Tuđmanomrsci su nesretni i izgubljeni

Ne će ni 'tiha detuđmanizacija', kako je netko nazvao postmesićevsku politiku u našoj zemlji, donijeti važnih rezultata i nešto novoga u odnosu na propalu 'glasnu detuđmanizaciju', ali će i dalje usporavati procese konačnoga distanciranja od totalitarnih politika i neprijateljskoga raspoloženja 'domaćih snaga' prema našoj zemlji. Govor pun mržnje, u dijelu ovdašnjih medija, najavljuje približavanje stote obljetnice rođenja Franje Tuđmana.

Ali to je, prije svega, govor o hrvatskoj državi. Kao da se uz zvuke putinske glazbe skidaju i posljednje maske. Sad već čitamo kako je komunistički prvak Račan bio u pravu kad je pripisivao 'opasne namjere' hrvatskom pokretu u vrijeme sloma komunizma. Sve se to odvija u vremenu koje nas iscrpljuje pandemijskim brigama, a danas već i ozbiljnim prijetnjama miru. Zagađivanje javnoga prostora 'feralovskom' retorikom u dosluhu je s pokušajima usporavanja procesa debalkanizacije i dekomunizacije Hrvatske.

Psovački pristup, umjesto iskazivanja kritičkoga mišljenja, protivan je osnovnim normama dijaloga u demokratskom društvu, čija načela zahtijevaju drukčije standarde, a drukčije standarde u govoru i ponašanju zahtijevaju i težnje prema višoj razini međusobnoga poštovanja i tolerancije. Zbog svega toga, čini nam se da bi trebalo bolje razumjeti zbog čega i danas, na sam spomen Franje Tuđmana, neki naši sugrađani, koji su se dokopali medijskoga prostora, izostavljaju iz svoga govora razumljive argumente, pa javno reagiraju nerazborito i agresivno. Kao da živimo u nekoj vrlo primitivnoj zajednici, u kojoj njezini protivnici, imaju neograničene mogućnosti upornoga iskazivanja neprijateljstva. Vrijeme, ipak, radi protiv njih, a hrvatska se demokratska država, najvažnije Tuđmanovo postignuće, uz sve opstrukcije i detuđmanizacije, odupire i ide dalje. Ova prosudba stavlja u drugi plan aktualne političke razmirice, ružne svađe u vrhovima vlasti i korupcionaške afere, dajući prednost onom motrištu s kojega se može vidjeti širi povijesni okoliš. Zamjetne su mnoge sličnosti između hrvatske stvarnosti 1991. i ukrajinske stvarnosti 2022. I uvodna retorika optuživanja za različite 'krivnje' vrlo je slična. Mnoge se relacije između osvajačkih aspiracija i odgovora na njih, puno bolje vide danas nego jučer

Preobrazbe riječi

Otkud taj uličarski govor i silna mržnja prema utemeljitelju hrvatske države, otkud to uporno protivljenje hrvatskoj demokratskoj državi, članici NATO-a, Europske unije i mnogih drugih važnih međunarodnih asocijacija? Je li to odraz politike koja je poticana pa i financirana iz drugih sfera, radi 'pridobivanja' Hrvata za novu rundu nekih već iskušanih povezivanja. Pristalice ponavljanja tih eksperimenata ne pokazuju samo nemoć u suočavanju s racionalnim argumentima, koje nude dosadašnja iskustva. To što aktualna vlast sve te provokacije niti ne drži važnim, pripisujemo razložnoj odbojnosti prema bilo kakvoj reakciji koja bi podsjećala na cenzuru iz propaloga komunističkoga režima.

U govoru ovdašnjih jugofila, nema racionalnih argumenta, ni minimalnoga poštovanja prema ljudima drukčije političke orijentacije. Sve je više naznaka o dubljim korijenima tih prijetećih tonova. “Riječi se mogu preobraziti u metke, govor mržnje može ubiti ili osakatiti, kao što to može i cenzura. Kao strastveni protivnici cenzure i zagovornici slobode govora, moramo se ipak zapitati: postoji li trenutak kad kvantitativne posljedice govora mržnje kvalitativno mijenjaju argumentaciju o tome kako bi se prema njemu morali odnositi. I ne bi li trebalo praviti razliku između riječi onih čiji je govor mržnje pitanje uvjerenja, ma kako ignorantsko ono bilo, i govora mržnje kao propagande, tj. kalkulirane i sustavne upotrebe laži da bi se sijali strah, mržnja i nasilje u populaciji u cjelini“? (Ursula Owen).

