Ukrajinska obrana je novi početak

Napadnuta Ukrajina oživljuje u nama slike iz hrvatske nedavne prošlosti, osvjetljuje neistine i obmane kojima se pokušavalo skrivati punu istinu o hrvatskoj drami iz zadnjega desetljeća prošloga stoljeća. Neki su vanjski interesi i dugogodišnje protuhrvatsko djelovanje srpske (jugoslavenske) diplomacije ostavili Hrvatsku izloženu ne samo oružanoj agresiji nego i klevetama, lažima i optuživanjima za različite nedokazive krivnje. Što god činili ili ne činili, Hrvati će uvijek biti krivi onima koji bi im htjeli oteti zemlju, povijest i identitet. Svakovrsna se agitacija protiv hrvatske države uvukla i u mnoge sfere života u našoj zemlji. Ukrajinska sudbina i potpora koju danas prima, pokazuje i onu drukčiju sliku, pokazuje kako je u vrijeme agresije izgledao hrvatski život, što dodatno ističe dimenzije hrvatske pobjede.

Pogled s trona u Kremlju

Putin je prije napada, Ukrajinu opisao kao "povijesno ruski teritorij" koji je najprije ukraden Ruskom carstvu, a onda pao u ruke "neonacista" i "korumpiranih vlasti pod kontrolom Zapada". Govorio je da Ukrajina, zapravo, nikada nije bila "prava država", nego samo regija u sklopu Ruskoga carstva koje je prestalo postojati 1917. Ukrajina kakvu danas znamo, prema Putinovu mišljenju, je umjetna Lenjinova tvorevina. To je sažeti današnji pogled s trona u Kremlju.

Odnos ruskoga imperija i diktature u nekoliko je riječi opisao Z. Brzezinski, govoreći da Rusija može biti demokracija ili carstvo, ali ne može biti oboje. Dvoglavi orao, u ruskom amblemu, gleda i na istok i na zapad, plijen se sam otkriva. Putin ponavlja svoju tvrdnju da su Rusi na istoku Ukrajine žrtve genocida. Najavio je da će poslati ruske vojne trupe u Lugansk i Donjeck. I poslao ih je. Ali ne samo u te pokrajine. Od sjevera do juga Ukrajine, od istoka do zapada, ubijaju, razaraju sela i gradove, milijune ljudi tjeraju u bijeg iz vlastitih domova. Ginu i mnogi ruski vojnici.

“Ako vam ove taktike nisu poznate, onda niste obraćali pozornost.” Tako u ožujku 2022. BBC-jev novinar, koji prati zbivanja u Ukrajini, nakon ruskoga napada tvrdi da su pred očima svijeta ratne operacije kakve su se, ne tako davno, već mogle vidjeti na europskom tlu: „Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi u početku ugušili novu neovisnu državu Bosnu. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema povijesni legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu.“ (Q. Sommerville). Kad se već spominje nedovoljna pozornost u prepoznavanju već viđenih taktika, trebalo bi reći da važni subjekti međunarodne politike 'nisu uočili' bitne činjenice, pa su izostale i primjerene politike prema konfliktima na jugoistoku Europe koncem prošloga stoljeća.

Rat je počeo 1991.

Nije rat na europskoj zemlji započeo prije trideset godina u Bosni, i nije to bilo 1992. Rat je započeo 1991. i to malo zapadnije i malo sjevernije od Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj! Prije 'Bosne', srpski su nacionalisti pokušavali 'ugušiti' jednu drugu državu i na nju ispalili tone eksploziva i ubili najmanje 12 500 osoba. Osim ljudskih žrtava učinjene su i goleme materijalne štete razaranjem stotina naselja. Novinar je 'zaboravio' 'obratiti pozornost' na Hrvatsku i rat koji je prethodio onom u BiH. Tu godinu 'zaboravljaju' i osvajači, pa se ne bi trebalo čuditi ako sutra Rusi, ponavljajući spomenute 'taktike', optuže Ukrajinu da je izmislila rat ili da je ta država napala Rusiju. To svakako spada u osvajačke 'taktike'. U novoj srpskoj mitologiji i nema rata u Hrvatskoj do 1995. i oslobodilačke Oluje, kad su se morali suočiti s posljedicama osvajačkih pohoda. Srbija danas ne želi uvesti sankcije Rusiji, što se tumači kao naklonost Putinovoj politici osvajačkoga rata. Ta se naklonost iskazuje i na javnim mitinzima.

