„Hod za život“: svjedočanstvo izbora za kulturu života

Ovih dana se po ulicama hrvatskih gradova događa hodanje, šetnja mnoštva veselih raspjevanih ljudi pod geslom „Hod za život“. Za mnoge u Hrvatskoj taj je hod znak ohrabrenja koji nam poručuje da raspoloženje hrvatskog čovjeka nije tako bezvoljno kako se prikazuje. Za neke u Hrvatskoj, za manjinu ili čak samo za pojedince, ovaj je događaj „Hod za život“ strašan izazov, jedno uznemirenje duševnog mira. Ti ljudi se osjećaju na neki način ugroženima od ljudi vjernika i humanista zato što se ovi usuđuju javno svjedočiti za život svakoga čovjeka, za pravo na život svakoga čovjeka od časa začeća pa do zadnjih riječi na kraju ovozemaljskog života. Zar je to moguće i zbog čega je to moguće? Po logici moramo zaključiti: osjećati se izazvanima od ljudi koji se zalažu za „kulturu života“ jer je Život zakon, znači da su ti „izazvani“ za ono suprotno: za „kulturu smrti“: za kulturu - zapravo za nekulturu - čiji propagatori niječu pravo na život još nerođenoga čovjeka odnosno koji propagiraju pravo na život čovjeka pod određenim uvjetima, koje određuje društvo. Većina hrvatskog naroda stavlja pravo na život čovjeka bez uvjeta u red nepromjenljivih temeljnih vrjednota zajedničkog života. To svjedoči o vrhuncu razvoja ljudskog razuma hrvatskoga naroda zahvaljujući njegovoj privrženosti katoličkoj vjeroispovijesti kroz mnoga stoljeća. Sa žalošću mora svaki iskreni građanin slušati komentare iz redova lijevo-liberalnih grupacija na račun pokreta „Hod za život“ koji sliče govoru mržnje, govoru prijezira, laži, klevete i licemjerstva. To je dokaz da jedna agresivna manjina iz krugova kulture, znanosti, televizije, novinarstva još uvijek nosi u duši afekte, resantimane, iz nedavne totalitarističke prošlosti prema svemu što je bitno hrvatskom narodu, njegovoj kulturi, njegovoj vjeri. Jako zabrinjavajuće jest da u stvaranju takve atmosfere učinkovito i namjerno sudjeluju članovi političkih stranaka, partija. Slično se događalo povodom referenduma o braku i Istanbulskoj konvenciji. Baš nijedan od njih nije našao jednu lijepu riječ poštovanja za većinu građana! Vlada pljuje po vlastitom narodu, po većini naroda nazivajući ga zaostalim, klerofašističkim, homofobnim. Slušajući kako govore očekivali smo da će Vlada zatražiti da narod dade ostavku jer se usudio proglasiti brak zajednicom muškarca i žene.

Pluralizam: dobra ili loša ideja?

Ovaj nam slučaj - ima ih mnogo - spontano nameće pitanje: je li pluralizam kao stvarnost suvremenog društva nešto što je u sebi dobro ili nešto što je u sebi loše? Određene pojave današnjeg društva šalju nam signale da društvo jednog zajedničkog sustava vrjednota i jednog zajedničkog svjetonazora - dakle homogeno društvo - ima daleko više šansi organizirati zajedništvo u miru, u međusobnom poštivanju i solidarnosti nego društvo različitog sustava vrjednota, različitog svjetonazora, različitog moralno-etičkog usmjerenja života. Današnje društvo jest baš takvo.

Stoga s određenim pravom možemo ipak ustvrditi da danas živimo u društvu koje nam život u osjetnoj mjeri otežava.

Vratiti se ne možemo više u tradicionalno homogeno društvo, u kojem je vladala ista zajednička vjera, isti zajednički smisao i cilj života, isti zajednički moral. Najbolje i najracionalnije jest da to ni ne želimo. Nedavna nam prošlost uvjerljivo poručuje da svaki pokušaj stvaranja nekog homogenog društva na osnovi bilo koje ideologije - sustava vrjednota - vodi svijet pod današnjim uvjetima u sigurnu katastrofu. Stoga moramo biti intelektualno i moralno spremni prihvatiti današnje pluralističko društvo kao naše društvo, otkrivati u njemu šanse za pomireni zajednički život, ali i trijezno otkrivati opasnosti koje nam pluralističko društvo nameće. Izvore snage i spoznaje za izgradnju dobrog društva imamo. Humanističko-kršćanska kultura i tradicija čuvaju u svom krilu gotovo neiscrpno duhovno blago u kojem možemo naći snagu i spoznaje za ostvarenje nove kulture života u različitosti, u višestrukim usmjerenjima života u skupinama ili manjinama, ali ipak u zajedništvu putovanja prema jednom cilju na osnovi zajedničkog sustava vrjednota, koji smo izradili u slobodnoj raspravi i koji smo prihvatili slobodnom odlukom. Odmah na početku tog zajedničkog puta, ako do njega dođe, oslobodimo se prve velike pogrješke: nemojmo povjerovati da je politika ona sila koja može ovaj naš projekt voditi i ostvariti. Politika ima važnu ulogu u tom našem projektu, da ga tako nazovem. Ali ona nema u sebi potrebne izvore spoznaje i snage za to. Nadahnuće za istinski, moralno dobri i uspješni život može doći iz onih izvora koji su blizu božanskoj, nadljudskoj stvarnosti. To je svijet religije i vjere, to je svijet umjetnosti i filozofske misli utemeljene na krjeposnom kontemplativnom životu istinskih poniznih mislilaca, koji se osjećaju sretnima na putu traženja Istine.

