Okupacija Podunavlja je kao Damoklov mač visila nad sudbinom mlade hrvatske države

U proteklom periodu, odnosno povodom obilježavanja 100-te godišnjice rođenja dr. Franje Tuđmana, u hrvatskim se medijima pojavilo nekoliko prigodnih objava u kojima se bez dublje analize zaključuje kako Tuđmanprvi predsjednik Republike Hrvatske nije trebao pristati na Daytonski sporazum, i to u prvom redu jer je njegovim prihvaćanjem hrvatska strana odustala od hrvatske federalne jedinice u BiH, a što je navodno bila fatalna Tuđmanova pogreška. Neugodno su me iznenadili takvi članci i paušalni zaključci, inače vrsnih novinara i domoljuba, koji ne uzimaju u obzir vremenski, odnosno cjelokupni geopolitički kontekst u kojem je došlo do potpisivanja istog sporazuma.

Kada su SAD, u tom trenutku jedina svjetska velesila, u jesen 1995.g. odlučile mirovnim sporazumom okončati ratni sukob na području bivše SFRJ, bilo je jasno da će se uključenim stranama ponuditi/nametnuti nekakav kompromis, tako da se nitko ne smatra pobjednikom niti pobijeđenim. U suprotnom, ne bi se radilo o sporazumu već o kapitulaciji neke od zaraćenih strana. Ovdje nema potrebe analizirati američke motive jer je očito da su SAD pokrenule daytonske mirovne pregovore zbog svojih strateških interesa, a ne iz neke ljubavi/mržnje prema zaraćenim stranama. Notorna je činjenica da su se sve velike svjetske sile tijekom ljudske povijesti u nametanju svojih ideja i stavova služili principom „mrkve i batine“, pa su taj recept svakako primijenili i čelnici SAD-a u nametanju Daytonskog sporazuma zaraćenim stranama/narodima u bivšoj SFRJ, odnosno predsjednicima Hrvatske, BiH i SRJ. Stoga se moramo zapitati: koja je to, u prvom redu, „batina“ natjerala predsjednika RH dr. Franju Tuđmana da potpiše taj i takav sporazum? Iako je i u hrvatskom slučaju svakako bilo „mrkava“ (davanje legitimiteta hrvatskoj pobjedi nad pobunjenim Srbima u RH te suglasje međunarodne zajednice s nestankom njihove paradržave; mogućnost pristupa euro-atlantskim integracijama, što je bio i ostao strateški hrvatski nacionalni interes; prestanak ratnih sukoba u RH i BiH kao preduvjet za povratak svih prognanika na svoja ognjišta, obnovu zemlje i pokretanje gospodarstva, i to prvenstveno turizma, itd.), držim da je upravo „batina“ koja je prijetila mladoj hrvatskoj državi bila presudna za Tuđmanov potpis. A ta „batina“, koja je kao Damoklov mač visila nad sudbinom i opstankom mlade hrvatske države bila je mogućnost da okupacija preostalog okupiranog teritorija Republike Hrvatske, tj. hrvatskog Podunavlja, bude zapečaćena kao trajno stanje, i to bilo njegovim pripojenjem Srbiji ili u najboljem slučaju njegovim pretvaranjem u de facto (srpsku) državu u državi! Dakle, Franjo Tuđman je u Daytonu stavljen pred izbor: potpisati mirovni sporazum te na taj način i poštovati Daytonteritorijalni ustroj BiH (F BiH i RS), odnosno pristati na gašenje Herceg-Bosne te prihvatiti Federaciju BiH kao zajednicu Bošnjaka i Hrvata u kojoj će Hrvati imati sva prava kao konstitutivni narod u BiH (birati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH te svoje predstavnike u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Parlamenta Federacije BiH s pravom veta kad se radi o temeljnim nacionalnim pitanjima) uz garanciju da će međunarodna zajednica pod vodstvom SAD provesti mirnu reintegraciju okupiranog hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH ili ne potpisati Daytonski sporazum i tako riskirati da Republika Hrvatska možda zauvijek izgubi pristup Dunavu te Baranju i Vukovar, taj simbol hrvatske žrtve i ponosa u Domovinskom ratu! Nije sporno, odnosno vjerujem da je Hrvatska vojska imala snagu vojno poraziti Srbe u okupiranom hrvatskom Podunavlju, samo je pitanje uz koju cijenu, odnosno uz kolike vojne i civilne žrtve. Pri tome se ne može isključiti mogućnost, štoviše ona je gotovo izvjesna, da u slučaju hrvatskog neprihvaćanja uvjeta Daytonskog sporazuma, međunarodna zajednica, i to u prvom redu SAD kao njen najvažniji čimbenik, ne bi dopustila vojnu varijantu vraćanja preostalog okupiranog hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak RH. Sjetimo se samo zaustavljanja HV pred Banja Lukom uz prijetnju djelovanja NATO zrakoplovstva po hrvatskim snagama. Jer ne zaboravimo, Hrvatska za SAD nije, niti će ikad biti kao Izrael, tj. svojevrsna 51. američka država; mi smo (kao uostalom i ostale male zemlje) nažalost ponekad za njih „samo psi sa smetlišta koji za nas odrađuju prljavi posao“, kako su to u pregovorima s hrvatskom stranom između sebe pisanim porukama komunicirali američki diplomati. Naime, iako smo uz američki pristanak proveli VRA „Oluja“ te potom vojnim pobjedama u BiH praktički doveli Republiku Srpsku pred kapitulaciju i tako zapravo omogućili daytonske mirovne pregovore, SAD su ipak iz SVOJIH interesa odlučile očuvati tu paradržavu (i njeno ime), a koja je nesporno nastala na genocidu. U tom trenutku je američki interes bio i savez Hrvata i Bošnjaka, odnosno Federacija Sad šahBiH čije su nametanje nastojali prikazati kao težnju da u srcu Europe ne nastane isključivo muslimanski entitet/država. Stoga za svakog državnika male države predstavlja političko umijeće kako da nacionalni interes svog naroda pokuša prikazati čelnicima velikih sila kao i njihov interes, a još je viši izazov kako ih uvjeriti da takve stavove i prihvate. U takvim okolnostima s hrvatskom lađom mogao je uspješno kormilariti samo dr. Franjo Tuđman, zahvaljujući kojem je hrvatski narod ušao u zajednicu europskih naroda kojima oduvijek teži i gdje pripada.

