Zašto jednostavno kad može komplicirano?!

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku prošle godine iz Hrvatske se odselilo 40.424 građana, što je vrlo blizu crnog rekorda iz 2017. godine, kada je državu napustilo zastrašujućih 47.352 iseljenika.

Dodamo li tome i katastrofalno nizak natalitet, koji bi ove godine mogao dosegnuti samo 35 tisuća živorođenih, nacija doista ima razloga za zabrinutost. U gomili loših vijesti donekle utješno djeluje podatak da se lani iz inozemstva doselilo 35.912 ljudi, pa se tako, koliko-toliko, smanjio „minus“ u migracijskoj bilanci. Ako ništa drugo, Hrvatska ne će ostati prazna; kad ju napuste Hrvati, doći će neki drugi narodi!

Protuuseljenička politika

„Inače, Ukrajinci su poželjni useljenici i za cijelu Europsku uniju te su posljednjih godina u vrhu po useljavanju u EU.“ (Dijana Jurasić, Večernji list, 4. 7. 2022.)

Može li Hrvatska privući kvalitetne useljenike i izbjeglice iz drugih dijelova Europe i svijeta, ta tako ublažiti gore navedene demografske probleme? Čini se da je to pitanje sadašnjim vlastodršcima potpuno nevažno, što pokazuje i podatak o samo 20.000 izbjeglica iz Ukrajine koji su do kraja lipnja stigli u Hrvatsku. Usporedimo to s nekim drugim, sličnim državama, koje su primile deset, petnaest, pa čak i dvadeset puta više Ukrajinaca „po glavi stanovnika“! Kako to objasniti, ako ne vladinom protuuseljeničkom politikom? Turistički sektor već mjesecima vapi za radnom snagom, a nitko se iz vlade, uključujući i samodopadnu ministricu turizma, nije sjetio potražiti djelatnike među ukrajinskim izbjeglicama, kojih je trenutačno „samo“ šest milijuna diljem Europe?! Mnogi od tih ljudi nemaju što raditi u, primjerice, pretrpanoj Poljskoj, dok bi na jadranskoj obali itekako dobro došli. Zar vlada nema nikakve strateške planove za našu glavnu gospodarsku granu? Zlobnici bi mogli pomisliti da je Plenković dobio naputak po kojem treba osigurati smještaj samo za pripadnike „AAA“ skupine (Arapi, Afrikanci, Azijati), pa za nesretne Ukrajince više nema mjesta!

Zagrebačka empatija

Plenkovićeva vlada nije jedina koja se iskazala „brigom“ za ukrajinske izbjeglice; sličnu razinu solidarnosti i empatije pokazali su i neki Zagrepčani! Autor je igrom slučaja dobio zadatak pronaći smještaj u zapadnom dijelu grada za dvije osobe izbjegle iz Harkova, majku i kćer. Ishod potrage na portalu „Njuškalo“ bio je krajnje razočaravajući. Od četrdeset pozvanih stanodavaca desetorica su odmah izjavila da su već iznajmila stanove (pogotovo kad su čuli da je riječ o izbjeglicama!). Neki iznajmljivači rekli su da ne žele primati strance jer imaju loše iskustvo s migrantima („Arapima“). Drugi su rekli da će se naknadno javiti „kad sve provjere“. Treći su pokazali dobru volju da se informiraju o pogodnostima koje za smještaj izbjeglih osoba nudi država, nakon čega su odustali od zbrinjavanja. Agencije za iznajmljivanje, nakon objašnjenja za koga se traži stan, također se više nisu javljale. Nije pomogla ni mogućnost isplate dvostrukog pologa, plaćanja unaprijed, državnih subvencija... Složena procedura koju je potrebno zadovoljiti da bi se dobilo novčane potpore za smještaj izbjeglica vjerojatno je odbila mnoge iznajmljivače, baš kao i vremenska ograničenja za sklapanje ugovora, koja se kreću od šest mjeseci do godinu dana. Umjesto nepotrebnog opterećivanja administracije i korisnika, bilo bi daleko jednostavnije da je vlada donijela odluku o isplati mjesečnog džeparca (npr. 100 eura) svakoj izbjegloj osobi, i prepustila ljudima da se sami snalaze. Iznos ne bi previše opteretio državni proračun (20.000 x 100 = dva milijuna eura mjesečno), ali bi znatno olakšao život Ukrajincima. No zašto jednostavno kad može komplicirano?!

Dinko Pejčinović