Iz Srbije stižu prosudbe da je rat u Ukrajini, „za koji sada sa sigurnošću možemo tvrditi da je dugo pripreman uz asistenciju Pentagona, zapravo rat protiv pravoslavlja i svega što jedna autentična kultura predstavlja kao glavnu prepreku na putu transhumanizma.“ (…) Je li "na kraju bilo bolje i jeftinije da su predsjednici sa zapada prisustvovali posljednjih godina paradi pobjede u Moskvi nego što je sada gledaju uživo?" Autor tih riječi (E. Kusturica) je predstavljen kao „redatelj, scenarist, glumac, muzičar, književnik, graditelj, mislilac, borac za slobodu i istinu protiv revizije povijesti i globalizma i holivudizacije“.

Hrvatska pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom ratu 1991.-1995. na nekim važnim mjestima svjetske politike nije dobro primljena. Krivnja je usmjerena prema Tuđmanu pa je nakon njegove smrti pokrenut opsežan proces koji se obično naziva detuđmanizacijom, što je samo jeftino zavaravanje. O tomu ponešto govori i jedan vjerojatno nehotičan ispad, kad su u Jutarnjem nacionalni ponos u našoj zemlji počeli prikazivati kao 'izmišljen koncept'. Navodna detuđmanizacija ciljala je u tom smjeru, iako to nije baš tako formulirano i naglas izgovarano. Ovdašnji su detuđmanizatori pokušavali Hrvatima prikazivati i njihovu vlastitu povijest sa znatnim odmakom od istine, prilagođenu nekim nehrvatskim interesima. Uz to je išla i politička prilagodba internacionali, ali ne onoj propaloj proleterskoj internacionali. Podčinjenima je svejedno zove li se hegemonija kapitalističkom, proleterskom ili liberalnom.

Pokretač rata

Svoje su povjerenje hrvatski progresivci usmjerili prema liberalnom, kozmopolitskom i modernom izbavitelju. Marx, Lenjin, fašisti i nacisti su propali. Budila se nada u slobodniji život i preobrazbu zajednice kroz institute demokratskoga pluralizma. Sloboda pojedinca prikazuje se kao temeljno polazište i osnovni kriterij vrjednovanja, osim ako on nije tradicionalnoga, hrvatskoga usmjerenja. Međutim i novi je 'izbavitelj' sve naglašenije zahtijevao redefiniciju nekih važnih instituta koji uređuju zajednički život. Istodobno, neoliberalni model globalizacije pokazuje i svoje drugo lice: nove napetosti između moćnih i sve veće siromaštvo diljem svijeta. U nekim svojim očitovanjima i 'liberalna demokracija' se približava svijetu koga je teorijski prikazivala nepravednim i neslobodnim. Pretpostavke o konačnoj pobjedi liberalne demokracije nad totalitarnim sustavima nisu izdržale kušnju vremena. U novim okolnostima mnoge su države osjetile opasnosti ponavljanja ukrajinske sheme. Srećom, slobodarski svijet se konačno ujedinio u prosvjedu, osudi i izopćenju ruske agresorske sile.

Slavi se otpor napadaču, domoljublje i sloboda. U jednoj novinskoj kolumni, naslovljenoj 'Deadline', čitamo naslov napisan velikim slovima: „Moderni nas svijet uči da je nacionalni ponos izmišljen koncept“. (Jutarnji, 27.3.2022). Da su hrvatski branitelji 1991. prihvaćali takvo učenje, demokratske hrvatske države danas ne bi niti bilo. Ipak, pisati i govoriti protiv hrvatskog patriotizma nekim je ljudima značilo iskazivanje 'modernoga i progresivnoga' stava. Antihrvatstvo im je postao glavni posao koji je honoriran na različite načine. Pokretani su mediji kojima je to bila osnovna zadaća. Novac za njihovo djelovanje uglavnom je stizao iz inozemstva, legalno i ilegalno. Dekroatizacija im je bila važna obveza.

Kolumnistica (J. Veljača) se okrenula internacionalnom 'ponosu' zamišljajući ga stvarnim 'konceptom', protiv nacionalnoga ponosa kao 'izmišljenoga koncepta'. U stvarnosti koja se oblikuje nakon napada na Ukrajinu, dok gledamo Ukrajince kako se brane i slave nacionalnu čast, možda otpor okupatoru u našoj zemlji 'progresisti' više ne će zvati 'primitivnim ognjištarstvom'. Suprotno od petokolonaškoga ulizništva i puzanja, nacionalni ponos ne dopušta kleknuti pred okupatorom. Ukrajinska obrana je novi početak. 'Izmišljeni koncept' zahtjeva poštovanje, pravednost i slobodu za sve ljude. Ukrajinci slave Zelenskoga, Hrvati slave Tuđmana.

