Pravi mirotvorac mora biti iznad sukobljenih strana

Trebalo bi mi možda biti svejedno što se događa u svijetu pa i kod nas. Većina mojih vršnjaka već je pod zemljom ili jedva zna za sebe. Godine čine svoje. No ipak, nije mi svejedno niti će mi to ikada biti. Svako ljudsko biće moralo bi imati osjećaj odgovornosti za sve što se događa, čak i onda kad ne može utjecati na tijek zbivanja. Zapravo mi svi na neki način ipak utječemo na zbivanja. Zar nije virus Covida pokazao kako jedan jedini čovjek može utjecati na zdravlje, bolje reći, bolest milijuna?

Ljiljana Matković-Vlašić

Dakle, neka se čuje “glas vapijućeg u pustinji”. Članak “Zašto nakon tolikih strahota rat u Ukrajini” pokazao je moj stav, ali, kako stvari postaju sve gore, imam potrebu toj temi posvetiti još jedan članak.

Nije mi se još nikada u dugom životu dogodilo da se ne slažem ni s čime što se danas u javnom prostoru govori. Obično mi je zanimljivo pratiti razne polemike, razne dijaloge, razna suprotna mišljenja… No toga danas nema. Mediji danas ljudima uglavnom peru mozak. Neprestano se ponavlja ista priča. Ne moram uopće znati o čemu se radi, ali vidim da se na svjetske događaje gleda kao na neku današnju nogometnu utakmicu gdje se divljački “druka” za jednu stranu zaboravljajući da je sportsko ponašanje bilo primjer dobrog ponašanja.

Pa nije rat u Ukrajini nogometna utakmica! U životu sam imala sreću susresti velike ljude, prave mirotvorce da spomenem samo neke: biskup Helder Camara, nedavno preminuli budistički monah Thich Nhat Hanh, Marija Albe rta Lucker, Mara Čović, Slobodan Lang, Jovan Nikolić, Karl Derksen, Franjo Jurak… (Dakako, ima ih još, ali ne mogu ih sve nabrojiti.) Posvetila sam im pozornost u svojoj knjizi “Blago mirotvorcima – Glas vapijućeg u pustinji”. Svi su oni bili moji učitelji. Mirotvorstvo je proces i često se ne postaje mirotvorac od danas na sutra. No svaki čovjek može i sam sebe odgajati za mir. Kako? Prateći događaje, tražeći uzroke zbivanja, iskrenom empatijom. Čuveni francuski književnik Malraux navodno je rekao: “21. stoljeće bit će duhovno ili ga neće biti.” Ta proročka misao kao da se ostvaruje. Ni traga produhovljenosti u današnjem svijetu. Samo slušamo o nekakvim brojkama, samo o novcu, samo o materiji, samo o cijenama, samo o profitu. Ljudi rade više no ikada i od umora ne znaju ni kako se zovu, a kamoli da bi imali snage nešto pametno pročitati. Takvim ljudima lako je nametati zlokobne, nasilničke ideje. Lako ih je uvjeriti kako je važno naoružavati se, kako je važno mrziti jedan narod… Nesreće koje su zadesile cijeli svijet umjesto da ljude i narode privedu slozi i međusobnom poštivanju samo su ojačale zlikovce kojih ima u svakom narodu bez razlike.

Nema dobrih i loših naroda. Svaki narod ima svoje zločince i svoje svece. Meni se čini da u današnjoj situaciji ovi prvi vode glavnu riječ. Stječe se dojam da niti jednom političaru nije iskreno stalo do mira, jer da jest, morali bi se vidjeti neki rezultati. Stalo im je samo da jedna strana pobijedi drugu bez obzira na to koliko to koštalo njihove narode, obične ljude koji su ih zapravo izabrali na te položaje gdje se donose važne odluke. Sve što se u vijestima priopćava nalik je huškanju, stvaranju mržnje, umnožavanju zla koje se dogodilo. Kao da su svi jedva dočekali da Putin napadne Ukrajinu. Jer odakle takvo orkestrirano slanje oružja žrtvi koja mora napuštati svoj dom i odlaziti u izbjeglištvo? Kako je ženama koje su s djecom otišle u tuđinu dok im muževi možda ginu na ruševinama nekoć lijepih gradova? Ni trunka prave empatije za te ljude. Brblja se o nekom junaštvu, a posvuda okolo ruševine! Mir se ne stvara oružjem. Rado bih tu rečenicu sto puta ponovila. Sije se smrt, a stanoviti političar s uvijek istim izražajem lica poziva na proširenje rata. Briga njega ako bukne i treći svjetski rat, a on poslije dobije medalju za hrabrost. Briga njega ako padne i atomska bomba. Njemu je sudeći po hladnokrvnosti svejedno jesu li oko njega ruševine ili lijepe povijesne zgrade. Sa zadovoljstvom se broje mrtvi na protivničkoj strani kao da i oni nisu nečiji sinovi ili muževi.

