Osvrt na knjigu „Preživjeti pandemiju i potres, a ostati ubrojiv"

Đuro Vidmarović „PREŽIVJETI PANDEMIJU I POTRES, A OSTATI UBROJIV“ (Vlastita naklada, Tisak: Create MyBook, Belgija 2021., Zagreb, 2021.

Autor na predstavljanju knjige „Preživjeti pandemiju…“ u Piljenicama, 7. svibnja 2022., na književnim susretima „Rijeka, šuma, nebo“ (sn. Miljenko Brezak)

S osobitim zadovoljstvom predstavljam najnoviju knjigu kolege Đure Vidmarovića objavljenju pod naslovom „Preživjeti pandemiju i potres, a ostati ubrojiv“ (Amsterdam-Zagreb, 2022.). Naslov je vrlo dramatičan i tiče se svih nas koji smo prošli ovo vrijeme obilježeno pandemijom, a većina i potresima u Zagrebu, Sisku i na Banovini. Stoga je ova knjiga izuzetno zanimljiva jer autor kroz vlastite naočale opisuje dramatično proživljavanje većine građana Hrvatske. Knjiga je objavljena u dva sveska i tematski je izuzetno poticajno, ali i modernistički pisano literarno štivo.

Prvi svezak sadrži 400 stranica velikog formata, a drugi svezak 320 stranica.

Naime, autor je nastojao opisati dramatične dvije godine na način literarnog kolaža, služeći se pri tome foto-građom i linkovima na video materijale o kojima govori. Knjiga se treba čitati na više razina. Prva od njih je psihološki doživljaj autora tijekom potresa i tijekom samoizolacije zbog virusa Covid 19. Vidmarović ne bježi od opisa unutrašnje drame koju je proživio u trenutku potresa, ali i svih turbulencija koje su ga snašle tijekom samoizolacije. Sve je to bilo novo i za njega kao i za nas. Trebalo je pronaći psihološka uporišta za čuvanje unutarnje ravnoteže i ubrojivosti. Stoga bi ovu knjigu trebali pročitati svi koji se nađu u sličnoj ili tjeskobnoj situaciji. Autor je u odnosu na elementarne nepogode u kojima se našao i bespomoćnost u odnosu na pandemiju uspio pronaći četiri čvrsta psihološka uporišta: vjera, literatura, pisanje i umjetnost, poglavito glazba. Opisujući ta uporišta poslužio se s više razina. Najvažnija od tih razina je literarni opis stanja u kojoj se nalazi i objektivnih prilika u Zagrebu, Hrvatskoj i svijetu, uz korištenje obimne literature, često u obliku izvadaka i ekscerpata. Vrlo je zanimljiv i poticajan izbor te literature. Ovaj izbor ukazuje i na autorovu enciklopedijsku širinu.

Pri opisu stožera za pronalazak psihološke i s njom povezane emocionalne stabilnosti neki su čimbenici literarno neuobičajeni, ali u danim uvjetima dobro odabrani. Npr. autor, kao ljubitelj prirode, veliku pažnju posvećuje svome balkonu kao jedinome konkretnom dodiru s prirodom. Na balkonu uzgaja cvijeće. On komunicira s cvijećem i opisujući tu situaciju upozorava na stručne elaboracije kojima se dokazuje da biljke posjeduju svojevrstan senzibilitet i reagiraju na vanjsku okolinu. Uz to upoznaje nas s nekim vrstama cvijeća koje osobito voli, stavljajući ih u zemljopisni i kulturološki koncept. Npr. cvijet brazilski jasmin (diplandea mandevila) bio mu je povod za cijeli elaborat o domovini toga cvijeta, njegovim karakteristikama, ali i povijesti otkrića cvijeta i njegovog dovoženja u Europu, gdje postaje omiljena ukrasna biljka.

