Župa Krnjeuša

Život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine

Autor: mons. dr. Anto Orlovac

Nakladnici: Biskupski ordinarijat Banja Luka, Ekološki glasnik d.o.o. Zagreb (Donja Lomnica) uz pomoć zavičajne udruge „Krnjeuša, kolovoz 1941.“

Mons. dr.  Anto Orlovac

Mjesto Krnjeuša, općina Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina doživjelo je 9. kolovoza 1941. godine strašan pokolj od strane četničko-komunističkih snaga. Uništena je cijela župa, svi župljani katolici likvidirani su na najbrutalniji način. Spasila se samo nekolicina sretnika koji su nekim čudom preživjeli ili su se za njih zauzeli susjedi Srbi koji su u Krnjeuši bili u većini.

Široj javnosti u Hrvatskoj poznatija je tragična sudbina Boričevca koji je graničio s Krnjeušom, a čiji žitelji su također stradali i bili protjerani. Povratak u oba mjesta bio im je onemogućen, o tome se nije smjelo govoriti niti tražiti pravdu.
Prvo poglavlje knjige „Palme im u rukama“ (palma je znak mučeništva u kršćanstvu) predstavlja vlč. Krešimira Barišića rođenog 27.srpnja 1907. godine u Pijavicama, općina Jajce. Upraviteljem župe Krnjeuša postaje dekretom biskupa fra. Joze Garića 2.travnja 1937. godine.

Autor knjige mons. Anto Orlovac vrlo precizno i detaljno opisuje svećeničku formaciju vlč. Barišića i njegov predan rad u župi; gradnju kapelice u Kulen Vakufu, katehizaciju školske djece, uređenje groblja, organiziranje misija u župi Krnjeuša 1938.- 1941. godine,osnivanje podružnice Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Prijepisi župnih matica u Biskupijskom arhivu u Banja Luci su jedino što je sačuvano od krnjeuške župe – sve ostalo je spaljeno i uništeno.

U srpnju 1941. godine postalo je opasno biti župnik u zapadnoj Bosni. Već 2.srpnja (Dan ustanka u SFRJ) u susjednoj župi u Drvaru ubijen je župnik Maximilian Waldemar Nestor vraćajući se s hodočašća Sv. Ani u Kosovo kod Knina. Izveden je iz vlaka, ubijen i bačen u neku jamu. Narednih dana stradali su mnogi vjernici Bosanskog Grahova.

Njihov župnik, vlč. Juraj Gospodnetić, ubijen je na posebno bestijalan način. Župnik Barišić nije napuštao svoju župu iako je znao za ta ubojstva.

Vlč. Juraj Gospodnetić

Južni dio krnjeuške župe od granice s Likom već je od 2. kolovoza bio u rukama ustanika koji nikoga nisu štedjeli. Na njihovom udaru je bilo sve što je hrvatsko i katoličko. U Krnjeuši nije bilo vojnih postrojba NDH. Bila je oružnička postaja (bivša žandarmerija), a činila su je sedmorica „povojničenih“ mještana i tri člana lokalne vlasti koji su u Bosanskom Petrovcu položili ustašku prisegu. (str.84.)

Prema svjedočenju preživjele Mande Jurjević, dvojica od spomenute sedmorice bili su neradnici i nekarakterni ljudi (Girin i Josan). Skrivili su smrt nekoliko pravoslavaca i time dali povoda za osvetu nad nedužnim katolicima.

Najtragičniji dani za krnjeušku župu bili su 9. i 10. kolovoza 1941. godine. Župe u Bosanskom Grahovu i Drvaru već su bile uništene. Napadači su sebe nazivali četnicima. Tek od 9. rujna, mjesec dana kasnije, koristi se naziv „partizanski odredi“. Krnjeuški katolici ubijani su posvuda. Velike masovne grobnice su bile na lokalitetu Risova Greda (risovačka pećina) i na Skakavcu prema Bosanskom Petrovcu.

Potresna je smrt mlade majke Jeke Balen (premašuje mnoge antičke drame) koja je vidjevši kakva je strašna smrt čeka, bacila u jamu svoje tri kćeri od 9, 7 i 3 godine i za njima skočila u ponor, a s njom i nerođeno dijete koje je nosila. (Očevidac Mile Dragić, službovao kao žandar u Beogradu, vratio se u Krnjeušu).

Časna sestra Liberata (Ružica) Balen rođena 1918. godine iz družbe Klanjateljica krvi Kristove ostala je tih dana bez oca i majke, tri brata i dvije sestre, djeda i bake. Iz šire rodbine stradalo ih je 43. Imala je samo 23 godine kada je to doživjela! Sve je to podnijela snagom vjere i predanosti Bogu.

