Kulturalna i svjetonazorska pozadina o vrijednom/nevrijednom životu

Kod nas u Hrvatskoj i općenito u zemljama bivšeg istočnog bloka ne postoji potpuno poznavanje pokreta u zapadnim zemljama pod nazivom „kulturna revolucija“ tamo od 1960. god. Jednostavno se može ustvrditi da su zapadne industrijske zemlje doživjele u nekoliko godina temeljne promjene u shvaćanju života.

Srž te promjene čini težnja za individualnom slobodom po vlastitoj volji, bez ograničenja svake vrste, a najviše bez ograničenja tradicionalnog kršćanskog morala. Princip osobnog života je glasio: samoostvarenje, autonomija i Platonosobno oblikovanje života s ciljem biti sretan. Naravno, temeljna pretpostavka takvog načina života je bila: trajno zdravlje i financijska mogućnost za traženje sreće. Traženje sreće i „uživati život“ je bilo potpuno sekularizirano: mlade je zanimao samo ovaj svijet; o drugom svijetu nisu htjeli niti čuti. Život se nije više doživljavao kao dar Stvoritelja i time kao vrsta zaduženja i zadaće nešto korisnoga činiti. Suveren nad životom je bio svatko za sebe.

Pitanja odakle, kamo, zašto sve oko nas, nisu se postavljala. Mladi i stariji revolucionari su živjeli a-teistički: bez misli ili ideje na Boga. „Novi“ čovjek je postao nesposoban metafizički razmišljati. Stvorila se paradigma „uživati život“. Stvarali su se kriteriji za dobar i vrijedan život. Logično tome se stvorio pojam „nevrijednog života“. To je život bez zdravlja, bez financijske podloge za neprestano traženje sreće i uspjeha. Rodila se želja da se prijeći dolazak na svijet bolesnom djetetu, s manjkom bilo koje vrste. Pod udarom takvoga koncepta života našao se pojam dostojanstva čovjeka o kojem je riječ u ustavima država... U čemu je dostojanstvo zapravo utemeljeno i tko je njegov najveći zaštitnik? Tko određuje što mora pripadati čovjeku da bude sačuvano njegovo dostojanstvo? Ako je to svjetonazor autonomije, onda se sadržaj dostojanstva određuje slobodnim izborom svakog čovjeka. Stvoreni su pojmovi: abortus, eutanazija. Takav „novi“ čovjek se razumijeva kao individua koji živi iz samog sebe i kroz sebe, i koji ne treba drugoga, niti Boga niti drugog čovjeka. Za tu individualističku i idealističku sliku čovjeka važi ovisnost od drugoga ili biti u stanju da trebaš drugoga kao nezrelost čovjeka ili kao bolesni oblik ljudske egzistencije. Tako su nas revolucionarni „prosvjetitelji“ vratili u antiku: u Grčku i Rim. Prije nego je došlo kršćanstvo vrijedile su preporuke filozofa Platona i Aristotela da se osakaćena djeca nakon poroda odbace, a ona djeca koja su bila manjkavog duha i manjkave duše treba poubijati. K tome: da se neizlječivo bolesne ljude medicinski više ne liječi... Sve to zbog toga jer svi ti nesretni ljudi ne odgovaraju idealu čovjeka za kojega se zauzimala antikna klasika. Ona je obožavala i glorificirala s jedne strane autonomnog i duhovno visoko razvijenog čovjeka - takvim su se smatrali filozofi - i s druge strane mlade, lijepe i fizički jake ljude kakvi su bili atlete. Nadalje je vrijedilo mjerilo za vrijedni život, korisnost čovjeka za društvo. Dakle: visoka filozofija u Grčkoj, reprezentirana Platonom i Aristotelom, konstruirala je mjerila za vrijedni odnosno nevrijedni život. Po njima se vršila selekcija tko treba živjeti, tko ima pravo na život i što etički smiju građani križAtene činiti s onim jadnicima koji ne ispunjavaju ta mjerila: građani ih smiju odstraniti iz društvenog života ili ih poubijati. Jako začuđuje da su takvu etiku mogli zastupati tako veliki filozofi kao Platon i Aristotel. Očito nije njihov um doživio ono Svjetlo koje je došlo na svijet u noći u Betlehemu. Isusovo rođenje je za njih i za poganski svijet došlo prekasno. Ljudski razum, um, dakle nije mogao doći sam po sebi do onih spoznaja koje je donijelo na svijet kršćanstvo. S kršćanstvom: s etikom milosrđa Boga i s etikom ljubavi Boga i bližnjega došla je na svijet spoznaja da je svaki čovjek božje stvorenje, i to stvorenje je na sliku Boga koja je jamstvo za dostojanstvo čovjeka. Kristov Križ je temelj vrijednosti svakog ljudskog bića: zdravog i bolesnog, mladog i starog, bogatog i siromašnog, obrazovanog i nepismenog. Nitko na svijetu: niti pojedini čovjek, niti partija, niti država, niti ekonomija ne smije dirnuti u dostojanstvo čovjeka sprečavanjem njegovog prava na život. To je apsolutna cezura u povijesti čovječanstva koju je donio Sin Božji Isus Krist na svijet i koju od prvog časa svog postojanja naviješta i ostvaruje kršćanstvo: Katolička Crkva kao Mistično tijelo Kristovo zajedno s vjernicima: s Božjim narodom.

