Katolički vjernik: mislilac, kritičar, vizionar

Katolički intelektualac posjeduje pojmovno sve osobine i sposobnosti kao i svaki drugi intelektualac. No, on posjeduje jednu specijalnu osobinu, koja ga bitno razlikuje od svakog drugog intelektualca: on je katolički vjernik. Sa svim drugim intelektualcima povezuje ga kritički stav naspram aktualnoj stvarnosti društva i naspram moćnika u svakom sektoru, specijalno na području politike i kulturnog razvoja. Kao katolički intelektualac Isus pred Pilatomon se nalazi u posebnom odnosu prema svojoj Crkvi. To je odnos povjerenja i spremnosti na vjerničku poslušnost. U tome se ne razlikuje od takozvanog običnog vjernika. Riječ „kritika“ označuje izvorno onu sposobnost koja je nužna za suca (grčki: Krites) da bi mogao određene slučajeve života prosuditi u svjetlu normi, koje vrijede za te slučajeve. U povijesnom razvoju je riječ „kritika“ poprimila označavanje sposobnosti razlikovanja, procjenjivanja, prosuđivanja stvari i događaja sa strane svakog čovjeka kao razumnog bića. Kritizirati je privatna stvar kao što je misliti također privatna stvar. Kao privatna stvar „kritika“ nema automatsko jamstvo da je njezin sadržaj ispravan i istinit. To vrijedi i za službenu „kritiku“ jednog suca. Znamo da suci donose i neistinite presude.

Sjetimo se samo slučaja Sokrata, pa slučaja Pilata u procesu protiv Isusa. Što je čovjek inteligentniji, bogatiji duhom i krepošću, to će njegov sud biti bliži objektivnoj istini. Čovjek duha je suvereni čovjek, neovisan, siguran u svojim postupcima. On se uzdiže iznad prosjeka i radi toga ima drugo poslanje u društvu i drugu ulogu nego prosječni čovjek. Čovjek duha prosuđuje sve i neće biti prosuđivan od nikoga, kaže Pavao Apostol (1Kor 2,15).To jednako vrijedi za civilni život i za život u Crkvi; to vrijedi za čovjeka građanina i za čovjeka katolika.

U idealnom slučaju kritičar je čovjek jakog duha, moralne veličine, vizije boljeg i ljepšeg. Zbog tih darova duha on je vrijedan da ga se slijedi, on je po sebi putokaz ispravnog puta prema boljem stanju društva. Svjestan tih svojih sposobnosti, on djeluje u javnosti emancipacijski, prosvjetiteljski, oslobodilački. Njegova kritika svega postojećeg se uzima ozbiljno upravo zbog spomenutih kvaliteta njegove osobnosti. Ljudi očekuju od intelektualca da bude Augustinistinoljubiv, pošten i orijentiran na opće dobro... Ljudima je dobro poznato da inteligencija i moralnost nisu automatski jedna s drugom spojive sposobnosti. Intelektualac bez morala i bez kreposnog života predstavlja uvijek veliku opasnost za društvo, za civilnu i kršćansku zajednicu. I sada još najvažnije pitanje: odakle intelektualac dobiva mjerilo za prosuđivanje, za kritiku? Svakako ne iz sebe samog jer bi onda on bio vrhovno mjerilo prosuđivanja. Sv. Augustin je svratio pažnju na taj veliki problem za svaku ljudsku zajednicu (De vera religione 29). Očigledno je naime da onaj tko sudi, stoji iznad stvari, koju prosuđuje; on ju osvjetljuje „nečim“ što se nalazi izvan same stvari. To hoće reći klasično načelo prosuđivati „sine ira et studio“ - bez mržnje i naklonosti - nepristrano, objektivno, pravedno. To načelo vrijedi oduvijek ne samo za suce nego i za svakog čovjeka od duha i visoke kulture. No, time nije riješen jedan još dublji problem.

