Rat u Ukrajini: Dobitnici i gubitnici

Iako je od ruskog napada na Ukrajinu prošlo tek tjedan dana, moguće je već sada predvidjeti kakvu će to posljedice ostaviti na uključene strane, ali i zainteresirane promatrače. Gruba podjela na ratne dobitnike i gubitnike najbolje će pokazati budući smjer razvoja europske i globalne geopolitike. Nažalost, slika tog „divnog, novog svijeta“ nije osobito privlačna.

Ukrajina

Najveća žrtva i sigurni gubitnik poznat je od prvog trenutka ruske agresije. Trideset godina od stjecanja neovisnosti ukrajinski narod i država suočavaju se sa najvećom prijetnjom svojoj opstojnosti još od Staljinovog „gladomora“ i nacističke okupacije. Uspiju li Rusi u svojim namjerama, Ukrajina bi mogla završiti podijeljena na istočni i zapadni dio, što znači da bi izgubila polovicu svog sadašnjeg teritorija! Ljudske i materijalne gubitke koje donosi rat, i u slučaju sretnog ishoda, Ukrajina će jako teško nadoknaditi, čak i uz svesrdnu pomoć i podršku naglo probuđene Europske unije. Primjer Hrvatske i Domovinskog rata pokazuje da ni neosporna vojna pobjeda nije dovoljna za rješavanje ključnih nacionalnih problema, kao što je, primjerice, starenje i izumiranje stanovništva.

Uoči rata, 1991. godine, Hrvatska je imala 4,8 milijuna stanovnika, a danas gotovo milijun manje! U ukrajinskom slučaju stanje je još gore, jer Ukrajinci izumiru i bez ruske agresije. Iako nema previše smisla vraćati se u nedavnu prošlost, jasno je da za propadanje najveće europske države odgovornost snose u prvom redu domaće snage. Tijekom „Jeljcinovih“ devedesetih Rusija je imala toliko vlastitih problema da se nije stigla miješati u susjedstvo, a tek dolaskom na vlast Vladimira Putina stanje se polako mijenjalo. Najbolji signal Ukrajini da je vrijeme za promjene bio je mali, zaboravljeni rat u Gruziji, 2008. godine, koji je trebao potaknuti Kijev na reforme i stabilizaciju. Umjesto toga, ukrajinska politička elita nastavila je „po starom“, a ni obični građani nisu se baš iskazali brigom za domovinu. Posljedice vidimo!

Rusija

Putinov blitzkrieg nije uspio, i ruska vojska sada je prisiljena voditi dugotrajan, iscrpljujući rat, kao svojedobno Wehrmacht u Sovjetskom Savezu. Rizična vojna operacija, čiji je prvi cilj bio munjevito osvajanje protivničke metropole, propala je u prvom redu zbog premalih upotrijebljenih snaga, ali i izneneđujuće snažnog otpora ukrajinske vojske, koju su Rusi očito podcijenili. Putinova zamisao da za nekoliko dana stavi pod nadzor najveću europsku zemlju morala je propasti i zbog očite megalomanije. Zamislimo što bi se dogodilo da su ruski planovi bili „skromniji“, da su, umjesto Kijeva, ruske postrojbe krenule u osvajanje samo istočne, „rusofone“ polovice Ukrajine, te na rijeci Dnjepru uspostavile novu granicu. Krvavi pohod na ukrajinsku prijestolnicu time bi postao suvišan, a ishod rata sasvim predvidljiv. Putin se očito zanio prethodnim vojnim uspjesima, pa sada čitava Rusija plaća tešku cijenu velikih žrtava i nametnutih sankcija, koje će, ako potraju, teško pogoditi ionako oslabljeno gospodarstvo. A odatle do rušenja vladajućeg režima samo je mali korak!

Bjelorusija – drugo oko u glavi

Kad bismo tražili usporedbu s ovim „našim“ prostorima, Bjelorusija najviše nalikuje na Crnu Goru devedesetih, poslušnog sljedbenika ratnohuškačke politike Beograda. Bjeloruski predsjednik Lukašenko uvukao je svoju zemlju u rat protiv Ukrajine bez ikakvog razumnog razloga i time se pokazao kao najobičnija ruska marioneta. Moskva se, za unutarnje potrebe, još i mogla pozvati na potrebu sprečavanja širenja NATO-pakta, a na što se može pozvati Bjelorusija? Ne postoje nikakve teritorijalne razmirice ni sporovi koji bi mogli opravdati nož u leđa Ukrajini, pa se nametanje sveobuhvatnih sankcija diktatoru Lukašenku doima kao pravedna kazna. Ako gospodarske sankcije Zapada dovedu do sloma sadašnjeg režima, najbolje rješenje za Bjelorusiju bila bi „finlandizacija“, to jest politika neutralnosti i izbjegavanja ulaska u vojne saveze, po uzoru na bivšu SFRJ. Zar Lukašenko nikad nije čuo za druga Tita?