„Kao za inat epidemiji, cvijeće je raslo i darivalo nam svoje prekrasne cvjetove. Promatrajući ga ustanovio sam kako svaki cvijet ima svoju „narav“, neku čudesnu biljnu psihologiju. Na primjer, ruža kojoj sam vrlo blizu posadio jedan dekorativan slak-penjačicu nije ga podnosila. Počela je stagnirati, a onda i sušiti se. Posebno je bila uočljiva njezina „nervoza“ kada je slak počeo puštati krakove prema njoj. Nakon što sam uklonio susjedni cvijet ruža je iznova bujala i rasla, čak snažnije nego ranijih godina. Gotovo je postala ohola i prepotentna. … Sada smijem priznati kako sam s cvijećem uvijek malo i porazgovarao. Čitao sam jednu studiju na ruskom jeziku o pokusima koje su u njihovoj Akademiji vršili s cvijećem. Pratili su razvoj cvijeća koje su obasipali komplimentima i riječima ljubavi i onoga koje su psovali, vrijeđali i prijetili mu. Razlika je bila iznenađujuće velika. Ono prvo je bujalo, dok je ovo drugo venulo ili kržljavilo. Moje je cvijeće bujalo. Ruže su se takmičile u rastu, bojama i pupoljcima i krupnim cvjetovima.“

Kod opisa virusa Covid 19 autor se koristio romanom poznatog ukrajinskog književnika Volodimira Irvanca i citirao ulomak u kojem ovaj pisac na literaran način predviđa strašnu situaciju do koje može dovesti epidemija, odnosno može dovesti do terorizma i borbe među ljudima s animalnim refleksima. Strah od nepoznatog virusa je preplavio čovječanstvo. Javni mediji su taj strah pojačavali raznim obavijestima. Autor navodi i tu situaciju kao činjenicu koja je utjecala na njegovu psihičku stabilnost. Vidmarović donosi opis virusa COVID 19 i njegovo pogubno djelovanje na ljudski organizam. U vrijeme pisanja ove knjige nije se još znalo za niz mutacija ovoga virusa, jednako opasnih za ljude. Stoga u nekim dijelovima Vidmarović ne preza od stručnih medicinskih objašnjenja.

Pišući o virusu, Vidmarović nas upoznaje i s vrstama pasa koji se dresiraju kako bi otkrivali, npr. u zračnim lukama, osobe oboljele od ove bolesti. Ta ga se vijest dojmila, jer ga je podsjetila na Irvančev roman „Liebenkratova bolest“ («Хвороба Лібенкрафта», роман (Харків, 2010.). I ovdje problemu pristupa stručno tako da ljubitelji ovih plemenitih životinja mogu mnogo saznati o nekim rasama pasa; uz prateće fotografije i povijesne obavijesti.
Kao književnik, autor je svjestan značenja riječi u ostvarivanju unutarnje ravnoteže i emocionalne stabilnosti. U tom smislu dijelovi ove knjige kao da su pisani u duhu logoterapije poznatoga psihijatra Viktora E. Frankla (1905.-1997.).
Naravno, Vidmaroviću je cilj bio onemogućiti da ga ne okupira strah, a poglavito panika, jer bi ga to odvelo u depresiju i neurozu. Fiktivnoj kolegice kojoj je „namijenio“ rukopis knjige, a koju naziva moslavačkim dijalektalnim izrazom čeča (seka) on piše:

„Draga Čeča, priznaj kako su sve ovakve obavijesti vrlo neugodne i prijeteće, jer su nam saopćavale kako o toj bolesti ništa ne znamo, a lijeka nemamo. Lijek još nije otkriven! To mi je cijelo vrijeme bubnjalo u glavi. Kako sam u svome ne baš kratkome životu bio suočen s raznim „boleščurama“ naučio sam kako snaga volje i želja za životom puno doprinose izlječenju. A ja još nisam bolestan. Postoji mogućnost to postati. Dakle, neprijatelja treba nadmudriti. Njegovo je glavno oružje tjeskoba, pa STRAH, a iza toga slijedi PANIKA. Stoga sam odlučio boriti se protiv ugroze tjeskobe, neizvjesnosti i straha. Kako? Vjerom u dobar završetak. Vjerom u mudrost našega Stožera, ali i Božju providnost. Krleža je u „Baladama“ lijepo napisao: Nikad ni bilo, da nekak ni bilo. To je lijepo rečeno, ali fatalistički i defetistički. Ja sam se usudio velikome Fricu dodati svoje mišljenje: Sve je u Božjim rukama. Dok sam u vertikali, što znači dok sam uspravan, tj. na nogama – postoji nada. Pokojni Tadijanović je puno puta, onim svojim sonornim glasom govorio: 'Tadija je na božjem dlanu. Kada Bog okrene ruku, Tadija odlazi'.

