Ukrajinska tragedija

Ruski napad na Ukrajinu, kako god završio, mogao bi imati teške posljedice za samu opstojnost ukrajinskog naroda, što uvjerljivo pokazuju statistički podaci. Prije pedesetak godina Ukrajina, tada u sastavu Sovjetskog Saveza, imala je 47.126.000 stanovnika, raspoređenih na prostoru od 603.700 četvornih kilometara. (Atlas svijeta, JLZ, 1974.) U isto vrijeme glavni grad Kijev imao je 1,6 milijuna stanovnika, dakle, dvostruko manje nego danas. (Za usporedbu, Zagreb je 1971. godine imao 566.000 stanovnika, a danas samo dvjesto tisuća više; da smo slijedili kijevski primjer, naša bi metropola danas imala preko milijun stanovnika!)

Propast komunizma i stvaranje neovisne Ukrajine, tranzicija gospodarstva u ruke tajkuna, siromaštvo i bolesti, propadanje seljaštva i urbanizacija, naslijeđeni protuživotni mentalitet i masovno iseljavanje desetkovali su Ukrajince i znatno pridonijeli pretvorbi Ukrajine u jednu od najneuspješnijih post-komunističkih zemalja. Uoči prve ruske agresije, 2014. godine, Ukrajina je imala tek 44 milijuna stanovnika, što zorno pokazuje razmjere demografskog propadanja. Nažalost, stanje je danas kudikamo gore! Ukrajina je već izgubila Krim i njegovih dva milijuna stanovnika, a vrlo je upitna i sudbina pobunjenih oblasti Donecka i Luganska koje je Rusija prije tjedan dana priznala kao neovisne „države“, i u kojima vlast drže proruski separatisti. Uspiju li Ukrajinci nekim čudom pobijediti u nametnutom ratu, demografski procesi i dalje će raditi protiv njih. Koliko je stanje teško, pokazuje i usporedba sa susjednom Poljskom, koja je teritorijem dvostruko manja, a već sada ima sličan broj stanovnika kao Ukrajina (36-37 milijuna!)

Izbjeglička kriza

Ujedinjeni narodi i Europska unija predviđaju da bi rat u Ukrajini mogao pokrenuti izbjeglički val od čak pet milijuna ljudi. Brojke su goleme, ali nisu nerealne. Prisjetimo se da je rat u Bosni i Hercegovini svojedobno otjerao u izbjeglištvo i prognaništvo gotovo dva milijuna stanovnika. BiH se po veličini i naseljenosti uopće ne može uspoređivati s Ukrajinom, pa nam preostaje samo nada da će razum prevladati i ratne operacije uskoro prestati. Dok se to ne dogodi treba uložiti napore da se ukrajinske izbjeglice dostojno prihvate i smjeste. Susjedne zemlje već su pokazale veliku solidarnost; sama Poljska u prva tri ratna dana već je prihvatila preko sto tisuća ljudi, uglavnom žena, djece i staraca. Zbog opće mobilizacije ukrajinski muškarci od 18 do 60 godina starosti ne mogu napuštati zemlju, što je, s obzirom na okolnosti, sasvim razumljivo.

Ukrajina se, barem u tom pogledu, ipak pokazala kao organizirana država. (Usporedimo to s nedavnom izbjegličkom krizom zbog rata u Iraku i Siriji, u kojoj su među izbjeglicama dominirale stotine tisuća mladih muškaraca i dezertera, dok je udio žena i djece bio gotovo zanemariv!) Od susjednih zemalja svoje su granice otvorile Slovačka, Mađarska i Moldavija, a spremnost za prihvat većeg broja ljudi iskazale su još Češka i Rumunjska. Najveće iskustvo s izbjegličkim valom ima Poljska, koja je iskazala solidarnost i u prvoj krizi prije osam godina, primivši preko milijun Ukrajinaca. Naravno, nije tu riječ samo o solidarnosti. Poljaci na taj način popunjavaju demografske „rupe“ koje im je izazvao ulazak u EU i masovno iseljavanje na Zapad.