Dostojanstvo čovjeka i odatle dolazeći zahtjev za pravo čovjeka na život jesu neuništivo mjerilo – norma - za etički prilaz k čovjeku za sva vremena i za svaki ljudski autoritet. Tko god se usudi djelovati protiv te norme, ne može izbjeći diskvalifikaciju svoga čovještva i ne može izbrisati svoje ime i prezime na listi ubojica i mrzitelja čovjeka.

Nažalost, moramo konstatirati da današnja civilizacija zapadnoga svijeta oblikuje utjecajne i vladajuće mislioce koji ne priznaju dostojanstvo čovjeka kao jedinu normu postupanja s čovjekom jer su izbrisali iz svijesti ljudi istinu da je čovjek stvoren na sliku Božju i da jest stvorenje Božje. Doživljavamo danas da se moderno vrijeme vraća u epohu pred dolazak kršćanstva koju smo upravo opisali. Protagonisti tog vraćanja u stara „tamna“ vremena su danas lijeve i liberalne političke snage na temelju materijalizma i neomarksizma. Kao da ih čujemo govoriti: ako je mogao veliki Platon i Aristotel širiti ideju o „nevrijednom životu“ kojemu se može oduzeti pravo na život već prema potrebama onih koji spadaju u klasu „vrijednoga života“, onda možemo to činiti i mi moderni, koji smo prosvijećeni svim mogućim i nemogućim saznanjima o čovjeku kao biću evolucije, i spoznajama života pomoću znanosti psihologije, sociologije, medicine. Zaboravljaju da je između Platona i modernih „prosvjetitelja“ postojalo kršćanstvo - objavljena vjera po Isusu pobačajKristu - koje je unijelo u svijest ljudi ideju dostojanstva svakoga čovjeka jer je čovjek stvorenje Božje. Ateistički mislioci i lijevo-liberalne snage politike nekada kršćanske Europe su odbacili ideju dostojanstva čovjeka kao stvorenja Božjeg. Posljedice ovakvog nazora o čovjeku i norme života u ljudskom društvu moralo je doživjeti moderno vrijeme 20. stoljeća: na tragovima francuske revolucije, oktobarska revolucija, dva svjetska rata, genocidni zločini u ime nacionalsocijalističke i boljševičko-komunističke ideologije. Treba se bojati da naše vrijeme ide u sličnom smjeru: u smjeru razlikovanja između vrijednoga i nevrijednoga života. Propagiranje i legaliziranje usmrćenja nerođenog čovjeka kao nešto ispravnog već je potaklo suvremene sofiste da ideju „nevrijednog i neželjenog života“ prošire i na rođenog čovjeka u dobi djeteta, ali i u bilo kojoj drugoj dobi. Za to služi pojam eutanazija za bilo koje doba života. Naravno, da se određuju uvjeti i konteksti za takve poteze. Cilj i svrha su isti: životu čovjeka prišiti značenje „nevrijedan“ i time ga staviti na raspolaganje volji čovjeka pod određenim preduvjetima. Time je „projekt stvaranja novog čovjeka“ nositelja ateističke politike postigao gotovo potpuno svoj cilj. Najprije im je uspjelo izbaciti iz javne svijesti pojam, ideju Boga Isusa Krista, pojam vječnoga života sa spasenjem ili s propašću. Nakon toga im je uspjela destrukcija institucije braka kao izvora obitelji. Sada se radi velikom marljivošću uz pomoć milijardera ukinuti svijest o svetosti ljudskoga života. Ako liječnik prihvaća samo vrijednost ovozemaljskog života, bez obzira na vječnu vrijednost, tada može zaista taj prolazni život na zemlji također postati nevrijedan u toj mjeri da zaslužuje uništenje. Drugim riječima: definicija života, koja ne vidi smisao i svrhu života transcendentno, upravljenog na Boga, nema zaštitu nasuprot pojma nevrijednog života u biološkom smislu. Sekularizacija društva, tj. društvo bez orijentacije k Bogu, k vječnom životu, ne može učinkovito braniti dostojanstvo svakoga čovjeka i njegovo pravo na život pred posvuda vladajućom racionalnošću ekonomije našeg vremena kod koje je profit i rast proizvodnje i potrošnje najviša vrjednota.

