao čudo i otkriće, pojavila »Knjiga o Milutinu« Danka Popovića, koja živo upozorava na sve zablude mitomanske svijesti, besmisao »oslobodilačkih« i »ujedinjavajućih« srpskih zabluda.

Moram priznati i da sam, u ovim tmurnim danima, s olakšanjem pročitao Kangrgin tekst u Slobodnoj Dalmaciji, kao i Mirićev tekst u Borbi. No, posebno bih izdvojio knjigu Miodraga Popovića »Vidovdan i časni krst«. Danas se zaista može reći da srpskim političkim životom dominira linija Vuka Karadžića, linija Memoranduma, Srpske akademije nauka, i praktična šutnja ljudi Dositejova gledanja. Njihovo ponašanje je dekadentno, pa se umjesto znanja stvara apologija »krvi najzdravijeg kupatila - sifon soda krv...«

Realne naše politike — i srpska i hrvatska — moraju biti svjesne tih činjenica, jer su one dale povod za Prvi i za Drugi svjetski rat. One ni danas ne prezaju ni pred čime da bi postigle svoju barbarogenijsku pobjedu... "

NAPOMENA: Opasno zlo srpske "mitomanske megalomanije" akademik Šegedin dokumentirano je razradio u dvojezičnoj knjizi Au royaume des ames exaltees / U carstvu ponesenih duša, Zagreb, 1993.

Frano Baras