Nikad ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da nije lako postići kompromis kad se radi o dvije zainteresirane strane, a kamoli kad se radi o tri subjekta! Stoga smatram da su za hrvatske nacionalne interese rezultati daytonskog mirovnog sporazuma najviše što se moglo postići u tom trenutku. Nadalje, sadašnjem neravnopravnom položaju hrvatskog naroda u BiH najviše su pridonijele odluke Visokih predstavnika, donijete na temelju tzv. Bonskih ovlasti (svojevrsnoj nadopuni Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, op. p.). Usput, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, hrvatska politička elita uglavnom se slagala s odlukama Visokih predstavnika kojima se narušavala ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH, štoviše u nekim izjavama i aktivnostima zastupala je i radikalnije stavove na štetu Hrvata u BiH od Visokog predstavnika u BiH. Sjetimo se samo izjava bivšeg hrvatskog predsjednika i haškog krivokletnika Stjepana Mesića (kojeg je hrvatski narod na svoju sramotu dva puta izabrao), od toga da je Hrvatska napala i u sporazumu sa Srbijom planirala podijeliti BiH, da Hrvati u BiH svoja prava moraju tražiti i rješavati isključivo u Sarajevu do one o potrebi napuštanja koncepta konstitutivnih naroda u BiH ili pak političkog djelovanja Zorana Milanovića kao vođe oporbe u RH kada je na predizbornim skupovima u Sarajevu podržavao Željka Komšića koji se zalagao za koncept građanske BiH. Izvan svake sumnje je Milanovićkako su oni takvim postupanjem osnažili odluke Visokih predstavnika u BiH koje su narušavale ravnopravnost Hrvata u BiH.

Radi pravednosti i povijesne istine treba kazati kako je Zoran Milanović kao predsjednik RH priznao svoju pogrešku te je promijenio svoju retoriku o BiH i pravima Hrvata u toj državi, ali se nažalost s tim ne mogu poništiti i izbrisati učinci njegove prijašnje politike prema BiH, a ona jamačno nije bila u interesu hrvatskog naroda.

Utemeljitelj Republike Hrvatske i njen prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman je sve svoje državničke odluke donosio imajući uvijek u fokusu hrvatske nacionalne interese, ali je i te kako u svojim prosudbama vodio računa o aktualnim međunarodnim odnosima i utjecajima svjetskih silnica na RH. Zato se Tuđman, u tom i takvom svijetu, nije htio niti smio kockati sa sudbinom hrvatskog naroda, jer je bio duboko svjestan kako bi neprihvaćanje Daytonskog sporazuma dovelo u pitanje, a možebitno i poništilo dotadašnje rezultate u stvaranju suverene hrvatske države koju je upravo ON, zajedno s hrvatskim braniteljima uskrisio te tako ostvario stoljetni san nebrojenih generacija i hrvatskih mučenika kroz povijest. Stoga budimo zahvalni da nam je Božja providnost podarila takvog političkog genija i gorostasa koji se znao odhrvati svim Scilama i Haribdama te sigurno dovesti hrvatski brod u mirnu luku. Možemo samo zamisliti kakav bi bio ishod Domovinskog rata i što bi bilo s hrvatskom državom da su na njegovom mjestu bili neki od političkih harlekina, avanturista i smutljivaca kojih ni prije, a ni poslije Tuđmana nije nedostajalo na hrvatskoj političkoj pozornici.

I za kraj, želim dodati kako ne smatram prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana svecem niti bezgrešnim političarom. Kao grešan čovjek, imao je svakako i on svojih mana i propusta te loših političkih odluka, ali sam uvjeren kako se u takve propuste ne može ubrojiti i njegov potpis na Daytonski mirovni sporazum.

Neven Kursar

Čet, 11-08-2022, 01:40:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.