Nisam namjerno ni na čijoj strani, jer iskreno žalim što se to dogodilo. Ljudima treba pomoći i srećom ima dobrih ljudi koji to čine. No rat se ne zaustavlja emocijama, nego zdravim razumom. Voljela bih, kao svaki normalan čovjek, da se iskorijene uzroci rata. Najodgovorniji ljudi koji vode narode bave se, nažalost, samo posljedicama. Mir za koji se oni bore je mir grobova ili privremeni mir iza kojeg će za koju godinu ili desetljeće slijediti opet rat.

U čemu je bila pogreška, ako rat još uvijek nije zaustavljen? Poznato je da je teško zaustaviti rat kad jednom započne. Trebalo ga je spriječiti u samom začetku. Lako je to sada reći. Zdrav razum govori da ne treba izazivati bijesnu životinju. Ne mislim time reći da je ruski predsjednik bijesna životinja niti da se njegova zemlja koji puta naziva medvjedom. Nikoga ne treba vrijeđati, jer svako vrijeđanje priječi sporazume. Ako nekoga sotoniziramo i prikazujemo kao crnoga vraga s rogovima, što smo postigli? Hoće li taj sjesti s nama za stol i pregovarati? Neće, nego će i nas proglasiti crnim vragom. I tako u nedogled.

Silno oružje može dovesti do privremenog mira, ako su se obje strane dovoljno umorile u ubijanju. Može dovesti do mira grobova. Oprostite što tu istinu stalno ponavljam. Zar nam nakon svih ratova dosad u svijetu nije jasno da su ratovi najveće zlo koje može zadesiti čovječanstvo. Ništa ne može opravdati rat.

U ukrajinskom ratu neće biti pobjednika, jer što znači Putinu vlast nad ruševinama i mrtvim tijelima vojnika i civila?

Što znači pobjeda Ukrajine uz cijenu koju je platila za tu pobjedu? Lako je brbljati o nekakvoj pobjedi, ali živjeti pobjedu nad tolikim mrtvima, nad tolikim izbjeglim ljudima, nad tolikim ruševinama, nad tolikom nacionalnom i ljudskom tragedijom više je nego perverzno. Pravi mirotvorac, koji zaista želi zaustaviti sukob, mora biti iznad sukobljenih strana. Mora uzimati u obzir argumente obiju strana. Narodna mudrost kaže da pametniji popušta.

Svakako treba popuštati pogotovo kad je protivnička strana u stanju posegnuti za najgorim oružjem.

Dosadašnja politika oružane ravnoteže, a to znači stotine atomskih bombi na obim stranama, kao što vidimo, nije dovela do mira. Pa ne može se postići pravi mir zastrašivanjem kao što to misle neke političarke u Finskoj i Švedskoj. Ni u odgoju djece ne pomaže zastrašivanje. To se konačno shvatilo ako se hoće od djece učiniti dobre, slobodne i nenasilne ljude.

Sve što govori zdravi razum pada u vodu pred silnom oružanom industrijom. Bitno je prodati oružje. Bitno je vidjeti kako to oružje funkcionira, jer ne samo da su uložene milijarde dolara u njegovu proizvodnju nego ono pokazuje i snagu ljudskoga uma. Trebalo je takvo oružje izmisliti, stvoriti. Monstrume od ljudi ne zanima što to oružje čini ljudskom rodu i planetu Zemlji. Opet dolazim do konstatacije da muškarci uživaju u ratovanju. Njima bi bez ratova bilo dosadno. Feministkinje šute kao zalivene ili ih više zanima sudbina nerođenog djeteta od sudbine tisuća mladića na ukrajinskoj fronti. Mi obične žene ne možemo zaustaviti ratna klanja, jer se naš glas podcjenjuje. “Bedem ljubavi” s jedne strane i “Žene u crnom” s druge strane nisu uspjele zaustaviti rat kod nas. Rat se uzima kao normalna pojava. No ratovi u povijesti nisu uspjeli uništiti ljudski rod kao što to može ovaj sadašnji rat. Ljudski napredak u stvaranju oružja može zaista značiti kraj svih nas. Šteta što taj ljudski napredak nije slijedila ljudska dobrota i mudrost, jer da jest, svijet bi drugačije izgledao.

Pokušavam u dokumentima 2. vatikanskog koncila naći potporu za svoja razmišljanja. U dokumentu “Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes)” Koncil nekoliko stranica gusto pisanog teksta posvećuje upravo ratu i miru. Koncilski tekst kao da je pisan danas. Evo samo nekih rečenica : “Mir se nikada ne stječe jednom zauvijek, nego ga stalno treba graditi, (…) Dokle god se basnoslovne svote ulažu u uvijek nova oružja, nije moguće naći dovoljno lijeka tolikoj današnjoj bijedi čitavog svijeta.

