"Novo rođenje slobode" ili "novo revolucionarno nasilje"?

Je li pred nama "novo rođenje slobode", hoće li se 'globalna demokracija' oporaviti, hoće li oživjeti 'duh 1989.' zahvaljujući otporu hrabrih Ukrajinaca, pita se ovih dana Francis Fukuyama, ili će nadvladati novo 'revolucionarno nasilje', zbog zaustavljene afirmacije homoseksualnosti u Rusiji, koje zaziva jedan Večernjakov sugovornik (B. Buden): "Zato kažem da nam je potrebna revolucija." Zapravo, 'revolucionarno nasilje'. "Ili će promjena biti brza i radikalna, ili nas neće biti." (Obzor, 5.3.2022.). To je revolucionarni zaključak čovjeka koji je predstavljen kao jedan 'od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora' ('ovi prostori', novinarska oznaka za jednostavnije ocrtavanje političke i svjetonazorske usmjerenosti sugovornika, op.a). Povijesni procesi dugoga trajanja su, kaže, suicidalni. (Kad bi gledali dugotrajne 'povijesne procese', čovjeka bi predstavili kao hrvatskoga intelektualca ili kao intelektualca iz Hrvatske. U sadašnjim prilikama, to su, izgleda, još uvijek 'ovi prostori').

Novi čovjek

U revolucionarnom konceptu B. Budena, umjesto suicida, prženja na suncu ('zatopljenje') ili pod nuklearnim oblacima (Putinove prijetnje), boljševici uzimaju oružje u ruke i presuđuju, lenjinski brzo i odlučno. Svijet vrjednota i obvezujućih mjerila, žele zamijeniti svijetom u kojem sami 'revolucionari' biraju poželjna načela, neovisno o već sagledivim i vidljivim posljedicama; 'novi čovjek' će, kao ljudsko biće sam birati što je, a što nije, uključujući i spolnu, biološku određenost. S jedne je strane ta određenost, a s druge volja revolucionara da vlastitim izborom kreiraju drukčije biće, ili, jezikom ljudi koji vjeruju u Jednoga Stvoritelja, da ono biće koje je Bog stvorio kao muško i žensko, prikažu kao 'društveni konstrukt'. Tako je među nas stigla nova revolucija. Lako se je suglasiti s ljudima koji tvrde da diktatura toga relativizma zadire dublje od nacifašističke i komunističke diktature prošloga stojeća.

Patrijarh Kiril, prvak Ruske pravoslavne crkve, 6. ožujka 2022. tijekom propovijedi je podržao ruski napad na Ukrajinu, koji opravdava borbom protiv “gay parada” kao oličenja zapadnjačkog zla i grijeha. Putin je naveo drukčije razloge. Patrijarh Kiril govori da je 'svjetskom poretku', kome teži Zapad, najvažnije održavanje gay parada kao “testa lojalnosti tom vrlo moćnom svijetu”. Ni sav pravoslavni kler u Rusiji nije se suglasio s njegovim pokušajima opravdavanja ruske agresije na Ukrajinu. Nije lako razumjeti kakve veze ima pokušaj pokoravanja Ukrajine s javnim aktivnostima homoseksualaca, koji na velikoj sceni svijeta vode slojevitu revoluciju, protiv vladavine tzv. heteropatrijarhata. U tom sudaru 'novoga' i 'tradicionalnoga', pobjednici će definirati što je istina, ako ostali prihvate uvjeravanja novih revolucionara, koji im govore da još niti ne znaju što je istina.

