„Tvoji grijesi su ti oprošteni“ (Mk 2,1-12)

Danas se jedva javno govori o grijehu, tek simbolički u smislu: tu si pogriješio, to je bio tvoj grijeh. Još manje čujemo priznanje: ja sam grešnik. Upravo taj pojam „grešnik“ je jedna od najvažnijih riječi u Evanđelju i u kršćanskoj vjeri. Bez tog pojma ne možemo kršćansku vjeru potpuno niti pravilno razumjeti. Sjetimo se samo teološke činjenice: povijest ovog našeg svijeta je započela grijehom. Prvi ljudi – Adam i Eva - su svojim činom neposlušnosti i nepoštivanja Božje zapovijedi stavili u pokret ono što nazivamo povijest čovječanstva. Od toga časa nastaju događanja najrazličitije naravi: ugodna i radosna događanja, ali i strašna i mučna događanja. I druga činjenica: prvi ljudi su svojim prestupom Božje zapovijedi učinili grešnikom svakog čovjeka koji rođenjem dolazi na svijet. Teološka definicija čovjeka prema tome glasi: čovjek je grešnik. I baš to shvaćanje čovjeka nije prihvatljivo današnjem čovjeku ili bolje reći nije mu prisutno u njegovoj svijesti, prije svega u kolektivnoj svijesti. Razne znanosti, doduše, govore o zlu u svijetu, o zlu u čovjeku, bore se protiv zla svaka na svoj način. No, gotovo nitko ne ponavlja onu znamenitu izreku filozofa Kant-a: „Mi smo svi bez iznimke grešnici; nema nijednog među nama koji bi bio pravedan.“ Logično je odatle i to da gotovo nitko ne traži službeno i politički da treba načiniti pravu revoluciju srca, misli, uvjerenja, vrednota. Kant je to tražio. Kršćanstvo to traži navješćujući neumorno da se čovjek mora nanovo roditi u Duhu Božjem po krštenju da bi postao novo stvorenje, to će reći da čovjek bude oslobođen od grijeha. Očito je da se radi o semantičkom pitanju: govori se o zlu, ali ne o moralnom zlu u smislu grijeha. Tu je razlog da sekularizirano društvo prakticira druge putove i druga sredstva u suzbijanju zla u svijetu i čovjeku nego to čini kršćanstvo.

Kako čini kršćanstvo? Onako, kako je činio Isus. Čitamo kod Marka (2,1-12). Tema je da je s Isusom došla na svijet nova stvarnost za koju se upotrebljava izraz Božje kraljevstvo. Karakteristika te nove stvarnosti jest da postoji mogućnost da bolesnici zadobiju ponovno zdravlje. Isus je u Kafarnaumu. Uzetog mu donose pred njega s velikom poteškoćom jer je velika gužva oko Isusa. Mnogi hoće isto: naime ozdraviti. Četvorica ljudi, koji nose uzetog, snalaze se tako da otkrivaju krov kuće i tako spuštaju uzetog pred Isusa. Nije li ovo pokazatelj da se za darove, da se za novu stvarnost Božjeg kraljevstva treba boriti; da se ne dobiva badava? Isus pohvali njihovu vjeru – ne njihovu snalažljivost i upornost nego njihovu vjeru. I sada dolazi iznenađujuće: „Tvoji grijesi su ti oprošteni.“ Jer si imao vjeru, dobio si oproštenje grijeha. Ali bolesnik nije tražio oproštenje grijeha nego ozdravljenje. To isto su očekivali gledatelji, i bili su sigurno razočarani zajedno s bolesnikom. Oni nisu mogli naslutiti da je Isus ovakvim postupkom njima i svima nama otkrio jednu temeljnu istinu, a ta istina glasi: vjera je ona snaga koja čini čovjeka duševno zdravim, vjera je ona snaga koja oslobađa čovjeka od grijeha, jer je grijeh pravi uzrok duševne i tjelesne bolesti. Stoga je oslobođenje od grijeha pretpostavka za tjelesno ozdravljenje. Vjera je, dakle, pretpostavka da čovjek ima svijest da je grešnik, i vjera je pretpostavka da čovjek traži od Boga oproštenje grijeha, i oproštenje grijeha je pretpostavka da čovjek postane ne samo duševno nego i tjelesno zdrav. Isus to potvrđuje na taj način da odmah ozdravlja uzetoga: „Kažem ti, ustani i hodi.“

Kao da kaže: evo, nakon što si po vjeri oslobođen od grijeha – tog uzroka svakog zla: duševnog i tjelesnog, osobnog i društvenog - sada možeš i hodati, sada si ponovno zdrav. Ovdje vidimo rješenje našeg pitanja zašto se danas ne govori o grijehu. Zato jer ljudi nemaju više vjere. Zašto su ljudi bolesni na najrazličitiji način? Zato Jer se ne mogu osloboditi od moći grijeha, tog uzroka duševnih i tjelesnih bolesti. Zašto se ne mogu osloboditi od grijeha? Zato Jer nemaju vjere i time nemaju volje moliti Boga za oproštenje. Nemaju niti znanja kome se trebaju obratiti. Obraćaju se po pravilu i mentalitetu današnjeg vremena: liječniku, znanosti, tehnokraciji. To nije krivo, ali to nije dovoljno za potpuno ozdravljenje. Čak i medicina spoznaje i priznaje da je kod svake pojedine bolesti čovjek onaj koji je bolestan, a ne samo neki organ ili neka funkcionalna smetnja njegovog organizma. Ovo priznanje medicine možemo vrednovati kao početak vraćanja k onoj cjelokupnoj istini o čovjeku koju nam je objavio Isus Krist, i koju naviješta kršćanstvo.

Suvremeno sekularizirano društvo poduzima mnoge mjere - i stvarno posjeduje mnoge sposobnosti za to - da nam učini život udobnijim i da nas učini zdravijima. Jedno ne može učiniti - iako ima taj projekt: načiniti „novog čovjeka“. Ne može načiniti novog čovjeka jer nema vlast niti potrebna sredstva da oslobodi čovjeka od temeljnog zla: od grijeha. Današnja medicina može - pretpostavimo - hromom čovjeku podariti mogućnost da hoda. Ne može izreći Isusove riječi: Ajde: hodaj. Oprošteni su ti grijesi. Ti si drugi čovjek: novi čovjek jer si oslobođen od snage zloga: od grijeha. Podsjetimo ovdje na jednu divnu činjenicu: ove riječi „Oprošteni su ti grijesi“ danas izgovara svećenik kod ispovijedi u ime Isusovo i snagom svetog sakramenta ređenja. Bezbrojni katolički vjernici potvrđuju kroz stoljeća i sve do danas da se osjećaju oslobođenima od patnje grijeha nakon svete ispovijedi i da se osjećaju ojačanima novim zdravljem svoje duše čuvši riječi svećenika: Idi i ne griješi više.

dr. Josip Sabol