Ako prihvatimo mišljenje da intelektualac osvjetljuje određeni slučaj svojim razumom, onda moramo pitati, odakle dolazi svjetlo njegovom razumu za taj posao? Ako odgovorimo da svjetlo dolazi od čovjekovog razuma i da je ljudski razum zbog toga jedino mjerilo za prosuđivanje, onda zastupamo uvjerenje da nema ništa višeg nego je „ ljudski razum“. U tom slučaju je nemoguće pronaći neku instancu, koja bi trebala prosuđivati to mjerilo prosuđivanja, naime ljudski razum. Očito se nalazimo ovdje u jednoj paradoksnoj situaciji. Svatko će priznati da ljudski razum nije nepogrešiv. Ako je tako, onda pitamo tko je taj, koji će kod donošenja suda ustanoviti je li presuda pogrešna ili nije?

Na osnovi čega možemo ustanoviti da je prosuđivanje nekog intelektualca uvjerljivo, vjerodostojno, istinito, ako smo svjesni da može biti neistinito? Očigledno postoji samo jedno rješenje ove aporeme – logičke poteškoće. Augustin ga vidi u tome da „razum“ kao mjerilo suda nikada ne smije postati predmet suda nego mora jednostavno biti prihvaćeno i priznato kao apsolutni autoritet. Čiji „razum“? Za religioznog čovjeka, za katoličkog intelektualca je taj apsolutni autoritet Bog, kako se objavio u osobi Isusa Krista.

Jednom riječju: za njega je apsolutni autoritet Božja objava, sadržana u Svetim pismima, ili još jednostavnije rečeno: vjera Katoličke Crkve, čiji je on član. Za katoličkog intelektualca kao čovjeka osobne duboke vjere vrijedi da on u vjeri participira na Božanskom znanju i Božanskoj spoznaji, čiju sigurnost i istinitost jamči sam Bog. Stoga vrijedi i za njega riječ Pavla Apostola: „Čovjek duhovan prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu“ (1Kor 2,15). Katolički intelektualac kao vjernik dobiva sposobnost prosuđivanja na osnovi participiranja Božje milosti, koja je neprestano i nezasluženo prisutna u Crkvi za sve članove, za sve udove na Tijelu Kristovom. To nam poručuje Pavao riječima: Duh Sveti„Nitko ne zna, što je Božje osim Božjeg Duha. A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.“ (1Kor 2,11-12). Moramo naglasiti da ova istina vjere krije u sebi jednu ozbiljnu opasnost za katoličkog intelektualca - također i za svakog vjernika - kako u njegovom odnosu prema društvu, u kojem živi, tako i u odnosu prema drugim vjernicima i hijerarhiji Crkve. Ta opasnost se sastoji u tome da pojedini vjernik u svijesti participiranja u Božjoj spoznaji proklamira svoja saznanja i svoje spoznaje kao Božje i da traži njihovo prihvaćanje bez daljnjih uvjeta. To bi imalo za posljedicu da on može i smije kritizirati sve postojeće, a da sadržaj njegove kritike i sama kritika ne bi smjeli biti stavljani u pitanje od strane drugih vjernika i hijerarhije. Povijest svake vrste hereze odnosno povijest mnogobrojnih ekskomunikacija jakih katoličkih intelektualaca i dubokih vjernika svjedoči neprestanu aktualnost i virulentnost upravo spomenute opasnosti. Raskoli u Crkvi imaju također ovdje svoj izvor. Kao zaključak ovih misli možemo definirati „kritiku“ u svezi s naviještanjem kršćanske vjere i kršćanskog života kao sposobnost vjernika da sebe i čitavi svijet prosuđuje u svjetlu Božje objavljene istine sa spremnošću Bogu prepustiti sud nad njim i svijetom.