Ograničenje ili sankcioniranje bilo kojeg govora, pa i govora mržnje, razumiju se kao povrede slobode izražavanja, koja je zajamčena i hrvatskim Ustavom. A digitalna era donosi i nove ugroze. Zbog toga Zakon o elektroničkim medijima određuje da u novim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju, niti omalovažavati ljude. Svejedno u Hrvatskoj još uvijek nije razrađen koncept sustavnoga preveniranja, a ne samo potencijalnoga sankcioniranja posljedica javnoga govora mržnje, iako poticanje na mržnju, prema mišljenju nekih pravnika, ne sadržava nužno i poticanje na nasilje. Medijsko praćenju javnoga govora mržnje, u našoj je zemlji reducirano samo na neke njegove segmente, među kojima nisu teme koje spominjemo.

Klevete

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, donesena 1950., u članku 10. definira pravo na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, slobodu širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ne misli se samo na informacije i ideje koje su neutralne, dobronamjerne i nevažne nego i na one koje vrijeđaju i uznemiravaju. Sloboda širenja i primanja takvih informacija govori o polifoniji i pluralizmu kao važnoj sastavnici demokratskoga društva. I postkomunističke države morale su se nakon 1989. suočiti s teorijom i praksom koja odbacuje kriminalizaciju 'neprijateljske propagande', kako je nepoželjna kritičnost u javnom prostoru, definirana u kaznenom zakoniku SFRJ. To ne znači da nećemo upozoravati na javni govor koji ne poštuje ni osnovne norme civilizirane ljudske komunikacije. Nije cilj putinovskoga govora prenijeti informaciju, nego zavaravati i ponižavati drugu stranu. Kad, u narednim redcima, navodimo neke aktualne primjere iz hrvatske stvarnosti, pokušavamo respektirati mogućnost djelovanja takva jezika među mlađim čitateljstvom koje manje zna o dimenzijama protuhrvatskoga svijeta laži i obmana, o okolnostima, razlozima i svemu onomu što prostački govor nastoji zatamniti i otkloniti iz javnoga vidokruga.

Vrijeme uspostave hrvatske države i ratne godine, već su, u tom pre/brzom protoku informacija, postale daleki svijet, čije prigodničarsko spominjanje u medijima, više nalikuje na neku ritualnu obvezu. Isto je i s važnim imenima iz njezine povijesti. Pa kad netko u javnom prostoru ružno progovori o najzaslužnijim ljudima za njezino postojanje, onda to nije govor 'ad personam', nego se najčešće naznačuje stav o njihovu djelu. U ovom ćemo tekstu spomenuti primjere koji pokazuje tu povezanost. Cilja se na slobodnu demokratsku hrvatsku državu, a 'ozloglašenost' pojedinca razmjerna je njegovu prinosu hrvatskom oslobođenju. Dakle, suočili smo se s dvojbom: prešućivati sijače mržnje ili govoriti o njima? I jedno i drugo je jednako loše kao i njihovo postojanje.

Kreten

Kad bi sad napisali da je neki od tih mrzitelja, uzgajan na jaslama protuhrvatstva, zapravo, osoba vrijedna sažaljenja, a uz to su joj uskraćeni, ne baš beznačajni, mentalni potencijali, suočili bismo se s opravdanim prigovorima. I nećemo to učiniti, jer ljudi sa smanjenim kognitivnim sposobnostima, možda i ne mogu razumjeti bitne procese i relacije među stvarima, pa možda niti ne znaju u čemu su prikraćeni. Izravnu prosudbu sugovornika o njihovoj 'pameti', mogli bi shvatiti kao nedopustiv oblik vrijeđanja i ponižavanja. Hendikepirana osoba nije kriva za svoje stanje i ne može ga promijeniti.