B. Buden se, i pored svih dosadašnjih iskustava stečenih u nasilnim revolucijama, oslanja na baš takav prevrat, koji će do kraja poraziti 'heteroseksualni patrijarhat'. Kao i svi 'pravi' revolucionari ni đenderisti ne toleriraju kritički odnos prema svome učenju, iako je baš kritički govor o heteroseksualnoj naravi čovjeka, osnovno polazište njihovih nastojanja. Rodna se 'revolucija' već utaborila i među crveno-zelenim političarima. (Rod - gender, je pojam koji bi trebao zamijeniti pojam spola - sexusa). U procesu 'stvaranja novoga čovjeka', ('novoga novoga') ovaj put se ne spominje njegov društveni položaj, ni klasna pitanja, ni otuđenja, ni eksploatacija, ni profit, ni samoupravljanje, ni nacistički nadčovjek. Polazište je ipak u Marxovu učenju: ne treba spoznavati stvarnost, ne treba misliti, svijet treba promijeniti. ('Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni'). Uplašeni i izgubljeni čovjek, bit će lak plijen nove diktature.

Liberalne 'elite' i revolucija

Dok su SSSR i Rusija živjeli bez gay parada dotle je, kako kažu, 'Zapad' učvršćivao svoj novi poredak. B. Buden: "Problem nije samo u personificiranju strukturalnih političkih problema, nego i u fokusiranju na građanske, liberalne, kozmopolitske elite kao jedine subjekte progresivne transformacije." Tu bi trebalo tražiti predvodnike 'zapadne globalne revolucije'. Neki analitičari i u našoj zemlji, koji ne prihvaćaju filozofiju spomenutih elitista, nazivaju ih 'okultnim oligarhijama zapada'. I Buden njeguje duh kritičnosti, pa pita što su te 'liberalne progresivističke elite' postigle, 'što su ti izvoznici svjetske revolucije promijenili', 'pa i u Hrvatskoj'. Tako smo došli do teme koja našu zemlju, u tom konceptu mišljenja, povezuje s velikim globalnim promjenama, pa, usput, malo bolje osvjetljuje i prilike s kojima smo se suočili na razmeđu stoljeća, u vremenu koje su neki nazivali vremenom 'detuđmanizacije' ili dekroatizacije Hrvatske. Buden je ponudio i maglovitu postavku o tomu kako su 'kozmopolitske elite', na koncu, 'poražene i u samom srcu zapada 2016.', izborom Trumpa, za predsjednika SAD-a.

B. Buden revoluciju definira kao onaj politički koncept koji nasilje uzima pravim odgovorom na nepravde svijeta. Vrijeme, koje se bilježi tisućama godina, ne uzima relevantnim, nego ga počinje drukčije računati. "Revolucija?

Znam, pojam je totalno diskreditiran. Na tome je kapitalistički zapad marljivo radio od kraja Drugog svjetskog rata, politički, kulturno i kognitivno. Prvo su intelektualne elite izbacile taj pojam iz svoga razumijevanja povijesti i otkrile procese dugog vremenskog trajanja. Francuska od kraja sedamdesetih nije više dvjesto godina stara, dakle od svoga rođenja u Francuskoj revoluciji, nego tisuću i više, u kontinuiranoj nacionalnoj povijesti. To se dogodilo i kod nas s porazom socijalizma i uspostavom nacionalnih država." (B. Buden).

'Ovi prostori' i milijuni dolara

'Jedan od najznačajnijih intelektualaca', je, dakle, sa svoga kozmopolitskoga trona, zaokupljena 'rodnom revolucijom', bacio površan pogled i na nedavnu prošlost 'ovih prostora'. Visine s kojih motri ne omogućuju mu razlikovati demokratsku vlast koja je branila i oslobađala Hrvatsku, od komunističkoga režima S. Miloševića koji je pokušavao ratom osvajati 'srpske ukrajine'. Tek kad se demokratska Hrvatska obranila i oslobodila, Zapad je krenuo, kako kaže, 'u revolucionarnu avanturu' promjene vlasti u Srbiji. Srpska agresorska putinovština 1991. nije se trebala opravdavati neraščišćenim odnosima s LGBT zajednicom, kao što danas patrijarh Kiril tumači ruske razloge za agresiju, bila im je dovoljna potencijalna 'ugroženost' Prečana. Vrh SPC-a je, na ratni pohod onda, odgovorio kao i Kiril danas.