Odvažio sam se, kako kažu nogometaši, spustiti loptu na zemlju, zbrojiti dva i dva i smiriti se. Bar to pokušati, jer o nekom smirenju, u smislu ravnodušnosti prema epidemiji nije moglo biti ni govora. Bilo bi to glupo, a do sada nisam uživao status glupe osobe“.

Kao vjernik, autor ovom ozbiljnom problemu prilazi na eshatološki način. Taj način uključuje kršćanski optimizam i sabranost, a isključuje paniku. Dobro je pročitati ovaj dio knjige, jer nam otvara neke nove horizonte.

Kao čimbenik stabilnosti kod autora se javljaju filmovi, poglavito TV serije, pri čemu on bira i preporučuje svima da pri izboru budu oprezni jer je važno da ih sadržaj djela razveseljava i opušta, a nikako ne smije u njima potencirati paniku i depresiju. Konkretno, autor je preporučio gledati dvije planetarno popularne engleske serije: 'Poirot' i 'Zvonili ste. Milorde'. Pri tome je svoj tekst obogatio fotografijama glavnih glumaca iz ovih serija.

Jedno poglavlje u knjizi koju predstavljam odnosi se na potres koji je pogodio Zagreb, i nosi naslov: „Potres-panika-strah“. Autor je na književno relevantan način opisao vlastito emocionalno stanje u satima i danima nakon potresa. Vrlo potresan dio knjige.

„U jutarnjim satima 22. ožujka 2020. u 6 sati i 24 minute Zagreb i šire zagrebačko područje pogodio je snažan potres magnitude M=5.5, nakon kojeg su uslijedili brojni naknadni manji potresi. Spavao sam. Probudila me čudna buka, ljuljanje, lomljava, horor atmosfera. Prvih sekundi nisam znao što se zbiva. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Nekoliko minuta mi je trebalo kako bih shvatio što se zbiva. Djelovale su kao vječnost. U prvi sam tren pomislio kako sam doživio moždani udar, ili novi infarkt. Po gibanju spavaće sobe shvatio sam da nas je pogodio potres. Što sam brže moga stao sam pored nosivoga zida. Nakon nekoliko minuta ponovio se lagani potres, a zatim je nastala tišina. Na brzinu sam se odjenuo. Pogledao sam oko sebe. U stanu je popadalo sve što nije bilo pričvršćeno. Svuda staklo, razbijeni porculan, suveniri, popadale slike sa zidova… Znajući kako se tlo neće odmah smiriti krenuo sam napustiti stan. Čovjek tada reagira instinktivno: ili paraliziran ne možeš se pomaknuti, ili bježiš kao munja. Hvala Bogu, ostao sam priseban i hitno krenuo napolje. Ali:

Nestalo struje.

Dizalo ne radi.

Spuštam se stepenicama u strahu od novoga udara koji bi mogao urušiti stube. Nisam razmišljao kako bih se mogao okliznuti i skotrljati niz stube. Evo me na parkiralištu ispred zgrade.

Ljudi stoje u šoku.

Nema puno razgovora. Svako se uvukao u svoj strah.

Pogledavamo susjedne nebodere.

U zraku možeš opipati atmosferu straha.

Što ako bi se neboderi srušili? Poklopili bi nas.

Hladno je.

Počinjem se tresti.

Što učiniti? Kuda krenuti?

Stajati na ovoj hladnoći ili ne?

Odlučujem se energično i hrabro: vraćam se u stan, pa što Bog dade. Nazivam Natašu: sva je izvan sebe od straha. Kod nje je prespavao unuk. I on je u strahu. Zove sina da ga pokupi i odveze kući.

Javlja se još nekoliko slabijih potresa.

Vraćam se u stan ponovo stubama. A kako drukčije? S velikim naporom. Odmaram se na svakom katu. Padaju mi na pamet stariji ljudi u susjednim neboderima koji žive na gornjim katovima. Kako se popeti, recimo na 15. kat? Nikako. Sjedi gdje jesi, plači, tresi se, ili cugni dva decilitra šljivovice. Ja se u ovome trenutku ne tresem, ali dahćem.

Srce i dalje luduje.

Pacemaker „šuti“, ali me čuva.

Struje nema. Ne mogu si skuhati kavu.

Toplana prestala s radom.

Radijatori hladni.

Ne mogu si skuhati niti čaj.