Tko je napao Hrvatsku 1991.?

Još pokoja riječ o 'taktikama'. Predsjednik Srbije A. Vučić, 2022: „Teško da je ta mala zemlja (Srbija, op.a) nekome nešto skrivila. Nikoga nije napala, ničiji teritorij nije ugrozila. Ta mala zemlja i njezin narod htjeli su samo biti svoj na svome, čuvati svoja ognjišta i baš ništa više." (Politika, 24.3.2022). Vratit ćemo se opet malo unatrag i podsjetiti kako je predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić ispričao svom sugovorniku, da je pri prvom susretu (1992.) s načelnikom 'generalštaba JNA' Životom Panićem, nekadašnjim zapovjednikom postrojbi koje su razorile Vukovar, pitao Panića zašto su 'srušili Vukovar' i 'zašto su tamo ratovali'. Odgovor: "Gospodine predsjedniče, znate li vi da osvajanje jednoga grada traje dvije godine, ne znam koliko, a ja sam taj grad osvojio, oslobodio od ustaša, za 40 dana." D. Ćosić: Niste ga oslobodili nego ste ga razrušili!" D. Ćosić ponovno pita Ž. Panića: 'Zašto ste srušili Vukovar?' (Globus, 1.6.2018).

Hrvatska je bila u krvi i suzama. Na tv-ekranima je gledala vukovarske slike četnika sa zastavama. koji pjevaju da će 'biti mesa' jer će klati Hrvate. Trideset godina kasnije, 2022. A. Vučić, predsjednik Srbije, govori da Srbija „nikoga nije napala, ničiji teritorij nije ugrozila“. Na području oko Vukovara Srbija je tada razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, 40 000–60 000 vojnika. Srbi su koristili i ratne zrakoplove, a Hrvati ih nisu imali. Opkoljeni Vukovar branilo je 700–800 pripadnika ZNG-a i policije, te oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili naoružani pretežno osobnim naoružanjem, ali se opkoljeni Vukovar odhrvavao punih 86 dana.

Plan Z4

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995.), koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje nije bilo izgledno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru, jer su one zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem. O tomu se godinama kasnije pisalo i na Portalu srpskih Novosti u Zagrebu: "Rukovodstvo u Kninu odbilo je čak primiti kopiju plana, koji se nikada nije ozbiljno analizirao. Milan Martić je govorio da “ne zna što tu piše i da ga to ne zanima”. Od samog početka bilo je jasno da se plan neće prihvatiti, što se moglo vidjeti i po signalima iz Beograda. 'Ali ljudi, ako prihvatimo plan možda u Krajini nećemo ostati ti i ja, možda će otići dvadeset posto, ostat će većina naroda. Ako ne prihvatimo, a stvar se bude rješavala vojnim sredstvima, u Krajini neće ostati nitko, a žrtve će biti uzaludne.’ Ovo je doslovno rekao Babić i Martić se uozbiljio.” Istu večer Martić je otišao u Beograd, a po povratku je sazvao Vrhovni savjet odbrane koji je donio negativan stav o planu Z4 i prije nego je on uopće službeno ponuđen. (Portal Novosti, 5.2.2010).

Hrvatska je načelno prihvatila taj plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima. Istodobno, pobunjeničko rukovodstvo iz Knina nije željelo ni primiti plan nazvan Planom Z4. Prema tom planu međunarodne zajednice, koji su predložili Peter Galbraith, Leonid Kerestedžijanc i Yasushi Akashi, Srbima u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini (RSK) nudila se široka autonomija. Međutim, trideset godina kasnije odnos prema Planu Z4 prikazuju drukčije. „Očekivali su (Srbi, op.a) kratkotrajni rat u kojem će dobro proći, i računali su na apsolutnu podršku i Republike Srpske i Srbije. Vjerovali su Beogradu“, prisjeća se novinarka Mojsilović-Dežulović i podsjeća da su se 3. kolovoza u Ženevi vodili ključni pregovori Knina i Zagreba na kojima je srpska strana na kraju prihvatila plan Z4, ali to nije bilo dovoljno hrvatskim vlastima koje su željele potpunu kapitulaciju. (N1, Beograd,5.8.2020.)