Koncem devedesetih i početkom novoga stoljeća 'kozmopolitske elite' su krenule u mirnodopsku avanturu prema postjugoslavenskom prostoru, pokušavajući prikrivati narav tih 'novih inicijativa', koje nisu samo htjele utjecati na izbor vlasti nego i na druge postratne procese. B. Buden: "Zapravo, kulminacija ove revolucionarne avanture zapada ipak je osnivanje tima profesionalnih revolucionara u liku srpskog Otpora. To je ona grupa mladih aktivista, upletena u rušenje Miloševića, koju je zapad istrenirao i zatrpao novcima." Nakon postignutih 'uspjeha' nazvani su 'svjetskim ekspertima za revolucije' pa su počeli djelovati na sve strane. Nešto je od te 'revolucionarne avanture zapada', poput drona s Jaruna, proletjelo i kroz Hrvatsku. A nešto je i ostalo. (Usput, u imenu Otpor! je i uskličnik, kao i u imenu jedne stranke u Hrvatskoj - Možemo!). Nije 'zapad' krenuo samo u revolucionarnu avanturu promjene vlasti u Srbiji, nego je usmjeravao i 'kreativno' oblikovanje hrvatskih prilika. Različiti su mediji po svijetu javljali da je Otpor dobivao velike novce s inozemnih adresa. Spominje se da je samo jedna od organizacija koje su pomagale rušenju S. Miloševića odvojila 25 milijuna dolara. Čovjek iz Međunarodnoga republikanskog instituta tvrdi da je godine 2000. institut Otporu dao 1,8 milijuna dolara.

Revolucionarna westernizacija

Pitanje novinara: 'Nije li ta revolucionarna westernizacija oprobana i u našim krajevima?' Odgovor B. Budena: "Naravno, u rušenju Tuđmanovog režima krajem devedesetih i konačnom uklanjanju Miloševića." Mogli bismo pretpostaviti da je novinar pod 'našim krajevima' mislio na hrvatske krajeve, ali "jedan od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora", 'pod našim krajevima' razumije i prostor srpske države. I u revolucionarnom zanosu, revolucionarnom retorikom iznosi neistinu, tvrdeći da je postojao Tuđmanov režim i da je rušen 'krajem devedesetih'. Nije postojao Tuđmanov režim nego demokratska vlast koja je uspostavljena 1990. na slobodnim višestranačkim izborima. Nije se u Hrvatskoj vlast promijenila 'rušenjem Tuđmanova režima' 'krajem devedesetih', nego u siječnju godine 2000. na parlamentarnim izborima. Ne znamo kakav je bio upliv 'zapadne revolucije' na tadašnja zbivanja. Tuđman je preminuo u prosincu 1999. Kroz proceduru koja je propisana Ustavom, na izborima je u veljači 2000. izabran drugi hrvatski predsjednik.

Nije Milošević 'konačno' uklonjen na izborima nego je, nakon pritiska javnosti, odstupio, iako novi čovjek, koji je inaguriran, nije na to mjesto došao po Ustavom propisanoj proceduri. (Savezna izborna komisija, objavila je tek 26. rujna, dva dana nakon održanih izbora (24.9.2000) privremene, preliminarne, rezultate. Prema njima, Koštunica je imao najviše glasova, ali nije dobio i 50% potrebnih glasova za pobjedu u prvom krugu. Savezni ustavni sud je 4.10.2000. poništio prvi krug izbora. Sutradan, 5.10.2000. nekoliko stotina tisuća ljudi u Beogradu demonstrira protiv tih odluka. Okupljena masa je krenula na Skupštinu, ušli su u zgradu, nakon čega je u njoj izbio požar. Milošević je tek nakon tih prosvjeda, 6. listopada 2000. priznao poraz. Dan poslije je inauguriran novi predsjednik Srbije. S. Milošević je izručen haaškom tribunalu, zbog sumnje na zločine protiv čovječnosti u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Presudu nije dočekao, jer je umro 11. ožujka 2006. u pritvoru u Sheveningenu.