Jedan takav (Indexov) 'komentator', prosuditelj o hrvatskoj stvarnosti, misli da smije prvom hrvatskom predsjedniku pripisivati i javno iznositi tvrdnju baš o njegovoj mentalnoj prikraćenosti. Tvrdi, dakle, da je Franjo Tuđman bio mentalno osakaćen, iskazujući to jezikom najprimitivnijega govora mržnje. Zbog prije spomenute tolerancije i sugerirane suzdržljivosti, a ima i drugih razloga, Indexova novinara nećemo nazvati 'kretenom', iako bi samo doista retardirana osoba mogla prvoga predsjednika hrvatske demokratske države nazvati 'ozbiljnim kretenom'. Ne ćemo napisati da je pisac te tvrdnje kreten, jer kreten uopće ne može razumjeti što mu se govori, kad mu se pripisuje takva oznaka. U svakodnevnom govoru ta se riječ upotrebljava kao oblik vrijeđanja i ponižavanja, a ne za opisivanje nečijega mentalnoga stanja. A Indexov novinar piše o mrtvom čovjeku kao 'ozbiljnom kretenu'. Njegove su 'poruke' upućene živim ljudima. Nije dostojan bilo kakva komentara taj bijedni pokušaj izrugivanja s osjećajima samopoštovanja Hrvata, povrjedi njihove časti, ugleda i njihovih prava. Kao da indeksovci i njihovi suborci niti ne očekuju da bi netko mogao misliti o pravima i slobodama Hrvata, koji su uvjereni da je Franjo Tuđman utemeljitelj moderne hrvatske države.

Stvaranje, prvi čin

Indexovo je pismo, sa spomenutom kvalifikacijom Franje Tuđmana, dospjelo na naslovnu stranicu spomenutoga portala, što znači da uredništvo prihvaća takav oblik javnoga komuniciranja. Jezikom agresivnosti, senzacionalizma i mržnje nastoje izazivati još surovije odgovore i reakcije. Zbog toga ga razumijemo samo kao modus pripreme za nešto drugo. O tomu svjedoče i njihova 'razmatranja' o nastanku hrvatske demokratske države. Nakon što su bili objavili svoj radosni uzvik 'lova je sjela', sad pokazuju da za taj novac žele učiniti i više nego što se od njih traži.

Slijedila je njihova tvrdnja kako prvi predsjednik demokratske hrvatske države 'ništa nije stvorio'. A kako bi nešto i stvorio, ako je bio ono što tvrde da je bio? Za njih hrvatska država nije nešto, nego ništa, dakle, Tuđman ništa nije stvorio. Ljudi o kojima govorimo valjda ne uspijevaju razlikovati što je javni, a što privatni govor. Poriču da je Tuđman 'stvorio' demokratsku državu, sumnjaju da je ona sama po sebi 'neko postignuće', a ne razumiju ni kako bi to jedan čovjek mogao 'stvoriti' državu. Psovka i laž u javnom govoru, pokušava prikrivati njihove plaćeničke zadaće. Tvrde, dakle, da Tuđman nije stvorio hrvatsku državu, tvrde da ta država ne postoji. To se, naravno, naslanja na 'povijesno' učenje da Hrvati kao narod niti ne postoje, niti imaju svoga jezika, niti imaju svoje povijesti. Sve je to 'srpsko'. Kako bi onda mogli imati državu. Dok ovo pišemo čujemo vrlo slična osporavanja prava na postojanje ukrajinske države.

Bijesni glas: Tuđman nije 'stvorio' državu. Ako je stvaranje samo rad sa stvarima, kako očito zamišlja 'komentator', onda je lako pokazati da je čovjek u pravu. To su njegovi dometi i potencijali u razumijevanju smisla riječi i funkcije jezika. Na samo malo višim razinama predočavanja i zaključivanja 'stvarati' znači i nešto drugo, nego premještati stvari. Zbog razloga koje smo prije spomenuli, reći ćemo nekoliko riječi o tomu što sve Franjo Tuđman 'nije stvorio' prema mišljenju Indexova novinara, a što pokazuje stvarnost, što vide ljudi koji malo drukčije razumiju svijet, što vidi, recimo, Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije koja je nedavno rekla da je slobodna hrvatska država „jedna od najmlađih članica Europske unije, ali je izvrsna“.