Mons. vlč. Krešimir Barišić

Svjedoka o teškom zlostavljanju, masakriranju i pogibiji župnika Barišića i trojice svećeničkih kandidata nema. Postoje svjedoci koji su vidjeli izgorjelo tijelo župnika i pokopali ga u župnom vrtu. Budući da nema nikakvih tragova mjesta Krnjeuše iz toga doba, za grob mu se ne zna. Uz župnika stradala su i dvojica sjemeništaraca; Ilija Poplašen i (vjerojatno) Ivan Skender. Treći sjemeništarac Jure Tomičić iz udaljenijeg dijela župe stradao je vjerojatno na nekom drugom mjestu. (Svjedočenje Mile Jurjevića 1962. godine)

Na velikom području sjeverozapadne Bosne između Bihaća, Bosanske Krupe, Sanskog mosta i Ključa sve do Bosanskog Grahova izvršen je 1941.godine pravi genocid, a nad preživjelim današnjim rječnikom „etničko čišćenje“.

Pobjednici su svim silama htjeli zataškati taj strašni zločin. Činjenica je da mnogi nisu nikad čuli o krnjeuškim žrtvama i strahotama koje je taj kraj doživio. U neke župe se nešto malo katolika vratilo nakon rata, npr. Bosansko Grahovo. U Krnjeušu se nikada nitko nije vratio, isto tako uništena je i susjedna župa Boričevac u Lici. Sva imena stradalih još uvijek se ne znaju.

Stanovnici Krnjeuše nisu uspjeli vratiti svoja imanja i obnoviti kuće, raselili su se po Hrvatskoj; krnjeuška župa je izbrisana, a to potvrđuje popis pučanstva iz 1991. godine. Na velikom području župe živjelo je samo 11 Hrvata!

U Zagrebu je 8.10.1995. (nakon oslobađanja Bihaća i okolnog područja) održan inicijativni sastanak za osnivanje udruge „Krnjeuša, kolovoz 1941“. Godinu dana prije objavljena je knjiga prof. Ane Došen „Krnjeuša u srcu i sjećanju“. Nekoliko tjedana nakon toga služena je sveta misa zadušnica za sve žrtve koju je predvodio autor ove knjige monsinjor dr. Anto Orlovac u bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

Osnivačka skupština održana je tek 8. prosinca 2000. godine.Za predsjednika udruge izabran je Vlado Jurjević.

Djelatnosti udruge:

Okupljanje svih građana podrijetlom iz Krnjeuše i drugih područja s područja župe Krnjeuša sa svrhom trajnog sjećanja na tragediju u kolovozu 1941. godine.

Iniciranje podizanja odgovarajućeg obilježja nevinim žrtvama.

Poticanje znanstvenog (povijesnog i etnografskog) rada na istraživanju, publiciranju radova o načinu života i običajima stradalog hrvatskog stanovništva i njihovih potomaka.

Mogućnosti pokretanja zahtjeva za povrat imovine bivšim vlasnicima i njihovim nasljednicima.

Udruga je 25. ožujka 2002. godine uputila dopis općini Bosanski Petrovac u kojem traži da se provede denacionalizacija imovine oduzete nakon 2. svjetskog rata. U potpisu je predsjednik Milan Bajtek. Iz općine Bosanski Petrovac odgovoreno je 12. travnja kako taj zakon još nije donesen. Dvije godine kasnije, 14. svibnja 2004. ponovno se predsjednik Milan Bajtek obratio općini Bosanski Petrovac (službi za prostorno uređenje) drugim dopisom u kojem se izražava želja udruge za uređenjem groblja i postavljanjem spomen-obilježja stradalima. U svom odgovoru od 20. lipnja 2004. općina navodi da je za to potrebna suglasnost mjesne zajednice u Krnjeuši. 16.rujna udruga je i tu suglasnost zatražila prilažući svu dokumentaciju i idejno rješenje. Odgovor nije nikada došao!

Istodobno je podnesena molba Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu za postavljanje spomen ploče na groblju Mirogoj.

28. prosinca 2004. godine izdano je odobrenje za postavljanje spomen-ploče na sjeveroistočnom uglu Radićeva paviljona u mirogojskim arkadama. Svečano otkrivanje ploče bilo je 10. lipnja 2005. godine uz nazočnost banjolučkog biskupa mons, dr. Franje Komarice.

Svatko tko je pročitao ovu knjigu ili čuo o događajima u Krnjeuši, Boričevcu i mnogim drugim stratištima postavlja pitanje kako je to moguće. Onaj tko imalo poznaje povijest po datumima događanja mora primijetiti da se pokolj u Krnjeuši dogodio prije postojanja logora Jasenovac (izgradnja logora počinje 24.7.1941.). Kako se Republika Hrvatska odnosi prema tim događajima?

Mirna Sunić-Žakman