Revolucija i oligarhijska elita

Nasuprot 'revolucionarne avanture zapada' i aktivnosti 'profesionalnih revolucionara', jedini subjekt 'progresivne transformacije', kako se čini B. Budenu, stoji kontrarevolucionarna 'elita' koja je napala Ukrajinu, ali mu njezina krivnja nije u tomu napadu, nego u odnosu prema lenjinskoj skrbi o homoseksualcima. Ovako govori:: "Ne zaboravimo da su Putinu i njegovoj oligarhijskoj eliti upravo Lenjin i Boljševici (veliko B u izvorniku, op. a) arhetipski neprijatelji. Ne samo zato što su srušili ruski imperij, ubili cara i stvorili modernu Ukrajinu. Danas, kad je u Rusiji javno propagiranje homoseksualnosti i zakonski kažnjivo, treba se sjetiti da su upravo Lenjin i Boljševici legalizirali homoseksualnost 1918. Da su iste godine legalizirali abortus i dali pravo ženama na rastavu braka jednostavno na temelju pisane izjave, Boljševici su osamnaeste ostvarili najprogresivnija gender-neutralna bračna i obiteljska prava kakva moderni svijet nije vidio. Čak je 1922. sovjetski sud proglasio transseksualni odnosno homoseksualni brak legalnim s argumentom da je sklopljen konsenzualno." Je li grijeh agresora samo u tomu što su napali ('modernu') Ukrajinu koju su stvorili Lenjin i boljševici?

Prigovara Putinu pomanjkanje revolucionarne odlučnosti i zaborav Lenjinove popustljivosti prema homoseksualcima. Onda je, kako govori Buden, došao Staljin koji je "obnovio carističke zakone protiv takozvane sodomije, odnosno homoseksualnosti, zabranio abortus i podigao iz mrtvih ruski carski imperijalizam, poduprt novim komunističkim ideološkim dogmama." Moglo bi biti da je i Putin ponudio svoj prinos buđenju 'carskoga imperijalizma' i redefiniranju kagebeovskih dogmi.

Zločini revolucija

Buden sugerira da je prava revolucija nešto kratko, ili nešto što skraćuje obzore ljudske egzistencije u zajednici koju zovemo narod. I nije, prema citiranom autoru, u samoj zamisli revolucije, kao potpunoga prevrata, sadržano sjeme njezine propasti, niti je njezina provedba od Rusije 1917. na ovamo, pokazivala svoju mračnu stranu, u kojoj je ljudski život postao bezvrijedan, u odnosu na zamisao koja je najavljivala kako će sve temeljito promijeniti nabolje. Kako se čini 'revolucionarima', nisu se milijuni ljudi u logorima, milijuni ljudi umorenih glađu, milijuni ubijenih 'kontrarevolucionara', milijuni ubijenih Židova, suočili sa zlom zbog revolucionarnih razloga. B. Buden tvrdi da je, 'kapitalistički zapad marljivo radio protiv revolucije' od 1945. - 'politički, kulturno i kognitivno'. (Znači, nije 'revolucija' završila 1922. kako je već bio ustvrdio. Ne odgovara na pitanje: kako to da 'revolucija' nije, zbog svoje 'superiornosti' i 'progresivnosti', već nadvladala 'kapitalistički zapad'?)