Tko je kad i kako stvorio tu 'izvrsnu' državu? Prvi je hrvatski predsjednik kao izabrani narodni vođa, bio predvodnikom hrvatskih državljana, Hrvata i svih ostalih, koji su uspostavili, obranili i oslobodili svoju državu. Bio je među prvima koji su je STVARALI, na ruševinama komunističke i protu-hrvatske diktature. Pad 'socijalizma' i početak 'stvaranja', u našoj su zemlji označili prvi slobodni višestranački izbori. Izabrana, a ne kvislinška vlast, ni Hitlerova i Mussolinijeva, ni Staljinova, hrvatska vlast nije htjela pristati na diktate memorandumske i miloševićevske Srbije, koja je započela preuređivati tadašnju federativnu državu mitinzima, 'antibirokratskim revolucijama', prijetnjama i medijskom histerijom na temu 'ugroženosti' Srba u Hrvatskoj. To je počelo prije izbora Tuđmana. Ugroženi u komunizmu? U zemlji 'bratstva i jedinstva', u državi koju su 'oslobodili' i u vojsci, sigurnosnim službama i policiji u kojima su imali nadmoćni postotak svojih ljudi?

Stvaranje, rat

Nakon prvih slobodnih izbora i konstituiranja nekomunističke vlasti, u Hrvatskoj, na Plitvicama su u proljeće 1991. srpski pobunjenici ubili hrvatskoga policajca. Hrvatskoj je oteto oružje teritorijalne obrane koje je onda JNA dala u ruke srpskim pobunjenicima. Hrvati su bili nenaoružani. Nikakvi prijedlozi o miroljubivom razlazu, nisu među miloševićevcima davali ploda. Srbi su slijedili Moljevićev program 'homogene Srbije'. 'Srpsko nacionalno vijeće' proglasilo je 30. rujna 1990. 'autonomiju srpskog naroda' u dijelu Hrvatske, a 21. rujna 1990. to su područje prozvali 'Srpskom autonomnom oblasti Krajina'. Bilo je to dva mjeseca prije usvajanja Ustava RH. Nije, dakle, istinita tvrdnja o pobuni zbog ustavnih formulacija. Skupština 'oblasti' je 31. svibnja 1991. usvojila 'zakon' kojim se proglašava 'Republika Srpska Krajina'. To je bila volja pobunjenika i njihovih gazda.

Ostali su hrvatski državljani mislili drukčije. Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. očitovali su svoju volju, drukčiju od volje pobunjenika. Na birališta je moglo izaći 3.652.225 glasača. O suverenosti i samostalnosti Hrvatske (plavi listić), glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih. „Za“ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto onih koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača. Na pitanje s crvenoga listića, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto. Bio je to glas demosa, demokratske volje državljana.

Stvaranje, nastavak

Vrlo sažeto prikazano, tako je tekao dio procesa stvaranja nove države, Republike Hrvatske. Tako je nastajalo to 'ništa' koje propagiraju. Na čelu nove vlasti bio je Franjo Tuđman. Odgovor s istoka bio je rat. U studenom 1991. razoren je Vukovar, poubijali su Hrvate u Škabrnji, ratna pustošenja širila su se mnogim hrvatskim krajevima.

Okupirana su mnoga hrvatska područja s kojih su protjerani Hrvati i Nesrbi (krajem 1991. bilo ih je 550 tisuća, a 1995. ih je bilo 386.264 ). U inozemstvu ih je je u početku bilo 150 tisuća. Odakle su i zašto protjerani? Tko ih je protjerao? Indexovci spominju kako su se na miran način osamostalile mnoge europske države, koje su bile u sastavu zajedničkih država. Da, tako je bilo, ali Hrvati nisu ni mogli, ni htjeli izabrati bilo što osim 'mirnoga načina'. Nije im trebao rat, bili su na svome. Rat je trebao osvajačima. Ipak su Hrvati svoju odluku o osamostaljivanju morali plaćati u krvi.

Riječima ovdašnjega protuhrvatstva ne gospodari razbor, nego samo mračna emocija i osvetnički bijes. Uništava ih misao da za proteklih dvadesetak godina uporne detuđmanizacije nije postignuto ono za čim su 2000. godine krenuli s toliko nade. Cilj im danas izgleda sve udaljeniji, neovisno o tomu što dijelom medija suklja isti dim natopljen jugoslavenskim šovinizmom i mržnjom prema hrvatskom državotvorstvu. Ti ljudi i danas pokušavaju promicati 'kulturu mržnje' koja je bila i temelj komunističkoga poretka. Od 1945. gradio se na mržnji prema ljudima ne-komunističke političke orijentacije i svima koji se nisu htjeli pokoriti jednoumlju. Hrvati su bili posebno izloženi progonima zbog svoje dodatne, 'genetske krivnje', tj. Lijepe naše.