Hitna potreba za nacionalnim konsenzusom

Nalazi li se hrvatsko društvo danas u dramatičnom stanju razjedinjenosti oko temeljnih vrjednota zajedničkog političkog bića? Događaji u vezi s „Hodom za život“ i s referendumima sugeriraju nam da jest tako. Neki analitičari situacije misle također da je stanje u Hrvatskoj dramatično. Ja ne mislim tako. Trijezno i logično procjenjivati političko-svjetonazorsko stanje u cjelini znači zaključiti: u Hrvatskoj postoji duboki i uvjerljivi konsenzus kod velike većine pučanstva o temeljnim vrjednotama nacije, društva i državnog sustava. Manjina - k njoj pripada kulturalno-politička ljevica - osporava određene temeljne vrjednote većine, nažalost na nedemokratski i nehumani način: na način mržnje, preziranja, omalovažavanja, laži i klevete („Križari po ulicama; katolikotalibani; marginalci; sekte“). To je samo znak da je hrvatsko društvo pluralističko društvo u pitanju svjetonazora, religije, u pitanju etike i morala, načina života, u pitanju kulturne zrelosti. To odgovara bitnosti pluralizma, koji predviđa legitimno postojanje „biti drukčiji ili različiti“, ali koji smatra nelegitimnim i protivno ideji pluralizma da „biti drukčiji ili različiti“ ostvaruje svoju partikularnu „različitost“ u proturječju sa sustavom vrjednota zajednice. „Biti drukčiji“ može se biti samo unutar zajednice, koja je u sebi jedinstvena u temeljnim vrjednotama i koja hoće i može živjeti u jedinstvu različitosti. Kada bismo svi bili samo „drukčiji“, zajedništva oko općeg dobra ne bi moglo biti. Treba naglasiti da ne postoji nikakvo „pravo“ na „ biti drukčiji“.

Biti drukčiji jest najprije činjenica. Svaki od nas na neki je način „drukčiji“ od drugoga. Pitanje prava na „biti drukčiji“ postavlja se tek onda kada dotična osoba želi biti sa svojim „biti drukčiji“ integrirana u kulturu i u sustav vrjednota aktualne zajednice. Tada zajednica ima pravo i dužnost vrjednovati sadržaj tog osobnog „biti drukčiji“ i odlučiti koji će pravni stav zauzeti prema dotičnoj osobi: prihvatiti ju kao člana zajednice potpuno ili uvjetno, ili ju odbiti.

Da se razumijemo: moralno-etički gledano postoji obveza primiti svaku osobu s njezinim „biti drukčiji“. Konkretno zbog aktualnosti: „Biti drukčiji“ na osnovi homoseksualnosti nije osobno pravo nego je to najprije činjenica. Tu činjenicu mora zajednica prihvatiti - a ne samo tolerirati - i budući da se radi o ljudskoj osobi kao subjektu tog „biti drukčiji“, mora zajednica toj osobi pravno osigurati sva ljudska prava: pravo na život, pravo na humani razvoj obrazovanjem, pravo na rad, pravo na slobodu savjesti i religije, pravo na zalaganje za zajedničko dobro… Sva ova prava ne mora homoseksualna osoba tražiti od države jer ih ona ima kao osoba. Neprihvatljivo je da homoseksualna osoba traži ostvarenje prava koje ona snagom svoga „biti drukčiji“ nema i ne može imati po naravi stvari: pravo na brak. Državna zajednica joj ne može pravno osiguravati onaj način života za koji nema pretpostavke. Konkretno: „brak“ je naravno, antropološko ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog bića sa svrhom međusobnog upotpunjenja i služenja rađanju novog života, stvaranju obitelji i time održanju ljudskog roda. Pravo na brak, dakle, mora državna zajednica osiguravati osobama muškog i ženskog spola, jer one imaju to pravo po naravi i jer su po naravi osposobljene za međusobno upotpunjavanje u sreći, za rađanje novog života, za stvaranje obitelji, za održanje ljudskog roda. To pravo im ne daje država. Država mora to pravo štititi i pomagati da se ono ostvaruje na što veću korist općega dobra. Iz naravnog prava na osnivanje obitelji proizlazi moralna obveza za održanje ljudskoga roda.

Bračni drugovi - otac i majka - imaju moralnu odgovornost stvarati kulturu života. Jednom i drugom život je darovan od njihovih roditelja. Narav dara života poručuje bračnim drugovima: umnažajte život, usavršavajte ga i oplemenjujte ga da budete sretni. To nam govori razum prosvijetljen Božjom zapovijedi na prvoj stranici Svetog pisma: muško i žensko ih stvori. I reče: razmnažajte se, rastite, obrađujte, usavršavajte sebe i svijet, radujte se životu. U čemu, dakle, postoji konsenzus kod hrvatske nacije? U tome da demokracija nije samo sustav procedura nego uređenje na temeljnim ljudskim vrjednotama. Pravo na život čovjeka od časa začeća i pravo na brak i obitelj sa svrhom oblikovanja kulture emocionalne blizine između roditelja i djece u izgradnji „civilizacije ljubavi, solidarnosti, nade i napretka“ jesu temeljne vrjednote zajamčene ustavnim pravom Republike Hrvatske. Postoji konsenzus da sekularističko-ateistički svjetonazor nema ni moralne ni intelektualne snage zadovoljiti izvorne naravne čežnje za srećom, za smislom, za istinom svakog čovjeka osobe i političke državne zajednice.

dr. Josip Sabol