Boca s plinom kao za nesreću ispraznila se prošli tjedan, a zbog epidemije ne mogu naručiti novu.

Uključujem radio na baterije. Saznajem za velika razaranja u povijesnome dijelu grada. Srušena bazilika Srca Isusovoga u Palmotićevoj, jedan od zvonika Katedrale, jako oštećeni muzeji i kulturni spomenici, zgrada u kojoj je DHK oštećena…

Hvata me panika.

Red je pomoliti se Gospodinu, bez urlanja i trešnje. Zahvaljujem Mu što smo svi u obitelji živi i što nam stanovi nisu oštećeni.

Ipak se tresem, treperim, plutam,…

Pokušavam upaliti svijeću, ali bez uspjeha…

Vraćam se u krevet kako bih se utoplio. To je u ovome trenutku najbolje rješenje.

Sa zida otpala slika. Staklo se odvojilo od papira. Leži ponižena na sredini sobe. Andrija Girardi: Zagreb (crni akvarel). Poklon dragoga kolege od prije 35 godina. Slika me vraća u vrijeme koje sam proveo u Građevinskome školskom centru, zajedno s Andrijom. Sjajan slikar, ali samozatajan do iznemoglosti. Šibenčanin, ali bez dalmatinskog temperamenta. Smiren, kontemplativan, dobroćudan kolega. Crni akvarel najbolje ocrtava njegov unutarnji svijet.

Promatram sliku, a suze teku nekontrolirano. Hladne.

Osjećam se kao ta sa zida otpala slika.

Toplina pokrivača me smiruje, ali tahikardija se nastavlja. Sada sam u Božjim rukama.

Srećom mobitel radi. Sinu sam javio da me češće kontaktira, pa ako se ne javim neka dođe usprkos mojoj samoizolaciji. Oni su dobro. To me tješi i smiruje.“

Važan dio, odnosno druga razina ove knjige je, uvjetno rečeno, njezin glazbeni sadržaj. Autor se pozvao na Miroslava Krležu koji je u nekim svojim radovima koristio notni zapis. Kako je Internet autoru postao, kako on kaže mikro i makro kozmos, prvi je puta odlučio iskoristiti ga za slušanje glazbe. Ponovno je birao glazbu koja opušta, ali na jedan misaoni, gotovo transcendentalni način. Glazbu je stavio u poglavlje „Samopsihoterapija kao spas“.

Književnica Stanka Gjurić predstavlja knjigu „Preživjeti pandemiju…“ u Piljenicama, 7. svibnja 2022. godine. (sn. Miljenko Brezak)

Vidmarović u glazbi polazi od Mozarta, kao najvećeg glazbenika u povijesti. On ističe.

„Aleluja' kao pjesma, ali i aleluja kao zahvala Gospodinu bio je početak mojih posinovljenja. I krenuo sam u potragu, dakako, posredstvom svemrežja, jer moj se kozmos sveo na moj stan, a svemrežjem je danas gotovo sve moguće. Ono je postalo moja galaksija“.

Vidmarović će poslušati video snimke koncerata kanadskog šansonjera židovskoga podrijetla, Leonarda Choena, poglavito njegovu 'Aleluju'. Nakon toga zaintrigiralo ga je tko je sve od velikana tzv. lakih nota izvodio 'Aleluju'. I otkrio je veliko bogatstvo snimaka, počevši, od kralja rock-glazbe, Elvisa Preslyja. Nakon njega pažnju posvećuje Michaelu Jacksonu, uz zanimljive elaboracije njegovoga života s aspekta kršćanskog morala. Nakon toga, kako bi što više angažirao svoju maštu i istraživalački duh, uz literarnu imaginaciju, odlučio je posvojiti, u literarnom smislu, 10 dječaka i djevojčica koji izvode 'Aleluju'. Taj ga je posao vodio širom planete, jer je tražio mlade izvođače u svim zemljama i kulturama. Podijelio ih je u nesuđene i suđene posinke. Granica je bila punoljetnost.

U nesuđene posinke uvrstio je Amerikanca, Elvisa Presleya, Kanađanina Leonarda Cohena, Amerikanca M. Jacksona, Hrvata Ivu Gamulina, Makedonca Tošu Proeskog, Kazahstanca Nurbulata Bazarbajeva i Australca Marka Vincenta.