Kritika Crkve: institucije, hijerarhije je legitimna

„Kritika“ je, rekosmo, po svojoj naravi pravi dar ljudskog duha. Ona je potrebna svakoj zajednici na njezino dobro, ona je legitimna i poželjna jer služi idejno-moralnoj orijentaciji i obnovi društva i svake zajednice. Crkva je po svojoj naravi podvrgnuta „kritici“. To je izraženo načelom - zapravo se radi o božanskom zakonu - koje glasi: Crkva se mora neprestano obnavljati. To nije bilo nikada upitno, to nije upitno niti danas. Kritika Crkve, naime, je nužnost koja proizlazi iz same biti Crkve, u kojoj ljudski čimbenik čini konstitutivni element Crkve. Činjenice govore da su četiri bitne oznake Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska bile povrijeđene od aktualno konkretne Crkve. Činjenica je da Molitvaje moralno stanje unutar Crkve – prije svega unutar hijerarhije - bilo tako niske naravi da je Crkva dobila naziv: „čista prostitutka“, te je pravo da se na Crkvu - instituciju pod vodstvom ljudi primjeni formula: pravedna i grešna istovremeno. Ovdje spada također misao da obnovu Crkve opet vrše ljudi, što će reći da i sama obnova Crkve može krenuti krivim putem. Stoga je razumljivo da treba postaviti pitanje, tko je u Crkvi nositelj kritike, tko smije kritizirati?

Biblijsko-teološki odgovor na to pitanje je očigledan: vjernik ispunjen Duhom Kristovim je nositelj kritike Crkve. Odatle zaključujemo da je vjernik svetoga života na prvom mjestu nositelj kritike Crkve. Etički smijemo formulirati načelo: Samo svetac i svetica posjeduju legitimnost kritizirati Crkvu. To se u povijesti Crkve događalo, i to na dva načina: radikalnim i provokativnim provođenjem života u nasljedovanju Krista, najprije pojedinaca, primjerice sv. Franje, i kasnije osnivanjem reda u tu istu svrhu. Redovi su, stoga, u njihovom porijeklu većinom radikalna egzistencijalna kritika aktualne Crkve, dakle sveukupne hijerarhije. I drugi način: iznošenje kritike govorenom i pisanom riječju. Kao primjer uzmimo Klaru Asišku i Katarinu Sijensku. Ovi načini vršenja kritike Crkve svjedoče o tome da kritika Crkve mora uvijek biti povezana s ljubavlju prema Crkvi, s istinom iz žive vjere, s poniznošću i svjesnom spremnošću na samokritiku. Kritika, koja nije nošena tim duhovnim veličinama, je jednostavno nelegitimna i ne zavrjeđuje naziv kritike. Naravno, ovim ne mislim tvrditi da samo sveci imaju pravo na kritiku. To je nemoguće već i zbog toga jer se svecem postaje službeno tek nakon smrti. Držimo se, stoga, razumnog i religioznog načela: svatko, tko svjesno i vjerno nastoji nasljedovati Krista u svom životu; svatko tko ima potrebno znanje u stvarima vjere, etike, prava, ekonomije, odgoja i dr. pozvan je i legitimiran kritički analizirati stvarno stanje Crkve i društva, pozvan je prosuditi to stanje u svjetlu racionalne i vjerske spoznaje i na osnovi tih spoznaja po mogućnosti dati prijedloge za konkretna rješenja određenih problema. Očito je da je takvo djelovanje vrlo zahtjevno. Zato govorimo o katoličkom intelektualcu u smislu poziva na djelovanje unutar Crkve i društva s ulogom mislioca, kritičara, vizionara, proroka. On treba biti pravi karizmatik svoga vremena i nastaviti poslanje mnogih karizmatskih vjernika laika kroz povijest Crkve. Od njih, od vjernika laika, je dolazila obnova Crkve, obnova kršćanskog života, a ne samo od klera. Kler je bio često protivnik karizmatskih laika jer su oni svojim životom bili osuda njegovog nedoličnog života; jer su bili putokaz istinskih reformi Crkve, koje osobito visoki kler nije htio, jer bi time izgubio svoj način privilegiranog i Evanđelju otuđenog života. Sv. Dominik se protivi službenom crkvenom proganjanju Katara i Albigenza jer je u njima prepoznao Duh Kristov; sv. Franjo se protivi raskalašenom životu crkvenih dostojanstvenika na visokim položajima, i mnogi drugi laici vjernici sve do naših dana.

dr. Josip Sabol

 

Sub, 25-06-2022, 01:11:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.