Kaja (Katica) Pereković (Gornji Bogićevci, 13.03.1922. – Zagreb, 24.04.2010.)

Već kao mlada djevojka, u ratnim okolnostima početkom 1941. godine, Kaja Pereković radi na mnogim poslovima s kojih su mladići otišli u rat. Tako nastaje „Radna služba ustaške mladeži“. Po završetku rata 1945. godine, ispred partizanskih nadiranja na zapad, bježi mnoštvo naroda. Velike kolone ljudi prolaze kroz Zagreb prema Sloveniji i Austriji nadajući se da će od Savezničkih snaga dobiti zaštitu. “Nažalost na svojoj smo koži iskusili englesku izdaju i svjesno izručenje u ralje osvetničkih srbokomunističkih partizana.“ ( „Naše robijanje“, K. Pereković)

Kaja Pereković

Vojni sud komande grada Zagreba od 25.08.1945.godine donio je presudu

U ime naroda Jugoslavije:

„Okrivljena Pereković Katica pok. Antuna i Marice rođene Žugaj, rođena 13.03.1922.godine u Gornjim Bogićevcima, kotar Nova Gradiška, završila gospodarsku školu u Božjakovini, rimokatolkinja, Hrvatica, bila dužnosnica ustaške mladeži, neudata sa zadnjim boravištem u Vlaškoj broj 117, bez imetka, sudski nekažnjavana. Okrivljena se osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava, te konfiskaciju njezine imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji.“

Kaja Pereković je okrivljena jer se po dolasku iz zarobljeništva u Zagreb stavila u vezu s ustaškim poručnikom Stipić Karlom, te s njim pravila planove o prebacivanju u šumu ljudi i sanitetskog materijala grupama koje se bore protiv „narodne vlasti“. Uz Kaju Pereković u tom sudskom postupku na smrt su osuđene:

Rončević Marija, kazna smrti vješanjem

Tomljenović Anka, kazna smrti strijeljanjem

Popović Smilja, kazna smrti vješanjem

Vincens Marija, kazna smrti strijeljanjem

Dolenčić Zdenka ,kazna smrti strijeljanjem

Muhar Anka, kazna smrti strijeljanjem

Zapisničar: Vajs Gracije

Predsjednik, kapetan - potpis nečitak

Ovjerava: sekretar, kapetan Marijan Ružić

Odlukom Vrhovnog suda JA br.2884/45. Od 12.09.1945. presude su preinačene na dugogodišnje robije većinom 20, 15, 12, 10 godina.

Okrivljene nisu vidjele niti optužnicu niti presudu. U podrumu suda u Petrinjskoj ulici pročitana im je presuda. Od 25.08. do 12.09.1945. godine okrivljene su živjele u očekivanju smrtne kazne. Kaja Pereković i ostale osuđenice upućene su u zatvor Lepoglava. Tamo ostaju vrlo kratko vrijeme. Pod jakom stražom odlaze u logor Stara Gradiška. U prenatrpanim zatvorskim prostorijama, uz strašne higijenske uvjete, oskudnu hranu provodi zimu. U ožujku 1946. godine 372 osuđenice upućene su vlakom u zatvor u Požegu.

Prve dane u Požegi Kaja Pereković opisuje kao podnošljive; upraviteljica zatvora Ana Medić – Roha, pokazala se razumnom i korektnom osobom. U krugu kaznionice održana je na Uskrs čak i sv. misa, služio ju je vlč. Pipinić. Požežani su dovezli puna kola hrane. (Inače su žitelji Požege pokazivali na razne načine sućut prema zatvorenicama što nije bilo bezopasno.) Dolaskom upravitelja Laze Dragaša počinje stroži režim; oduzimaju se molitvenici, krunice, knjige, nožići, škarice. Knjige i molitvenici se pale na lomači, bjesomučno se trgaju i gaze krunice. Primanje paketa, posjeta i pošte se strogo kontrolira. „U tom razdoblju učestale su i samice; osuđenice su se za bilo što našle u toj mrskoj prostoriji, posebno je teško izdržati okove zimi, a ljeti dok si vezan na jednom mjestu zraka nema, znojiš se, vode nema.“ (Kaja Pereković, „Naše robijanje“)