Nesretni i izgubljeni

Tuđmanomrsci su nesretni i izgubljeni, jer kako vrijeme protječe, valjda, uspijevaju uvidjeti da ne će biti ništa od njihove zamisli da će nakon Tuđmanove smrti lako 'poraziti' tu neželjenu državu. Ma koliko novca naručitelji destrukcije Hrvatske stavili u njihove džepove, to ne će biti dovoljno za ciljeve koji su zacrtani. Okolnosti se mijenjaju, a ni Hrvati nisu od jučer. Takvih su se kroz svoju povijest i naslušali i nagledali. I opstali na svojoj zemlji, čuvajući i baštinu i jezik i ukupni vlastiti identitet. Konačno u slobodi i miru. Jedan je pokušao poniziti Franju Tuđmana i povrijediti njegove poštovatelje, a novinar Jutarnjega lista u svom komentaru piše da postoji izmišljeni i neizmišljeni Tuđman. Iznosi da je stvarni Franjo Tuđman 'autoritarni štetočina, a onaj koga slave je ustvari 'izmišljen'. ("Za njegova života Franju su Tuđmana smatrali autoritarnom štetočinom i lijevi i liberalni i konzervativni... HDZ je - da skratimo - prvo izmislio Tuđmana koji nikad nije postojao, a onda se proglasio najboljim tumačem i sljedbenikom te nepostojeće baštine... Na jednoj je strani HDZ koji će slaviti Tuđmana koji nikad nije postojao, pazeći da pritom ne spomene ono što doista baštini od njega." J. Pavičić, Jutarnji, 19.2.2022.). Nije, dakle, Tuđman osnovao stranku, nego je stranka njega 'izmislila'!

Ubrzo se Jutarnjem pridružuje i Slobodna Dalmacija, treći 'svjedok' 'izgubljenih' hrvatskih godina. "Za razliku od Račana, nijednoga trenutka nisam podcijenio razbojnički potencijal HDZ-a, ali sam potpuno zanemario njegovu žilavost ... Da je pred nama sumorna budućnost, shvatio sam na Cvjetnu nedjelju 1990. godine, na zagrebačkom Trgu francuske republike, gdje su Tuđman i njegovi pajdaši održali trijumfalan skup ... Držao ih je opasnima (Račan, op. a) jer je vidio on što je bilo očito: da se radi o tipovima kojima je Milošević svojom mahnitim srbovanjem učinio veliku uslugu." (I. Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 26.2.2022). Srbovanje, ratna razaranja, ubojstva, protjerivanje ljudi, masovne grobnice... sve su to, prema Slobodnoj, 'velike' usluge S. Miloševića, Tuđmanu i njegovim pajdašima. Da nije bilo 'opasnih namjera' kod branitelja, srbovanje bi učinilo što je zamislilo i ostvarilo memorandumske ciljeve. Tuđmanovci su 'opasno' namjeravali obraniti i osloboditi svoju zemlju. I uspjeli u tomu. A novinar I. Ivanišević nije ni te nedjelje 1990., 'za razliku od Račana' podcijenio hrvatsku demokratsku zajednicu. On se nastavio (bezuspješno), boriti protiv 'opasnih namjera'.

Izmišljeni Tuđman

Ako su i lijevi i liberalni i konzervativni loše mislili o Tuđmanu, tko ga je na svim izborima, na kojima se pojavio, već u prvom krugu, birao nadmoćnom većinom glasova birača; s kim je branio i oslobađao Hrvatsku, ako su 'i lijevi i liberalni i konzervativni' bili protiv njega? Tko je vodio hrvatsku državu, kao prvi demokratski izabrani predsjednik, u uspostavi novoga poretka nakon sloma totalitarizma 1989. i poraza osvajača 1995.? U vrijeme najžešće detuđmanizacije, kad se očekivalo da će hrvatski generali u Haagu biti osuđeni, a s njima i Oluja i cijeli hrvatski obrambeni i oslobodilački rat, pojavila se debela knjiga o Tuđmanu koja se nudila kao njegova biografija. Bilo je to, kako smo tada pisali, uvod u očekivanu presudu u Haagu. Tuđman je u toj knjizi optužen za sljedbeništvo M. Luburića, dakle, za ustaštvo, optužen je za dijeljenje BiH i za 'protjerivanje' Srba iz Hrvatske nakon Oluje. Autor (D. Hudelist) pokušao je opisati lik Franje Tuđmana kome pripadaju sve krivnje koje su mu pripisivali poraženi (i pobunjenici i agresorska vojska i komunisti, jugofili i titofili). Sud u Haagu oslobodio je Čermaka, Markača i Gotovinu. 'Izmišljenoga Tuđmana' morao je zamijeniti pravi Tuđman, ali su ostala optuživanja svjedoka kakav je, primjerice, S. Mesić i njegova družina. Tuđmana je trebalo prikazati zločincem, a njegovo državničko djelo posljedicom zločinačkoga pothvata. Pisac 'biografije' nastavio je pisati kao da se ništa nije dogodilo. Danas je to u Indeksovoj verziji novije hrvatske povijesti pretvoreno u drukčiju priču. Ista je samo mržnja i još primitivniji govor.