(…) Trka u naoružanju je jedna od najtežih rana čovječanstva i nepodnosivo oštećuje siromašne.” Koncil jasno vidi da takvo ponašanje vodi konačnom uništenju ljudskog roda.
Međutim, mi stalno slušamo kolike su milijarde dolara ili eura pojedine europske zemlje spremne danas uložiti u naoružanje.

Nakon Drugoga svjetskog rata ili bolje reći pokolja imali smo tzv. Hladni rat koji je pokazao da se nije mnogo naučilo od ratnih stradanja. Umjesto da velike države surađuju, one su se takmičile koja će imati veći utjecaj na druge države. Male države ne mogu u takvoj situaciji ni pisnuti. Svi moraju pjevati u istom zboru kojim dirigira tzv. velika sila.

Ne pamtim takvo orkestrirano jednoumlje koje prave mirotvorce mora zaista nervirati. Naravno da to samo produžuje ratne strahote. Ne mogu se oteti dojmu da su sadisti zavladali svijetom i to na svim stranama. Gdje je pamet svim tim ljudima koje gledamo na ekranima? Kao da je sankcijama moguće zaustaviti ratni stroj kad se jednom pokrene? Zaboravlja se da sankcije ubijaju svojim posljedicama milijune ljudi diljem svijeta. I to odgovara svjetskim sadistima. Oni se ne plaše ni atomskog rata, zar ne? Oni su hrabri, oni su junaci!

Koncil je bio prije više od pola stoljeća. Prašina je pala na ono što je Koncil jasno rekao o ratovima.

Dodat ću na kraju jednu misao koja izgleda utopijski, ali možda ipak potakne na razmišljanje. Trajni mir (ne treba nam privremeni mir) bit će onda kad se Amerika, Europa, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Bangladeš… (sve velike i male zemlje) prijateljski udruže u savez bratskih naroda koji zajednički radi na spas planeta Zemlje.

LJILJANA MATKOVIĆ VLAŠIĆ

Ljiljana Matković-Vlašić rođena je 9. prosinca 1938. u Zagrebu. Nakon školovanja u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, upisuje romanistiku (l. francuski 2. njemački) 1958. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1961. i upisala magisterij iz francuske lingvistike koji završava 1964. obranivši radnju pod naslovom: «Red riječi kao stilističko sredstvo u Chanson de Guillaume». Od 1966. – 1971. radi kao pomoćna urednica časopisa Svesci-Kršćanska sadašnjost. U to vrijeme počinje njezina angažiranost u pokoncilskoj obnovi Katoličke crkve u Hrvatskoj. Posebno je zaokupljena ulogom laika u Crkvi, pa o tome drži predavanja diljem Hrvatske i piše brojne članke u časopisima: Svesci-Kršćanska sadašnjost, Marulić, Crkva u svijetu, Obnovljen život, Glas Koncila, Encyclopaedia moderna, Forum. U tim časopisima objavljuje i poeziju, te eseje i prikaze knjiga autora uglavnom kršćanske inspiracije. Uz spisateljski rad prevodi članke i knjige s francuskog i njemačkog jezika među kojima valja istaći: Klasici teologije I, Od Ireneja do Martina Luthera (Golden marketing – Tehnička knjiga 2004.) i kršćanski dio u Leksikonu religijskih pojmova (Prometej 2005.). Od 1971. do 1972. boravi u Münsteru / Westf. kao stipendistica udruge Christlicher akademischer Ausländerdienst. Tu piše knjigu Žena i Crkva koja je objavljena 1973. u izdanju Kršćanske sadašnjosti i zbirku molitava i meditacija Ti nisi sišao s križa, objavljenu 1974. kod istog izdavača. S grupom suradnika utemeljuje 1992. časopis za kulturu mira i nenasilja Mirotvorni izazov (prvih pet brojeva nosilo je naslov Izazov) koji vodi do 1999.

Kao članica nekih udruga od samih njihovih početaka (Svjetska konferencija religija za mir, WCRP od 1970., Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj od 1994., Svjetski molitveni dan (žena) od 1996., Kursiljo-Mali tečaj od 1974., Ekumenski forum europskih katolika, OFEK, od 1993.) pridonosi njihovu razvitku i djelovanju u Hrvatskoj. U tim je organizacijama obnašala i neke funkcije kao primjerice u Udruzi za vjersku slobodu bila je predsjednica od 2008. – 2012. Od 1973. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

U povodu 20. obljetnice Kursiljo-pokreta u Hrvatskoj 1994. dobiva blagoslov pape Ivana Pavla II., 2011. Priznanje Kršćanskog akademskog kruga, a 2014. Priznanje Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Od 2019. članica Društva hrvatskih književnika. Jedna je od vodećih ličnosti europskog katoličkog mirotvornog pokreta.

Ljiljana Matković-Vlašić