Na kraju se odlučio za osam dječaka i dvije djevojčice iz raznih strana svijeta, pripadnike raznih konfesija, nacija i kultura. Učinio je pri tome zahtjevan napor. Nije se zadržao samo na upisivanju linkova na video snimke na kojima pjevaju dotična djeca, kako bi svaki čitatelj mogao osobno poslušati tu istu glazbu, čime je čitatelje „uvukao“ u sadržaj svoga djela i učinio ih sudionicima vlastite autopsihoterapije, već je nakon poveznica slijedila foto-građa koju je naporno tražio iz obilja tzv. Instagrama i Facebooka, tik-tokova, novinskih zapisa i sličnih stranica na svemrežju, a koji pripadaju tim pjevačima. Mnogo građe je fotografirao preko zaslona računala ili svojim fotoaparatom. Posebni značaj ovih svojevrsnih eseja predstavlja autorova odluka da čitatelje upozna, ne samo s biografijom svojih posinaka i pokćeri već i s njihovim zemljama i njihovim narodima. To je značilo dodatno istraživanje, jer je stvarao eseje sa znanstvenim elementima. Npr. kada piše o svome azerbajdžanskom „posinku“ Ibrahimu Nassrulayevu, Vidmarović čitatelje upoznaje s državom Azerbajdžan, ali i s poviješću i kulturom maloga i nama potpuno nepoznatog naroda kojemu Ibrahim pripada, a koji se zove Tats. Isti je slučaj i s djevojčicom Saidom Muhamedanovom koja pripada tatarskome narodu i živi u Tatrstanu i dječakom Marselom Sabirovim koji pripada narodu Baškiri i živi u Baškortostanu. Na ovaj je način knjiga „Preživjeti pandemiju“ dobila novu dimenziju i postala svojevrstan kulturno-povijesni priručnik.

Vrlo je zanimljiv Vidmarovićev odabir, kako ih naziva „aleluja posinaka i pokćeri u vremenu pandemije“. Zapravo, skoro svi su kod nas potpuno nepoznati. To su:

1. Vladislav Kurasov – Bjelorus, Ukrajina, pravoslavac (r. 1997.); 2. Tanner Linford – Amerikanac, USA, mormon (r. 1997.); 2. Jotta A. - Brazilac, mulat i evangelist (pravim imenom: José Antonio Viana de Hollanda (r. 1998.); 3. Roko Blažević – Hrvat iz Hrvatske, rimokatolik (r. 2000.) ; 4. Žarko Pribaković – Srbin iz Srbije, pravoslavac (r. 2001); 5. Saida Mukhametzyanova / Саида Мухаметзянова / СӘИДӘ МӨХӘММӘТҖАНОВА – Tatarka iz Tatarstana, Ruska Federacija, muslimanka (r. 2001.); 6. Marsel Sabirov - Марсель Сабиров, Baškir iz Baškortostana, Ruska federacija, musliman (?) (r. 2005.);

Vidmarovićevi „aleluja-posinci“ i „aleluja-pokćerke“ - po njemu najbolji mladi izvođači Cohenove „Alleuje“. (Predlaže da čitatelji preko You Tubea poslušaju njihove izvedbe.):

Vladislav Kurasov (1998., Bjelorusija)

Tanner Linford (1997., USA)

Stralen Mccallum (1997., Australija)

Jotta A (1998., Brazil)

Ibrahim Nassrulayev (1999., Azerbajdžan)

Roko Blažević (2000., Hrvatska)

Žarko Pribaković (2001., Srbija)

Saida Muhamedanova (2001., Tatarstan, RF)

Marsel Sabirov (2005., Baškortostan, RF)

Cassandra Star (2011., Kanada)

Svakome od navedenih glazbenika Vidmarović je posvetio mnogo pažnje, tako da se neki od eseja mogu izdvojiti i objaviti kao zasebna izdanja, npr. esej o brazilskome pjevaču, Jotti A i srpskome pjevaču, Žarku Pribakoviću.