Sjedinjene Američke Države

Nakon niza neuspjeha, od Sirije do Afganistana, Amerikanci su konačno zabilježili jednu pobjedu bez ispaljenog metka. Ruski napad na Ukrajinu, kako god završio, neminovno će dovesti do slabljenja Rusije u gospodarskom, političko-diplomatskom i vojnom pogledu, što Washingtonu itekako odgovara. Globalna nestabilnost sigurno će dovesti do povećane potražnje za glavnim američkim izvoznim proizvodom – oružjem, pa će tako i gospodarstvo osjetiti plodove lukave vanjske politike. Jedini problem koji se trenutno nazire mogao bi biti pretjerano opadanje ruske moći, što bi tu golemu zemlju odvelo u naručje Kini, najopasnijem globalnom konkurentu SAD-a. Postoji i mala opasnost da se Europa, točnije EU, konačno emancipira od starateljstva velikog brata, i počne voditi samostalnu vanjsku politiku, što bi moglo ugroziti američku dominaciju na širem prostoru. No, to se sigurno neće dogoditi preko noći!

Kina

Drugi dobitnik u globalnom nadmetanju velesila mogla bi biti Kina, koja se u rusko-ukrajinskom ratu ponaša poprilično suzdržano. Kineskih sankcija Rusiji sigurno neće biti, a ni Zapad si ne može priuštiti „širenje područja borbe“ na drugo gospodarstvo svijeta. Opadanje ruske moći moglo bi potaknuti kineske ambicije u Sibiru i središnjoj Aziji, što, na duži rok, znači da Kina postaje ravnopravan takmac Americi. Tko bi u tom slučaju branio Tajvan?

Njemačka

Od ruskog napada na Ukrajinu Nijemci će na jednoj strani izvući korist, a na drugoj gubitke. Propast projekta dostave ruskog plina Njemačkoj preko Baltika, (tzv. Sjeverni tok), zasigurno je težak udarac energetskoj stabilnosti najjačeg europskog gospodarstva. Zatvaranje njemačkih nuklearki pod pritiskom Zelenih, u ovom se trenutku doima kao najveći mogući promašaj, za koji su podjednako odgovorni i njemački političari i njihovi (maloumni?) birači. Tko bi očekivao takvu ludost od hladnokrvnih, proračunatih Germana? S druge strane, dolazak milijuna ukrajinskih izbjeglica mogao bi zaustaviti, ili barem usporiti izumiranje njemačkog stanovništva. Umjesto rizičnog uvoza migranata iz Azije i Afrike, Nijemci će primanjem Ukrajinaca ojačati postojeću populaciju, a da pritom ne destabiliziraju državu. Prof. Tado Jurić s HKS-a iznosi procjenu „da će se u Njemačku doseliti oko 1,350.000 Ukrajinaca.“ (Večernji list, 2.3.2022.)

Jurićeva glavna teza „glasi da će od rata u Ukrajini najviše koristi imati Njemačka- koja će vrbovanjem Ukrajinaca u Njemačku riješiti svoj demografski problem (barem u ovom desetljeću).. Ne treba zaboraviti da je Njemačkoj danas najvažnije privući mlade ljude – što je ključan strateški cilj postavljen iznad svakog vanjsko-političkog cilja...“ (To su na svojoj koži najbolje osjetili Hrvati! op.a.) „Ključno pak pitanje ostaje – treba li i Hrvatska poput Njemačke osmisliti aktivne mjere za privlačenje Ukrajinaca ili prekriženih ruku i dalje promatrati svoj demografski armagedon.“ – pita se prof. Jurić. Sudeći po sadašnjem stanju hrvatski vlastodršci o tome uopće ne razmišljaju. (v. članak „Ukrajinska tragedija“, hkv, 27.2.) Poljska je u tjedan dana rata primila gotovo pola milijuna izbjeglica, a Hrvatska jedva pet stotina ljudi koji su ovdje slučajno zalutali. Dakle, iako je Hrvatska po stanovništvu samo deset puta manja od Poljske (3,88 milijuna Hrvata prema 36 milijuna Poljaka) u primanju izbjeglica omjer je 1:1000 (jedan naprama tisuću!!!)

Što nam to govori o sadašnjim vlastodršcima i njihovoj nesposobnosti? Ako se u povratak svakog pojedinog iseljenog Hrvata, prema Vladinoj odluci, izdvaja 200.000 kuna, zašto se puno skromnija svota ne bi preusmjerila na privlačenje Ukrajinaca? Neka svaki deseti izbjeglica ostane u Poljskoj, ta će se država obogatiti s 50.000 novih građana koji neće stvarati nikakve probleme, a mi ćemo i dalje uvoziti Arape, Pakistance, Afganistance, Afrikance... Pa, tko je tu lud?

Dinko Pejčinović