Za razliku od snalažljivih Poljaka, Hrvatska se u primanju Ukrajinaca nije baš iskazala. Jedini političar koji je u tom pogledu nešto predlagao bio je svojedobno Radimir Čačić, koji je izjavio da bi se, ako ništa drugo, Ukrajinci puno lakše uklopili u hrvatsko društvo od nekih drugih skupina. Iznenađujuća Čačićeva izjava izazvala je bijesne kritike u redovima ljevičara, koji su tada smatrali da Hrvatsku treba naseljavati isključivo Azijatima i Afrikancima!

Što se čeka?

Sadašnju izbjegličku krizu Vlada RH dočekuje nešto spremnija; prema jučerašnjoj najavi Hrvatska je spremna prihvatiti 17 tisuća ljudi. Usporedimo li to s nekim drugim zemljama, ali i vremenima Domovinskog rata, riječ je o vrlo skromnoj brojci. Uzmemo li u obzir i razočaravajuće podatke posljednjeg popisa stanovništva, prema kojima je broj stanovnika naše države pao ispod četiri milijuna, onda je očito da u današnjoj Hrvatskoj nitko ne razmišlja strateški, hladno i proračunato (poput, recimo, Slovenaca!) Umjesto sveopće kuknjave, u kojoj prednjače demografski stručnjaci, bilo bi kudikamo korisnije da se konačno otvore granice ljudima koji bi se u naše društvo puno lakše integrirali od „egzotičnih“ došljaka s drugih kontinenata. Zašto Šterc, Akrap, Strmota, Pokos..., ali i stručnjaci s drugih područja (npr. Tado Jurić) ne izađu u javnost s konkretnim zahtjevom Plenkovićevoj vladi da se bez odgađanja organizira prihvat što većeg broja Ukrajinaca? Dio njih zasigurno će se jednog dana vratiti u svoju domovinu, ali, moguće je da bi netko ipak ostao u zemlji koja je kudikamo sigurnija i bogatija od Ukrajine.

Popis stanovništva pokazao je da u Hrvatskoj postoji milijun praznih nekretnina, a pri tome nije riječ samo o napuštenim kućama po zabitim selima u kojima nitko ne želi živjeti. U Hrvatskoj imamo hrpu manjih gradova koji vape za novim stanovništvom; samo u Karlovcu broj građana smanjio se od početka stoljeća za nevjerojatnih deset tisuća! (Maleni Bjelovar već je najavio spremnost za prihvat stotinu Ukrajinaca; što čekaju karlovački župan i gradonačelnik?) Prihvatom europskih izbjeglica mogla bi se, barem privremeno, oživjeti našu provincija, i to na način koji neće nepotrebno antagonizirati domaće stanovništvo i došljake. No, ima tu još jedan „benefit“ o kojemu nitko ne razmišlja!

Kad sutra počne neki novi rat na Bliskom istoku ili Africi, europska administracija pritisnut će Hrvatsku da prihvati svoju kvotu izbjeglica, na što smo već pristali u prethodnoj izbjegličkoj krizi. Zar nije pametnije popuniti hrvatske kapacitete miroljubivim, „kompatibilnim“ Ukrajincima, umjesto, što bi rekao narod, dovlačiti ekipu „s koca i konopca“?! Zemlje Višegradske skupine već su bezbroj puta najavile da neće prihvatiti ni nametnute kvote, ni izbjeglice s drugih kontinenata. Jednom, kad se njihovi kapaciteti popune Ukrajincima, nitko ih na to više neće moći prisiliti ni teoretski! Zašto se Hrvatska barem u tome ne pridruži pametnijim susjedima? Ili ćemo čekati da nam Bosanci pošalju još par tisuća „jarana“ iz Bihaća?!

Dinko Pejčinović