Vukovarske rane

Danas i srbijanski i prosrpski novinari u našoj zemlji znaju da je u hrvatskom oslobodilačkom ratu Vukovar svojim herojskim otporom najavio sudbinu srpske osvajačke politike, kao što danas i, primjerice, Mariupolj u Ukrajini daje naslutiti sudbinu ruske agresije. Razorili su te gradove, ali su otvorili oči i srca slobodoljubivih ljudi. Vukovar je Hrvatima pokazao koji je njihov put do slobode. Zbog toga spomen Vukovara u ovdašnjim petokolonašima rasplamsava osvetničku mržnju. Kakva žrtva, kakve rane, kakva Ovčara, kakvi ranjenici! Nema cijene koju ne bi platili za zaborav Vukovara. Jedan je vrlo eksponirani slavitelj 'osloboditelja' Vukova 1991., nedavno u naslov svom tekstu stavio prostačku psovku ('J... vas Vukovar'). Povod je bilo to što je glumcu R. Šerbedžiji, navodno, uskraćeno neko pravo, jer mu je pomaknut termin za koncert, koji se trebao održati u vrijeme obilježavanja uspomena na vukovarske rane. (Tijekom Bitke za Vukovar dnevno je u prosjeku na grad ispaljeno 7000 projektila, a više od 90 % zgrada je uništeno. U obrani je poginulo 879 branitelja, 1624 civila uključujući i 86-oro djece. Oko 8000 Vukovaraca odvedeno je u logore na području Srbije, a neki od njih se i danas vode kao nestali. Samo iz Vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su tamo i ubijeni. Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srbijanski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila).

Srušeni Vukovar je nakon opsade 1991., u društvu sa srpskim specijalcima, došao gledati i psovač iz prethodnoga pasusa. Feral u ruci bio je prava propusnica. O tomu je napisao reportažu. Nije ga zanimalo tko je i zašto poubijao te ljude i razorio grad, nije ga zanimalo ni tko je poslao toliku vojsku koja je opsjedala grad. U feralovskim je očima i Vukovar samo točka u vremenu. Opisujući vukovarske ruševine podrugljivo pita: a tko se još sjeća Titove bitke na Neretvi? Mrtvi ljudi, branitelji, civili, žene i djeca, ranjenici... sve je to izvan vidokruga okrutnih izazivača: „J... vas Vukovar. Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može - jer mrtva usta ne govore - evo ja ću“. (B. Dežulović). Kako bi taj feralovac mogao postaviti pitanje, koje je već izrekao Dobrica Ćosić: 'Zašto ste razorili Vukovar?' Njega ne zanima smrt nedužnih ljudi, njega ne zanima razaranje vukovarske bolnice pune bolesnika, njega ne zanima ljudska bol i patnja. Čini mu se opravdanim i dopuštenim sve što bi moglo dovesti do uništenja hrvatske države.

Ubijali su i ljude i masline

U nekoj novoj prilici Feralov reporter iz Vukovara započinje besmislenu, ali tobože skrbničku priču, punu razigrane mašte, o jednom - stablu. To je, valjda, trebalo uvjeriti čitatelja da taj feralovac, zapravo, ima i dušu. Ali to stablo, stablo masline u njegovoj priči ima drugu svrhu. S jedne je strane nedužna maslina, a s druge opaka država koja je izlaže opasnosti. Država je bitna, kako bi joj feralovac na glas mogao poželjeti ono što joj oduvijek želi. S jedne je strane smrt ljudi i njihovi srušeni domovi, a s druge stablo koje bi trebalo svjedočiti da ni o Vukovaru ne piše bezdušan čovjek.

Tri desetljeća nakon spomenutoga hodanja kroz Vukovar, vidio je stablo masline koje je iz Hrvatske preneseno na izložbu Expo 2020. u Dubai. Učinilo mu se da bi život masline, zbog prilika u kojima se našla, mogao biti ugrožen.

Ljudi koji o njoj brinu misle drukčije. "Maslina je živa. Naravno da nije ista kao prvoga dana, no svi su uvjeti koji su joj potrebni zadovoljeni... Strogo smo slijedili pravila struke", govore stručnjaci, odgovorni za naše eksponate u Dubaiu. Htjeli su u paviljonu imati biljku koja bi simbolizirala da su Hrvati vrlo izdržljivi. Maslina je 'iznimno otporna vrsta, a njezina izdržljivost raste s godinama'. Novinarima je i vlasnik masline "potvrdio da je s njom sve u redu te da je normalno da njeno lišće malo promijeni boju jer se našla u novim uvjetima."