U proljeće 1949. godine Kaja Pereković poslana je na rad udbinog imanja u Đurište pokraj Vrbovca, vodila je radove u vrtu i brinula se oko uzgoja povrća. Vratila se u Požegu, stiglo je rješenje za uvjetni otpust. Više od 300 njenih suseljana iz Gornjih Bogićevaca dalo je svojim potpisima podršku za otpust. Započinje radom u seljačkoj zadruzi, nažalost zadruga se ubrzo raspada. Neko vrijeme mučno radi s majkom i bakom na razrušenom i opljačkanom imanju. (Braća i otac su ubijeni). Nakon toga odlazi u Belje na rad, potom u Baranjin Vrh u Belom Manastiru gdje dobiva posao u šećerani. „Uvijek sam morala jako puno raditi i radom steći povjerenje“.

Uspostavom samostalne Hrvatske Kaja Pereković je pokrenula organiziranu socijalnu pomoć za bivše političke zatvorenike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnogi politički zatvorenici živjeli su u oskudici i narušenog zdravlja. 17.02.1990. godine prisustvovala je Osnivačkoj skupštini Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ). Na trećem redovnom saboru HDPZ-a izabrana je za predsjednicu. Tu dužnost obnašala je u tri uzastopna mandata. (18. studenoga 1995. -15. rujna 2001. godine). Proglašena je počasnom građankom Požege 12. listopada 1996. godine. Njenim zalaganjem objavljena je 2004.godine knjiga „Naše robijanje – Hrvatske žene u komunističkim zatvorima“, nakladnička kuća „ Rinaz d.o.o.“ u kojoj su podatci i sjećanja nekadašnjih političkih zatvorenica. U dodatku knjige str. 425 stoji:

Popis žena osuđenica prema dostupnim podatcima Ministarstva pravosuđa Vlade Republike Hrvatske od 1945. do 1990. godine:

- Na kazne od 10 do 20 godina osuđeno je 375 ženskih osoba na 5.084 godina zatvora.

- Na kazne od 5 do 10 godina zatvora osuđeno je 487 ženskih osoba na 2.970 godina zatvora.

- Na kazne do 5 godina zatvora osuđeno je 2.154 ženskih osoba na 4.237 godina zatvora.

- Ukupno osuđenih ženskih osoba 3.016 na 12.291 godinu zatvora ili 4.506.205 dana.

Mora se imati u vidu da su mnoge žene zatvorene bez presude tako da je taj broj i veći.

Terror Haza Muzeum u Budimpešti

U skladu s rezolucijom Vijeća Europe 1481 od 25. siječnja 2006. godine u većini postkomunističkih zemalja 23.kolovoza se obilježava europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. U skoro svim zemljama otvoreni su muzeji komunističkog terora. Pred nekoliko godina sam posjetila podružnicu muzeja u Bukureštu. Zovu ga „Mali ambasador“, veliki muzej nalazi se na sjeverozapadu Rumunjske u Sighetu Marmatiei (nekada je to bio dio Mađarske). Posebno zanimljiva je u tom muzeju „ Ženska soba“, slike i popis žena zatvorenica iz svih društvenih slojeva. Rumunjska je prema podatcima koji se tamo mogu pročitati imala 4.200 žena političkih zatvorenica. Zemlja od preko 19 milijuna stanovnika! Nobelovka Herta Mueller (Njemica iz Rumunjske) opisala je život izručenih Nijemaca u ruskim radnim logorima u svom djelu „Atemschaukel“. U Mađarskoj je otvoreno već više muzeja. U Budimpešti, u samom središtu grada, nalazi se „Kuća terora“ (A Terror Haza Muzeum), impozantan muzej pred kojim stoje dugački redovi posjetitelja. U Tirani je izgrađen muzej sjećanja na režim Envera Hoxhe. Posjeti muzejima su obvezni dio školskih kurikula. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika pred nekoliko godina je dobilo lokaciju za takav muzej, ali ostalo je samo na tome.

Mirna Sunić-Žakman