Ne izgleda opravdanim i razboritim Putinovu neizazvanu agresiju na jednu mirnu državu stavljati u obzor revolucija - ni 'proleterske' ni 'rodne', niti taj općeljudski problem proglašavati samo problemom Zapada. Slobodoljubivi svijet se ujedinio u zahtjevu da se ruska vojska mora povući iz Ukrajine odmah, bez ikakvih uvjeta. Na državljanima Rusije je kako će uređivati društvene odnose u svojoj zemlji, uključujući i tretman 'gay parada'. Zamisao suprotna od te postavke pred svjetsku bi 'gender-revoluciju' stavljala zadaće univerzalne 'jurisdikcije'. Kakve veze ima današnja, ratna ukrajinska stvarnost s ruskim heteropatrijarhatom? B. Buden: "Rusiji danas treba revolucija upravo u lenjinovskom, boljševičkom smislu sa svim joj pripadnim revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja ne samo Putina i njegovu kamarilu nego ruši čitav sistem oligarhijskog crony kapitalizma te pokreće eksproprijaciju kriminalnih eksproprijatora, pozivajući ugnjetene čitavoga svijeta da joj se u tomu pridruže." Revolucijom sve vratiti na lenjinsku 1922. Osim revolucionarnoga nasilja i zaštitu homoseksualaca, intervjuirani mislilac nije spominjao druga Lenjinova postignuća.

Ali mi danas govorimo o pokušaju ratnoga osvajanja Ukrajine.

Kagebe i kontrarevolucija

Ljevičari u Hrvatskoj obilaze oko Putinove, revolucionarne kagebeovske prošlosti i staljinskih metoda kojima je zadobio diktatorske ovlasti, pa niti ne gledaju narav njegove vlasti i obračune s neistomišljenicima. Preobratio se na pravoslavlje. Ali on je i kao pravoslavac mogao biti kagebeovac. Za B. Budena je taj čovjek kriv jer je "u Rusiji dovršio konzervativnu kontrarevoluciju". Ovdje ne ćemo otvarati pitanje o razlici između 'carske' i 'staljinske' imperijalne politike. Putinovo školovanje i metode upravljanja Rusijom svakako su pod odlučujućim uplivom revolucionarne ideje, ali se jedan segment putinske ideologije naslonio na teoriju i praksu 'konzervativne kontrarevolucije' što današnji ljevičari uzimaju njegovim neoprostivim grijehom. Odvraćaju pogled od ruske agresije na Ukrajinu, koju je Putin pokrenuo koncem veljače 2022. Za dva-tri tjedna brutalnih razaranja, u samo jednom je gradu (Harkivu) prema ukrajinskim izvorima, artiljerijom i zrakoplovima uništeno 48 škola i ubijeno 78 djece, a UN potvrđuje da je do sredine ožujka ubijeno 816 civila, a ranjenih je 1333, iako su, kako iznose, brojke vjerojatno veće. Iz Ukrajine je pobjeglo više od tri milijuna ljudi. Zbog čega?

Večernjakov sugovornik B. Buden, tumači da je protivljenje gay paradama čista 'kontrarevolucija'.

Prikazuje kako je 'prava' boljševička revolucija trajala od 1918.-1922., a onda je započela ruska kontrarevolucija. "Sto godina ruske kontrarevolucije" (1922. – 2022.). U njezinoj je srži odnos prema homoseksualnosti i 'gender-neutralnim' bračnim i obiteljskim pravima. Ako je napuštanje Lenjinova pristupa srž 'kontrarevolucije', moglo bi se zaključiti da postoje ljudi kojima je odnos prema 'seksualnosti' središnje mjesto Lenjinove revolucije. Dakle, klasno je pitanje stavljeno na sporedni kolosijek, a seksualna orijentacija na vrh vrijednosnoga sustava boljševičke revolucije. Tako mislilac 's ovih prostora' tumači povijest komunizma u Rusiji (i SSSR-u). Putin nastavlja Staljinovu politiku i politiku njegovih nasljednika, koji nisu bili prijateljski raspoloženi prema homoseksualnosti. A gdje je u tom kontekstu, napadnuta Ukrajina? Kakve veze ima Ukrajina s gender-revolucijom? Što bi u putinskoj agresiji mijenjala potencijalno zadovoljna ruska LGBT zajednica?