Simbolička dimenzija maslina iz Hrvatske na Expou 2020. priziva pred oči Dolinu maslina u Nadinu i Škabrnji. Prije rata 1991. u Škabrnji je bilo 1.145 stabala maslina. A onda je došla vojska pukovnika Ratka Mladića. Njihove granate nisu razlikovale 'ustaške' od neustaških maslina. Uništavale su sve pod sobom i oko sebe. Ubijali su i ljude i masline.

Osvajači su u Škabrnji ubili 48 civila i 15 branitelja. Do kraja rata taj se broj povećao na 80 žrtava, a 6 osoba je stradalo od mina nakon rata. Kroz suze i jecanja, čulo se ponekad i riječi koje iskazuju očaj i neprijateljstvo prema krvnicima: 'Crkli dabogda'. Te riječi koje se mogu čuti među nesretnim i preplašenim ljudima kao glas gnjeva u sasvim drukčijem kontekstu pojavit će se i u tekstu napisanom uz izložbu u Dubaiu.

'Uznemiravanja' u Dalmaciji

'Zabrinutost' za maslinu stavljena je pred čitateljstvo samo zato da bi feralovac na kraju mogao ponovno Hrvatskoj poslati poruku mržnje. Dakle, ako propadne jedna maslina on odgovara: 'dabogda crkla Hrvatska'. (Crknuti u pučkom govoru znači ostati bez života ili prestati biti u funkciji čega; crknula je životinja, ili motor u autu.) A Hrvatska su i masline i ptice i more i vinova loza i - ljudi. Taj čovjek priželjkuje da sve to što opisuje riječ 'Hrvatska' crkne, a neka oživi 'feralovska' zemlja mržnje, psovke, obmane i varanja: „dabogda crkli i Hrvatska i Dubai, dabogda propali prije nego lijepa starica baci i posljednji svoj suhi list.“ (N1, B. Dežulović, 22.3.2022).

Rat na hrvatskom jugu, srpske granate među civilima, lozama i maslinama, 'opisao je' i prije spomenuti predsjednik Jugoslavije. Na novinarovo „inzistiranje da dade svoj vlastiti komentar o ulozi JNA u ratu u Hrvatskoj 1991." D. Ćosić je, u z govor o Vukovaru, dodao: „Također sam bio i veliki protivnik u z n e m i r i v a n j a Hrvatske u Dalmaciji, odnosno rata za Dubrovnik. Mislim da je to jedna velika - nije greška nego velika nesreća, jedan težak čin srpske, jugoslavenske vojske, uz participaciju crnogorskog rukovodstva. (Globus 1.6.2018). Iz gornjih rečenica o Škabrnji moglo bi se razumjeti što D. Ćosić naziva 'uznemirivanjem Hrvatske u Dalmaciji'. Hrvatima je nakon oslobođenja, u Nadinu i Škabrnji, suze zamijenio znoj: zasadili su najveći ekološki maslinik u Hrvatskoj. „Kad smo raščišćavali zemlju i pripremali teren, vidjelo se gdje su bili ukapani tenkovi, pronalazili smo ostatke granata i municije, a najveća je strka nastala kada je bager žlicom iskopao protuavionsku granatu.“ ( V. Krtalić).

Usporedili smo Vukovar s Mariupoljem. Ne bi trebalo pomisliti da svijet nije znao što se događa u Vukovaru. Nešto se kroz protekli tridesetak godina, možda, i promijenilo. Slobodoljubivi svijet je ujedinjen u javnoj potpori ukrajinskim braniteljima i neratnom sankcioniranju Rusije. U Pragu, Parizu, Ljubljani, Londonu, New Yorku, Splitu... visoko su podignute zastave napadnute države uz povike mnogih: Živjela slobodna Ukrajina! 'Moderni nas svijet' ne uči o onome što sugerira naslov u Jutarnjem. Ponos je 'opet' in, čast je opet in, samopoštovanje je u redu. Ovdje ne raspravljamo o tomu zašto se odjedanput budi taj ponos, nego samo naglašavamo da on postoji i postojat će u mislima i dušama milijuna ljudi. Hrvatski su 'progresisti', u misiji dekroatizacije, vjerovali da toga više nema: ni ponosa, ni časti, ni ljudske skromnosti i empatije, ni naroda, ni zemlje koju smijemo zvati domovinom.

Ivan Bekavac