Dostojanstvo čovjeka u kršćanskom katoličkom svjetonazoru

Već je bila riječ o tome da je „dostojanstvo“ jedan apstraktni pojam kojemu treba odrediti empirijski sadržaj. Njega čine izreke kao poštivanje života, poštivanje slobode, racionalnost, svjesnost samoga sebe i dr. Biološkom životu u sebi ne spadaju niti dostojanstvo niti ljudska prava. Za kršćanski nazor temelj dostojanstva ne čine niti konkretne vjerakvalitete niti tvrdnja da čovjek stoji iznad životinje nego temelj čini to da čovjek stoji na poseban način u odnosu prema Bogu, da je Bog izabrao čovjeka za svoga partnera, da ga je Bog stvorio i odredio za vječno zajedništvo s Bogom. Čovjek je po tome osoba koju Bog Stvoritelj i Spasitelj odlikuje s posebnim određenjem i obećanjem. Čovjek je su-stvaratelj Boga kada se radi o uređivanju i upravljanju svijetom. Sva ova odlikovanja i uzdignuća čovjek ne gubi niti onda kada on njima ne odgovara svojim postupcima ili kada radi bolesti, radi slabosti ne može njima odgovoriti.

Posebno obećanje i određenje Božje za život čovjeka ostaje i taj život ide ususret dovršenju određenja biti s Bogom vječno, biti u vječnom kraljevstvu. Tu se dovršava konačno život čovjeka kao Božjeg djeteta: kao sina i kćeri. Tu postaje čovjek kao slika Božja ostvaren potpuno kao obećano sudioništvo na dovršenoj Božjoj sličnosti Isusa Krista (2 Kor 4,4; Kol 1,15 i 3,10). Sve ovo je obećano svakom čovjeku bez razlike. Stoga nitko od ljudi niti nikakvi ljudski autoriteti ne smiju uništiti ljudski život jer je on određen za vječnost gdje će svaki čovjek živjeti u savršenom čovještvu. Ova perspektiva za vječnost čovjeka je najveća zaštita ljudskog dostojanstva ovdje na zemlji. Dakako, pod uvjetom da se ta istina kršćanske vjere stvarno vjeruje. Sekularizirano, tj. bezbožno, društvo današnje civilizacije je najveća i neprestana ugroza dostojanstva čovjeka i njegovih temeljnih prava. Tko hoće dobro čovjeku, svakom čovjeku, taj će raditi na širenju kršćanske vjere i njezinih istina da smo stvoreni za Boga, za vječnu sreću.

dr. Josip Sabol

Sub, 25-06-2022, 00:02:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.