Upućeniji pišu da Putinov uži krug više sliči na carski dvor, a manje na vodstvo demokratske pa čak i komunističke države. Prema svjedočenju njegovih nedavnih gostiju, najviše ga muči 'povijesni revizionizam' i raspad SSSR-a, a na 'novom dvoru' kao da se miješa 'ortodoksni kršćanski misticizam', antiameričke teorije zavjere i hedonizam. Upozoravaju da vrlo utjecajni episkop Tihon Ševkunov tvrdi kako katolici 'nisu ni Crkva te kao takvi nisu ni kršćani'. Uz to, blizu Putinu je i čovjek koga nazivaju ruskim Sorosom, a dovoljno je bogat i moćan da bi se mogao uplitati 'u politiku i destabilizaciju režima drugih država'.

'Društveni spol'

Odnos prema 'LGBTQ revoluciji' sve više se prikazuje kao mjera demokratičnosti po cijelom svijetu. Neki čak pretpostavljaju kako bi pozitivan odnos prema 'paradama ponosa' u Rusiji znatno utjecao na poboljšanje odnosa sa Zapadom. Trebalo bi, valjda, zaključiti da ni Ukrajina ne bi bila napadnuta da su gay parade kružile oko Kremlja. Ali gay parade su samo površni sloj komunikacije između suprotstavljenih pogleda na čovjekovu narav. 'Društveni spol', izabran vlastitom voljom, ne prihvaća spolnu razliku između muškarca i žene. Niječe se objektivna stvarnost iz koje se izvlače kriteriji ispravnoga i pogrješnoga u korist pojedinačne volje i njezina izbora. Nesporno je da postoji svjetlo i tama, kamen i voda, ali im je sporno postojanje bića koje živi u dva spola, žensko i muško. Prema novoj 'teoriji' muško i žensko postoje samo kao društveni konstrukti 'heteroseksualnoga patrijarhata'. Razlikovanje je ostavljeno na subjektivnu prosudbu; 'stvoren' je tzv. 'protočni identitet' nasuprot 'krutim normama dvospolnosti'.

Iako je propagandna platforma LGBTQ revolucije oslonjena na stav da, zbog toga što je 'zapadna civilizacija' nepopustljivi zaštitnik slobode govora i okupljanja, takva prava pripadaju i LGBTQ zajednicama. Otvoreno je pitanje zadovoljavaju li se te zajednice samo javnim demonstracijama i izražavanjem svojih mišljenja. Upućuju oštre kritike ruskoj vlasti zbog usvajanja zakona koji zabranjuje širenje LGBTQ propagande među maloljetnim osobama. Zabrana širenja te propagande naziva se 'drakonskom mjerom', ali je, govoreći jezikom B. Budena, ne dovode u vezu s vjerskim osjećajima, koje spominje patrijarh Kiril, nego s nedostatkom 'lijevo-progresivnih vrijednosti. A lijevo-progresivni zastupaju stav da ne postoji ništa nepromjenjivo i trajno, nego je sve relativno i podložno prilikama.

Nakon utopija fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma danas se oblikuje novo političko spasiteljstvo liberalnoga društva. Malo govore o već vidljivim, vrlo negativnim posljedicama te diktature relativizma. A o revolucionarnim nadama je davne 1918. pjevao i M. Krleža: “Jednoga će dana krvavo jutro svanuti, / jednoga će dana crljeni vihor planuti, / o, jednoga dana, / nad piramidom mrtvih domobrana. / Buknut će plamen iz bezbrojnih rana". U ono vrijeme to su bili možda stihovi nade da će nasilje biti spasonosnim odgovorom na nepravde svijeta. Danas, nakon svih iskustava, to je samo pjesnički opis posljedica krvavih revolucija. Vratimo se 'otporu hrabrih Ukrajinaca' i pitanjima F. Fukuyame s početka ovoga teksta: je li pred nama "novo rođenje slobode", hoće li se 'globalna demokracija' oporaviti, hoće li oživjeti 'duh 1989.' ili će nadvladati novo 'revolucionarno nasilje'?

Ivan Bekavac