Oduševljen mladim glazbenicima KOJI NISU IZVODILI „Aleluju“, ali su bili sposobni za takav pothvat, Vidmarović je uveo poglavlje „Moji 'Alleuja-prijatelji“. Navodim njihova imena:

1. Ladislav Bubnar (r. 1984.), Čeh iz Moskve; 2. Vlč. Igor Anisimov (r. 1974.), Bjelorusija, rimokatolik; 3. Irina Boguševska (r. 1965.) - Ruskinja, RF, Ruska pravoslavna crkva; 4. Pavel Maratovič Fakhrtdinov (r. 1982.) - Tatar,– vjerojatno ateist; 5. Danijel Gileyev Sergejevič (r. 2000.) – Rus, RF, vjerojatno pravoslavac; 6.„Moji najmlađi 'aleluja-prijatelji“ : Obitelj Denisjuk, Ukrajinci, Ukrajina, evangelici.

S istim razlogom, kako bi upozorio na njihovu kvalitetu, Vidmarović je „posvojio“ četiri mlada glazbenika „in pectore“, znači - u srcu. To su:

1. Jeffrey Li (r. 2005.) – Kinez – Kanada – kršćanin; 2. Andrea Gvelesiani (r. 1995.) – Gruzijac – Republika Gruzija - pripadnik Gruzijske Pravoslavne Crkve; 3. Marko Bošnjak – Hrvat – Bosna i Hercegovina – rimokatolik ; 4. Akim Camara (r. 2000) – Nijemac: po ocu musliman iz Nigerije, po majci, vjerojatno, protestant Nijemac – Savezna Republika Njemačka.

Ideja literarnog 'posinovljavanja' stvarnih osoba „na određeno vrijeme tijekom pandemije“, osoba koje autor ne poznaje, vrlo je riskantna. Stoga on proučava tzv. pasliku foto-građe koju nalazi na Instagramu i svemrežju, kao i ostali materijal koji timovi mladih pjevača šalju kao PR poruke u javnost. Stoga višekratno podsjeća kako njegovi junaci, premda nose konkretna imena, nisu identični s njima, već su rezultat literarnog dojma i literarne imaginacije. Inače bi bili prilog biografiji dotičnih osoba, a to autor otklanja.

Dojmljiv je autorov odnos prema „posincima i pokćerkama“. Nastoji se prema njima ophoditi kao prema vlastitoj djeci: voli ih, raduje se njihovome uspjehu, komentira njihove postupke i nastupe, a ponekad se na njih ljuti do granice kada ih namjerava isključiti iz knjige, dakle odreći ih se. Dramatičan je primjer brazilske evangeličke mlade zvijezde Jotte A. koji je svojim gospel-pjesmama postigao veliki uspjeh na hispano-američkom jezičnom području.

Treća razina knjige je njezina literarnost. Autor piše literarnim diskursom i koristi se literarnom građom. U tekst uvrštava i mnogo pjesama hrvatskih i stranih autora, ali i onih u prijevodu. U esejima o svojim posincima Vidmarović na način književnika ulazi u njihov život i predstavlja ih kao svoje junake, u granicama koje mu dopušta literarna sloboda. Dakle, uz pomoć foto-građe on stvara tzv. paslike, a sve svoje junake tretira kao paradigme. Koristi se trijadom: slika-paslika-paradigma. Na taj način izbjegava pisanje njihovih biografija, nastojeći stvoriti literarno štivo u kojemu su njihovi likovi i životi „izvučeni“ na osnovu PR građe i oblikovani kao novi entiteti u autorovoj imaginaciji.

Na kraju, želim istaći kako je knjiga „Preživjeti pandemiju“ žanrovski neodrediva, premda je pisana u „ich“ formi i može se doživjeti kao prilog književnikovoj autobiografiji. No, zbog širine i koncepcije, riječ je o modernističkom literarnom žanru, a žanr omogućava 'kolažiranje'. Ova je knjiga zapravo kolaž od mnogih čimbenika koji su djelovali na autora i koji su sudbinski određivali i njega i sve nas tijekom pandemije, koju naziva i hrvatskim prijevodom - velepošast. Stoga je knjiga novost u našoj suvremenoj literarnoj produkciji. Zapravo, ona je prvi književni pokušaj reagiranja na godine pandemije i potresa, a smijemo kazati kako je riječ o knjizi – prvijencu, koja na ovakav način. kao temu obrađuje pandemiju i potrese, odnosno - kako sačuvati smirenost i ubrojivost u takvim prilikama. Možemo je doživjeti i kao štivo korisno svima koji žele izbjeći stresne i teške situacije (kao što je bila, npr. pandemija virus COVID 19), dakako uz njezinu enciklopedijsku širinu.

Stanka Gjurić
književnica