I još, na kraju, više kao šala, ali se, u naslovu, pojavilo kao ozbiljna tvrdnja: "Tuđman je državnim uhljebima omogućio goleme privilegije. Treba li to ukinuti?" (Index, 17.2.2022). U veljači 2022. kad se u javnosti pojavio problem različitih naknada državnim dužnosnicima za troškove života izvan prebivališta, na naslovnici portala kome su 'pare sjele', doznajemo da je i za sve to kriv Franjo Tuđman, koji je umro 1999. Više od dvadeset godina 'uhljebi' različitih političkih orijentacija, nisu se htjeli odreći 'Tuđmanovih privilegija', a 'progresivni' novinari nisu upozoravali ni javnost, ni Račana 2000. godine kad je preuzeo vlast, ni Mesića, ni Karamarka, ni Grbina, ni Bauka, ni Milanovića, na spomenute probleme i dvojbe.

Tako zvani Hrvati

Kreatori javnoga govora mržnje ni danas ne pokazuju da razumiju išta bitnoga o hrvatskom narodnom identitetu, koji se stvarao stoljećima oko ideje slobode, samopoštovanja i prava na vlastiti put. U središtu je bila i ostala svijest o baštini koja obvezuje, i slobodnom životu u vlastitoj državi. Možda te težnje u bitnome nisu bile drukčije od težnja drugih naroda, ali su Hrvati živjeli u drukčijim okolnostima, na susretištu različitih civilizacija, kultura i religija. Držala ih je vjera u mogućnost oslobođenja od bilo koje tuđinske vlasti i uspostave vlastite države. Istodobno, u susjedstvu su se, pod utjecajem drukčijih povijesnih iskustava, razvijale osvajačke zamisli brojčano većih narodnih zajednica.

Tako je Hrvatska zadobila današnji zemljopisni izgled ptice kojoj su ostala krila, ali se tijelo znatno smanjilo. Zbog toga pobornici drukčijih državnopravnih solucija, od onih koje su vodile Franju Tuđmana, zamišljaju da znaju kako bi mogli, nakon ostvarenja narodnih težnja o životu u vlastitoj državi, ponovno zaustaviti Hrvate i vratiti ih bar u 1945. Hrvatski se identitet nakon 'ujedinjenja' 1918. htjelo žrtvovati za drukčije 'ideale', utapanjem u brojčano većem narodu, koji umjesto hrvatskoga jezika nije nudio samo zajednički jezik. Postupno se to prenosilo i na ostalu baštinu do ponovnih pokušaja otimanja dijelova hrvatske književnosti. Nakon prijevoda (i 'adaptacije') A. Šenoe na srpski jezik (u 19. stoljeću), u Beogradu su pisali da je to srpski pisac. "Da mnogobrojni i lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere - tako zvanih Hrvata." (citat preuzet iz knjige Lj. Antića, Velikosrpski nacionalni programi, str. 128). "Neprijatelji Srpstva" su i dubrovačke pisce, 'Srbe katoličke vere', uvijek držali 'tako zvanim Hrvatima'. U garašaninovskoj i moljevićevskoj geopolitičkoj koncepciji, koju su reaktivirali vrhovi političke, kulturne i crkvene Srbije, pripremajući napad na Hrvatsku, srpska je granica trebala biti pomaknuta stotine kilometara na zapad, tako da bi se istočna hrvatska granica mogla vidjeti s tornja zagrebačke katedrale. Glasoviti njemački novinar J.G. Reißmüller, izvrstan poznavatelj prilika na jugoistoku Europe, davno je prepoznao da je Jugoslavija bila samo kulisa.

Ivan Bekavac

*